Vodili smo ljubav vruće i životinjski, ne gledajući jedno drugo, na pokrivaču u Friedinoj sobi. Ted je govorio o važnosti imanja fuck you-stava; treba ti fuck you-stav, Sylvia, trebat će ti kad knjiga izađe, jer nisam se mogla prestati žaliti na to kako je sve u romanu iz vlastitog iskustva, kako će proći s mamom? S Prouty? S Buddyjem Willardom? S mojim ugledom?
Ted mi je ležao na ruci, odmarao se.
“Od Heinemanna mi se vrti u glavi,” požalila sam se, ali bila je to potpuna istina, “jedan dan pišu da je zrak čist, drugi dan me nazove bojažljivi urednik koji mi i opet kaže da ‘prvo moraju raščistiti s odvjetnikom’ jesam li ja zakonski odgovorna za sav sadržaj ili i izdavač preuzima na sebe dio odgovornosti.”
“Pa uzmi onda onaj pseudonim.”
“Victoria Lucas?”
“Prvo ime tvog prethodnog glavnog lika.”
“Da, naravno da bih mogla tako. Ali riječ je jednostavno o osjećaju da želim nastaviti biti Sylvia.”
“To ćeš ionako biti.” Povukao se gore i poljubio me u čelo.
“Uvijek ćeš biti Sylvia Plath, književnom stvaralaštvu treba puno vremena, ne da se uvijek kontrolirati.”
Uvukao je jednu nogu u hlače, zatim drugu; zvuk koji je proizveo kopčajući remen zvučao je poznato. Polako sam se podigla u sjedeći položaj pa se otišla oprati na umivaoniku nakon njegovih pustošenja po meni.
“Pozvala sam i Assiju i Davida Wevilla”, rekla sam i zastala. “Onaj par.”
U rukama sam imala pladanj s prljavim posuđem. Ted je ležao na kauču i čitao knjigu.
“Što si rekla da si napravila?”
“Uzela sam si tu slobodu. Pitala sam ih da li im se doći ovamo.”
Ted je oprezno odložio knjigu, otvorenu na sredini, na naš stolić i s mukom
sjeo.
Rekao je:
“Ali pa nisi htjela još uljeza.”
Promatrao me nekoliko dugih, tihih trenutaka.
Koža me svrbjela, od uboda komaraca, držala sam pladanj u rukama, nisam mogla smiriti svrab.
Slegnula sam ramenima.
“Pa, već mi je prije palo na pamet, a sad sam to provela u djelo.”
Opet je spuznuo na kauč.
“Nisi mi jasna”, rekao je Ted. Podigao je prste jedne ruke u zrak da prebroji. “Olwyn, Edith i ekipa nam dolaze u lipnju, bože pomozi, tvoja mama – tvoja mama, Sylvia, i Al Alvarez kojeg si jučer sebi dala slobodu pozvati tako iznenada.”
Prebacila sam težinu na drugu nogu, osjetila kako mi se nutrina širi.
“A sad nam dolazi još dvoje gostiju.”
Glas mi je dobio nov pritisak, zvučala sam uvjeravajuće.
Otišla sam do stolića i odložila pladanj, čaše su bile masne i otklizale su, zabile se jedne u druge.
“Assia i David su pisci”, rekla sam prekriženih ruku. “Već dugo žele doći ovamo. Pričali smo o tome da im
želimo pokazati kuću.
Što te onda brine?”
Ted je uzdahnuo.
“Ma ne, nema nikakvog problema.” Zastao je, zagledao se u zid, prstom prešao po tapeti. “Samo nemoj poslije doći meni i moliti milost. Nemoj dopuzati meni kad gosti odu, nemoj se žaliti, nemoj se iscrpiti kuhanjem, nemoj pretjerati s kolačima, i za ime boga, nek’ sve skupa bude jednostavno. OK?”
Oči mi je bilo moguće zaustaviti, već sam bila hipnotizirana osjećajem da želim dovesti cijeli svijet ovamo dok govorim. Rekla sam:
“Sigurno će nam moći pomoći s raznim korovom. Možda se David može uhvatiti ukoštac sa skelama koje želiš montirati? Nek’ nam pomognu. Tako se to radi, pitaš za pomoć u stvarima koje ne možeš sam.”
Uzela sam pladanj i otišla.
Elin Cullhed, Euforija, Fraktura, Zagreb, 2023.