(“Čekičanje vremena”, Centar SAMOUPRAVA, 2016.)
Sjećanja Ramiza Huremagića tvore potreban tekstualni vakuum, unutar kojeg pjesnik otpočinje iskopavanje, prevrtanje, zagledanje te propitivanje pronađenih fragmenata svojih sjećanja. Vibrirajuće smjene lucidnosti i izmaglice, ispreplitanja vojničke ogoljenosti, divovske nježnosti te secirajućeg intelekta, atmosfera su u kojoj Huremagić traga za unutrašnjim naprslinama koje se uspostavljaju kao pjesnikovo nastojanje da sastruže onaj nezaboravni pervizovski “trulež sjećanja”. Pjesnik sumnja u “čistoću” svojih sjećanja; on i snove sanja na “jastucima od memorijske pjene” pa “oblaci prestaju biti oblaci”. Njegovi su jastuci od memorijske pjene pojednostavljena slika onog što on naziva Današnjost, koja ima dobro razrađenu jezičnu jednadžbu za brižljivo pohranjivanje i pojednostavljivanje naših sjećanja, snova i misli. Uprizorenja Huremagićeve Današnjosti nelijepa su i surova; ona je uronjena u krvave posteljice minulog rata, u njoj se kroči po pjesnikovim praznim livadama djetinjstva koje su u vašar mermera i inoksa pretvorene, govori se mrtvim riječima prikovanim za utrnuli jezik, dok na usnama stoji Krik pretvoren u zaleđeni vodopad. Njegova je Današnjost prenapučen prostor kafane “Kod mene”, u kojoj su redovni gosti, jebeni licemjeri, grobari ljubavi i pravde, tečni smradovi. I tako, s jedne strane vidimo pjesnika kako malaksao kleca pod teretom “svojih” sjećanja, kako umoran mlatara rukama kroz magle djetinjstva i jezikom učahureno vrijeme, ali s druge uočavamo njegovu neumoljivu potrebu da razazna svoja sjećanja i misli od tuđih, da oslobodi svoje misaone žile u “trouglu nejednakih strana”, u kojem zbir unutrašnjih uglova nije nikad isti.
Mogli bismo reći da je ovom zbirkom, što odjekuje i u samom naslovu Čekičanje vremena, Huremagić odlučio “disciplinirati” svoja lomljiva, varljiva i neuhvatljiva sjećanja, svojim Čekičem od pjesničkog jezika razbiti vremenski svedeno i stabilizirano te iščekičati nešto što bismo mogli nazvati Savršenim Prostorom, u kojem se kroz trenutke intenziteta razobličavaju i umnogostručavaju pjesnikova iskustva. Međutim tu nije posrijedi programsko discipliniranje sjećanja i misli u vidu njihovog modeliranja oštricom svakodnevnog jezika, kao najmoćnijeg alata za njihovo selektiranje, arhiviranje i cenzurisanje, ne bi li im se osigurao društveno prihvatljiv oblik, dok jezik proizvodi jednu užasavajuću, praznu Šutnju, koja je za pjesnika “dokaz pakla”, a doba u kojem živimo doba “dozrele paučine”, u kojem su “Strahovi vosak/ Sporadična vjerovanja/ Su indigovan život/ Od kojih se nikad/ Ne isplete mreža”. Prije bismo mogli reći da se radi o “vađenju” Jezika, koji “dok ga vade/ Na razrezani grkljan/ Ima još uvijek/ Aluziju na život”, o nuždi da “razbije kamen sa svog groba” jer je taj jezik Šutnje, jezik Današnjosti za njega grob. On nepokolebljivim udarcem malene čelične glave oslobađa Jezik koji ima aluziju na život, sladostrasno “liže kamenu prašinu” u koju se uljeva život iz puknutog nokta, a to nije jezik strahova i sporadičnih vjerovanja. To je uvijek svježi, vibrirajući, destabilizirajući jezik poezije, koji “ć” preliva u “č” i samo tako može da bude jer pjesnik sluti moć iskliznuća u jeziku i moć nezavršene pjesme. To je jezik oslobođenih, tekućih misli i sjećanja, jezik Tišine koji je jezik sponavanja i koji poput rendgenskih zraka vidi u utrobu bića, kroz sve taloge i okoštale slojeve, a Huremagić ga osluškuje “u prelazima bijele u crnu”, u “uzdahu koji stanuje iza zavjese od bijelih zuba”.
Primjetno je da Huremagić iznova zaranja u atmosferu jutra, atmosferu koja je istovremeno lucidna i izmagličasta kao i njegova sjećanja. To je ono alephovsko stanje, prostor “savršene crne rupe”, kad postojimo u nekom lelujavom, prelaznom obliku. Kad pjesnik jutrom, kako kaže, ispljune jučerašnje zalogaje, male ljude i njihove isprazne navike, kad jutrom kroz šake iscijedi mrak i ispljune okorene snove, u tim se njegovim jutrima pojavljuje Ostatak od procesa rovarenja po sjećanjima, snovima i mislima. Taj Ostatak predstavlja onaj Savršen Prostor u Huremagićevim pjesmama. To je onaj svjetlucajući Prostor koji se naslućuje između slike “urušenog dječaka”, kojeg susrećemo u pjesmi “Did”, čiji je svijet obojen bojom izgubljenih klikera, sazdan od izhlapjelih mirisa djevojaka, požutjelih prstiju i šarafa u ranjenoj utrobi, te slike dječaka iz pjesme “Proplanak”, koji sjedi na malom proplanku ispod didovog gaja na koji ponekad slete svemirski brodovi iz kojih se čuje dječiji smijeh. To je onaj Prostor koji titra u pjesmi “Strah od mraka”, između slike dječaka bez sjećanja, uvećane prostate i slike dječaka koji je “Na putu za mjesto/ Gdje ne živi mrak// Gdje dječak bosih tabana/ Slobodno može da/ Gleda u sunce/ Dok voda žubori/ Da žubori”. Huremagićev Savršen Prostor zamišljamo u “opuhanim glavicama maslačka”, u kojima se “rađa novo sazviježđe u imploziji zatomljene požude, unutar abdominalne/ Savršene crne rupe”, gdje će pjesnik “samo gledati ispred vremena/ I razumjeti zašto su tišina i daljina/ Dva jezika sa najljepšom melodijom”.
