Šta je ovo?
Ptica.
Ptica?
Da. Golub.
Zašto bi se neki golub bacio s neba?
Zato što je mrtav.
A što ga je ubilo?
Stajali smo na trijemu hotela u predgrađu, pili kavu i pušili, Boro i ja. Jutro je bilo hladno, nasrtljivi sjeverac grizao je za lice i ruke, probijao do kostiju, no nismo imali izbora – hotel je bio neka pizdunska, zdravo tijelo, zdravomarijo, itakodalje ustanova. U sobi ste mogli pronaći dva seta ručnika, šampon za kosu, šampon za tijelo, tekući sapun, obični sapun, papirnate vrećice za uloške, najlonsku vreću za prljavo rublje, dasku za peglanje, peglu, fen, raspelo, kuhalo, Bibliju, šalice, tanjuriće, koš za smeće, bijeli šećer, smeđi šećer, vrećice čaja, vrećice instant kave i gomilu drugih stvari, ali ne i pepeljaru. Razni je ološ tu dobrodošao, vidjelo se to po facama gostiju, samo pušači duhana nisu. Nisu nas željeli vidjeti niti u hotelskom baru.
Žao mi je, rekao je barmen, pušenje ovdje nije dopušteno.
Tip mi se uopće ne sviđa. Debela sadistička pizda. Iza tjestastih obraza virkaju mu sluzave, mutne, pokvarenjačke oči. Zaudara. Njušim znoj, gel i prženu slaninu već načetu želučanom kiselinom.
Nemate baš nijedan stol za pušače?
Odmahnuo je glavom. Podbradak, usne i obrazi pomakli su se, kao klupko glista.
Onda barem stolac, neko mjesto u kutu, za vratima…
Opet migoljenje glista.
Čovječe, daj da povučem koji dim uz kavu!
Rekao sam, žao mi je.
A sodomiti su vam okej ovdje, ha?
Nabacio je ledeni profi osmijeh.
I sotonisti, i pedofili, i silovatelji, i nekromani, nabrajao sam, sve su vam to okej gosti, samo ne pušači.
Slegnuo je ramenima.
Pusti ga u kurac, rekao je Boro.
Pa što da radim?, upitao sam barmena. Da se ubijem ovdje?
TO može, nasmiješio se on. TO nije zabranjeno.
Humor mu je bio loš. Zubi također.
U redu, shvatio sam, ima li onda neki kafić u blizini?
Odmah iza ugla, rekao je.
Savršeno.
Ali, pogledao je na sat, otvaraju za četrdesetpet minuta.
A to je još i dobro u usporedbi s onim sinoć.
Idemo na jedno zanimljivo mjesto, rekao je John.
Johnu se može vjerovati. John je pisac. U svojim romanima bavio se pubovima, barovima, noćnim klubovima i sigurno zna neko mjesto gdje se može dobro zaružiti. Prvo su mi na pamet pale kurve. Neki bar, možda u Tiger Bayu…
Ma kakvi, nada, niente, to sam odmah mogao zaboraviti.
Cijeli taj dan bazali smo okolo, i nismo vidjeli gotovo ništa od stvari iz Johnovih romana. Samo džamiju u Bute Townu i jedan pub. Sve drugo zbrisano je. OPREZ! DOLAZI NAPREDAK! Napredak koji ruši sve pred sobom.
Gdje je nekad stajao noćni klub, sad je kružni tok. Gdje je bio bar, tamo je prezbiterijanska crkva. Pub je prodavaonica mobitela. Drugi pub, talijanska slastičarnica. Nema više ni kurvi. Otišle su u penziju, i sad svojoj djeci kupuju mobitele, i vode ih u džamiju, crkvu i slastičarnicu. Stvari se brzo mijenjaju ovih dana. A na što se, zapravo, i svodi cijela ta stvar s literaturom, nego na sjećanja. Na lov na sablasti. Na pokušaj da dodirnete, onjušite i poližete vrijeme. Johnovi romani su samo insekti u jantaru, i nećemo se valjda sad živcirati zbog toga.
I tako, John nas je poveo u provod. Usput smo svratili do prodavaonice pića. Nije se moglo doći praznih ruku tamo gdje smo išli. A išli smo na tulum na kakvom Boro i ja još nismo bili, rekao je John. On je kupio butelju vina od 12 funti. Boro je kupio jednu od 7 funti. Ja sam kupio onu od 4 funte. Nije da sam nešto specijalno škrt, ali bacati lovu na skupu cugu, to mi se čini potpuno blesavim. Na kraju krajeva, cuga je ipak samo cuga. Mozak ne zna koliko ona košta, njemu je svejedno, jednako će ga drmnuti koštalo nešto četiri, četrdeset, ili četiri stotine funti. A radi se samo o tome da vas nešto drmne, ne. Još manje mi je bilo do toga da impresioniram domaćina nekim senzacionalno skupim vinom – buteljke koje smo kupili bile su omotane istim papirom, i kad ga razdere, nema šanse da pogodi tko je što donio.
Malo kasnije dovezli smo se u ulicu u kojoj su se na obje strane nizale dvokatnice izbočenih pročelja i kosih krovova. Sve su nalikovale jedna drugoj. Sve su očajno nalikovale jedna drugoj, imao sam osjećaj da sam upao u neki kabinet ogledala, čista paranoja. John je parkirao ispred jedne od tih kopiraj&zalijepi kuća, a ja sam se zapitao kojim je to osjetom otkrio onu pravu. Vrata je otvorio muškarac, dvadeset i pet, trideset godina star, kratko ošišan, zdravih zubi, lica poput nove gumene lopte.
Zdravo.
Zdravo.
Ovo su moji prijatelji iz Hrvatske.
U redu je, uđite.
Društvo je bilo u prostranoj dnevnoj sobi. Sjedili su oko niskog stolića, neki na dvosjedu i fotelji, neki na podu, i zurili u televizor. Kad smo ušli u sobu
podigli su pogled prema nama
razvukli usne
rekli svoje ime
skupili usne
nastavili zuriti u televizor.
Nisam zapamtio nijedno ime. I da jesam, teško bih tu spojio neko ime s odgovarajućim licem. Svi su imali ista gumena-lopta lica, žene i muškarci, baš su neugodno sličili jedni drugima, kao kuće u toj ulici. I uporno su buljili u plazma oltar, tu tanku, bučnu stvarčicu na kromiranom postolju.
A tamo su bili neki ljudi u studiju. Pričali su o nečemu. Onda su malo prikazivali grafikone. Onda su prikazali skupine različito obojenih figurica poput onih za igru Čovječe ne ljuti se. Tada su se ovi nasmijali. Počeli su se smijati svi u istom trenutku. U istom trenutku su se i prestali smijati. Nisam znao čemu se smiju. Ništa tu nije bilo smiješno. Pogledao sam Boru. On je slegnuo ramenima.
Onda su neke figurice promijenile boju i prešle u suprotni tabor. Nasmijao sam se. Htio sam im pružiti ruku, pokazati da sam socijalan tip, raspoložen za druženje i zabavu. No, izabrao sam pogrešan trenutak. Lica su se okrenula prema meni i pogledala me s negodovanjem. Postojao je tu, izgleda, neki meštar ceremonije, koji je rukovao transparentima SMIJEH, APLAUZ, ZVIŽDUCI, vidljivim samo onima koji tu spadaju. A ja, poručivali su mi to i njihovi pogledi, posve sigurno ne spadam tu.
U redu, ko vas jebe, mislio sam si, ionako mi se uopće ne sviđate, što ne znači da vam neću popiti još koje pivo. Pa sam otišao do kuhinje gdje su bila pića. Tamo sam zatekao Boru i neku žensku kako čavrljaju.
Jebote, čovječe, gdje smo mi to upali?, upitao sam ga.
On je slegnuo ramenima.
Ne znam, rekao je, pitaj Johna.
Kakva je ovo zabava? upitao sam Johna.
Ovo je izborna zabava, rekao je.
Izborna zabava?
Da, večeras su izbori u Ujedinjenom Kraljevstvu, i ovo je izborna zabava.
Okej, ovo je izborna zabava. Nema veze kako se zove, važno je da se zabavljamo, ne. No, tu nije bilo neke zabave. Nije je ni moglo biti, ako ćemo pošteno. Ne s ovom škvadrom ovdje. Kljucao sam indijske oraščiće i još neke stvari s pladnja, zalijevao to pivom, i promatrao ekipu. Kako je vrijeme prolazilo, postajali su sve živahniji. Samo su ubrzavali, hop, hop, hop, poput onog zečića iz reklame za baterije. Skakutali su uokolo i pričali.
Uglavnom su pričali o novcu. O hrpi novca koji će zaraditi, i o stvarima koje će tim novcem kupiti. I o tome što će to značiti pobijede li crvene, zelene ili žute figurice? Koliko će tada moći zaraditi, i što će sve tim novcem moći kupiti? To je, dakle, ta nova generacija ibermenša. Koji petnaest sati dnevno šljakaju, kako bi si mogli kupiti gomilu finih, nepotrebnih stvari. Vikendom si kupe i malo zabave. A onda marš natrag na šljaku.
Jedan je doskakutao do mene.
Čime si ono rekao da se baviš?, razvukao je usne.
Ništa nisam rekao, rekao sam.
O, kako zanimljivo, rekao je.
Da, rekao sam.
Gledao sam ga. Jedan od onih tipova za koje niste sigurni hoćete li ih fukati ili tući. Zakikotao je i odskakutao dalje, u novu pustolovinu.
Pogledom sam potražio Boru. Još uvijek je pričao s onom ženskom. Obrađivao ju je, omekšavao, prije nego što joj predloži seks. No, bio je na totalno pogrešnom mjestu. Nije tu bilo nikakvog seksa u zraku. Niti je ta ženska na licu imala izraz kao da je zanima takvo što. Zapravo, ona uopće nije imala lice. Umjesto lica imala je ožbukani zid. Christian Dior ili nekakva takva žbuka. I sad ju je Boro pokušavao odštemati. Nema šanse. Iz džepa sam izvukao vrećicu duhana. To nije ostalo neprimijećeno. Opet su blenuli.
Znači li to, možda, da se ovdje ne puši?, upitao sam.
U vrtu, rekao je jedan. Tamo možeš pušiti, ako baš moraš.
Vrt je bio zapušten. Njegovan je tako da izgleda zapušteno. Komadić divljine ispod vaših prozora. Motao sam cigaretu i gledao kako iznad krovova jure tamne sjene oblaka. Negdje je lajao pas. Iz daljine je dopiralo gladno zavijanje policijske sirene. Dolje u zemlji, pod mojim nogama, korijenje trave, krtice, bube i crvi veselili su se proljeću koje dolazi. Dobrâ noć. Pušio sam i razmišljao o raznim nevažnim stvarima, kad sam začuo kako se iza mojih leđa otvaraju vrata, i u vrt je ušla jedna ženska. Što li ta hoće?
Haj.
Haj. Došla si udahnuti malo svježeg zraka?
Zapravo ne. Došla sam udahnuti malo dima?
Dima?
Da. Mogu li dobiti cigaretu?
Naravno, draga Evo, samo uzmi, pružio sam joj vrećicu duhana, pa ćemo zajedno zagristi dim spoznaje.
Pogledala me je onim što-ovaj-blebeće pogledom. Ništa ta nije kužila.
Oh, rekla je, ja ne znam motati. Nikad to nisam radila.
Nema problema, smotat ću ti jednu. Da je poližem, ili ćeš to ti učiniti?
Možeš ti.
Promatrao sam je. Primijetio sam da je njezino lice drukčije od onih gumenih faca unutra. Na njemu je treperio onaj izraz progonjenih. Prvih kršćana u Rimu, ateista u Hrvatskoj, pušača na izbornom tulumu u Cardiffu. I čudilo me što to nisam odmah primijetio, dok smo sjedili unutra. Dumao sam malo o tome. Mimikrija, u tome je trik. Pretvarala se da je poput ostalih, da je ne srede kao obojenu pticu u onom romanu. Da je ne spale na lomači. Rekao sam joj to.
Spalit će me?
Da.
Zašto bi to učinili?
Zato što pušiš.
Šališ se, rekla je.
Ne znam, rekao sam, ali tvoji frendovi uopće mi se ne čine miroljubivima. Mislim da su spremni na sve.
Pretjeruješ.
Ma kakvi, znam takve tipove. Izvana civilizirani, uglađeni ljudi, a zapravo čopor mandrila, i kad navale na tebe…
Ti to stvarno misliš?
Samo nagađam.
Zamislila se.
Zapravo, rekla je, nedavno me je ostavio dečko zato što pušim.
Eto vidiš, rekao sam.
A i moji prijatelji, zastala je tražeći prave riječi, oni doista znaju biti odvratni kad se povede razgovor o pušenju.
Zašto se onda družiš s njima?
Ne znam, rekla je. Loša navika, vjerojatno, kao i ovo.
Zagledala se u cigaretu koja se u međuvremenu ugasila. I sad ju je držala vršcima prstiju ne znajući što da učini s njom.
Baci je, rekao sam.
Da je bacim?
Da. Ovako.
Bacio sam svoj opušak na travnjak i petom ga zabio u zemlju. Onda je i ona bacila svoj. I njega sam zakucao u zemlju.
E, pa, rekla je, idem ja unutra.
Samo naprijed, rekao sam.
Ti ne ideš?
Ostat ću još malo.
Vidimo se.
Naravno.
Ali, nismo se više vidjeli, moja Eva i ja. Nisam imao volje vratiti se na zabavu. Ništa me nije vuklo tamo. Nisam imao želju ni da se napijem se i napravim neku svinjariju, što mi je inače bila uža specijalnost na zabavama. Vrijeđao sam ljude, bljuvao svud uokolo, urlao, navaljivao na žene, navaljivao na muškarce… Ali sad, velim, nisam imao volje čak ni za to. Prošuljao sam se niz hodnik do vješalice, uzeo svoju jaknu i otišao van.
I sad drhtimo ispred hotela, Boro i ja, pijemo kavu i pušimo, a mrtvi golub je pao s neba, okrznuo ženu koja je prolazila ispred hotela, i tresnuo na pločnik. Žena se nehajno osvrnula, kao da ju je to otpali list poljubio u rame, ne zastavši pogledala je na pločnik, i nestala iza ugla. Počeli smo pričati o tome kako ženska ima jake živce, ili je, opet, ovdje sasvim normalna stvar da mrtve ptice padaju s neba, kao što je normalno da vam u hotelu ne daju pušiti, kad je iznad pločnika preletio galeb. Odmah potom se vratio i počeo kružiti iznad mrtvog goluba.
Evo što ga je ubilo, rekao je Boro.
Nema šanse, rekao sam, galebovi ne ubijaju druge ptice.
Samo ti pričaj, rekao je Boro.
Neko vrijeme galeb je kružio i manevrirao, a onda je sletio na pločnik i pokušao podići plijen. No, nije imao sreće. Nije to bio njegov dan. Svaki put bi netko naišao, i galeb bi uzlijetao neobavljena posla, bijesno kričeći. Na koncu je odustao, i odletio preko krovova, niz vjetar, s oblacima, tamo prema moru.
