1.
Caffe bar Black Dog u Mostaru jedno je od onih mjesta koja bi se s pravom mogla nazvati kultnim. Vlasnik mu je Stephen Long, bivši marinac, moj prijatelj, koji je u Mostar došao prije nekoliko godina, ne sluteći da će ovdje osnovati porodicu i pronaći životni smiraj. Prilično neobičan ali topao enterijer, izrađen od prirodnih materijala, kamena i drveta, uz terasu s koje se pruža pristojan pogled na staru jezgru grada, glavni su razlozi zašto je tokom turističke sezone ovdje teško pronaći slobodno mjesto.
No, to nije ono po čemu je ovaj kafić poseban. U svijetu savremenih tehnoloških dostignuća i bežičnog interneta, ovo je vjerovatno jedini ugostiteljski objekat u gradu koji nema wireless konekciju. Na ulaznim vratima jedno vrijeme je stajao natpis: No Wi-fi, talk to each other. If you’re alone, just talk with stuff.
I zaista, u Black Dogu ne možete vidjeti ljude kako sjede za stolom i tipkaju po tastaruama smartphonea ili iPhonea, već naprosto rade ono što se na takvim mjestima i radi već stotinama godina: druže se i razgovaraju jedni s drugima. Kao dijete osamdesetih, kojemu savremeni tehnološki izumi baš i nisu pretjerano promijenili život, Black Dog je mjesto koje rado posjećujem. Usto, imaju i odličnu pizzu.
2.
Kada se počeo mijenjati svijet kakvog poznajemo? Šta je, u biti, svijet kakvog poznajemo – čime ga definiramo, odakle počinje, gdje završava? Koliko su tehnološka otkrića promijenila čovjekovu sudbinu? Kako će, u tom kontekstu, izgledati naša budućnost?
Ova pitanja prvi put sebi sam postavio prije sedam-osam godina, kada mi je u posjetu stigao jedan rođak iz Australije. Poslije dvije decenije izbivanja iz zemlje, vratio se da proda stan i stavi tačku na svoj bivši život.
S njim je bila i njegova djevojka, Larissa, Ruskinja iz nekog malog grada u blizini ukrajinske granice. Ono što sam saznao iz kratkog i prilično površnog razgovora s njima, jeste da su se upoznali preko jedne internet stranice za druženje i da su se zapravo prvi puta vidjeli na bečkom aerodromu, nekoliko sati prije leta za Sarajevo. Izgledali su sretno i zaljubljeno, što ih je činilo barem dvadesetak godina mlađim (oboje su bili u srednjim pedesetim). Sjećam se, u jednom trenutku sam pomislio kako mi je u najmanju ruku čudna spoznaja da na ovom svijetu postoje osobe koje se mogu zaljubiti razmjenjujući fotografije, čitajući sms poruke ili, pak, razgovarajući s kamerom. Kuda to ide stari, dobri svijet, upitao sam se.
Svoj prvi mobitel kupio sam prije nekoliko godina, nekako u isto vrijeme kada sam otvorio i facebook profil (facebook je do danas ostao jedina društvena mreža koju koristim). Tako sam, nakon godina opiranja, najzad popustio pred trendom opće tehnologizacije. Ima nešto ljudski hladno i otuđujuće u ideji da se životu kakvog poznajemo da tehnološki oblik i karakter, kao da se time nastoji dekolektivizirati društvo, a pojedinca svesti na izopćeno i nefunkcionalno ja. Čovjeka budućnosti, u najjednostavnijem smislu, zamišljam upravo onako kako ga vidi Spike Jonze u svom ostvarenju Her, dobitniku Oskara za najbolji scenario 2013. godine: izolovano biće, zaključano u svoj hladni, robotizirani svijet.
Analogija s filmom Her samo je napola ironična: priča o Theodoreu Twomblyu, mladom piscu, koji se zaljubljuje u svoj kompjuterski softver, zvan Samantha, zapravo nije ništa drugo nego hiperbola, jedan oblik krajnosti današnjih ljubavnih odnosa koji se ostvaruju i koji funkcioniraju isključivo zahvaljujući postojanju raznih društvenih mreža. Trenutak kada ljudski duh odbacuje realni i prihvata virtuelni svijet kao svoje primarno prebivalište, predstavlja – u svakom pojedinačnom slučaju – trenutak kolapsa ljudskih vrijednosti, ali i trenutak kada tehnička pomagala postaju dominantna u odnosu na čovjekovu dosadašnju praksu življenja.
Izum virtualne stvarnosti, čini mi se, može se dovesti u vezu s jednim jako širokim društvenim procesom koji je započeo još u vrijeme kada su se na tržištu pojavili proizvodi lišeni svog prepoznatljivog svojstva: kafa bez kofeina, elektronska cigareta ili cigareta bez nikotina, pivo bez alkohola, vrhnje bez masnoće, itd. Radi se o jednom općeprihvaćenom stavu koji zadovoljstvo konzumiranja nastoji kombinirati s drugim elementima ljudskoga života, prije svega sa zdravljem, ali i sa uzdržanošću. Međutim, ovaj proces ima mnogo širu društvenu primjenu i zapravo ga je nemoguće ograničiti na proizvode koji su posljedica industrijske manufakture. Prije osam-devet godina, američki državni sekretar, Colin Powell, naprimjer, zastupao je doktrinu rata bez žrtava, odnosno rata bez rata, dok, recimo, savremeno redefiniranje politike – kako navodi Slavoj Žižek u svojoj knjizi Tihi sugovornici Lacana – ima za cilj politiku svesti na stručnu administraciju, odnosno stvoriti neku vrstu politike bez politike. Upotrebljavajući istu logiku, fenomen cyber sexa, o kojem ćemo govoriti nešto kasnije, može se definirati kao seks bez seksa, baš kao što se i za virtuelnu stvarnost s pravom može reći da je to stvarnost bez stvarnosti.
Nije uopće sporno da priča iz filma Her ne korespondira u potpunosti s ljubavnom pričom mog rođaka, Ismeta. No, ono što im je zajedničko jeste to da se niti jedna niti druga ne mogu zamisliti izvan vremena u kojem živimo. Obje govore o našoj budućnosti, a odsustvo fizičkog kontakta čini se ključnim za njeno razumijevanje. To je ono što Spike Jonze poručuje, između ostalog, u svom filmu. Nekada su, u antičko vrijeme, bogovi silazili s Olimpa da spavaju s ljudima (sjetimo se samo Afrodite i Anhisa, Enejinog oca); u svijetu budućnosti s čovjekom opće kompjuterski softveri.
3.
Kada sam u jesen 2012., posjetio Stockholm bio sam prilično iznenađen prizorom na tamošnjim ulicama: ljudi su hodali prikopčani na svoje iPhone i iPode, slušajući muziku ili razgovarajući s nekim s one strane žice. Nemam priliku često putovati po Evropi i zato sam se s ovom futurističkom slikom susreo prvi put. Ono što me je zapravo šokiralo nije bila pojava sama po sebi, već njena rasprostranjenost, masovnost, koja je išla do granica kiča. Hodajući gradom s trojicom prijatelja i vodeći s njima dosta živ i veseo razgovor, osjećao sam se kao muzejski eksponat, kao raritetni uzorak vremena koje je, gore, na sjeveru Evrope, već izgurano na deponiju povijesti.
Čovjek kakav mi se prikazao u mom prvom, neposrednom kontaktu sa Stockholmom, stoji na vratima one budućnosti koju opisuje Spike Jonze, u njenom propedeutičkom prostoru, iz kojeg treba da se vine naprijed, u zagrljaj svoje softverske ljubavnice ili ljubavnika. Otud i slika buduće Evrope: ljudi, izolovani u svom vremenu, zatvoreni u staklene kutije kroz koje se stvarnost ukazuje samo kao mutna, blendirana poleđina čija je osnovna svrha da istakne ono što se nalazi u prvom planu, s ovu stranu stakla, a to je virtualna imitacija života.
Posljednja rečenica navodi me da postavim tezu: čovjek budućnosti je čovjek bez živog iskustva, ispunjen hladnom pasivnošću koja prima informacije onako kako bi ih primalo ogledalo – ravnodušno, bez ikakvog unutarnjeg nadahnuća. Njegova je punoća upravo punoća ogledala koje stvara lažnu sliku sebi: iako se doima puno, u suštini je prazno; ono je avet koja čak i ne iščezava jer to nije u stanju zbog svoje ljudske prirode. Theodore Twombly, junak pomenutog filma Her, samo je Theodor Twombly, biće sačinjeno od dušičnih i mineralnih spojeva, ugljikohidrata, alkaloida i masti, ma koliko se on upinjao, da za potrebe svoje ljubavi, bude nešto drugo.
4.
Zadržat ću se još malo na filmu Her, jer mi se čini da ono o čemu film govori jeste perfektan primjer emocionalne krajnosti do koje nas dovodi doba tehnološkog napretka. Ljubav između Theodorea i Samanthe – ako smo već upali u zamku da na Samanthu gledamo kao na biće koje ima sposobnost osjećanja – baš kao ni ljubav između mog australskog rođaka Ismeta i njegove djevojke Larisse, ne bi bila zamisliva bez jednog ogromnog naslijeđa koje počinje još s antičkim i perzijskim mitovima.
Moguće je ustvrditi kako je preteča svih današnjih oblika cyber ljubavi, zaljubljivanje po čuvenju, koje je čest primjer u istočnjačkim književnostima. Čuti opis neke prelijepe kraljice i zaljubiti se u nju, motiv je koji nekoliko puta srećemo u 1001 noći (priča o Ibrahimu i Džemili ili pak o Badrbasimu). Usto, brakovi se u pojedinim islamskim radikalnim društvima, ali i nekim drugim neislamskim tradicijama, i danas sklapaju na neviđeno, odnosno po ugovoru koji, po rođenju budućih supružnika, dogovaraju njihove porodice, a vrlo često se događa da se mladenci do samog dana vjenčanja uopće ne vide i ne sretnu.
Postoji još jedna stvar koja mi se doima prilično intrigantnom. Trenutak u Jonzeovom filmu u kojem Theodor i Samantha vode ljubav, ima ponešto od već pomenutog mita o ljubavi između Afrodite i Anhisa. I u Theodoreovom i u Anhisovom slučaju, objekt njihove ljubavi nije ljudsko biće, već nešto što djelomično ili samo za tu priliku ima određene osobine ljudskog bića. I dok se božica Afrodita pretvara u ženu, Samantha ostaje softver koji tjelesnu ljubav može da izrazi samo ženskim glasom, odnosno riječima. Naravno, vođenje ljubavi nije isključivo mehanika fluida, već se ogromnim dijelom odvija u glavi, odnosno u mozgu, i to je zapravo ono što seksualni odnos između Theodorea i Samanthe čini mogućim, razumljivim, ali ne i istinskim, stvarnim, autentičnim. Otud i analogija: cyber seks je poput piva bez alkohola, cigarete bez nikotina ili kafe bez kofeina: pojava/proizvod lišen elementarne supstance (u slučaju seksa elementarna supstanca bio bi, naravno, fizički kontakt).
Unatoč tome što i Theodore i Anhis doživljavaju vrhunac tjelesnog uzbuđenja, način na koji do toga dolazi je različit u onoj mjeri u kojoj su različiti svjetovi u kojima priče nastaju: Anhisovo iskustvo posve je tjelesno, zasnovano na konkretnoj suigri ljudskih organa, a Theodorovo je, prije svega, imaginarno, utemeljeno na sposobnosti zamišljanja seksualne igre. Nastavljajući istom logikom, može se doći do konkretnog zaključka: antički svijet, kao preteča svijeta kakvog poznajemo, sasvim je tjelesan i u fokusu njegovog zanimanja nalazi se tijelo, sa svim pripadajućim elementima ljudskog postojanja (duša i um), dok svijet tehnologizirane budućnosti teži bestjelesnosti i u žižu svoga zanimanja postavlja čovjekovu težnju za oslobađanjem od tjelesne ljušture.
5.
Prije dvije godine, na kulturnoj manifestaciji Slovo gorčina, u Stocu, prisustvovao sam promociji romana Sjeme smrti, autora Dževada Karahasana. Na kraju oficijelnog dijela programa, kada je moderator dao riječ publici, Karahasan je bio upitan za svoj lični stav prema savremenim tehnološkim otkrićima, obzirom da je poznato kako nema mobitel, pa čak niti svoju privatnu e-mail adresu. Pojasnio je to vrlo jednostavno: „Nemam mobitel niti kompjuter zato što mi ne trebaju“.
Obrazlažući svoj odgovor, rekao je, između ostalog, da ne spada u radikalne kritičare tehnike, ali da u svim tim tehničkim čudesima on zaista ne nalazi ništa čudesno. Na kraju je dodao da ga pomalo iritiraju tvrdnje kako je jednim ili drugim tehničkim pronalaskom počelo neko novo doba. „Gledam sve te silne početke vremena i pitam se kako je moguće da kod svih tih tehničkih čudesa majke još uvijek djecu nose devet mjeseci? Ili kako to da još uvijek jedemo? Kako je moguće da još uvijek drugog čovjeka bolje upoznajemo dodirom nego informacijama?“
Ono što Karahasan zapravo želi da kaže jeste da, recimo, novi model Sony Xperie ili izum kvantnog kompjutera naprosto nemaju tu težinu da u našem vremenu označe neki novi početak, jer je u usporedbi s njima, život mnogo veće i bogatije otkriće, čije biološke zakonitosti, iz epohe u epohu, ostaju neupitne. No, čini mi se, ipak, da na ovaj način jedan od mojih omiljenih pisaca podcjenjuje uticaj tehnologije na ljudski život kao i na cjelokupnu povijest. Različita naučna otkrića mijenjala su i oblikovala svijet kroz više od dvije hiljade godina ljudskog postojanja, dijeleći njegovo vrijeme na ono prije i na ono poslije.
Prema onome što najavljuju znanstvenici, u sljedećih dvadesetak godina očekuju nas ogromne promjene kada su u pitanju tehnološki izumi. Nanotehnologija, internet preko optičkih vlakana, umjetna inteligencija, inteligentne senzorske mreže, robotika, hologrami, sve su ovo stvari koje će u dogledno vrijeme zauvijek promijeniti ljudski život. Početkom 2013. godine, naučnici su objavili da imaju novi sistem za čitanje genoma, koji bi trebao olakšati genske terapije, a krajem iste godine razvijen je i niz elektronskih sklopki koje se mogu ugraditi u tijelo – neke od njih služe liječenju i uništavanju mikroba, a zatim se razgrađuju u organizmu. Ovi primjeri ukazuju i na pozitivnu stranu naučno-tehnoloških otkrića, koja se, u svakom slučaju, ne smije zanemariti.
Kompjuterski softver, razvijen do te mjere da osjeća i ispoljava ljubav na humanoidan način, plod je nastojanja jedne epohe ne da, u fizičkom smislu, deseksualizira odnos između dvoje ljubavnika, nego prije svega da iz njihove veze odstrani ono što bi eventualno moglo da ih povrijedi: preljub, rastanak, neslaganje, svađa i slično. Novo doba o kojem ovdje govorimo, nije počelo s izumom mobitela ili kompjutera: počelo je onoga trenutka kada se čovjeku javila potreba da se zaštiti od vlastitih osjećaja, da se automatizira, odnosno da svoje unutarnje postojanje podčini matematičkoj logici. Ili, da se poslužim metaforom: onoga momenta kada su stvorene sve pretpostavke da Jonzeovo futurističko ostvarenje prihvatimo kao najobičniju ljubavnu priču.
6.
Nedjelja je ujutro i ja upravo završavam ovaj kratki rad za jednim od stolova Black Dog puba. Uz dvije sredovječne žene, koje sjede u uglu i ugodno ćaskaju, jedini sam gost u lokalu. Sunce baca mesnatu sjenku preko moga stola: pomalo je hladno, ali i dalje ugodno. Iz zvučnika dopire Morrisonov glas: People are strange, when you’re stranger / Faces look ugly when you’re alone /Women seem wicked when you’re unwanted / Streets are uneven, when you’re down…Pijem svoju drugu jutarnju kafu i razmišljam o ovim stihovima: mogli su nastati samo u vrijeme kada je samoća isključivo imala okus ljudske tuge i boli.
Kada se odnekud pojavi Stephen, pozdravim ga. Pita me šta pišem. Esej, odgovaram.
„An essay? About what, if I may ask?“
„About technologies and their influences on human’s life“, kažem. „Tell me, why didn’t you set up wi-fi here?“
Stephen se nasmije, pogladi vrh svoje čupave brade i onda kaže: „If I did, you would have nothing to write about.“
Gledam ga dok odlazi i mislim kako se onome što je rekao nema šta dodati.
