Kada sam osmislio Hasanov lik, odredio moj ugao gledanja, shrvan teškim nemirom udahnuo sam duboko zrak. Na tren zatvaram oči, a Hasan stoji ispred mene živ i nasmijan u njegovim bijelim lanenim hlačama sa tamnim mrljama oko džepova.
Većina ljudi je njega doživljavala, barem tjelesno, na sličan način. Proučavanje njegovoga tijela započinje sa linijom brijanja, ispod kojeg je lice zelenkasto, izbrijano i glatko, a iznad nje se nalazi gusta šuma dlaka sve do podočnjaka. Ljudi su obično skretali pogled prema njegovom nosu, iz kojeg su opet virile dlakave horde. Zatim je njihov pogled brzo prelazio preko njegovih velikih dlakavih ušiju, padajući potom nisko do maljavih prstiju na rukama. Najuporniji tada podižu pogled, i tako dolaze do njegovih dugačkih obrva koje se ko biljke puzavice dižu uz čelo. Ovaj proces je trajao nekoliko sekundi, i tek nakon njega, dolazile su do izražaja njegove sitne, mirne i tamne oči. Naviknut na ljudsku radoznalost, Hasan je strpljivo čekao da ovo bude obavljeno.
Toga dana, kada sam započeo pisanje ove priče, poveo sam ga u posjetu kod nane Selme iz razloga koju ću poslije da navedem. U njenoj kući sve je izblijedjelo, fotografije na policama, debeli zastori koji su oivičili prozore, isprani ćilimi i ponjave, njena odjeća, čak i ormari. Ali je sve besprijekorno čisto. Sve oko nane Selme je bila svježa rana koju i najblaži dodir može ponovo da otvori. Hasan se nije raspitivao o fotografijama, kada su napravljene i ko je na njima, koliko puta svako večer pred spavanje prouči Al-Fatiha, i za koga. Čak ni o najjednostavnijim stvarima se nije raspitivao.
Pričaju uglavnom o trešnji u njenom dvorištu, koja je, tako se barem činilo Hasanu, jedina živa u toj kući. Nana Sena je ljeta devedesetdruge prestala da živi, kada je spustila tri tabuta u zemlju, tri sina, tri gore, tri žarka sunca, tri žive rane koje nikada neće moći da zacijele. Začudo, ona je uvijek gledala Hasana ravno u oči, ne skrećući pogled nijednog trena.
Hasan ponovo ne otvara dušu pred njom. Od kada je prestao da ide na posao, a i to je činio zadnjih par godina da skuplja staž, zbog zdravstvene zaštite, i da lakše potroši dan, bez bilo koje novčane nagrade, i od kada su ti odlasci na posao prestali, jer je fabrika konačno otišlo pod stečaj, njega je mučilo jedno teško pitanje. On je želio da prašta. Njemu je nanesena šteta, ali ona nije nepopravljiva. Oprost je težak i mukotrpan posao, ali donosi višestruke koristi ljudima, jačao njihovo dobro, vjeru u zajednički život, a djeci obećava sigurniju budućnost. Još bih naveo da to njegovo vizionarsko stanje nije oduvijek bilo tako jasno. Prvih godina nakon rata nije želio ni da čuje za oprost, onda je želio da prašta, ali ne jedini i prvi. Tek naknadno počinje da prašta bezuvjetno i sve.
Sada je vjerovao da svi moraju da oproste, žrtve nasilja u obitelji, korumpirani direktori javnih preduzeća, trgovci, metalostrugari, invalidi rata, udovice, penzioneri, inspektori kriminalističke policije i pijanice. U tu njegovu sliku se nikako nije uklapala nana Selma. Njene uši su čule druge glasove, oči su vidjele druge prizore, njena duša se borila sa drugačijim okolnostima, a srce su pritisnule neke sasvim druge muke. Nijedna pamet nije ista! Na tome ostaje. Ni ja nisam u stanju da čitavu stvar izvedem na čistac. Odvodim brzopleto Hasana iz kuće nane Sene, a ne znam kuda bih sa njim dalje, i zašto ga držim u životu, kada me njegovo postojanje samo buni i zahtijeva odricanja.
Obazirući se iza sebe da ga neko slučajno ne čuje, Hasan je usput pijukao, jer se hrana zavlačila ispod mostova u njegovim ustima, a on je uporno isisavao. Kod nane Selme je pojeo dvije hurmašice. U tom njegovom besposličarenju nabasa na džamiju ko na oštar kamen u mutnoj rijeci. Ulica u kojoj se ona nalazila je bila u hladovini hrastova, a podnevno sunce je nemilosrdno pržilo. Tako Hasan završava pred džamijskom kamenom ogradom. Dublji razlog, mada je bio petak, na moju veliku žalost nisam, pronašao.
Bacio je pogled u dvorište prekriveno šarenim ćilimima, jer se u zadnje vrijeme klanjalo i napolju. Zasigurno ima među tim vjernicima dobrih, odmjerenih i blagih ljudi. Nego je zlo veliko i snažno. Iz tog razloga se Hasan samo napio pitke i studene vode sa česme, osjećajući prodoran bol u sinusima čija je žestina popustila nakon par minuta.
Tako sam stigao do treće scene, a nisam stekao neku korist ni za sebe, ni za druge. Kratka priča ne trpi po mišljenju upućenih više od tri scene. Ali iz svoje kože još niko nije pobjegao. U uredu nevladinog udruženja građana ‘Slobodoumna inicijativa’ je Hasana sačekala Nevena. Na njoj je sve odmjereno, njen osmijeh, odjeća, šminka, kosa, cipele, lice, oči, vrat i grudi. Ona nije gubila vrijeme na obične stvari. Uvijek spremna da se bori za nešto uzvišeno, strpljivo sluša Hasana.
A on se jadan od silnog razmišljanja izgubio pred tom samohranom majkom, koja se značajno smješkala ko da su njoj otkrivene tajne ljudskog bića, koje drugima bivaju uskraćene zbog volje više sile. Hasan je stidljivo rekao:
– Kada ljudi budu ubijeni zbog nekog nevidljivog svijeta čitava civilizacija se digne na noge. Urlaju protiv terorista! A kada ljudi stradaju zbog novca, nafte, nalazišta ruda, zemnog gasa i značajnog geopolitičkog položaja, onda se rasprede čitava priča o tome, o utjecaju moćnih država, nacionalnim interesima, vojnim savezima, svjetskom poretku, koji se gradi, i koji će se i dalje graditi bez obzira šta ljudi mislili o tome. Ko da smrt nije smrt!
Na tren zastaje, a Nevena prepoznaj njegovu muku, kolebanje i nelagodu.
– Upravu ste! – kaže.
– Istog trena treba da prestane kreiranje ratne situacije širom svijeta kada više nije bitno da li je stradao jedan, dva čovjeka ili par hiljada ljudi!
I ona je podigla glas. A onda se povila u ramenima značajno gledajući Hasana, kojeg je savladala iznenadna slabost, jer je već bilo pozno podne, vrijeme kada on obično prilegne da odmori noge od silnog hodanja.
– Da mi riješimo naše probleme… Za tuđe ćemo lako…. – našalila se Nevena, sluteći trenutak kada će Hasan brzopleto početi da se oprašta.
– Mi moramo da naučimo da oprost nije zaborav! – dodaje Hasan na kraju, i izleti iz kancelarije, pružajući njegov i onako dugačak korak.
Za tili čas stiže kući. Nakon podnevnog odmora posadio je sina ispred sebe na stolicu, a on se udobno namjestio u izlizanoj fotelji koja je progledala na par mjesta. Nije znao kako bi započeo. Uvijek je mogao reći:
– Nije najveće zlo kada zao čovjek počini zlodjelo. Najveće je zlo kada dobar čovjek ne učini ništa.
Ili nešto slično… Ali se njemu svaka misao činila izlizana ko njegova fotelja, jer su mnogo puta izgovorene, u žaru, mirno, odmjereno, na ulici, pijaci, u novinama, na televiziji, a svijet je ostao naopak. Baš tako… Naopak… Ali se nekako napokon sabrao:
– Sine, hoću da razgovaramo o ozbiljnoj temi! Šta ti misliš o oprostu?
Sinove oči su iznenada zasjale. Njega muči druga muka. Već danima je razmišljao koju riječ da istetovira na njegovoj podlaktici. Svašta mu je padalo na pamet, datum njegov rođenja, Koševo, Sarajevo, njegovo ime. Kada je čuo tu riječ – oprost, ona je u njemu probudila neku mutnu spoznaju, koja je bila nedorečena, jer nikad nije razmišljao o oprostu, a sa druge strane imala je neku težinu. Da… To je prava riječ za njegovu tetovažu na podlaktici. Hasan je uočio da njegov sin sa mislima negdje drugdje. U njemu se rodila luda nada koja kod čovjeka ima više života od svake mačke skitnice.
– Možda njima mladima ne bude više bitno! Možda naša nesreća ostane samo naša!
I tada se desilo. Sve mu je bilo jasno. Jasnije nije moglo da bude.
– Samoodrživi moral!
Te dvije riječi su vratile život u njegove maljave grudi. One su rješavale sve. Ljudi se više nisu plašili lomača pakla. Naučnici su tvrdili da nigdje ni u mikro, ni u makro svemiru nisu pronašli prisutnost više sile. Sa druge strane, pravnim putem su mnogi sitni ljudski grijesi ostajali nekažnjeni koji su znali da uzrokuju velike nevolje. Ljudi trebaju da čine dobra djela iz slobodne volje, ne zbog familijarnih veza, prijateljstva, ljubavi i novca. Ljudi trebaju da dobra djela čine, jer su jednostavno tako naučeni.
– Samoodrživi moral! – rekao je glasno.
Njegov sin je ustao, ne nalazeći dublji smisao u očevim riječima, i lijeno otišao u kuhinju da naspe sebi sok, smišljajući slova za njegovu tetovažu. Hasanove grudi se ravnomjerno nadimaju. On, radnik fabrike obuće koja je otišla pod stečaj da se proda za jeftine pare na nekoj unaprijed dogovorenoj licitaciji, pronašao je rješenje za čitavo čovječanstvo. Čitavo čovječanstvo!!! Upalio je televiziju, ali nije mogao da okupi svoje misli, a i fotelja se nekako skupila, pa je postala pretijesna, a on je samo s vremena na vrijeme za sebe ponavljao te dvije riječi.
– Samoodrživi moral!
Već sutra mora Neveni da ispriča sve. Od riječi do riječi… Naravno, ako bude sudbine! Kratka priča ne trpi više od tri scene.
