Djeca iz mora
Kažu da iza planina ima još planina. Sad znam da je tako. Znam da tamo ima i bezvremenih voda, beskrajnih mora i mnoštva ljudi na ovom svijetu čija imena nisu bitna nikome osim njima samima. Pogledam u nebo i vidim te tamo. Vidim te kako plačeš poput zgaženog puža, onako kako si plakala kad sam ti pomogao da istrgneš svoj prvi klimavi zub. Da, tada sam te volio. Nekako, kad bih te pogledao, pomislio bih na plamenocrvene mrave. Htio sam da mi zariješ nokte u kožu i pustiš mi svu krv da isteče.
Ne znam koliko ćemo dugo biti na pučini. Sa mnom je u ovom malom čamcu još trideset šest odbjeglih duša. Bijeli čaršafi sa žarko crvenim mrljama su nam jedra.
Kada sam se ukrcao učinilo mi se da još mogu osjetiti miris sjemena i nevinosti izgubljene na tim čaršafima. Podižem pogled i mislim na tebe i sjećam se kako si se opirala. Ponekad sam imao osjećaš da to želiš, ali sam znao da hoćeš da te poštujem. Mislila si da ti stavljam volju na kušnju, a ja sam samo htio da ti budem blizu. Možda je onako kako si oduvijek govorila. Previše si dajem mašti na volju. Bojim se da ću početi ružno sanjati kad se otisnemo daleko na pučinu. Mrzim što mi sunce čitav dan prži lice. Ako me ponovo vidiš, bit ću tako taman.
Otac će te vjerovatno sad udati kad mene više nema. Šta god uradila, molim te nemoj se udati za vojnika. Oni skoro da nisu ljudi.
haiti est comme tu l’as laissé. da, upravo kako si ga ostavio. puca se po cijeli dan i noć, ista meta, isto rastojanje. dosadio mi je više sav taj nered, postajem mrzovoljna i razdražljiva, ganjam po kući žohare da mi vrijeme brže prođe, glave im smrskam petom, toliko me razbjesne, sve me razbjesni. čitav dan sam zatvorena u kući. otkako je vojska preuzela vlast zatvorili su škole, niko više ne pominje ime starog predjesnika, papa je spalio sve svoj predizborne plakate i stare bedževe, manman je svoje bedževe zakopala iza kuće, misli da bi se jednog dana mogao vratiti, ali ja još uvijek imam tvoj glas, hvala bogu što si otišao dok si još mogao. svi su drugi članovi omladinskog saveza nestali, niko im nije čuo ni glasa, mislim da bi mogli biti u zatvoru, možda su svi mrtvi, papa se malo brine za tebe. ne mrzi te onoliko koliko misliš, neki dan sam ga čula kako pita manman, šta misliš jel’ onaj dečko živ? manman je rekla da ne zna, mislim da žali što je bila tako zlobna prema tebi. više ne crtam leptirove jer ni sunce ne volim vidjeti. osim toga, manman kaže da leptirovi donose loše vijesti, oni svijetli donose lijepe vijesti, a oni crni nas upozoravaju na smrt, pred nama su čitavi naši životi. ti si tako govorio, sjećaš se? ali tad su stvari bile posve drugačije.
Imamo trudnicu na čamcu. Mogla bi biti naših godina. Devetnaest ili dvadeset. Lice joj je prekriveno ožiljcima koji izgledaju kao da su napravljeni žiletom. Niska je i govori pjevnim naglaskom koji me podsjeća na seljane sa sjevera. Drugi ljudi na čamcu su većinom dosta stariji od mene. Čuo sam da na čamcima često bude male djece. Drago mi je što ih na ovom nema. Mislim da bi mi srce puklo kad bih svakog dana morao gledati nekog malog dječaka ili djevojčicu s nama ovdje na pučini, njihova prazna lica bi me podsjećala na beznađe naše zemlje. Dovoljno mi je teško s odraslima. Dovoljno mi je teško sa sobom.
Dosta sam čitao o Americi prije nego što sam morao onoliko učiti za prijemni ispit na fakultetu. Pokušavam se sjetiti da li sam čitao nešto više o Miamiju. Tamo je sunčano. Ne pada snijeg kao u drugim dijelovima Amerike. Ne znam koliko smo tačno od tamo udaljeni. Možda smo se tek odmakli od naših obala. Na moru nema granica. Sve izgleda jednolično. Nisam siguran ni da li ćemo pasti preko ruba zemlje. Možda je svijet ravan, a mi ćemo to otkriti, poput starih moreplovaca. Kao što znaš, ja nisam neki vjernik. Ipak, svaku noć se molim da nećemo nabasati na oluju. Kada uspijem da zaspim, sanjam kako nas kovitlaju uragani jedan za drugim. Sanjam kako s neba dolaze vjetrovi i odnose nas u more. Potonemo i niko od nas više ne čuje ni glasa.
Naviknuo sam se na pomisao da ću umrijeti. Nisam je u potpunosti prihvatio, ali znam da se može desiti. Nemoj me krivo shvatiti. Stvarno ne želim postati mučenik. Znam da nikom ne vrijedim mrtav, ali ako je smrt to što mi se sprema, znam da je ne mogu otjerati vriskom.
Nadam se da će neka druga grupa mladih ljudi preuzeti radio emisiju. Dugo vremena mi je radio emisija bila cijeli moj život. Lijepo je bilo neko vrijeme imati takav radio gdje smo mogli pričati o tome šta tražimo od vlade, šta želimo za budućnost naše zemlje.
Na čamcu je dosta ljudi s protesta. Mnogi od njih misle da su Job ili djeca Izraela. Mislim da se neki od njih nadaju da će nešto pasti s neba i razdvojiti more da mi prođemo. Kažu Bog daje i Bog odnosi. Ja nikad nisam bog zna šta dobio. Šta mi je moglo biti oduzeto?
da mi je da mogu ubijati, da znam neke dobre wanga magije, zbrisala bih ih s lica zemlje, danas su pred zatvorom fort dimanche pucali na grupu studenata koji su protestvovali da se vrate tijela radio šestorke. tako vas sad zovu. radio šestorka. imate ime, imate reputaciju, mnogi misle da si i ti mrtav skupa s ostalima, hoće da se tijela predaju porodicama, danas je vojska konačno vratila neka tijela, rekli su porodicama da idu po njih u mrtvačnicu za beskućnike, komšinica madan roger našla je glavu svog sina i ne više, kunem ti se, samo glavu, u mrtvačnici, kažu da ga je pregazio auto i otkinuo mu glavu, kad je madan roger otišla u mrtvačnicu dali su joj glavu, a kad smo je mi sreli već ju je bila pronosala kroz čitav port-au-prince. da pokaže šta su joj sinu učinili. kad se vratila kući macoutes tu ispred su joj se smijali. pitali su je jel’ joj to za večeru, deset ljudi je moralo zadržati da ih ne zaskoči, ubili bi je, psi, nikad više neću izaći van, ni u dvorište da udahnem zraka. uvijek te posmatraju, poput lešinara, noću ne mogu da spavam, brojim metke u mraku, stalno se pitam je li stvarno istina, jesi li se stvarno izbavio? da mi je neki način da znam zasigurno da si stvarno otišao, da, hoću, pisaću ti kako smo obećali. mrzim ovo, ali ću ti nastaviti pisati, i ti nastavi pisati, okej? a kad se ponovo vidimo, biće kao da ništa nismo propustili.
Danas nam je bio prvi pravi dan na pučini. Svi su povraćali sa svakim malim ljuljanjem čamca. Lica oko mene pokazuju svoj prvi ugljenisani sloj izgorjelosti. “Sad niko neće pomislit da smo Kubanci,” kaže jedan. Iako i među Kubancima ima crnaca. Pričao je kako je jednom bio na čamcu s grupom Kubanaca. Njegov čamac je pristao da pokupi te Kubance na nekom ostrvu kod Bahama. Kad ih je našla obalska straža, Kubance su odveli u Miami, a njega vratili na Haiti. Sad je ponovo na čamcu, ali ovaj put je ponio neke papire i dokumente da pokaže kako ga policija u Haitiju proganja. Imao i slomljenu nogu, za svaki slučaj ako bude kakve sumnje.
Jedna se starija žena onesvijestila od sunčanice. Pomogao sam joj da se prizove tako što sam joj posuo malo slane vode po usnama. Po danu zna biti tako vruće. Noću je hladno. Pošto nemamo ogledala, gledamo jedni druge da vidimo koliko krhko i bolesno izgledamo.
Neke žene pjevaju i pričaju jedne drugima priče da zatome povraćanje. Ja još uvijek gledam more. Po noći su nebo i more jedno. Zvijezde se čine tako ogromne i tako blizu. Žarko svijetle njihovi odrazi na površini mora. Ponekad imam osjećaj da bih mogao pružiti ruku i skinuti zvijezdu s neba kao da je kruhovac ili tikvica ili nešto drugo što bi nam moglo biti od koristi na ovom putovanju.
Kad pjevamo onu Voljeni Haiti, nigdje nije kao tu. Morao sam otići prije nego sam te stigao razumjeti, neke od žena se rasplaču. Ponekad i meni dođe da stanem u sred pjesme i rasplačem se. Da bih sakrio suze pravim se da mi je ponovo pozlilo od mirisa mora. Ne priključujem se više pjesmi.
Vjerovatno ne znaš mnogo o ovome, jer si oduvijek bila pod budnim okom svog oca u onoj tvojoj kući pod stražom sa svojom gospođom majkom. Ne, ne ismijavam te zbog toga. Ako išta, ljubomoran sam. Da sam žensko, možda bih i ja ostao kući umjesto da politički agitiram i uvalim se u nešto ovako. Nakon nekoliko dana na pučini, osjetiš miris svake ribe koju si ikad pojeo, svakog raka kojeg si uhvatio, svake meduze što te ikad ožarila. Dojadio mi je taj miris. Dojadilo mi je i kako ljudi na ovom čamcu počinju da smrde. Ona trudna djevojka, Célianne, ne znam kako podnosi taj smrad. Sve vrijeme zuri u prazno i trlja svoj stomak.
Nikad je nisam vidio da jede. Ponekad joj neka žena ponudi komad hljeba i ona ga uzme, ali nema svoje hrane. Imam osjećaj da će se poroditi čim dovoljno ogladni.
Neku noć se probudila vrišteći. Mislio sam da je zabolio stomak. U čamac je počela ulaziti voda tamo gdje je ona spavala. Na dnu čamca je pukotina koja izgleda kao da će prepoloviti čamac ako se još proširi. Kapetan nas je sklonio ustranu i nekim katranom začepio pukotinu. Svi su ga počeli pitati hoće li sve biti dobro, hoćemo li mi biti dobro. Rekao je kako se nada da će nas obalna straža uskoro naći.
Nakon toga san nikako neće na oči. Zato smo svi zurili u katran na mjesečini. Sve do zore. Stalno se pitam koliko će dugo ovaj katran izdržati.
papa je našao tvoje kasete, počeo se derati na mene, pitao me jesam li luda što ih čuvam, samo čeka da ukinu restrikcije benzina pa da možemo otići iz grada, stalno me opsjeda ovih dana jer ne može izaći da se voza svojim kombijem. sve su američke fabrike zatvorene, derao se na mene zbog kaseta, nazivao me sebičnom, pitao me zar ne znam kako skončaju nezasite kurve poput mene. proderala sam se da nisam kurva, da nema pravo da me tako nazove, gurnuo me uz zid zato što sam se brecnula, pljunuo mi u lice, da ga oni macoutes hoće ubiti. da ga hoće strefit metak pa da vidimo koliko se stvarno boji. rekao mi je, nisam ti ja otjerao onog tvog glupog mangupa, počela sam se derati na njega. jesi. jesi. jesi, svinjo seljačka, ne znam zašto sam to rekla, ošamario me i nastavio me šamarati sve jače dok manman nije došla i odvukla me od njega. da hoće mene strefit metak.
Katran se zasad dobro drži. Prošla su dva dana i više ne propušta vodu. Da, konačno sam Afrikanac. Tamniji sam čak i od tvog oca. Htio sam od jedne žene kupiti slamnati šešir, ali mi ga nije htjela prodati za posljednja dva gurda koja su mi ostala. Misliš da mi taj tvoj novac išta vrijedi ovdje? – pitala me. Ponekad zaboravim gdje sam. Ako nastavim ovako sanjariti, jednog dana ću zakoračiti sa čamca da odem u šetnju.
Neku noć sam sanjao da sam umro i otišao u raj. Taj raj nije bio ni blizu mojih očekivanja. Bio je na dnu mora. Oko mene su bile morske zvijezde i sirene. Sirene su plesale i pjevale na latinskom poput sveštenika u katedrali za vrijeme mise. I ti si bila tu sa mnom, na dnu mora. Stajala si po strani sa svojom porodicom. Tvoj otac se ponašao kao da je bolji od svih ostalih i stajao je ispred morske špilje zaklanjajući mi pogled na tebe. Pokušao sam ti nešto reći, ali svaki put kad bih otvorio usta iz njih bi izlazili mjehurići. Bez zvuka.
ima ova nova stvar koju sad rade. kad upadnu u kuću ako su tu sin i majka, upere im pištolj u glavu i natjeraju sina da spava s majkom, ako zateknu kćerku i oca, isto naprave, nekad papa ode noćiti kod brata, kod strica pressoira, a stric pressoir dođe noćiti kod nas, za svaki slučaj ako upadnu, tako papa neće biti prisiljen da spava sa mnom. nego će to umjesto njega morati stric pressoir, ali to ne bi bilo tako strašno. znamo djevojku koja je rodila dijete koje joj je otac napravio na taj način. to je ono što papa ne želi da se desi, makar ga ubili, još uvijek nema benzina za kupiti. inače bismo do sad već bili u ville rose, papa ima prijatelja koji će mu nabaviti benzina od vojnika, čim dobijemo taj benzin idemo voziti što brže dok ne dođemo u civilizaciju, tako papa to zove, civilizacija, kaže da u pokrajinama nije tako strašno, još uvijek ne pričam s njim. mislim da nikad i neću, manman kaže da nije on kriv, pokušava nas zaštititi. ne može nas zaštititi. samo nas bog može zaštititi. vojnici mogu doći i raditi s nama šta im je volja, zbog toga se papa osjeća slabim, kaže, a kad se osjeća kao slabić tad se razbjesni, ali šta ima bjesniti na mene? nisam ja svinja s mitraljezom, pitala me šta se stvarno desilo s tobom. rekla je da ti je srela roditelje prije nego što su otišli u pokrajine, nisu joj htjeli ništa reći, ja sam joj rekla da si otišao čamcem nakon racije na radio stanici, da si pobjegao u čamcu bog zna gdje, rekla je, bio bi od njega dobar čovjek, dobar je on dečko. oštar poput vrha igle, taj dečko, polagao je prijemni na fakultetu godinu prije ostalih, manman poštuje ljude s ambicijama, kaže da te papa nije želio za mene jer se činilo da mi nećeš moći priuštiti ništa bolje od onoga što on i manman mogu, htio je da nađem čovjeka koji će biti dobar za mene, nekoga ko će se pobrinuti da imam više nego što imam sada. više nije dovoljno da djevojka bude lijepa, nemamo mi tih veza, taj čovjek kakvog papa želi za mene nikad ne bi htio imati ništa sa mnom. sve čemu se bilo ko može nadati je trunčica ljubavi, kaže manman, kap u čaši ako i toliko, ili vodopad, poplava, ako ti se posreći. mi nemamo veze u visokom društvu, kaže, ali ti si obrazovana djevojka, ono što ona podrazumijeva pod obrazovanjem ne znači mnogo nikome osim nama, sljedeće sedmice bi trebali na radiju objaviti rezultate prijemnih za fakultet, onda ću znati da li sam prošla, slušaću da vidim jesi li i ti prošao.
Jučer smo većinu vremena proveli pričajući priče. Neko kaže Krik? Ti odgovoriš Krak! Onda ovaj kaže kakve bih ti sve priče mogao pričati i onda ti počne pričati sve te priče iako ih uglavnom priča sebi. Nekad mi se čini da plovimo više godina nego što sam već proveo na zemlji. Sunce izlazi i zalazi. Tako znam da je prošao cijeli dan. Imam osjećaj kao da plovimo za Afriku. Možda ćemo otići u Guinin da živimo s duhovima, da budemo sa svima koji su došli i umrli prije nas. I od tamo bi nas vjerovatno vratili. Neko ima tranzistor, pa ponekad slušamo radio s Bahama. Na Bahamima Haićane tretiraju kao pse, kaže jedna žena. Za njih mi i nismo ljudi. Iako im muzika zvuči poput naše. Iako im ljudi liče na naše. Iako su nam isti afrički preci vjerovatno skupa dovedeni preko istih ovih mora.
Znaš li kako ljudi idu u WC na čamcu? Vjerovatno isto kao i na onim brodovima što su dovodili robove prije svih tih godina. Odrede jedan ćošak za to. Kad moram pišat, samo ga izvadim, nagnem se preko ograde i brzo se ispišam. Ako moram ono drugo, otkinem komad
nečega, čučnem, završim, i onda izmet bacim u more. Uvijek me stid smrada. Tako je ponižavajuće kad moraš da čučneš pred toliko ljudi. Okrenu se, ali ne uvijek. Ponekad se pitam ima li stvarno kopna s druge strane mora. Možda je more beskonačno. Poput moje ljubavi prema tebi.
sinoć su došli u kuću madan roger, papa je požurio unutra čim je madan roger počela da vrišti, vojnici su tražili njenog sina. madan roger je vrištala, ubili ste ga već, zakopali smo mu glavu, ne možete ga ubiti dvaput, oni su joj vikali, pripadaš li i ti omladinskom savezu skupa s onim fukarama što su bili na radiju? ona se derala, jel’ ja vama ličnim na omladinku? znaš li s kim ti je sin radio? pitali su je. papa nas je na prstima odveo do poljskog klozeta iza kuće, otuda smo sve mogli čuti, mislila sam da ću se ugušiti od smrada. stalno su vikali na madan roger, je li ti sin bio u omladinskom savezu? zar nije on na radiju pričao o policiji? zar nije on govorio, dole tonton macoutes? je li rekao, dole armija? rekao je da vojska mora ići; zar nije pisao slogane? imao je sastanke, zar ne? išao na demonstracije na ulici, trebala si ga bolje posavjetovati, psovala im je mrtve majke, odjednom je to povikala, da bog da vam mrtve majke u grobu mira nemale! stalno je vikala, ubili ste ga već jednom! hoćete i mene da ubijete? slobodno, više me nije briga, već sam mrtva, već ste mi učinili najgore što ste mogli. ubili ste mi dušu, oni su nastavili, postavljali su joj pitanja sve se derući: je li tvoj sin bio izdajica? reci mi ko su mu bili prijatelji što su skupa s njim bili izdajice. madan roger je konačno viknula, jeste, jeste bio je! pripadao je onoj grupi, bio je na radiju, bio je na ulici na demonstracijama, mrzio vas je kao što vas ja mrzim, zločinci, ubili ste ga. počeli su je udarati. čulo se. čulo se kako je kundacima udaraju u glavu, zvuči kao da će joj slomiti svaku kost, manman je prošaptala papi, ne možeš im dozvoliti da je ubiju. idi im daj novca kao što si im dao za svoju kćerku, papa kaže: jedini novac koji nam je preostao je onaj s kojim ćemo se sutra odavde izbaviti, manman prošapće: ne možemo ostati ovdje i pustiti da je ubiju. manman je krenula kao da će izaći, papa je zgrabio za vrat i prignječio uz zid klozeta, sutra idemo u ville rose, kaže, nećeš nam to pokvariti, nećeš nas dovesti u takvu situaciju, nećeš da poginemo, ako odeš tamo, to će biti kao da pokušavaš oživjeti mrtvaca, još nije mrtva, kaže manman, možda joj možemo pomoći. svezaću te ovdje ako budem morao, kaže joj. moja majka zarije lice u zid klozeta, počne plakati. čuje se kako madan roger vrišti, tuku je, udaraju je sve dok se više ništa drugo ne čuje, manman kaže papi, ne možeš ih pustiti da nekog ubiju samo zato što te strah, papa kaže, e možeš pustiti da nekog ubiju zato što te strah, oni su zakon. imaju na to pravo, mi smo samo poslušni građani, mi samo poštujemo zakon države, dešavalo se ovo i prije širom ove zemlje i noćas će se ponovo desiti i mi tu ništa ne možemo.
Célianne je cijelu noć zavijala. Izgleda kao da je već neko vrijeme spremna da se porodi, ali možda je dijete tvrdoglavo. Samo je vrisnula da krvari. Ovdje je jedna starija žena koja izgleda kao da je i sama izrodila čopor djece. Kaže da Célianne uopšte ne krvari. Pukao joj je vodenjak.
Jedine bebe koje sam vidio odmah po rođenju bili su miševi. Koža im bude tanka kao flis papir. Vide im se sve žile i svi organi. Uvijek sam ih htio dodirnuti da vidim hoće li mi prst samo proći kroz njihovu kožu.
Prebacio sam se na drugu stranu čamca da ne moram gledati unutrašnjost Célianne. Ljudi samo gledaju. Kapetan je tražio od babice da smiri Célianne kako se od njenog ljuljana ne bi napravilo još rupa u čamcu. Sad imamo tri pukotine začepljene katranom. Bojim se i pomisliti šta bi se desilo kad bismo morali birati među sobom ko će ostati na čamcu, a ko će umrijeti. Da nam se ponudi mogućnost da o tome odlučujemo, svi bismo se ponašali kao lešinari, uključujući i mene.
Sunce će uskoro zaći. Neko kaže da će ovo dijete biti samo još jedna gladna usta. Bar će imati majčine grudi, kaže jedan starac. Danas ćemo svi pojesti svoje posljednje ostatke hrane.
pojavila se glasina da se stari predsjednik vraća, masa ljudi se sprema na aerodrom da ga dočekaju. papa kaže da nećemo ostati u port-au-prince da vidimo je li to istina ili laž. ponovo se ima kupiti benzina, karnevalske grupe su izašle na ulice, mi idemo u suprotnom pravcu, u ville rose, možda ću tamo moći da zaspim navečer, neće to dobro proći ako se stari predsjednik vrati, manman sad kaže, ljudi se previše nadaju, a ponekad je nada najmoćnije oružje koje mogu okrenuti protiv nas. ljudi će u sve povjeravati, govoriće da su vidjeli isusa kako se vratio i kako je sišao sa krsta, ako ima dovoljno nade, mama je rekla papi da si otišao čamcem, papa mi je rekao jutros prije nego što smo krenuli da sebe smatra lošim ocem zbog svega što se desilo, kaže da bi otac trebao biti u stanju da razgovara sa svojom djecom kao civiliziran čovjek. zbog ovog ludila se osjeća kao da to više ne može, samo hoće da živi, on i manman nisu razmijenili ni riječi otkako smo izašli iz klozeta, znam da nas papa ne mrzi, ne onako kako ja mrzim one vojnike, one macoutes, i sve ove ljude ovdje što pucaju, na putu do ville rose vidjeli smo psa kako liže dva mrtva lica, jedno je bilo malog dječaka koji je ležao kraj puta, sunce mu je žarilo mrtve otvorene oči, vidjeli smo vojnika kako je gurnuo jednu ženu iz njene kolibe, nazvao je vješticom, krenuo je da brije ženi glavu, ali naravno nikad se nismo zaustavili, papa nije htio otići u kuću madan roger da provjeri kako je prije nego smo otišli, mislio je da su vojnici možda još uvijek tamo, papa je vozio kombi pravo brzo, mislila sam da ćemo poginuti. zaustavili smo se usput na jednoj pijaci. manman je kupila nešto crnog platna za sebe i za mene. prerezala je platno na dva dijela i pokrile smo glave u znak žalosti za madan roger. kad se naviknem na ville rose možda ti nacrtam kojeg leptira, u zavisnosti od toga kakve mi vijesti donesu.
Célianne je rodila djevojčicu. Žena koja joj je bila babica drži bebu na mjesečini i šapuće molitve…. Bože, ovo dijete koje si donio na svijet, vodi je kako Ti je volja kroz sve njene dane na ovoj zemlji. Beba nije zaplakala.
Morali smo baciti suvišne stvari u more jer voda polako prodire u čamac. Moramo ga olakšati. Morao sam baciti dva gourda sitniša preko palube kao žrtvu Agwéu, duhu vode. Čuo sam kapetana kako je nekom jučer tiho rekao da će možda morati nešto učiniti s nekima koji se nikad nisu oporavili od morske bolesti. Bojim se da će mi uskoro tražiti da bacim i ovu svesku. Možda ćemo se svi morati skinuti goli k’o od majke rođeni kako se ne bismo utopili.
Céliannino dijete je prelijepo. Dat će joj ime Swiss jer je riječ Swiss bila napisana na nožiću kojim joj je prerezana pupčana vrpca. Da je moja kćerka, ja bih je nazvao soleil, sunce, mjesec, ili zvijezda, po elementima. Još uvijek nije zaplakala. Kruže glasine o tome kako je Célianne zatrudnjela. Neki govore da je bila s oženjenim čovjekom, pa su je roditelji istjerali iz kuće. Glasine se i ovdje šire kao i drugdje.
Sjećaš li se naših smiješnih snova? Kako ćemo položiti prijemni na fakultetu, a onda
učiti marljivo sve do kraja, sve dokle se može ići u školi. Znam da tvom ocu možda nikad neću biti prihvatljiv. Htio sam pokušati da ga pridobijem. Morao bi mi srce iščupati da me spriječi da te volim. Nadam se da mi pišeš kako si obećala. Isuse, Marijo, Josipe! Svi tako smrde. Kad se posvađaju govore jedni drugima, “Samo me moja velika nesreća mogla natjerati u isti čamac s jadom poput tebe.” Zamisli. Svađaju se ko je bolji, a svi bismo se mogli poutapati kao slamke.
Jedan krezavi starac se nagnuo da vidi šta ja to pišem. Dudla neku staru drvenu lulu u kojoj dugo nije bilo vatre. Liči na neku umjetničku sliku. Kad samo pogledam oko sebe, mogao bih napuniti muzej prizorima odavde. Još uvijek se osjećam kao zadnja kukavica što sam pobjegao. Jesi li čula išta za moje roditelje? Posljednji put kad sam ih vidio na plaži, mama je imala krizu. Onesvijestila se na žalu. Vidio sam kako se pridiže dok smo isplovljavali. Ali naravno ne znam je li i sad dobro.
Voda sad već sipa u čamac. Na smjene je grabimo zdjelicama i izbacujemo napolje. Ne znam kako se čamac već nije prepolovio. Swiss ne plače. Stalno je puckaju po stražnjici, ali ona ne plače.
naravno da se stari predsjednik nije vratio, uhapsili su bruku ljudi na aerodromu, mnoge su poubijali, čula sam na radiju večeras dok smo večerali, rekla sam papi da te volim. ne znam da li će to išta promijeniti, samo sam htjela da zna da sam nekog u životu voljela, u slučaju da se nešto desi nekom od nas, mislim da to treba znati o meni, da sam voljela nekog pored majke i oca u životu, znam da bi me ti razumio, ti si sklon velikim plemenitim gestama, ja sam samo htjela da zna da sam sposobna nekog voljeti, pogledao me pravo u oči i ništa mi nije rekao. volim te dok se sva ne naježim od pomisli da bi ti se nešto moglo desiti. papa je samo okrenuo lice kao da odbija činjenicu mog rođenja, pišem ti dok sjedim ispod drveta banjana u dvorištu naše nove kuće, imaju samo dvije sobe i limeni krov po kojem kiše dobuje u ritmu muzike, a tek grad koji pada poput bijesnih suza iz raja, nizbrdo od kuće je potok, previše plitak da bi se u njemu utopila, manman i ja provodimo dosta vremena u razgovoru pod drvetom banjana, rekla mi je danas da nekad moraš birati između oca i muškarca kojeg voliš, cijela njena porodica je bila protiv toga da se uda za papu jer je on bio baštovan iz ville rose, a njena porodica je bila iz grada, neki su čak i fakultet završili, sve mi je to tiho ispričala pod drvetom banjana u dvorištu kako ga ne bi povrijedila, vidjela sam ga kako nas strijelja pogledom iz kuće, čula sam kako se nakašljava kao da nas je ipak čuo, kao da smo ga nekako duboko povrijedile samim tim što smo bile skupa.
Célianne leži glave položene uz ivicu čamca. Beba još uvijek ne plače. Obje izgledaju tako spokojno u svom ovom haosu. Célianne čvrsto drži bebu uz svoja prsa. Kao da nema srca da je baci u okean. Pitao sam je za bebinog oca. Stalno ponavlja tu priču, sad zatvorenih očiju, usnama što se jedva pomiču.
Bila je kući jedne večeri s majkom i bratom Lionelom kad je nekih deset ili dvanaest vojnika upalo u kuću. Vojnici su prislonili cijev puške Lionelu na sljepoočicu i naredili mu da legne i opšti sa svojom majkom. Lionel je odbio. Majka mu je rekla da posluša vojnike jer se bojala da će ga na mjestu ubiti ako se i dalje bude opirao. Lionel je poslušao majku, plakao je dok su mu se vojnici smijali, pritišćući mu cijevi svojih pušaka sve jače u vrat.
Nakon toga su vojnici svezali Lionela i njihovu majku i redom silovali Célianne. Kad su završili, uhapsili su Lionela, optuživši ga za zločine protiv morala. Nakon te noći Célianne više nikad nije čula ni glasa od Lionela.
Te iste noći Célianne je sebi izrezala lice žiletom kako je niko ne bi mogao prepoznati. Onda, dok su joj ožiljci na licu zarastali, počela je povrćati i dobijati osipe. A onda je počela da se deblja. Saznala je za čamac i ukrcala se. Ima petnaest godina.
manman mi je danas pod drvetom banjana ispričala cijelu priču, oni skotovi su htjeli doći po mene. htjeli su me uhapsiti. plan im je bio da me prokažu kao člana omladinskog saveza i da me onda odvedu, papa je za to čuo. otišao je do stražarnice i platio im, dao im je sav novac koji je imao. naša kuća u port-au-price i svo zemljište što mu je njegov otac ostavio, sve je to dao da mi spasi život, zato je bio tako ljut. večeras mi je manman sve to ispričala pod drvetom banjana, nemam riječi da mu zahvalim za sve ovo, ne znam kako. moraš ga voljeli zbog ovoga, manman kaže, moraš, ne smiješ to nikad zaboraviti, koliko se žrtvovao, ne mogu se natjerati da mu kažem hvala. sad je on više od mog oca, on je sad čovjek koji se odrekao svega da mi spasi život, večeras su na radiju pročitali spisak imena ljudi koji su položili prijemni za fakultet, ti si položio.
Malo ćemo se odmoriti od vode što ulazi u čamac. Kapetan je iskoristio ostatak katrana i sad voda uglavnom neće ulaziti unutra neko vrijeme. Mnogi su se ponudili Célianne da joj bace bebu preko palube. Ne da im. Čekaju da ona zaspi kako bi to napravili, ali ona nikad ne spava. Nikad ranije nisam znao da mrtva djeca postanu ljubičasta. Usne su najviše ljubičaste jer je beba tako tamna. Ljubičaste poput mora kad zađe sunce.
Célianne polako savladava san. Premorena je od poroda. Ne želim dodirnuti dijete. Ako će ga iko baciti u okean, mislim da to treba biti ona. Stalno razmišljam, bacili su u vodu svaki komad mesa što je izašao za djetetom iz njenog tijela. Bacit će i mrtvu bebu u vodu. Zar to neće privući ajkule?
Céliannini nokti su zariveni duboko u djetetova gola leđa. Starac s lulom me upravo upitao: “Kompè, šta to pišeš?” Rekao sam mu: “Oporuku.”
Navikavam se na ville rose, ovdje ima leptirova, na hiljade leptirova, dosad mi nijedan nije sletio na ruku, što znači da nemaju vijesti za mene. ne mogu se uvijek okupati u potoku blizu kuće jer je voda ledena, samo se u podne čini taman, a tada ima tuce očiju koje bi me mogle vidjeti kako se kupam, to sam riješila tako što ujutro zagrabim kantu vode i ostavim je na suncu, a onda se okupam po noći ispod drveta banjana, banjan mi je sad prijatelj od najvećeg povjerenja, kažu da banjani mogu trajati stotinama godina, čak im i grane koje se poviju nadole mogu postati novo drvo, banjan može postati čitava šuma, manman kaže, ako mu se da prilika, sa mjesta gdje stojim pod banjanom vidim planine, a iza njih vidim još planina, toliko planina golih poput stijena da imam osjećaj kao da me sve te planine guraju sve dalje i dalje od tebe.
Bacila je preko palube. Posmatrao sam kako joj se lice svezalo u čvor poput konca, a onda je pustila. Pala je uz pljusak, neko vrijeme plutala, a onda potonula. Ubrzo nakon toga je i ona skočila. I upravo kad je bebina glava potonula i njena je. Zajedno su nestale poput dvije flaše pod vodopadom. Šok je privremen. Nije bilo vremena ni da je pokušamo spasiti. Nije bilo govora. More je na tom mjestu kao i ajkule što u njemu žive. Nemilosrdno.
Kažu da moram baciti svesku. Starac mora baciti šešir i lulu. Voda se ponovo nakuplja i grabe da je izbace napolje. Tražio sam nekoliko sekundi da završim ovu posljednju stranicu i obećao da ću je onda izbaciti. Znam da ti ovo vjerovatno nikad nećeš vidjeti, ali lijepo je bilo zamišljati da te imam ovdje da ti pričam.
Nadam se da su mi roditelji živi. Zamolio sam starca da im kaže šta je bilo sa mnom ako se ikad uspije dokopati obale. On je mene zamolio da zapišem njegovo ime u “moju knjigu”. Pitao sam ga za puno ime. Zove se Justin Moi’se Andre Nozius Joseph Frank Osnac Maximilien. Kaže to s takvim držanjem da čovjek pomisli kako govori s nekim kraljem. Starac kaže: “Znam da dolazi obalna straža. Pojavila mi se u snu.” Pokazuje na neku tačku u daljini. Pratim pogledom gdje upire prstom u daljinu. Ništa ne vidim. Odavde brodovi sigurno izgledaju poput fatamorgane u pustinji.
Sad moram baciti svesku. Odlazi dole njima, Célianne i njenoj kćerki i svoj onoj djeci iz mora kojima ću se možda uskoro pridružiti.
Sad im odlazim kao da mi je to oduvijek bilo suđeno, kao da mi je na dan mog rođenja majka za mene izabrala vječni život među djecom iz dubokog plavog mora, među onima što su pobjegli iz okova ropstva da stvore svijet ispod nebesa i krvlju natopljene zemlje gdje ti živiš.
Možda sam od početka vremena predodređen da živim tu sa Agwé na dnu mora. Možda sam zato sanjao sirene na katoličkoj misi pod morem. Možda mi je to bio poziv da dođem. U svakom slučaju, znam da će mi uspomena na tebe ostati čak i onda kada i ja postanem dijete iz mora.
danas sam mu rekla hvala. rekla sam hvala, papa, što si mi spasio život, on je uzdahnuo i položio mi ruku na rame, pa je brzo povukao poput leptira, a onda sam ga ugledala, crnog leptira što je jezdio oko nas. potrčala sam da ne sleti na mene, ali već mi je donio svoju vijest, znam šta mora da se desilo, večeras sam slušala manmin tranzistor pod drvetom banjana, na radiju samo čujem da je bilo još ubijanja u port-au-prince. svinje ne odustaju. ne znam šta će biti, ali ne mogu zamisliti da ostanem ovdje zauvijek, pišem ti iz podnožja drveta banjana, manman kaže da su banjani sveti i da ako pod njima zazovemo bogove, možda će nam jasnije čuti glas, sad su oko mene stalno leptiri, crni kojima ne dam da mi nađu ruku, gađam ih velikim kamenjem, ali uvijek su prebrzi, sinoć na radiju sam čula da je još jedan čamac potonuo kod bahama. ne mogu te zamišljati tamo u valovima, svaka dlaka mi se naježi, odavde ni ne vidim more. iza ovih planina ima još planina i još više crnih leptirova i more koje je beskonačno kao i moja ljubav za tobom.
Edwidge Danticat, “Krik? Krak!”, SoHo Press, 1995.
S engleskog jezika prevele Una i Ulvija Tanović.
Fotografija: Mark Dellas
Tekst je preveden u sklopu projekta „Migracije, izbjeglištvo i egzil u savremenoj američkoj književnosti“, koji uz podršku kulturnog granta Državnog sekretarijata Sjedinjenih Američkih Država provodi Fondacija Publika, u saradnji s Udruženjem prevodilaca u BiH.