Y
Smotra pionira! Faruk stoji u stroju ispred školske zgrade, koja hlad baca samo na mališane iz prvog i drugog razreda. On je već osmi. Iz toga razloga stoji na suncu. Junački se nosi sa ovom nevoljom. Dan mladosti je. Rođendan drugu Titu! Ne smije sad da izda! Može svaki dan da izda ponešto, druga, tajnu ko je razbio prozor, ukrao šljive od komšije ili drugaricu koja se francuski poljubila sa nekim iza škole, ali danas ne smije da izda druga Tita. Gleda zastave. Jugoslovensku s panslovenskim bojama! Crvena, bijela i plava. I crvena zvijezda u njenoj sredini. Gleda i crvenu zastavu Bosne i Hercegovine sa malom jugoslovenskom zastavom u gornjem lijevom uglu uz sami jarbol. Loše mu je! Užasno je vruće. Ali ne smije da izda! Pogledom traži grbove. Gleda svoje drugove. Trenutak je veliki! Ali on ne čuje ništa od govora direktora škole, njegove razrednice i primjernih učenika. Čučnuo je. Hvata ga panika među bezbrojnim nogama. I zagušljivo je. Pada tama na njegove oči. Nastanjuje se u kutovima njegovih očiju. Bespravno! Hoće sve da pokvari na ovaj veliki dan! Njegovi drugovi zovu razrednicu. Ona ga odvodi u hlad. Sjeo je na hladne betonske stepenice ispred škole. Želi sav da se pretvori u jednu veliku guzicu, rashladi se i vrati se na smotru, jer takav je red i to je njegova pionirska dužnost. Napokon skida pionirsku kapu. I provlači ruku kroz masnu kosu. Ko da nije dovoljno izazvao nevolja, poželio je da skine crvenu maramu i njome obriše lice. U zadnju papirnu maramicu, čije je pakovanje načeo prije četiri dana, jučer je istresao nos nakon časa fizičkog. Novo pakovanje maramica nije zatražio od majke. Pokajnički gleda razrednicu! Nisam želio da izdam druga Tita, ponavlja neprestano, dok njegove riječi prelaze u mumljanje, pa u jedva čujan šapat. Čini mu se da se razrednica značajno smješka na njegove riječi. Ali njemu nije lako. Dobio je sunčanicu baš na rođendan druga Tita, kada treba zbiti redove, gordo podići glavu i zakleti se na očuvanje svih tekovina narodnooslobodilačke borbe. Mnogo godina kasnije njemu postaje sve jasnije. Njegova generacija je trebala da se osamostali u ranim tridesetim. I nije trebala naučiti da prži jaja na oko. Stasala je na pola puta između fabričkog stroja i kancelarije. Ledine i kaldrme. Čardaka i nebodera. Samo su trebali da čuvaju bratstvo i jedinstvo ko zjenicu oko svoga. Ali se ovo njihovim roditeljima otelo iz ruku. Podiglo se zlo iz šumskih grobova bez obilježja. Na seoskim misama, svadbama i dženazama. Iz zakopanih vojničkih fotografija u vrtovima. Iz starih uniformi na tavanima. Iz municije zamotane u masne krpe pohranjene za nove ratove. Iz psihijatarskih ordinacija, zbirki pjesama i školskih učila. Zlo je uzelo svaki pedalj zemlje pod svoje. Uhvatilo se ko mrak oko bandere kojoj je pregorjela sijalica.
Y
Velike životne spoznaje ne pitaju za pogodan trenutak. Dolaze nenajavljenu ljudima. Umornim. Sretnim. Zatečenim. Razočaranim. Kroz krošnje. Niz oluke. Sustižu ih na wc-šoljama, u preljubama, na dijalizama, sastancima, u autobusima, ispred nišana i na jadranskim plažama. Faruk se nalazio u biblioteci, kada je zajapurena bibliotekarka zatražila od njega da odnese kutiju sa starim knjigama na tavan iznad biblioteke. Strme drvene stepenice škripe pod težinom njegovog tijela, a on misli na knjigu po koju je došao. Ana Karenjina. Drugi veliki roman Lava Nikolajevića Tolstoja. Lik Ane je djelomično inspirisan životom starije kćerke ruskog pjesnika Aleksandra Puškina, reče profesorica srpsko-hrvatskog jezika koji će uskoro da nestane u lokvi krvi i rovovskom blatu ko sumatranski nosorog zato što ne može da opstane u svijetu koji se stalno mijenja intervencijom čovjeka. Ruski manijaci! Ne znaju da napišu knjigu ko ljudi od nekih stotinjak stranica. I još takvi nenormalni ulaze u nastavni plan i program! Gore na tavanu je ugledao u ćošku smotane zastave Jugoslavije, Bosne
i Hercegovine i još jedne za koju nije znao čija je, jer je bila umotana oko debele oklagije za razvijanje gigantskih bureka, pa se nisu vidjela njena obilježja. Na njima se uhvatila paučina i sloj prašine. Kroz miris knjiga do njega dopire i ustajali miris debelog platna. Razmišlja! Neka zebnja se nastanila u
njemu, jer sve sluti na oluju. Tri godina kasnije saznaje da narod ništa ne zaboravlja. Da se stari rovovi ne zatrpavaju, da kame ne hrđaju i šajkače se ne ofucaju. I da ljudi ne mogu bez neprijatelja. U međuvremenu, odlaze na ponoćne mise, božićne večere, krsne slave i bajrame. Prave se da ništa nije posrijedi. Žive! U međuvremenu, sklapaju mješovite brakove i dobivaju djecu u njima. Zašiveni jedni za druge iglama od kostiju mrtvih i koncem od pramenova sa glava nabijenih na kolčeve. Ne ostavljaju sebi prostora za miran razlaz. Drugi im opet ne dozvoljavaju da žive zajedno na plodnim oranicama i žitnim poljima pored bistrih rijeka. U toj ljepoti se ne može živjeti u miru i u strpljenju. U izvore se bacaju leševi da zagade vodu. Humke se na brzinu zatrpaju pod snajperskom vatrom. Presijecaju se putovi kojima se dotura hrana i lijekovi. Zlo je veliko! Samo ono ne upada u oči u ovoj zemlji. Faruk je počeo da doživljava Bosnu i Hercegovinu ko sunčano jutro, vjetar u krošnjama lipa, miris rijeke i ribe. Počeo je da doživljava državu ko zemlju, vatru, zrak, nebo i vodu, gluh za ljudske riječi i njihove izmišljotine. Gluh za sjednice skupštine, zveket oružja i huškanje naroda na krvoproliće. Na tutnjavu granata iz pravca Hrvatske. Gluh na sve što je ljudsko i nesavršeno.
