Hormon sreće mutirao je kod nekolicine ljudi kao posljedica nepoznatog kosmičkog procesa. Vlada je očajna, jer ne zna šta da radi sa ljudima koji više ne osjećaju bol. Mada se često u znanstvenim krugovima spominje mogućnost iskorišćavanja mutiranog hormona prilikom eventualne izrade savršenog lijeka za suzbijanje bolova. Novonastali hormon nazvan je Bea. Prenosi se isključivo preko krvi. I opstaje samo u ljudskom tijelu. Nestanak bola je praćen bezrazložnim ushićenjem. Jedan filmski grad i muzej pod otvorenim nebom preuređeni su za potrebe boravka ljudi sa Bea hormonom. Ovo je bajka o ljubavi rođenoj u tom gradu.
BEA
***
Vrat. Užasno me boli vrat. I gladan sam. Strma ulica je uska. U stvari, to su stepenici dužine par koraka prekriveni neravnom kaldrmom u kojoj je kišnica zasjekla pljesnivo korito. Teško sam se mimoišao sa prolaznikom. Kamene kuće su se nagnule jedna prema drugoj, ostavljajući tek brazgotinu netaknutog neba iznad glave. Čovjekov prijatan osmijeh razbi se nakon dva strmoglava stepenika iza mojih leđa. Za to vrijeme izbio sam na neki minijaturni trg koji je zaudarao na golubove. Tamo Charlie Chaplin, ulični umjetnik, izvodi svoju predstavu, nepomičan, sa raširenom zemičkom u rukama. Mladić je solidno svirao saksofon. A djevojka je bacala sjeme suncokreta pticama.
Izvadio sam bankovnu karticu iz džepa. Djevojka se prijatno nasmijala.
– Gotovina čuva privatnost – prekrila je kažiprstom usne.
Hvata me za ruku. Završavamo u jednoj neuglednoj ulici, daleko od radoznalih očiju, pred kamenim zidom sa okruglim otvorom na njemu.
– Hajde, zavuci ruku u otvor! – naložila je.
Poslušao sam. Osjetio sam kovanice ispod vlažnih jagodica.
– Ne! To nikako! – pobunim se.
Ponovo posežem za džepom i vadim bankovnu i kreditnu karticu. Zagleda ih sa zanimanjem sa svih strana.
– Njih ovdje ne koristimo. Nema bankomata – umiruje me i dodaje – novac je daleko ljepši i prisniji način plaćanja.
– A virusi i bakterije? – zatičem sebe u jadnom i očajnom stanju.
Jedno plaćanje usluge izrodilo se u ružan i nemoćan poredak drugačijih navika. Ponovo naslanja kažiprst na svoje pune usne. Šutimo neko vrijeme.
– Ti si tek toliko slobodan da izjutra samovoljno odeš na posao – reče šapatom.
– Ovo je zid milosti. Kad zavučeš ruku u njega, niko osim tebe ne zna jesi li uzeo ili dao novac. Iz njega se uzima milostinja. I u njega se ostavlja milostinja.
– Osim mene i Boga – dodajem, dok mi uši plamte.
Mislim da sam je strašno razljutio.
– Ljudi su u prošlosti izazvali mnoge i veće nevolje.
Naslanja se cijelom težinom na moje lijevo rame. Uzgred, primjećujem toplinu njene ruke sa nekim glupim prstenom na palcu.
– Sigurno stoji neka sentimentalna i neobična priča iza njega.
Tog trenutka prestaje moja ravnodušnost.
– Zar ne možeš neke druge prilike u nekim drugim okolnostima jednostavno opet zavući ruku u otvor na zidu milosti? – uporno nutka moju zlovolju i taštinu sa kafenom kašikom ljubaznosti.
Najzad popuštam. I uzimam milostinju.
***
Uznemiren sam u njenom društvu. Neprimjetno, kamene kuće zamijenile su kuće sa fasadama u svim nijansama plavetnila neba i nježne boje bijele kafe. Sve je novo za mene. Bile su diskretno obrubljene svijetlim i širokim dekorativnim lajsnama. Osjećam tup bol u potiljku. Djevojka hitro zamiče iza uličnog ćoška. Slijedim je podjednako neoprezan. Tamo zatičem raskošan prizor kome nestvarnost daju ukrasne bordure oko prozora i druge dekoracije fasada i uokvirivanja oko otvora.
– Šta ja radim ovdje?
Stali smo pred kuću sa nadstrešnicom na izvaljanim stubovima iznad ulaznih vrata. Napet sam. Očekujem da unutra zateknem neki matični ured ili neku sličnu dosadnu administrativnu kancelariju. Međutim, ušli smo u slabo snabdjevenu trgovinu mješovite robe. Trgovac je preljubazan. Njegovo lice je grubo u polutami.
– Charlie Chaplin, talentovani živi kip, zasigurno je izgladnio od silnog stajanja na trgu – reče.
Djevojka je potvrdno klimnula glavom. I oboje nakratko savlada iskren smijeh. Ja ne razumijem nijednu riječ.
– Jeste li već sklopili zdravstveno osiguranje? – konačno trgovac primijeti moju prisutnost.
Pitanje je besmisleno. Osim ako ne radi za neko osiguravajuće društvo.
– Ne! Ne! Prerano je! On nije jedan od nas.
Njene riječi su me zaboljele, mada i dalje nisam razumio o čemu se radi.
– Ko sam ja? I ko nisam ja?
Ona je uzela tri zemičke koje joj je trgovac umotao u bijeli kuhinjski papir. I odsutno pogledala negdje iznad mene. Izvadio sam novac.
– Ali to nije ni izbliza sve… – čuo sam njen uzbuđen glas.
Zadigla je kratku pamučnu haljinu ispod koje je nosila šorc. Oporavljam se od iznenađenja.
– Nisam znala u kakvom ću raspoloženju dočekati doručak – prvi put mi se obratila u trgovini.
Obično ne primjećujem ovakve sitnice. Šare na njenoj haljini ličile su u polutami na sklupčane braon embrione.
– Ja nju ne poznajem – jedino jasno dopire do moje potpuno budne svijesti.
Izvadila je iz šorca kesicu. Kad ju je otvorila, trgovinom se raširi oštar miris borovine i smole.
– Divno… ovo je divno…
Čovjek oduševljeno pljesnu dlanovima. I istog trena pretrese borove iglice i smolu iz kese u posudu na pultu sa kasom.
– Ona dunja… prestala je mirisati… istrunula je… Jučer sam je bacio. Znaš… Ne moraš idući mjesec platiti povećanje zdravstvene zaštite i specijalne mjere opreza – reče odlučno.
Ponovo pogleda u borove igle i smolu. Hitro se sagnu ispod pulta. I nešto pruži djevojci.
– Četka sa tvrdim čekinjama za timarenje konja! – kriknu ona razdragano.
***
Izvukli smo se iz gužve. Na obodu grada započelo je nevidljivo carstvo mirisa i prijatne svježine. Ipak, moje preostalo spokojstvo trpi veliku štetu. Zujanje kukaca samo pogoršava ionako nesnosno stanje. Bježim sa mislima. Pokošeno sijeno se suši. Dozrelo voće se osjeća na kiselkast dah truleži. Želim da znam. Utabanom stazom preko pašnjaka stigli smo do zapuštenog imanja.
– Gorim sva od nestrpljenja – djevojka priznaje nevoljno.
– Neko često navraća na imanje – primijetio sam.
– Kako znaš? – pita.
– Pas ne laje. Navikao je na posjete.
Zabavljen pletenjem košare od pruća žalosne vrbe, nakon nekog vremena gazda podiže lijen pogled. Kad je u djevojčinim rukama ugledao četku sa tvrdim čekinjama za timarenje konja, poskoči od zadovoljstva. Njegovo dostojanstveno držanje nestade bestraga.
– Ovdje ljudi ne vode računa o otmjenosti pokreta – primijetio sam poprilično zajedljivo, dok smo čekali njegov povratak.
Djevojka je napregnuta.
– Tamo… kod vas… koliko vrijedi ovakva četka? – pita nesigurno.
– Zaista ne znam.
Gazda se vratio. Pruža djevojci kokošija jaja. U ruci drži povelik komad sira. Do mojih nosnica dopire miris kravlje balege i vonj njihovih tijela.
– Sve je spremno. Pođimo! – rekao je sa ozbiljnim izrazom na licu.
I opet je nestao u štali. Nešto se događa. Ne znam šta me očekuje na ovom divljem mjestu. Iza štale na metalnom tronošcu visio je zahrđali lonac sa vodom nad plamenom. Njene ruke su vidno drhtale. Pružila je nesigurno jaja:
– Hoćeš li ti? Molim te… Užasno me plaši vatra i ključala voda.
Nakon izvjesnog vremena pridružio nam se i gazda pored pucketave vatre. Podijeli sir golim rukama na četiri dijela. Pogledao sam djevojku. I njega. Šutim.
– Hoćeš li ih ti staviti u vodu? – gazda zamoli.
– Hoću – pomirljivo sam rekao, stavljajući jaja u ključalu vodu.
Doručkovali smo u tišini zemičke, sir i kuhana jaja posuta salatom od rukole. I pili smo masno neobrano i nepasterizovano kravlje mlijeko. Gazda se zamislio nad nečim prijatnim, sudeći po njegovom zaboravljenom smiješku na usnama. Iz tog razloga odlazimo bez pozdrava.
– Nije lijepo otići tek tako. – primijetio sam.
– Zašto da mu smetamo sa pozdravom ako je sa mislima na nekom ljepšem i drugačijem mjestu? Ljude treba odvlačiti samo od loših misli – prekorila me.
– Muči me glavobolja – priznajem.
– Idemo tamo… pod ono usamljeno drvo na brežuljku…
Sjeli smo u debeli hlad na vlažnu zemlju. Podigla je haljinu.
– Srećom, imam ispod šorc – likovala je zbog svoje domišljatosti – pažnju zadrži na bolnom mjestu i zakovitlaj svoju svijest ukrug ko vjetar otpalo lišće. Prijaće ti.
Poslušao sam. Nakratko dospijevam u neko neobično stanje polubudnosti. Nikad prije nisam kovitlao svoju svijest.
– Bol se preselila u sljepoočnice – saopštavam sklopljenih očiju.
– Pomjeri pažnju na bolna mjesto! – zapovijeda.
Učinio sam šta je tražila od mene. Bol se zatim preselila u ruku, pa u list na nozi. Ja sam je proganjao sa mojom zakovitlanom sviješću sve dok nije potpuno iščezla iz mog tijela.
– Kako ljudi ne znaju za ovo? – pitam iznenađeno.
Ona diže pogled sa maslačka kojeg je pažljivo dodirivala, trudeći se da ga ne ogoli.
– Nažalost, nije svako u stanju pomoći sebi – nasmija se prijazno.
***
Vratili smo se na trg gdje je započelo naše neobično druženje. Nešto se strašno dešava. U korpu na pločniku ispred Charlie-ja Chaplin-a spustila je djevojka kuhano jaje i komad sira. On je mahnuo skladno rukom i, skidajući cilindar, duboko se naklonio prisutnima kao da se nalazi na daskama nekog komercijalnog pozorišta. Okupljeni ljudi razdragano su zapljeskali. Zatim je magija najednom iščezla. Charlie Chaplin je jednostavno sjeo na pločnik, jer grad je bez trotoara. I mi smo sjeli pored njega. Njegovo odijelo je imalo težak miris dugo sušene tkanine.
– On ne sluti istinu – reče nerazgovjetno i sa određenim naporom.
Ogulio je jaje. U zemičku stavlja sir. I potpuno gubi zanimanje za nas. Zapadamo u neprijatnu šutnju. Ustali smo nenadano.
– Čuo si glas Charlie-ja Chaplin-a – reče tiho djevojka kad smo se udaljili par koraka od trga.
– Ovaj dan je poseban – jedva čujno dopiru do mene njene tajnovite riječi.
Kažiprst na njenim usnama preduhitrio je sva moja pitanja koja su navirala. I navirala. Naša kratka šetnja prekinuta je pred jednom ogromnom kućom čija su se dvokrilna ulazna vrata nalazila na njenoj sredini. Sa prednje strane do njih vodile su dvoje stepenice, tvoreći piramidu prošaranu ciglama različitih boja.
– Dugo se već pitam ko živi u ovoj divnoj kući… Čuo si glas Charlie-ja Chaplin-a… Ovo je poseban dan… zar ne? – rekla je.
Ne mogu da slijedim tok njenih zamršenih misli. Bio sam beskrajno umoran. Metalnom alkom iz nozdrva lava zalupala je na vrata. Uskoro se pojavi dama u čipkastim rukavicama.
– Uvijek sam se pitala ko živi u ovoj divnoj kući… – nasmijala se djevojka srdačno – a vrijeme je i za čaj…
Dama veselo odgovori:
– Slobodno uđite! Sad će čaj.
One se ne poznaju! Ušao sam nepozvan u nečiju kuću – pomislim.
Trpezarijski sto bio je prekriven debelim prašnjavim stolnjakom sa šarama koje imaju turski ćilimi. Stolice su užasno škripale. Stid me je. Djevojka je sa zanimanjem promatrala unutrašnjost prostorije. Vrijeme je svemu oduzelo dio otmjenosti. Kukavica je izašla iz zidnog sata koji otkuca tri puta. Srknuo sam čaj.
– Da li je vreo? – pitala je bojažljivo dama.
– Kako znate da on nije jedan od nas? – djevojka se našla u čudu.
– Njegov izraz lica govori sve– bila je tajnovita dama sa čipkastim rukavicama.
– Znam jednu sobu… ispražnjena je prekjučer… – reče potom.
***
Loše sam spavao. Ovo nesnosno stanje mora biti uskoro okončano! Zaputio sam se na trg, jer nisam imao igdje drugo poći. Nju sam zatekao među golubovima kako potpisuje formular za prihvatanje zelene struje kod djevojke sa plišanim kostimom u obliku džinovske sijalice.
– Očekivala sam te – iako okrenuta leđima, bila je svjesna moje prisutnosti.
– U svijetu postoje zemlje gdje je vjetar toliko snažan da pravi struju – značajno primijeti.
– Dolaziš li odatle?
– Da – kratko odgovaram.
Bez riječi zaputila se negdje. Polazim za njom, jer tako želim. U neko doba zamorio sam se.
– Kuda idemo? – pitao sam.
– Idemo u ulicu gdje majstor ostavlja lutke – nije gubila vrijeme na suvišno.
Jedno vrijeme je šutjela. A ja sam patio zbog moje gluposti koja na nekom drugom mjestu važi za nešto vrijedno.
– Stigli smo – pokazala je rukom na jednu kratku i neuglednu ulicu.
Drvena lutka stajala je tamo naslonjena na beskoristan staromodni ulični fenjer pored bureta na kojem su stanari pekli u pozno ljeto kukuruz i u jesen kestenje. Iz jednog zvučnika dopirala je portugalska narodna muzika. Lutka je bila pažljivo lakirana. Jedna od onih koje na prvi pogled bude jezu u čovjeku.
– Ulica je očajna – zajedljiv sam.
– Da li je trebala da bude u raskošnoj ulici sa stotinama plastičnih lutaka? – nasmijala se iskreno mojoj primjedbi, zatežući odjeću na lutki.
Ponovo smo šutjeli. Nakon zamršenog lavirinta uskih i strmih ulica stižemo na pijacu.
– Ovo je srce grada – ushićeno zaključi.
Bila je to komplikovana krovna konstrukcija sa mnogo metalnih greda koju su držali impozantni stubovi. Ispod krovne konstrukcije vladala je svježina. I sve je bilo izlijepljeno svijetloplavim keramičkim pločicama sa bijelim motivima iz istorije čovječanstva na njima. Djevojka je izgubila mir. Trampila je drvenu lutku za dva vunena džempera. Slijedećeg trena imala je u rukama pakovanje osigurača koje je zatim zamijenila za mišolovku. A onda je mišolovka zamijenjena za nešto četvrto. Svuda je vladao metež. Ljudi su se rukovali zbog sitnih povoda. I smijali.
– Zašto majstor nije odmah zamijenio lutku za ono što mu je potrebno? – nadvikivao sam se sa žamorom glasova.
Bilo je kasno kad sam spoznao svoju veliku glupost.
– Ti ne razumiješ… još uvijek… Jesi li ikada pomislio da nekom držiš kišobran za vrijeme kišovitih dana?
Tražila je neko vrijeme prave riječi.
– Činiš me umornom – dodala je malaksalo. Vratili smo se u neuglednu ulicu.
Pored uličnog fenjera spustila je korpu sa dva patlidžana, nešto paradajza, paprikama i vunenim džemperom.
– Zime su ovdje oštre – rekla je.
***
Prošetao sam se bez nje. Želim misliti svojom glavom. U jednoj ulici sa nizovima uskih kuća koje dijele zidove ugledao sam sijedog čovjeka u gradu bez sredovječnih. Prao je izlog svoje radnje. Dižem pogled.
– Pogrebni zavod… – čitam naglas.
– Smrt je jedini siguran posao – navodi nezainteresovano grobar.
Ne skriva kako je neukusnu šalu ponovio mnogo puta.
– Jesi li Bea? – propitkuje lijeno.
Grobar predugo živi sa ovim tajanstvenim i iščašenim ljudima. – pomislim.
– Šta je Bea? – i ja se raspitujem.
– Da li je to žensko ime? Poremećaj? Uzvišeno stanje duha?
Grobar se smije zbunjeno.
– To niko pouzdano ne zna. Gradski doktori tvrde da je to hormon sreće koji je na neki način mutirao. Ovi ljudi ne osjećaju bol. I ne napušta ih ushićenje.
– Zašto živiš među njima?
– Navikao sam se. I poslovan sam čovjek – odgovara sa zadrškom.
– Bio si na pijaci? – pita me.
Klimnuo sam potvrdno glavom.
– Njihovo je zdravlje poput tih keramičkih pločica. Odaje utisak čelične čvrstoće, ali je užasno krhko. Jači udarac ga raspe u bezbroj beskorisnih komada.
Rastali smo se toplo kao ljudi koji dijele nešto zajedničko i razlikuju se po tome od drugih.
– Moj smijeh je moja vjera – zaključio sam, čim sam djevojku vidio pognute glave na trgu u jatu ugojenih golubova.
Bez nje ne bi bilo tamo golubova. A bez golubova trg bi bio pust. Ona je značajna, jer ne postoji zbog zabune. Izdvojili smo se iz gužve.
– Zatvori oči! – rekla je odlučno.
– Zakovitlaj svoju svijest u visini srca. Budi uporan! To je prirodno stanje. Ništa drugo nije važno.
Poslušao sam. Nakon par minuta počelo je nešto da se pomjera u mom srcu. Bilo je dio mene. I iznad mene. Bilo je to prijatno iskustvo. Tad se dogodi nešto neobično. Charlie Chaplin sa puderom na licu odjuri niz ulicu u svom jedinom odijelu. Pridržavao je rukom cilindar da ostane na glavi. Ljudi su pravili mjesta pred njim. Bio je smiješan. Nosio je par brojeva veće cipele.
– Zašto? – pitao sam, iako sam znao, jer takvi odgovori su nadohvat ruke.
Možda je žurio da nekom donese dobru vijest. Ili prekrati neko dugo iščekivanje.
– Ja znam previše. A nisam odvažan. To je kazna – priznao sam.
Podigla je kažiprst na usne. I zaklopila oči.
***
Vratio sam se tamo gdje događaji imaju smisla, jer sam rođen slobodan. Grobara zatičem kako ponovo trguje sa smrću.
– Ne možeš drvenu lutku zamijeniti za dva vunena džempera na pijaci. I tako živjeti – razmišljam naglas.
Vjerovao sam u njegov sud zbog unosne trgovine mrtvačkim sanducima.
– Država stoji iza njih – odgovara mirno.
– Mutirani hormon sreće opstaje samo u ljudskom tijelu. Ne može drugačije da se sačuva. U epruveti umire nakon par sati. A ne znaju… još uvijek ne znaju šta da rade sa njim… možda jednom bude savršen lijek protiv bolova.
Saznajem istinu koja buni svojom neposrednošću. Ovo je prvobitno bio filmski grad koji je sa razvojem grafičke animacije izgubio svoju namjenu. Propao je. Nakon toga postaje muzej na otvorenom. Vraćaju mu život fasadnim ukrasima od stiropora i vještačkim dekorativnim kamenom. Sa lažnim prelomljenim lukovima i lažnim rebrastim svodovima koji se završavaju na redovima stubova. I ponovo propada, jer je osuđen na propast. Obnovljen je sa ovim ljudima i njihovim izabranim prokletstvom.
– Mesna industrija… farma pilića… – šali se nemilosrdno grobar surovošću čovjeka koji živi od smrti.
Strašno negodujem.
– Bea se prenosi samo preko krvi… Ostaje pravo na izbor… – reče grobar.
Životni tok ima uzroke zbog ljudske potrebe za obrazloženjem. Ja doznajem. Odluka postaje teška, jer silno želim njenu krv u svojim venama. Moja navika na jednostavnost trpi veliku štetu. Jurim ponovo na trg u susret njoj. Nevidljiva planina je pomjerena. Slijedeća noć zatiče me u njenom zagrljaju. Ona hoda nesigurno uplašena nejasnim sjajem nebeskih zvijezda.
– Moram biti oprezna – pravda svoju smušenost.
***
U svojim rukama držala je odjeću Charlie-a Chaplin-a uredno složenu. Mirisala je na omekšivač. Trgnuo sam se. Sigurno se čitava pijaca uzburkala zbog ovoga. Možda je omekšivač zamijenjen za troje kuhanih jaja sa farme. A možda je neko zavukao ruku u okrugli otvor na zidu milosti, jer stvar je bila nesvakidašnja. Žulja me dah. Charlie Chaplin je otišao. Zauvijek. A ja sam dobio novi život na trgu koji se samo jednom dobije. Ne postoji utabana staza za unazad. Na vrhu hrpe bile su njegove smiješne cipele i cilindar.
– Svi vojnici imaju istu odjeću, jer su tako lakše zamjenjivi – našalila se.
Na licu je imala tragove suza.
– Šta se desilo Charliju Chaplinu?
– Bol je raspoloženje. Kad u tijelu nema tog raspoloženja, ono se ne bori protiv bakterija, bolesti i virusa. Mi odlazimo prijevremeno.
Šutjeli smo neko vrijeme.
– Nizak si i imaš krive noge. Ti si rođen da budeš Charlie Chaplin – reče.
Ne smijem se na njenu šalu.
– Da li je to ushićenje vrijedno njegove cijene? – pitam umjesto toga.
Gleda me odsutno.
– Ja ne želim drugačije – kratko odgovara.
Zatvaram oči. Svijet nestaje iza očnih kapaka, oglašavajući se povremeno gukanjem golubova kao novorođenče. Odvlačim svijest duboko u svoje nosnice. Pažnju usrećujem na svoj dah. Uzburkan i polomljen je na vrhu nosnica. I suši njihovu unutrašnjost. Škripavi zrak izlazi iz njih. Pratim prvi udisaj i prvi izdisaj, drugi, treći, četvrti. Osjećam kako se nemiran rađa u mojim plućima. I stomak je napet kao mješina na muzičkom instrumentu. Pokušavam biti spokojan, dok panika obuzima moje tijelo. Nesnosno je. Tijelo ima dva konfekcijska broja manje. Pomjeram ruke. I kršim prste. Otvaram oči. Ponovio sam postupak par puta. Uzaludno. Ovdje na trgu zapadam u očaj. U glib! U blato! Poraz je neprijatan. Tražim njenu vlažnu ruku, jer nisam u stanju da ostanem na par minuta nasamo sa sobom!
– Trebaš mi! Uplašen sam – priznajem odmah.
***
Odvela me je u amfiteatar koji je prvobitno izgrađen kao velika filmska atrakcija pred samo snimanje kultnog filma o rimskim gladijatorima. Naknadno je obnovljen i proširen za potrebe poznatog muzičkog jazz festivala. Amfiteatar je, u stvari, geometrijski pravilna građevina u obliku elipse. Njegovi zidovi su s velikim polukružnim otvorima.
– Lijepo je ovdje – govorim.
Jeza zahvata moje tijelo. Ušli smo kroz zapadni dio konstrukcije sa dva sprata koji leži na prirodnom uzvišenju. Iz tog razloga ostali dijelovi su za sprat viši. U četiri tornja nalazile su se stepenice koje vode nagore. Ali mi se spuštamo u središte amfiteatra na ravnu površinu posutu pijeskom. Prostor za gledaoce sa stepenastim položenim redovima sjedala prekriven je dekorativnim kamenom. Te lažne kamene stepenice odvojene su od središta amfiteatra širokim popločanim kanalom. Na njima u raskošnom ambijentu ljenčare razgolićeni sanjari, zaljubljeni parovi i besposličari. Skinuli smo cipele i čarape. Držimo se za ruke. Ne žurim nigdje. Na mjestu sam gdje treba da budem. Vjerujem u to, dok hodam bos po sitnom i mekanom pijesku.
– Spreman si? – pitala je.
U pravim amfiteatrima nakon borbe posipani su pijeskom tragovi krvi ljudi i životinja.
– Jesam – zvučim sigurno.
Očekivao sam zmijski otrov, krila slijepog miša, mravlja jaja, krakove hobotnica i kandže orla. Da se teški oblaci naberu nad mojom glavom. I zlokoban vjetar podigne pijesak. Ali je ritual protekao u znaku sterilnih igli, dezinfekcionih tečnosti, epruveta, gaza i flastera.
– Imam nultu grupu – ona je rekla.
Medicinska sestra je pažljivo kuckala moje vene u visini lakta. Ja sam okrenuo glavu na drugu stranu, jer se gnušam krvi.
– Ona je moja Bea. Sad sam i ja Bea – pomislio sam.
Njena krv je u mojim venama. Tijelo mi obuzima bezrazložno ushićenje. Od tada mogu da postojim samo na jednom mjestu. U samo jednom gradu. Na samo jednom trgu.
– Ne moram više da plaćam penziono osiguranje – primijetio sam više nego dobro raspoložen.
I spustio sam poljubac na njeno orošeno čelo. Dižem pogled u lijepo plavetnilo slobodnog neba, jer njega niko nikad nije okovao. Sretan sam, jer imam samo oči. Leševi mrtvih zvijezda daleko su od mene.
– Hajmo potražiti lažne brkove! Ili si odlučio da budeš Charlie Chaplin bez brkova?
Uhvatila me je ispod ruke. I odvela u tajnovito carstvo Bea. Meni je svejedno, jer više ne žurim. I ne mogu da zakasnim.
