Za Džidžu i Karin
Nakon svega
Na niskom okruglom stolu, sa drvenim intarzijama, stoji zdjela kajmaka i tepsija krompira pečenog na puteru, tek izvađena iz rerne. Upalili smo je za posebnu priliku iako je 25. juni. Doduše, noći u ovim krajevima nisu nikada tople.
Sjedimo u dnevnoj sobi, na kaučima nema dovoljno mjesta pa neki od nas sjede na podu, na izblijedjelom smeđem ćilimu. Za razliku od ćilima, televizor je izrazito smeđe boje, jedan od rijetkih predmeta u stanu koji nam nisu ukrali, relikt iz osamdesetih, a i dalje savršeno radi.
Kada smo bili mali nismo imali televizor, dolazili smo ovdje, kod nane i dede, da ga gledamo. Moj brat Candido bio je ubijeđen da je emitovanje programa na njemu direktno zavisilo od prisustva nane u fotelji. Kad bismo im dolazili u posjetu on je trčao da je pronađe; ako bi bila u kuhinji gurao ju je ka fotelji u dnevnoj sobi, ako bi ležala u krevetu vukao ju je za suknju prisiljavajući je da ustane i obavi svoju funkciju antene i daljinskog upravljača, ko bi ga znao. Kada bi konačno sjela u fotelju, on bi joj se uvalio u krilo i hipnotisanim pogledom pratio pojavljivanje slike na ekranu. Pljeskao bi rukama, kao da aplaudira naninim čudima.
Sviraju himnu i onih jedanaest Bosanaca u plavim majicama, što stoje sami u sred velikog stadiona i za koje će malo njih navijati, čine se izgubljeni: podsjećaju na nas. Zvižduk za početak utakmice prekida naš razgovor. Prve utakmice Svjetskog prvenstva nismo pratili, obuzeti vlastitim pitanjima života i smrti.
Dobro počinje: u dvadeset i trećoj minuti Džeko zabija odličan gol izvan kaznenog prostora. Ali potom se vraća na sredinu terena pognute glave, bez slavlja, ne diže uvis ni ruke. Svojim saigračima, koji trče za njim, prstom pokazuje ne; djeluje poput školarca koji se kući vraća s ocjenom dovoljan. Suparnički tim pogađa prečku, a potom mi dajemo još jedan gol. Pjanić, koji je postigao pogodak i možda bio u ofsajdu, bez osmijeha grli igrače pored sebe. Za razliku od njih, mi skačemo od sreće, a ja prestravljeno shvatam da sam postala navijačica ili, još gore, patriota. Potom suparnički tim pogađa mrežu, ali samo minut nakon toga strah nestaje jer Vršajević postiže svoj prvi gol za reprezentaciju. Tek tada igrači se prepuštaju radosti, a Vršajević diže pesnicu, trči i maše. Pobijedili smo: Bosna – Iran, 3 :1.
Međutim, u tom trenutku, reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja je po prvi put učestvovala na Svjetskom prvenstvu, već je izgubila, već je bila eliminisana. Ova mala i mlada zemlja odnijela je pobjedu u zadnjoj utakmici, ali uzaludno.
«Bar ćemo se dostojanstveno vratiti kući», zaključuje djed dok ustaje i odlazi na spavanje.
«Mi smo tvrdoglavi ljudi», odgovara Zeligo.
Odjednom mi stvari postaju jasne, sve što je urađeno i sve što se desilo posljednjih sedmica vezano je za tu našu tvrdoglavost. Vraćeno dostojanstvo umiruje i čini podnošljivim prethodne poraze. Gledam i dalje televizuju dok se kamera zadržava na umornim i oznojenim licima igrača koji odlaze u svlačionicu, a tribine i naša dnevna soba se prazne. Zeligo donosi tri madraca i stavlja ih pored peći, Candido se spušta na koljena i mašicama prigušuje žar. Gasim svjetlo. Približavamo se jedni drugima kako bismo stali ispod pokrivača i gledamo sjene koje se miču na stropu.
«Uspjeli smo», uzdiše Zeligo.
«Da, nevjerovatno», odgovaram.
«Baš smo dobar trio».
«Stvarno?», uspravljam glavu.
«Ali ne kao Karamazovi», precizira Candido.
«Možda kao Police», sugeriše Zeligo.
«Uvijek se svađamo, ali nikada ne razilazimo», odgovara Candido.
Drva pucketaju u peći i polako se gase, živahne sjene na zidu se počinju stapati s tamom koja raste i obavija nas; ležimo toliko blizu jedno drugome da osjećamo miris našeg laganog disanja.
Za bosansku reprezentaciju najgore je prošlo, a i za moju porodicu, barem za sada, barem u ovoj priči.
Kako je počelo
«Halo?».
«Ja sam…».
«Imaš čudan glas, šta se desilo?».
«Eh, umrla je nana…».
«Ne govori gluposti!».
«OK, ako je za tebe smrt glupost».
«Šta… šta se desilo?».
«Kako misliš šta se desilo? Ima osamdeset sedam godina».
«Loše mi je…».
«Šalim se! Nije umrla. Htio sam te samo zamoliti da mi posudiš lovu da kupim kartu za voz…».
«Mogla sam dobit infarkt!».
«Pa već godinama te uzimam na istu foru!».
«Jah, samo nije mi jasno šta te u svemu tome zabavlja? Valjda znaš da prolazim kroz užasan period nakon svega što mi se dogodilo, i ti opet…».
«Šta se dogodilo?».
«Pa pukla mi je veza i ugrizla me konjska muha…».
«Ah, da, ti i tvoja priča naopako. Što se konjske muhe tiče, neću ni komentarisat…».
«Kako misliš naopako?».
«Šta kako? Pa samo rezonuj: počela je na način na koji je trebala da se završi, a završila se onda kada je tek trebala početi».
«Misliš?».
«Ma otkud znam. Osim toga, koga više briga, završila se. Dakle? Hoćeš mi dat lovu za voz?».
«Sad ću ti kupit kartu i poslat ti je…. I imaj na umu da postoje ljudi koji se sa osamdeset sedam godina bave paraglajdingom».
«Da, da, kako da ne!».
Možda je moj brat bio u pravu. U stvari, bio je sasvim u pravu: to je upravo bila veza koja je tekla naopako. Kada sam završila u istom stanu sa cimerom kojeg sam prezirala, a koji je i sam strastveno prezirao mene, nisam znala da će uskoro otpočeti moja ljubavna priča. Nisam mogla ni zamisliti da će začepljena WC šolja upaliti romantičnu iskru među nama. Ali priče koje idu naopako su takve, počinju od zadnjeg prekidača. Nije moglo funkcionisati, a upozorenja je bilo mnogo: ja sam bila pristalica anarhističkog štrajka, a on ne. On je glasao za centar, a ja za ekstremne političke opcije. Ja sam pušila dvadeset cigareta dnevno, a on nije pušio. Ali ubijedili smo se da se možemo približiti jedno drugom i naći negdje na pola puta. No usprkos činjenici da mi se on u međuvremenu približio pušeći deset cigareta dnevno, nije nam bilo pomoći. Između nas smo postavili kuće, gradske kvartove, gradove, čak i cijele zemlje. Krenuli smo unazad, sve dok se nismo rastočili.
Svako od nas jednostavno se vratio sebi, onome što jeste, i u tom trenutku ja više nisam znala šta da radim sa svojom vizijom ljubavnog para, koja je možda i bila lijepa, u svakom slučaju fino upakovana, ali sasvim bespredmetna. Zarobljena u toj utopiji nisam uspijevala otkriti pukotinu kroz koju bih kliznula van, došla na čistinu, osvrnula se oko sebe i na kraju podigla na noge. Njemu je, međutim, to pošlo za rukom i nestao je u trenu, bez najava i ceremonija. Kao što, na kraju krajeva, i treba nestati.
Ja sam čekala i zamijenila dane za noći. Družila sam se sa ljudima koji su imali iste probleme: noći u kojima sam analizirala situaciju, a sve to bilo je jako neubjedljivo. Ti ljudi koji su na mobitel razgovarali s telefonskim misionarima i koji su u telefonskom prozelitizmu, mrtvim tijelima Strašnoga suda tražili skrivene znakove nade za propalu ljubav kao što se to radi u horoskopu ili tarotu. Na kraju se desilo: crtež oko mene izgubio je obrise. U meni je ostajao osjećaj želje, tamo gdje je želja u stvari nestala. Morala sam neko vrijeme učiti da živim s tim.
Provesti ljeto s porodicom znači da čovjek nema životnih planova. To je izblijedjela slika šesnaestogodišnjakinje kojoj je neprijatno što je na odmoru sa mamom; samo što sam ja bila više nego duplo starija od nje. Mjesec i po dana sa ljudima koje, htio ne htio, voliš. Jedina bića za koja misliš da igraju u tvom timu, zauvijek pored tebe. Između ostaloga imala sam i veliku potrebu da konačno pojedem nešto konkretno i ukusno.
Otkad se priča završila, lutala sam po supermarketima poput izmučenog duha, došla sam do tačke kada me je mogla ganuti određena marka keksa, da ne govorim o mocareli od bufala. Nisam više uspijevala razlikovati ljubav od gladi.
Imam sklonost da uvijek idealizujem stvari, sama sebi pričam bajke, čuvam najljepše dijelove i zaboravljam svađe i histerije. Tako i od porodičnih odmora pamtim samo prvi i drugi dan: već od trećeg bismo tonuli u nerazumijevanje i suspregnutu ljutnju.
Prvi dan: stotine kilometara koje treba savladati bespogovorno, ali s unutrašnjim osjećajem neopravdane radosti. Obično bismo ja i moja braća, usprkos preprekama, beskrajnim i izluđujućim razmjenama poruka u kojima smo jedni drugima davali koordinate, organizaciji prevoza, prijetećim telefonskim pozivima tipa „ako izgubiš posljednji voz moraćeš pješačiti deset kilometara pa ti vidi“, stizali kući zajedno u večernjim satima.
Bio bi uvijek neko ko se probudio prekasno i izgubio voz, neko ko bi ustanovio da je kupio kartu za pogrešan datum i neko ko je, usprkos manijakalno savjesnom praćenju uputa za putovanje, spriječen kašnjenjem željeznica.
Ipak, na kraju bismo nekako stizali, pomalo zadihani i uznemireni, pomalo ljuti i iscrpljeni, ali čim bismo prešli kućni prag opijao bi nas miris majčine kuhinje i umor bi istog momenta nestajao.
S ovim mnoštvom senzacija ispod kože, pješice sam se uputila prema stanici Termini kako bih uzela prvi voz koji ide prema sjeveru i ostavila sve iza sebe. Vjerovala sam u izliječenje, sebi sam čak i naredila oporavak do kraja ljeta.
Popela sam se i sjela u pretjerano skupi brzi voz visoke klase. Zatvorila oči: barem do Bolonje prolazićemo uglavnom kroz tunele, a potom će se ispred mene prostrijeti Padska nizija sa svojom neuhvatljivom atmosferom dok juriš 300 na sat i tražiš pogledom nešto što ti izmiče.
Začu se zvižduk i nakon par sekundi voz poče da se kreće. Napustismo lagano stanicu, sunčeve zrake presijavale su se na električnim žicama pa se činilo da su napravljene od nekog skupocjenog materijala. Voz je ubrzavao kretanje. Imala sam osjećaj kao da putujem kroz kosmos dok mi se dijelovi tijela odvajaju u zraku, a ja ih posmatram kako lete iza mene.
Pred očima mi se pojavi postavljen sto u maminoj kući, onakav kakav bude dan poslije našeg dolaska. Ručak koji je u vječnom procjepu izmeđi jubileja i tragedije. Golijardska zabava ukoliko se svi probudimo barem do jedan poslijepodne u tolerantnom raspoloženju ili delirijum u kome se lupa vratima, viče i u kome se hrana hladi na stolu. S obzirom da se ne viđamo prečesto, u suštini i jeste teško naći se na istim talasnim dužinama.
Ipak, volim razmišljati o laganim danima, kada se probudim a u kući vlada tišina, čuje se samo škripanje kreveta moje braće koji se pomjeraju u susjednoj sobi, a pri tome su i oni spremni ustati kako ne bi upropastili dan. U pidžami, ne ulazeći u kupatilo, odlazim direktno u trpezariju prateći miris. Otvaram vrata i na trenutak me zaslijepi svjetlost koja ulazi kroz prozorska stakla, ipak uspijevam vidjeti sto, potom stavljam u fokus majku i nanu, sjedam još zaljepljenih trepavica, sipam si šoljicu kafe, čisto da bih mogla do kraja cijeniti ceremoniju koja će uskoro uslijediti.
U roku od pola sata svi smo već spremni s laktovima na oker stolnjaku, a mama donosi tanjire. Na mom je servirana samo jagnjeća glava: veliki okrugli tanjir, na njemu pola jagnjeće glave i u jednoj od njenih udubina, izloženo pogledu, pored jezika, moje omiljeno jelo – mozak. Jedem ga pripremljenog na bilo koji način, ali najdraži mi je u svom najprirodnijem okruženju, pečen u rerni. Osjećam njegovu mekoću, pjenastu strukturu. Gledam ga s divljenjem, kušam ga očima.
Polagano približavam viljušku i uzimam mali zalogaj koji se topi u trenu, ostavljajući mekan i kremast osjećaj na nepcu.
Moja braća se preko puta mene svađaju oko porcije krompira, oni nisu istinski poštovaoci janjetine i vjerujem da je ovaj problem vezan za njihovo djetinjstvo provedeno u Italiji, a ne u Bosni. Zeligo je izvjesno vrijeme čak bio vegetarijanac i mjesecima je činio sve da se osjećamo necivilizovanima, ljudima bez morala koji se hrane životinjama odvajajućih ih od njihovih livada, iako smo pri tome svi bili svjesni činjenice da životinje koje jedemo borave u zagušljivim torovima te da smo i mi sami ovako nervozni vjerovatno zbog toga što jedemo više bijesa nego mesa. Nismo baš sigurni koliko dugo je bio vegetarijanac. Ali jedne noći, dok su svi spavali, majka ga je zatekla kako peče biftek.
Candido, najmlađi od nas, tokom svakog zajedničkog ručka izvodi svoj j’accuse protiv pogrešnog spremanja krompira u rerni. Čini se da tajna savršene pripreme krompira u rerni leži u veličini izrezanih komada. Moj brat smatra da ovu radnju treba izvodit naučnom preciznošću i svaki put nam o tome održi lekciju. Lectio magistralis.
Voz uspori i zaistavi se na stanici Roma Tiburtina. U čast velikim brzinama! Nakon skoro tri minute čekanja ljudi počeše da pričaju, neki ustadoše i u svojstvu eksperata odoše da utvrde ko zna šta. Tip koji je sjedio preko puta mene, bijesnog izraza lica nastavljao je ponavljati: „Onda, hoćemo li?“.
Fiksirao me je pogledom kao da mu ja trebam odgovoriti na pitanje pa nisam znala kako da se ponašam; već imam ozbiljnih problema sa vlastitim bijesom, a kamo li sa bijesom drugih ljudi. Međutim, on nije odustajao pa sam počela gledati negdje iznad njegove glave, osim što bih mu povremeno ponovo susrela pogled i odmah se pokajala. Šaputanje u vagonu u međuvremenu se pretvorilo u žučnu raspravu o propasti ka kojoj je srljala ova zemlja pa svi uzeše učešće u ovoj maloj i beskorisnoj sjedećoj revoluciji.
Obično počinje ovako, krene se od kašnjenja voza da bi se nastavilo o mladima koji nemaju budućnost pa se pređe na političare koji su svi isti, svi nas pljačkaju dok mi gladujemo. A nekada nije bilo tako, ova zemlja je uništena, haotična i ne preostaje ništa drugo nego otići iz nje. Potom se redom pretresaju svi oni koji su emigrirali u London, Berlin, Sjedinjene Države, Island i Dubai. Svi poznaju gomilu ljudi koji su tamo uspjeli ostvariti svoje snove koji su ovdje, zbog politike, sistema i nepripadanja određenim kastama, bili nedostižni. Došlo mi je da se nasmijem jer svaki put kada čujem slične raspave sjetim se svoje tetke koja mi je jednom, kada sam bila Bosni, ispričala priču o komšiji koji je uspio u Americi.
„Zamisli samo, kada je krenuo odavde nije znao ni pertle na cipelama zavezati, a sada radi u novinarstvu!“, govorila je zadivljeno, izgovarajući riječ „novinarstvo“ s neopravdanom pobožnošću. Tetak je odgovarao da ukoliko postoje zemlje u kojima idioti poput njihovog komšije uspijevaju u životu, onda je definitivno bolje ostati u Bosni. Iako se komšijin posao i mogao okarakterisati kao posao u svijetu novinarstva, ubrzo se saznalo da on u stvari dijeli novine od vrata do vrata!
Bijesni čovjek preko puta mene gledao je kroz prozor naboranog čela i namrštenog lica. Stavih ponovo svoje slušalice na uši, pojačah maksimalno zvuk, a u sjećanje mi se vrati jedan porodični ručak od prije sedam godina. Bilo je proljeće i mi smo se okupili za Uskrs, koji slavimo bez ikakvih vjerskih elemenata, jer i nismo kršćani. Uostalom slavimo sve praznike upisane u kalendaru. Dajte nam samo praznik i mi ćemo ga obilježiti!
Dakle, sve je počelo tog dana, tačno prije sedam godina. Dok smo čekali kafu, koju je naravno spremao Candido pošto je i oko toga uvijek prigovarao (te mora biti arabika sto posto, te koja je tačna količina kafe, pa treba li je pritisnuti ili ne, pa odgovarajuća jačina plamena…), majka je otpočela izuzetno kompleksan razgovor: o sahrani. Ne o pokopu kao konceptu, već o organizaciji nanine sahrane odnosno dženaze. Nana je zadnjih godina izrazila jednu jedinu želju, a to je da bude odnesena u svoju a, ako ćemo pravo, i u našu zemlju porijekla i da tamo bude pokopana.
„Dobila sam broj jednog pogrebnog društva koje organizuje sahrane u inostranstvu. Rekli su mi da oni o svemu vode računa, o prikupljanju dokumenata, o transportu. U stanju su obaviti i osnovne islamske rituale, poput pranja tijela. Jedino što mi moramo uraditi je otići do bosanske ambasade i tamo izvaditi pasoš za mrtve i još jedan dokument koji je u stvari propusnica koja omogućava tranzit preko Slovenije i Hrvatske. Sve ostalo urade oni, stvarno je lagodno“, otpoče ona.
«Odlično», uzviknuh, da bih potom shvatila da trebam ipak stišati vlastiti entuzijazam.
„Možda bi ipak bilo bolje neko lokalno pogrebno društvo“, umiješa se Zeligo aludirajući na fairtrade.
„Da, ali ko zna koliko to košta!“, viknu Candido iz kuhinje.
„Gledaj, to je dobro potrošen novac ako ga daš lokalnim ljudima“, odgovori Zeligo.
„Ama ne kupujemo ručno rađene ćilime“, umiješah se.
„Ja se jednostavno pitam koliko bi mogla koštati sahrana koja se organizuje na daljinu“, precizirao je Candido.
„Ma kakve sve to ima veze. Hoćete li bar jednom nešto shvatiti ozbiljno?“, naljuti se mama.
Na tranutak zašutismo. Zeligo je hodao naprijed-nazad po sobi, a ja sam se bacila na kauč. Candido donese kafu pa opet sjedosmo za sto, ovaj put ozbiljni, razmišljajući kako nešto razumno i pametno da kažemo.
Otpoče Zeligo: „Zar vam nije čudno da ćemo svi jednog dana imati pasoš za mrtve? Kakva sumanuta situacija, dokumenti čak i za mrtve, birokratija koja nas prati i na onu stranu!“
„Nije rečeno da ti treba pasoš ukoliko te sahrane tamo gdje si i umro, tad je sve OK. Hoću reći, ne čini mi se da baš postoji sav taj turizam mrtvih koji se kreću tamo-vamo po svijetu“, usprotivi se Candido.
„Osim toga, šta urade ako nemaš pasoš za mrtve? Uhapse te?“, upita Zeligo.
„Ja se više pitam, da li smo mi zvanično muslimani praktikanti?“, umiješah se i ja.
Majka ustade ko oparena. Ovo je bila delikatna tema, ona je pričala o sahrani svoje majke, a mi smo nastavljali da se šalimo i uzimali ozbiljnije u razmatranje način pripreme krompira u rerni nego smrt.
Nakon desetak minuta u kojima smo sklanjali tanjire sa stola vrati se mama i, ponosna što nas je sve troje dovela u red, nonšalantno nastavi razgovor, sigurna da ovaj put nijedno od nas neće pokušati umanjiti značaj teme o kojoj se pričalo.
„Dakle, kao što sam vam rekla, dobila sam broj ovog pogrebnog društva…“
Ali, kako je uopšte moguće da joj je palo na pamet da se obrati pogrebnom društvu i napravi dogovor s njima?
Par dana ranije nana je otišla u vrt s namjerom da ubere cikoriju, a onda se iznenada srušila na zemlju. Bila je siva u licu, ledena na dodir i na tren se učinila mrtva. Jednostavno je pala u nesvijest, ali majka je shvatila da smo sasvim nespremni za ovu situaciju. Shvatila je upozorenje i iz ovoga odlučila izvući lekciju. Ali kako je našla pogrebno društvo?
Na Googlu: u eri nezaustavljivih reklama čak su se i imena pogrebnih društava, od gotovo anonimnih i diskretnih, pretvorila u privlačna i lapidarna, a uz njih je stajao i atraktivan slogan pa bi ti se na momente činilo da stojiš ispred reklame turističke lokacije na Crnom moru.
Sjeli smo opet svi za sto, počeli jesti orahe i tiho razgovarati. Imali smo samo jednu krckalicu pa bi se razgovor usporavao dok bismo pogledima davali jedni drugima znak da nam je dodaju, krckanjem ljuske i gotovo nečujnim padanjem jezgre na stolnjak. Otkrili smo da se pogrebno društvo o kojem je mama govorila nalazi samo nekoliko desetina kilometara daleko od nas i da sarađuje sa pogrebnim društvima brojnih drugih zemalja: praktički grobarska franšiza. Nije preostajalo ništa drugo nego otići, razgovarati s njima i odlučiti o detaljima, jer iako smrt nema nijansi, sahrane su ih pune.
„Elhamdulillah. Uvijek je teško organizovati putovanja“, progovori nana izvirujći iza vrata. Okrenusmo se svi prema njoj, gotovo u nevjerici što je i ona tu. Naravno, planiranje sahrane osobe koja je i dalje živa može djelovati cinično ili u najmanju ruku bezosjećajno. Ali kada je osoba o kojoj je riječ stara, s mnoštvom zdravstvenih problema i ima želju da bude pokopana u vlastitoj domovini, hiljade kilometara daleko od mjesta u kom se u tom trenutku nalazi, onda zaista i nema nekog drugog izbora.
Niti jednog trenutka ja nisam zamišljala naninu smrt, mislila sam samo na granice, pasoš za mrtve, mrtvačka kola, i sate i sate putovanja. Nisam ni pomislila da nje više neće biti. Nije mi nikada pošlo za rukom zamišljati odsustvo jednog prisustva. S druge strane kao od šale sam mogla zamisliti sve nestale, kao da su tu stalno s nama. Godine su nas uvježbale da maštamo o nestalim pa smo stalno očekivali da bi se oni jednom mogli vratiti.
Osim toga, činjenica je da u našoj porodici do tog trenutka niko nije umro na normalan način, od starosti. Svi su umrli nasilnom smrću. Nisu čak ni bili stvarno mrtvi, bar ne za nas koji nismo priznavali poraz. Bili su nestali, izgubljeni, nepronađeni. Njihov nestanak bio je gori od same smrti i imali smo očajničku potrebu da svjesno postavimo granice podnošljivosti; morali smo napraviti selekciju boli, šta više isplanirati je, podijeliti je na korake i rituale kako bismo naučili da je razlikujemo od tragedije.
Nana će biti prva koja će umrijeti prihvatljivom smrću, shvatljivom, i činilo mi se neophodnim da ispoštujem taj događaj na poseban način.
Mama uze kompjuter i pokaza nam razmjenu emailova sa pogrebnim društvom. Upotrijebljene riječi bile su najnormalnije, nijedna koja bi ukazivala ili naglašavala nemjerljivu dramu. Raspravljalo se o ponuđenim uslugama i načinima njihovog pružanja, a u prilogu se nalazio i predračun koji nije bio definitivan. Čak je i pozdravna fraza bila uobičajena, ali baš zbog te uobičajenosti ono „do skorog viđenja“ bilo je uznemirujuće.
Par dana nakon onog našeg ručka, uputismo se na razgovor sa Simoneom, vlasnikom pogrebnog društva. Imali smo zakazan sastanak u njegovoj kancelariji što me je prilično uznemiravalo. Pokušala sam predložiti da se nađemo s njim u kafiću, ali majka mi odbrusi da se o takvim stvarima ne razgovara uz kafu. Nisam insistirala da se svi ne bi obrušili na mene uz uobičajene optužbe da sam preoprezna.
Dakle, pokušala sam se ubijediti da nema u tome ništa loše i da je, na kraju krajeva, posao grobara bio kao i svaki drugi. Bilo je i puno drugih profesija s kojim bih trebala imati problem. Posao mesara, na primjer, nije bio ništa manje sumoran. Međutim, grobari su me plašili upravo zato što su zasnovali vlastitu profesiju na neumitnoj smrti, koju sam ja i dalje smatrala samo vjerovatnoćom.
Pade mi na pamet moj bivši šef koji me nazvao tri dana prije smrti, i rekao; „Pogledaj malo na Internetu jesu li izmislili nešto poput besmrtnosti?“
„Da, pa, religije…“, otpočeh.
„Ne, ne. Baš me briga za dušu. Pogledaj jesu li izmislili nešto za besmrtnost tijela.“
Iako me prekinuo, pokušah da ga vratim u realnost; „Ali da su to uradili znali bismo, pa stajali bi naslovi na prvim stranicama svih novina!“
Bijesan, on skoro vrisnu, sa ono malo glasa što mu je ostalo; „Traži!“
Spustih slušalicu potresena tim njegovim ludilom. Tri dana kasnije je umro. Vjerovatno je i on tražio neku kraticu, rješenje prije kraja. Zamišljam ga kako leži na krevetu i ne može vjerovati da je zaista gotovo, bez pogovora. Bez rješenja, zaista gotovo. Ljut na nesposobnu sekretaricu, jer je skroz neprihvatljivo da nema izlaza, nema odlaganja.
Simone nam otvori vrata. Bio je obučen u svakodnevnu odjeću, vjerovatno nije imao nikakvu zakazanu službu taj dan i to me obradova, nema preminulih, barem ne u kvartu, barem ne trenutno. Propusti nas da uđemo pa prođosmo kroz jedan dugi i uski hodnik, jedno iza drugog. Kad smo stigli do kraja otvori vrata i pozva nas da uđemo u prostoriju. Unutra on se raskomoti na crnoj fotelji, a nama pokaza gdje da sjednemo. Tu su stajale samo tri stolice pa je jedno od nas moralo ostati na nogama, stoga požurih da sjednem jer sam znala da moje noge neće izdržati opisivanje mrtvačkih kovčega.
Zeligo je ostao stajati, sasvim miran, gledao je okolo kao da se nalazi u nekom supermarketu. Slijedila sam njegov pogled, ali na zidovima nije bilo ničega posebno, samo pokoji certifikat koji sam odbijala pročitati, a u jednoj maloj vitrini stajale su urne koje nisam željela gledati.
Candido je sjedio i bilo mu je jako neugodno, vjerovatno bi mu bilo draže da je ostao stajati; igrao se naborima svojih pantalona i gledao okolo tražeći nešto što bi mu zaokupilo pažnju i odvelo ga negdje izvan ove prostorije.
Ja sam osluškivala vlastito tijelo koje mi je slalo jasne signale bolesti koje su se stvarale u mojim organima i pitala sam se da li bi bilo ironično umrijeti usred pogrebnog društva, dok organizuješ sahranu osobe koja je i dalje živa.
Mama je jedina bila opuštena; imala je penkalo i notes u koji je upisivala svaku riječ koju bi vlasnik pogrebnog društva izgovorio. Stranice je iscrtala stupcima, poput neke šeme koliko sam mogla vidjeti. Kakav li je, do đavola, dijagram popunjavala? Oduvijek je bila takva, najpraktičnija osoba koju sam ikada srela. Od svojih najmanjih nogu sjećam je se s papirima i olovkama: ona i njeni blokići koji nam spašavaju život! Ima matematički um koji se ne gubi u nijansama nego traži rješenje. Njeno u početku nabrano čelo sada se lagano opušta i sjajne oči se šire.
Razmišljajući o svemu ovome, bez da puno slušam ono što je Simone govorio, jedva sam dočekala da ustanem i pozdravim ga. Bilo je gotovo, sve smo završili. Izađosmo opet jedno iza drugog, a napolju sve moje tinjajuće bolesti počeše nestajati.
„Srećom obučeni su za islamski ritual!“, zaključi mama dok smo se udaljavali.
Klimnusmo glavom, eh da, bila je to sreća; nana nije baš da je bila praktikantica, ali sve u svemu malo je i vjerovala i, slijedeći logiku Paskalove opklade, vjerovatno smatrala da je bolje imati nego nemati vjersku sahranu. Nanina posvećenost bogu sastojala se iz toga da se zahvali Allahu za sretna dešavanja u svome životu i da se ne ljuti na njega svaki put kada bi joj, vukući svoje nelogične poteze, mrvio srce.
Vratili smo se se kući malo iscrpljeni ovim iskustvom, ali s olakšanjem kako smo riješili jedno neprijatno pitanje. Odnosno, vjerovali smo da smo ga riješili sve dok Candido ne istupi s prigovorom da je, po njegovom mišljenju, previše da se potroši sav taj novac samo da bi neko otišao ispod zemlje. Nije baš da si ga trošio da bi doživio i vidio polarnu svjetlost. Ne, ovdje su se bacale hiljade eura samo da čovjek završi ispod zemlje. Sve u svemu to je mogla biti i ispravna opaska. Ali kakvu smo alternativu imali?
Kremaciju! Pa da, kremaciju. Mogli bismo se informisati, a sasvim sigurno bi bilo lakše prenijeti urnu pepela. Da, trebalo je pitati nanu, na kraju bile su to njene posljednje želje, na njoj je bila odluka jer bi u tom slučaju morala i drastično razmotriti svoje vjersko stanovište s obzirom da islam ne dozvoljava kremiranje.
Kad smo se vratili kući ugledali smo je kako sprema hurmašice, poslasticu krajnje opasnu za dijabetičare. Candido uđe u kuhinju i, oslanjajući se na radnu plohu na kojoj je spremala kolače, upita je bez puno okolišanja: „Nano, šta ti misliš o kremaciji?“.
Ona ga prestravljeno pogleda. Nije baš da ga je najbolje razumjela, ali ovo je bilo uobičajeno jer se Candido mučio da se izrazi na maternjem jeziku pa je neke talijanske izraze prilagođavao, dodajući im nastavke kako bi zvučali poput naših riječi.
Istini za volju, u ovom slučaju cremazione je zaista postajala kremacija. Ali činilo se da ga nana ipak nije shvatila te mu odgovori: «Vela havle vela kuvvete!Ja se nikada nisam drogirala pa nemoj da se drogiram u ovim godinama!».
Sad on razrogači oči i poče se smijati.
„Ma ne, ne želimo te drogirati! Pitali smo se samo da li ti je u redu da budeš spaljena…“
„A zašto me ne pustite da umrem prirodnom smrću?“, upita uvrijeđeno nana.
„Naravno da ćeš umrijeti prirodnom smrću, spalićemo te tek nakon smrti!“.
„Ne želim da me spalite ni prije ni poslije“, odgovori iznervirana, a onda se okrenu i nastavi se baviti svojim kolačima.
Ovaj prividno sirov razgovor završi se na ovakav način upravo zbog toga što su Candidu nedostajale riječi na našem jeziku koje bi malo ublažile stvar. Ali vjerovatno je i bilo bolje tako:
kada ih zasladimo stvari postaju ono što u stvari nisu i završimo tako da prihvatamo i ono što nećemo.
Dakle, tog dana, sad već prije sedam godina, organizovali smo naninu sahranu i nismo više o tome razmišljali. U datom trenutku uradićemo ono što moramo, i to će biti to.
S talijanskog prevela Jasenka Kratović
Priredio Faruk Šehić