Svaku noć starica Angelika zaspi na lijevoj strani. Prozor ostavim odškrinut da bi gost lakše ušao, jer ona tako želi.
Bojiš li se? Upitam ju.
Ne, volim ga.
On je samo duh, kažem Angeliki, a onda pomislim da i duhovi vole dobrodošlicu. Kada zaspi, zatvorim prozor, poljubim je u čelo i pokrijem je bijelom pamučnom dekom.
Prije nego što zaspim stisne me mračni pisak Schwarzwald planine.
*
Je li došao?
Bio je sav od vode. Blistao je poput mjeseca koji ne može probiti opne šume. Ali se nije smijao. Hoće li ikada biti sretan?
Angelika ne očekuje odgovor dok gledamo kako se sićušna količina sunca poigrava na prozorskom oknu. Uzmem je tiho za mekane vodenaste prste.
Jednom ću se utopiti, izgovori tiho.
Često nestanem u njenim teškim jutarnjim uzdasima.
Ti si kao proljetna ptičica, šapnem, pitajući se hoće li ikada biti sretna. Za proljeće kao da je kasno. Potom je podignem sa kuhinjske stolice na žutu fotelju i pripremim za dolazak doktora. Obučem joj dugu žutu haljinu s dubokim prorezom na leđima. Pokupim joj kosu u crvenu traku s radošću djetelina. Angelika miriše na četinarsku šumu koja ne poznaje umiranje.
Opet nisi ništa okusila. Bit ćeš bolje kad izvuku vodu, pomislim, pa joj dotaknem hladna ramena.
Wo ist mein Meer? Ponavlja dok sat otkucava naša mirna tijela.
*
Draga mama, nadam se da si dobro i zdravo. Tako mi je teško izgovoriti ove riječi za koje i ti i ja znamo da su laž – dobro i zdravo. Ovdje sam već mjesec, iako sam planirala ostati samo par dana. Dobro znaš da me nimalo ne uzbuđuje ovaj prostor. Sasvim je suprotan od onoga čemu težim, npr. neka lijepa pitoma Le Vieux Port u Marseju, mnoštvo lica kroz koja ću prolaziti, tijela s kojima ću se sudarati sasvim slučajno i osjećati da sam živa – ili pak prašina Aleksandrije pomoću koje mogu izmaštati vatru, napraviti svaki oblik, uživati u pijesku prostrte osunčane duše, žutila pod mojim stopalima. Kao i ti volim nemirne prostore slične mom unutarnjem biću. Nikada nisam pomislila da ću odsjesti baš ovdje, u nekom zaseoku podno Shwarzwalda. Ovoliko sređenosti, urednosti ali i konzervativnosti, teško mi je palo. Oduvijek sam smatrala da su luke centri svijeta, mislim ti me najbolje poznaješ – šuma, ovoliko šume, naprosto nije za mene. Jednostavno nije. Ove kuće mirišu na drvo, kao da sam udahnuta u ogromnu drvenu utrobu. Osjećam se izgubljeno svaki put kad provirim kroz prozor i pogledam prizore iz ove kućice – nepregledna zelenila, guste šume koje se nadvijaju jedna nad drugom, uređene staze na kojima hvatam dah. Svi govore da je ovdje bajkovito, ali bajke su pune okrutnosti i crvenila. Užasno se bojim ovog mjesta. Kao da je neko uspio pripitomiti prirodu, ukrotiti čitav jedan svijet i staviti ga čovjeku pod noge. Ovdje, zapravo divljine i nema. Šta ako neko uspije ukrotiti i mene, baš ovako?
Drugo, ne znam šta da ti kažem. Uveče puše čudan vjetar, kiše nezamislivo dugo traju, sve to u meni izaziva želju da pobjegnem, da časkom napustim ovo mjesto, kupim kartu u Freudenstadtu i zaputim se ka tebi, iako ne znam da li su te uspjeli prebaciti u drugu bolnicu. Da li ćeš me željeti vidjeti, da li ćeš me prepoznati? Strah me priznati da se bojim postati ti. Pobjegla sam ovamo da otkrijem naše suprotnosti. To što ti patiš od duše, a ja od pluća – čini nas sličnim. Naša bolest je disanje.
***
Ujutro me probudio san o majčinoj utrobi. Razumjela sam – moram što prije pobjeći od trenutnog buđenja. Neko će to nazvati tjeskobom, paničnim strahom, kako god, bijeg među ljude dokazivao mi je da sam živa. Pobjegla sam iz svoje seoske kućice na Marktplatz Freudenstadt. To je najpopularnije mjesto ovdje. Tu ima najviše ljudi. Lutala sam poput sjene dok su dva, tri čovjeka govorila o sloganu grada Freudenstadt-a “Renaissance und Lebensfreude”. „Renesansu i radost života“ na Donjoj tržnici dovodili su u vezu sa žuborom pedeset vodoskoka podno Scwarzwalda. U meni su tiho šuštali uzburkani strahovi. Svako mjesto se činilo kao utroba kita u kojoj moramo pronaći nešto – pokajanje, vjeru, beznađe. Pokušala sam razmišljati o gradu – grad okovan šumom bio je tjeskoban kao i pomisao na tebe. Pojela sam picu u piceriji Da Nino, u divnom vintage ambijentu. Bila je to jedna od najukusnijih koje sam probala, a zatim se zaputila na još jedno prijepodnevno vježanje disanja u crnoj šumi. Nije me nimalo iznenadilo očuđavanje gostiju i konobara, zašto je moja kosa toliko schwarz, zašto mi je koža tako dunkelhäutig. Nemoj da izgovoriš schwarz toliko glasno dok budeš ovo čitala. Oni znaju da nisam njihova, da sam se doselila, ali i da nisam samo još jedan obični posjetitelj. Ovdje svi jednostavno kažu riječ schwarz. Meni je, pak, to mnogo teže.
***
Draga mama, u tihoj gustoći planinskih prijepodnevnih šetnji, uspjela sam ostvariti dublju vezu s jednim likom, sasvim slučajno. Mislim da sam mu čak zapamtila ime, prezime, njegovo lice, hod, gestikulaciju. Čak sam uspjela da primjetim da je i ruta na kojoj smo se sreli, bila sasvim drugačija od svih ostalih, od Schwarzwaldhocstrasse, Badische Weinstrasse, Klosterroute Nordsschwarzwald, jer mi ovdje zapažanje prostornih prizora nije naročito išlo od ruke. Sad mogu reći da ću se vjerovatno i sutra uspeti istom Panoramstrasse, a možda i svaki naredni dan, baš zbog njega. Znam, ne vjeruješ da se radujem nekome u ovim skrivenim gradovima i selima okovanim crnom šumom, posebno ne čovjeku na čijoj majici pišu Liebhaber und Lügner. Ne znam vjerujem li i ja u to dovoljno jako da bi svjetlost mogla prodrijeti u mene. Ne mogu ti opisati želju da napokon zalutam ovom šumom i ovladam praznim hodom. U početku je to bilo sasvim nemoguće- na svakom koraku bila je uputa, čak i za pse, pa i u najdubljih dijelovima šume. Činilo se nevjerovatnim da osjetim i blago žuljanje kamenja i zemlje pod savršeno uređenim stazama. Imaju li svi ovdje, ovako uredne živote?
Ti ćeš ostati ovdje. Zauvijek.
Rekao mi je dok sam pokušavala pronaći netaknuti kutak u šumi. Prišao mi je tek onako, možda jer su nam se pogledi sreli dok smo iščitavali znakove kraj puta. To me iznenadilo jer se ovdje ljudi ne obraćaju jedni drugima, osim ako za to nema neke naročite potrebe.
Zašto? Ne budi smiješan. Odgovorila sam mu.
Progutat će te sve što vidiš ovdje, uključujući i mene. Nestat ćeš u ovoj šumi.
Ne budi blesav. Ko si ti, uopšte? Došla sam samo zbog svojih pluća, ali ne bježim od pomisli da nešto i napišem kad već nemam šta da radim. Ostat ću par dana samo. Kad sam rekla par dana samo posumnjala sam i propala u njegovom pogledu koji je prekrivao Wanderweg Lauterbad, stazu koja je trebala upozoriti na mističnost crne šume. Plavetnilo u njegovim očima nikako se nije slagalo s nedostatkom života kojeg osjećam.
Ovo je bio početak našeg razgovora. U nastavku sam pokušavala sama sebi opravdati zašto sam baš ovdje.
Došla sam zbog preporuke doktora, to mora da je jedina istina.
Gore ima više života, nego mraka, nemoj da ti neko tvrdi suprotno, prodisat ćeš, tako mi je rekao dr. Harisson, tako je rekao i tebi kada te uputio u bolnicu za mentalne bolesti. Nikada se nisi vratila. Ponekad sanjam kako si se sasvim prepustila moru. Nemoćna sam, koliko god da su mi ruke dugačke da bih njima mogla da te dohvatim.
Florian Herman tvrdio je sasvim suprotno već pri našem prvom susretu na Wanderweg Lauterbadu. Svi su govorili o Schwarzwaldu kao jezovitom mračnom planinskom vijencu ali moja to čula teško da su razumijevala. O sebi sam mogla misliti kao o biljci zaštićenoj neprobojnom opnom, i to mi je godilo – biti nešto više od ove priče.
Da li znaš da su ovdje borovnice, kupine još uvijek prisutne, a da se pored njih prolazi kao da nisu tu? Da sam negdje drugo sigurno ne bih prolazila kraj njih, vjerovatno bih ih ubrala, nacrtala smiješak na licu i gledala u ogromnu užarenu loptu iznad čela. Ali, ovdje mi je dopušteno samo da ih gledam dok šetam stazom i hvatam život osuđen na uzdah i izdah. Samo na trenutke sam imala osjećaj da u Schwarcwaldu hladnoća ima neku jaču težinu koja lebdi u zraku, naročito kada mi je Florian disao za vratom.
Kako ti se čini Schwarzwald? Pomalo nadahnjujuće? Zar ne? – Upitao je dok sam posmatrala kako se sunce trudi prodrijeti kroz masivni crnogorični štit.
Šta ima ovdje nadahnjujuće! To je samo obični planinski vijenac, svaki dan pokušavam ispuniti prazni hod. Ja ću svakako živjeti na moru. U moru ima više tajni nego na nebu.
Ma daj, koja ti to budala reče, molim te reci mi. Florian mi se naglo približio. Snažni hladni dah mi se uvukao pod kožu. Tajna, hoćeš da ti pokažem tajnu Schwarcwalda?
*
U hotelu Palmenwald čekala sam ga u sobi broj 135, naslonjena na prozor, u saten plavoj haljini. Dan je bio sasvim proziran poput sna. Plavetnilo se spustilo na popločanu ulicu. Vile rustične gradnje izgledale su sasvim bajkovito. Ovo je prvi put, mama, da o ovim mjestima mislim na ovaj način. Sve je drugačije od mojih snova u kojima padam, spuštam se i tragam za nečim što na prvi mah ne odaje utisak mira. Sigurno se pitaš zašto sam ga pozvala u sobu? Možda da ovjekovječim bajku o sretnoj porodici. Mogla bih zauvijek ostati ovdje s njim, imati djecu, biti vezana za jedno mjesto. Ne učiniti isto što si ti – napustiti gnijezdo. Riječ zauvijek je smiješna i nezanimljiva za nas.
Dok ti ovo pišem, lakše mi je disati. Možda kada Florian uđe u sobu, napokon ću se suočiti sa sobom. Možeš li misliti da je taj naočiti plavokosi Nijemac, psihoterapeut? To mi je otkrio tek treći put kada smo se vidjeli na Wanderweg Lauterbadu.
Mogu ti pomoći da lakše dišeš? Ako želiš, možemo se vidjeti u nekom pitomijem ambijentu?
Ovo je suviše divlje za nas?, pomislila sam. Ima li bilo šta ovdje da podsjeća na divljinu?
Florian Herman je dolazio svaki treći dan u hotelsku sobu. Postalo mi nezamislivo da ne dođe. Govorila sam mu o tebi. Najviše o tebi. Rekao je da te može zamisliti. Nisam imala nijednu tvoju sliku da mu pokažem. Nisam imala naše uspomene. Samo sam te vidjela izmaštanu. Skicirao je tvoj lik u svoju bilježnicu. Pola tebe bilo je mračno, pola se smijalo. Čas sam te voljela, čas sam te mrzila.
Florian je sasvim suprotan od ostalih ljudi koje sam srela ovdje. Stalno mi je govorio o duhu čarobnjaka koji živi u ovoj šumi. Taj duh može da se dozove. On ga doziva svaku noć i iskreno vjeruje da će doći. Ponekad je izgledalo kao da govori o sebi, ili je u mojim očima želio biti mističan i čaroban.
Nemoj nikada zaspati zatvorenog prozora. Ko sam ja, nego magija? Govorio je.
Ko si ti, nego moja magija? Zovi me Volkert.
Jesi li ti prolupao? Ili je to samo još jedna tvoja psihoterapeutska metafora? Zašto se koristiš tim izmišljenim gotičkim likovima? Kako misliš ne zaspati zatvornog prozora, ovdje su noći hladne i svježe? Imala sam milion pitanja upućenih jedinom sagovorniku na Scwarzwaldu. Nerijetko sam samo buljila u njega, a zatim pogledom tražila svjetlost.
Ne, rekao je sasvim ozbiljno, a potom me gledao duboko, toliko duboko da sam osjetila jezu.
Činiš se nestvarnim, prošaputala sam. Možda si ti duh.
Zatvorila sam oči. Njegove usne ogolile su mistične nabore šume.
Hoćeš li ostati ovdje sa mnom? Imat ćemo skromni dom, djecu.
O, želim mnogo djece, rekla sam, a zatim smo nestali jedno u drugom. Vodeći ljubav s njim zamišljala sam lica napuštene djece, svi su ličili na Floriana i mene. U mraku lik Floriana izgledao je poput sjene koja želi da se useli u krvotok. Disala sam panično i u nevjerici, milujući drsko tijelo koje me posjedovalo. Ne mogu ti opisati kako sam se lako pretvorila u iluziju sretne žene. Moje disanje se kretalo od smrti do paničnog kikota.
Zuvijek si moja, govorio je Florian opojnim glasom vlažne zemlje svaki put kad bismo se vidjeli.
U naborima kože znala sam da je šuma suviše crna i opasna za sve boje svjetlosti. Opkolila me kao i sve što postoji ovdje.
Kad sam se napokon probudila bez sna o tvojoj strašnoj utrobi, druga strana kreveta bila je nepotpuna. Nije bilo drugog lica maske protjeranog iz raja. Sve moje vrijeme bez jasnih otkucaja s njim, rasprsnulo se iznenadnim odlaskom bez pozdrava. Dugo sam ga tražila, pitala sam svakog čovjeka kojeg sam srela na Schwarzwaldu za Floriana Hermana. Niko nije čuo za psihoterapeuta Floriana Hermana. Jedan mi je starac rekao da nisam prva žrtva mračnog duha Schwarcwalda. Žrtva? Da li sam bila žrtva?
Preostalo mi je samo da ti ovo napišem, draga mama. Osjećam se izgubljeno uprkos značenjima, putokazima. Danas sam vidjela veliku crnu pticu kako odlazi u provaliju duboko u šumi. Pomislila sam da je to Florian. Htjela sam poletjeti, ali me čudna sila zaustavila da ne padnem. Nešto me duboko poškakiljalo iznutra.
Svako ponekad osjeti određene razmjere rupe, samo pusti pticu da poleti, rekao bi Florian.
Za Florianom sam dugo tragala, išla sam u najdublje krajeve Schwarzwalda, očekujući da ga sretnem. Obišla sam svaki grad koji živi omeđen šumom. Zavoljela sa ovo beskonačno tijelo koje me zarobilo. O njemu želim da pišem. Zašto Scwarzwald shvatiti kao granicu? Ima li smisla bilo koji prostor, ako mu odredimo granice, ubijamo li se tako kradomice? Znaš li da sam odlučila ostati ovdje i naučiti disati? Iz moje dosade je izrastao čitav jedan svijet, labilan kao i u većine; iz tvoje dosade izraslo je ludilo. Kupila sam malu kućicu, ostarjela sam odavno, svaku noć čekam da odem, ali nemam snage. Sve više ličim na tebe, svakim danom sam ti sve bliskija. Pogledaj se ponekad. Zamisli.
***
Eliza kaže da je Angelika samo starica koja mnogo šuti.
Samo pazi da joj prozor zatvoriš kada zaspi, rekli su da je mnogo puta pokušala da skoči. Upali joj televizor, bit će mirna i poslušna. Ne voli nešto posebno muške njegovatelje, neugodno joj je kad je presvlače.
Moram priznati da je Angelika bila sve suprotno od onoga što je Eliza rekla. O stidu nije bilo riječi. Podigni guzu, nasloni se na mene. Angelika je savršeno sarađivala, podigla bi haljinu, skinula gaće. Čuo bi se prasak u vodu. Ona bi se nasmiješila, oprao bih je, obukao, a potom stavio u kolica. Odlična si bila, rekao bih joj svaki put. O Angeliki sam najviše znao iz njenih pisama upućenih majci. Nikada o tome nije htjela govoriti. Ponekad bi samo uzviknula iz kreveta: Mama!, ili bi rekla Sanjala sam mamu…
Dobro djevojčice, ne boj se. Angeliku sam grlio jače no ijednu bespomoćnu osobu koju sam sreo na Schwarzwaldu. Zavolio sam je tako tihu i skromnu. Često sam se pitao da li je zaista Florian postojao ili je bio samo izmaštan. Zbog čega bi jedna žena ostala ovdje okovana hladnom bajkom?
Neki ljudi umiru od pluća, jer ne mogu dovoljno dobro podnositi život. U tome je tajna, govorila je.
Ponekad bismo razgovarali o meni.
More je daleko odavde, ja dolazim s mora, s Jadranske obale.
Vidiš, nisam nikada razmišljala da posjetim Jadran.
Hoćeš li sa mnom?
Prekasno je. Pričaj mi o Jadranu.
Govorio sam joj kako su lijepa i svježa jadranska jutra. Moje odrastanje u Ljubljevi, malom mjestu kraj Trogira.
Znaš li da mogu preroniti čitav zaljev? Mi nemamo trgovinu u Ljubljevi. Našim putevima samo koze mogu proći. I ja. Neuhranjen i žgoljav.
Gut gemacht MANN! Uzviknula bi. U tom trenutku se činila nesalomljiva.
Ja onda nikada ne bih mogla proći vašim putevima. Puna sam šume.
Nekada je Angelika mirisala suviše na tugu. Vidjelo se to u njenom sažimanju Shwarzwalda u jednu tačku na kuhinjskom prozorskom oknu. Tada bih je spremio i izveo ispred kuće. Gledali smo kose nagibe iscrtanog pejzaža. Nikada joj nisam rekao da me ponekad to gledanje umaralo. Ponekad je sve što vidim nalikovalo na crtež mog sedmogodišnjeg sina koji je ostao u Ljubljevi. Pitao sam se šta li radi, da li na trenutke misli o meni kao Angelika o svojoj majci?
Dosta je bilo. Uskoro će kiša pasti, rekla je Angelika. Utopit ću se.
Ne dam da se utopiš, kažem, pa je pomilujem po kosi dok je uvodim u kuću.
***
Doktor za plućne bolesti kaže da je ovo možda zadnji put da će uspjeti izvući vodu iz pluća.
Du bist schon und mutig! Rekao je doktor zadnji put kad nas je posjetio.
Wo ist mein Meer? Ponavljala je Angelika držeći me za ruku.
Angelika nakon posjete doktora, nije ništa uspjela reći. Čitao sam joj pisma napisana majci, ali ona je samo šutjela.
Uvečer sam zatvorio prozor. Noć je mirisala na beskrajno utapanje. Mračni gost poput bršljena obljubio je Angelikino tijelo. Kada sam napuštao Schwarzwald vidio sam dvije velike crne ptice kako prelijeću nepregledne crnogorične perivoje.
*Prva nagrada na konkursu Bugojanska vaza 2023.
