(Protokol jednog rastanka, Irena Vrkljan, Naklada Ljevak 2015.)
Baveći se pitanjima savremenog društva, ispisujući vlastitio iskustvo utkano u priču o gradovima, obiteljskoj povijesti, roman Protokol jednog rastanka bavi se vrlo intimnom traumom gubitka i rastanka. Autorica romana ispituje granice samoće, život nakon rastanka i sjećanja povezana s gubitkom, te kako (pre)živjeti nakon rastanka.
Postoje dvije smrti. Ona odlaska i ona ostanka.
U narativnim fragmentima ovog poetičnog romana Irena Vrkljan prikazala je borbu protiv zaborava, zabilježila ono preostalo u ljubavnom odnosu, te bol s kojom se nosila nakon što je izgubila muža i dugogodišnjeg partnera. Suprug Irene Vrkljan poznati je njemački pisac, profesor dramaturgije i scenarista Benn Meyer-Wehlack. Njihova vrlo osobna bračna tekovina postat će najvažnijom temom ovoga romana. Dijelovi romana obilježeni su egzaktnim vremenskim odrednicama što ovaj roman svrstava kako u dnevničku tako i u intimističku, i u autobigrafsku prozu koja se poigrava formama i žanrovima.
Nakon suprugove smrti, Irena Vrkljan odlučuje da više neće pisati. Kako sama kaže, bol je bila prevelika i pisanje nije davalo utjehu i smisao.
Uhvaćena sam, dakle u vlastitoj klopci prekršenih obećanja danim sebi samoj još u Berlinu, u tišini našeg odjednom tako praznog stana, ležeći nepokretna na kauču mrmljajući, ne, nikada pisati o gubitku, o strahu pred otkucajima sata, o danima bez ukusa i boja- pa sada ipak pišem, sjedim u toj klopci i priznajem: kriva sam jer možda s tom malom tekicom mogu nekako preživjeti, teško, ali među bićima koja su mi važna, a i zbog Benna, koji je tako neshvatljivo odsutan u toj sadašnjoj stvarnosti.
Proces žalovanja je bolan, dug i mučan proces koji je zaživio kao ispovijest u ovom rukopisu. I.Vrkljan je ostala dosljedna svojim ranijim djelima, svome prepoznatljivom stilu pisanja. Objedinjujući svoje dosadašnje poetike i u ovome romanu nailazimo na teme koje su i ranije zaokupljale autoricinu prozu. U romanu se prepliću emotivni životi supružnika, njihove biografije. Ljubav koja nije nestala, ljubav s kojom se živi i kada nastupi smrt, praznina nakon smrti voljene osobe u fokusu su autoricine poetike. Onaj koji ostaje u sebi nosi biografije nepremostivih gubitaka.
Brak pišu dvije osobe, pa tako i ovu knjigu. Zapisujući riječi, pa i kompletna djela Benna Meyer- Wehlacka u autoricinom prevodu, roman ima, kako ga je Helena Sablić- Tomić, autorica pogovora uz ovo izdanje, nazvala – dvojinu, pa stičemo dojam da ga supružnici ispisuju skupa. Radnja romana se uglavnom odvija u sjećanjima i asocijacijama koja govore o vremenu u kojem živimo, o odnosima u kojima ostajemo, o odlascima, te nesnalaženju u svijetu javnog u kojem je ono važnije od privatnog. U ovome romanu važnim se čini i priča o starosti, ne tako često vidiljiv narativ u savremnoj literaturi koja kao da i sama podliježe trendu vječne mladosti.
Ovaj roman će nagnati na razmišljanje o gubicima, o ljudskoj izgubljenosti i prisilnoj samoći; da je protokol svaka priča o nama, da u trenutku kada protokol prođe slijedi tek (po)mirenje s gubitkom.
A pisanje? Tim nježnim tekstovima nikada nije lako, ni tada, niti danas
Irena Vrkljan se u ovom romanu bavi i problematikom pisanja, postavljajući pitanje može li intimno dovoljno snažno odjeknuti da otkloni sve loše javnoga, može li pisanje posredovati pomirenju nakon što nam je život dao gubitke ili ono uvjetuje pisanje?
Protokol jednog rastanka ne daje odgovore na pitanja kako bolovati, kako preboljeti, kako živjeti s gubitkom. Autricina namjera je u pismu sačuvati osjećanja koja prijete da će vremenom iščeznuti i sjećanja koja prijete da će izblijediti, a da je ljubav knjiga koja se mora stalno čitati i tim pismom pisati. Rastanak je poezija i proza života, ali je pisanje – i sjećanje, i život sjećanja. Što još pisati u vremenima nesuosjećanja?
