Preživjeti je moguće jedino zaboravljajući.
Erich Maria Remarque
Otkako je došao u Ameriku, kao da se ponovo rodio. Život prije mu se činio kao stari film koji je blijedio iz dana u dan, dok nije potpuno nestao. Zapravo, život prije mu se činio kao san koji je blijedio iz sata u sat, dok nije posve iščeznuo. U stvari, prava istina je bila da je njegovo prvo sjećanje u životu bilo smješteno na JFK aerodrom, nakon što je već sletio i ono prije nije postepeno izblijedjelo, nego je trenutno utonulo u tamu i posvemašnji zaborav. A u tom sjećanju on prilazi vending machine na aerodromu i uzima jedan Snickers. Mašina je čista i puna, a čokoladica ima božanstven okus, topi se na jeziku i klizi niz grlo ostavljajući sladak trag obećanja o ispunjenju american dream. A ono što je uslijedilo bi zaista moglo biti označeno kao ispunjenje sna. Smještaju ga kod sredovječnog bračnog para koji nema djece i živi u malom primorskom gradu na zapadnoj obali. Kreće u high school i počinje da trenira american football. Vježba akcent i ubrzo ga ne razlikuju od native speakers. Par koji ga privremeno primi ga zavoli kao vlastito dijete i trajno usvoji, a on prezimenu koje mu daju prirodaje i američko ime: Earwin, koje najviše liči na njegovo staro ime, čime i zvanično postaje Amerikanac. Sa šesnaest položi vozački ispit i ima prvu američku djevojku kojoj ni ne govori da je stranac. Maturira i dobija stipendiju za college, a za nagradu od roditelja dobija auto koji je oduvijek želio i koji je prije pripadao njegovom novom djedu, ford mustang iz ’67. Ostatak života protiče kao na filmu, ili bolje rečeno, u reklami, a on ga halapljivo grize kao sočnu apple pie i srče kao orošenu bocu coca cole. God bless America!
A onda je počelo. U stvari, ne odmah, ali nakon nekoliko godina. Prvo je počeo da ima problema sa spavanjem. Neka nejasna strepnja mu ne bi dala da zaspe i prevrtao bi se u krevetu premećući u glavi sve odlike svoga života i bezuspješno tražeći razloge u njima. Žena koju je još volio i trogodišnje bliznakinje koje je obožavao. Njihova lijepa, u sniježno bijelo okrečena kuća, s backyard koje je izlazilo na malo jezerce gdje su hranili sezonske patke i labudove. Posao profesora na lokalnom collegu koji mu nije još dosadio i prijatelji kojima nije imao šta zamjeriti. Roditelje koji su još zdravi, i u snazi. Život koji bi se mogao označiti kao dobar i ispunjen po bilo čijim kriterijima na ovom raznolikom svijetu. Onda, kad bi konačno zaspao, veoma brzo bi se budio zadihan, sa stvrdnutim osjećajem užasa u stomaku, obliven hladnim znojem. U pamćenju bi mu ostali prizori sna, jasne slike koje su se ponavljale, ali koje nije bio u stanju razumjeti, niti se sjetiti odakle dolaze. Na primjer, igralište na kojem djeca igraju košarku. On ih prvo gleda, sa strane, a onda im se i sam priključi. Ne razaznaje lica djece, osim onog koji mu najčešće baca loptu. To je njegovo lice i on igra košarku sam sa sobom. U drugom leži na krilu žene kojoj ne vidi lice. Žena ga miluje po glavi i nešto pjevuši. Oba sna su bila lijepa i osjećaji koje bi osjetio po buđenju im nisu nikako pristajali. Kupio je tablete za spavanje i Xanax i jedan period spavao dubokim snom bez snova, a onda je opet počelo. Ali je ovaj put bilo gore, jer su prizori počeli da budu u skladu sa osjećajima. Kad su ga počeli progoniti i u toku dana, priznao je sebi da je to moralo biti nešto iz njegovog predameričkog života koji je bio u potpunosti zaboravio.
Nakon što se njegova nesanica počela odražavati na njegov odnos prema ženi i djevojčicama i kad je počeo zabušavati na poslu, shvatio je da hitno mora nešto uraditi, ako želi biti onaj stari. A to je mogao biti, samo ako opet sve zaboravi. Tako je otišao u knjižaru i kupio sve priručnike i self help knjige o zaboravljanju koje su imali. A bilo ih je toliko, da se morao dva puta vraćati do auta, ta, je li bio u Americi ili ne. Sjećanje koje želimo zaboraviti je ono koje je najjače utisnuto u naš mozak, pisalo je u jednoj od njih. Da bi nešto zaboravili, neprestano mislite o tome, dok to nešto ne izgubi svoju moć, pisalo je, s varijacijama, u svakoj. Misli o onom snu u kojem leži na zemlji i pravi se da je mrtav. S obe strane su mu mrtvaci, a jednom je ruka prebačena preko njegove. Kad otvori oči, susretne se s njegovim očima u kojim nema straha, nego su istovremeno začuđene i molećive. Sretnik, sigurno su ga ubili prije nego što je shvatio šta se dešava. U njegovom bi pogledu sigurno bio mrtvi užas, misli, dok na desetak metara od njega streljaju novu kolonu ljudi koje onda donose na hrpu u kojoj leži i osjeća kako kvasi gaće. Misli o tome dok ne izgubi moć, i on misli dok u nosu prestane osjećati vonj sopstvene mokraće, a tupi mrtvačev pogled nestane u tami. Pokušaj u tome da nađeš neko dublje značenje? Šta si naučio iz toga? On i nekoliko muškaraca sjede na betonu okruženi bodljikavom žicom. Ispred njih nekoliko mrtvih golubova, a iza njih vojnici s puškama ih tjeraju da ih jedu. Gladan je toliko da odavno više ni ne osjeća glad. Ovaj s puškom mu prijeti, pa uzima jednog goluba. Napola je istrunuo, smrdi i gleda ga tupim pogledom. Pokušava da mu otkine glavu rukom, ali nema snage, jedva šaku stisne, pa je trpa u usta i kida zubima. Okus gnjilog perja i prljavštine ga tjera na povraćanje i on se baca na zemlju i povraća i povraća, a da ništa ne izlazi iz njega, jer u njemu ništa više ni nema. Šta je naučio? Možda da golubove jede samo spravljene na francuski način? Pričaj s nekim o tome, ožali sjećanje, potraži stručnu pomoć… Nije mogao sa ženom pričati o tome, a nije ni sa prijateljima. Na kraju je odustao i zakazao termin kod terapeuta. On je radio s veteranima iz Iraka i Afganistana, morao je znati nešto o tome. Rekao je da se ne želi sjećati i da nikad nije želio da se sjeti, te je bio sretan da proživi cijeli život ne znajući ko je bio prije. Želio je da mu se izbriše sve čega se sjetio i da se vrati u blaženo stanje retrogradne amnezije, te nastavi sa životom u kojem mu ništa nije falilo. Da ponovo bude čovjek bez prošlosti, simple as that. Da bi mogao prežaliti, zaboraviti i krenuti dalje, prvo se moraš svega sjetiti, rekao mu je već prvi dan. Brzo su krenuli sa hipnoterapijom. Legao je, opustio se i zatvorio oči.
Bio je sparan dan i bilo mi je dosadno. Škola je bila prekinuta i bilo mi je zabranjeno, već treći dan za redom, da izlazim izvan kapije. Uvijek sam bio pun energije i nijedno me mjesto nije držalo i danas bi mi sigurno dijagnosticirali ADHD, tako da sam to veoma teško primio i u jednom sam trenutku pomislio da će mi tijelo i glava samo prepući, kao balon, od vrućine i muke. Iskrao sam se i uzeo bicikl, a onda sam se pažljivo išunjao iz stražnjeg dijela dvorišta, držeći se podalje od prozora. Na sicu sam bio u svom elementu i odmah sam se osjetio bolje. Energično sam pedalao tjerajući svoj crveni BMX prečicom kroz šumu. Podignute glave sam gledao raskošne krošnje topole i bukve u njihovom pospanom plesu na blagom povjetarcu, te slušao šuštanje lišća i glasanje zrikavaca. Duboko sam udisao taj šumski miris slobode i sjekao sunčeve zrake koje je drveće propuštalo na put. Jednim dijelom sam se približio susjednom selu, ali nisam imao vremena da svraćam po drugove koji su tu živjeli, iako ih nisam vidio otkako je škola prestala. Brzo sam stigao na cilj, našu malu plažu! Veliko, stoljetno drvo na čijoj je polovini bila improvizirana skakonica do koje se dolazilo ljestvama ispletenim od užadi. A ispod, naše jezero… Blistavo zeleno, mutno i providno, duboko i plitko, savršeno za svako vrijeme, a naročito za taj pakleno vreli dan. Skočio sam na glavu i sjećam se kako sam, izranjajući prema površini vode, osjetio da je to samo nebo i da mi je ono granica. Toliko sam bio preporođen tim kupanjem i tako sam se moćno osjetio. Vjerujem da se tako možeš osjetiti samo na pragu prve mladosti, kad sve kipti u tebi od želje i snage. Ostao sam neko vrijeme tamo, ležeći na travi i posmatrajući oblake, baš kao na kakvom pastoralnom platnu. A onda sam zakunjao i ne znam koliko je vremena prošlo, ali sam kad sam se probudio, skočio kao oparen, jer nisam htio da se uspaniče kad vide da me nema. Skočio sam na bicikl i krenuo nazad i valjda zato što sam još bio bunovan, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da stvari nisu kao što su bile. Nešto se promijenilo, nešto je nedostajalo, a onda mi je sinulo da je to zvuk. Zrikavci su utihnuli, šuma kao da se sakrila, i iako sam bio u njenom središtu, vladala je mrtva tišina. A malo poslije dim, nešto je gorilo. Prvo sam pomislio da je ljetni, šumski požar, ali sam onda uvidio da selo gori. Ne moje, već susjedno selo, a kako sam mu se približio, čuo sam i pucnjeve i ljudske krike. Strah me udario poput groma, a cijelo tijelo mi se naelektrisalo i ukrutilo i tako sam grčevito zapedalao da je prava čudo kako sam do kuće stigao s čitavim biciklom. Srećom, na vrijeme sam ih spazio, pa sam bacio bicikl iza grma, a ja sam skočio u kukuruzište. Nakon što sam povratio dah i malo se smirio, stao sam se, što sam mogao nečujnije, približavati, dok nisam vidio šta se dešava i bio u stanju da razaznam šta govore. Otac je klečao i držao ruke na vratu, a mama i brat su stajali za njega. Ispred njih su bila četvorica bradatih vojnika u zelenim uniformama i s puškama u rukama. Ovaj što je bio najbliži ocu, udario ga je kundakom puške u glavu, tako da je posrnuo i spustio ruke, pa ga je još uradio i čizmom u stomak. Mama je vrisnula. Priznaj da si bio u zelenim beretkama, derao se i nastavio ga je udarati, iako je on govorio da nije. I nije bio, stvarno. Tata nikad nije bio u zelenim beretkama i ni u kakvoj vojsci. Radio je kao učitelj u osnovnoj školi. A ti šuti, drugi se proderao i uhvatio mamu za kosu. Govori gdje su pare ili ćemo ga ubiti. Nema para, dala sam sve što sam imala, jecala je mama. Osim njenog, čuo sam još nečiji plač i skontao da je bratov, a tad sam se sjetio.
OVDJE SVJEDOČENJE PRESTAJE I NASTAVLJA SE NAKON NEKOG VREMENA.
Malo dalje, prema šupi, mogla je biti automatska puška gdje smo je neku noć bacili nakon igre i ostavili. Što sam tiše mogao, ne dišući, provlačio sam se između klasja do mjesta gdje sam mislio da je bila i kad sam je ugledo, srce mi je zaigralo. Znao sam šta moram uraditi i sjetio sam kako sam se osjećao dok sam izranjao iz vode. Bio sam beskrajan i jak i šta mi je moglo tih nekoliko vojnika! Uzeo sam pušku, a onda se polako vratio i približio im se što sam više mogao, a da me ne primijete. Onaj je još udarao oca, a mama i brat su plakali, na zemlji, jedno drugom u zagrljaju. Upitao sam se da li je još živ i bilo je sad ili nikad. Uperio sam mitraljez prema njima i zapucao. Začuo sam iznenađene uzvike, uhvatio sam ih nespremne, pa su zbunjeno potrčali do zaklona, a onda su uzvratili. Kako nisu znali gdje sam, zapucali su u svim pravcima i rezali su rafalima s obe moje strane, i po krovu kuće, i po kapiji preko puta. Nisu mi mogli ništa, shvatio sam, pa sam se bolje utvrdio na položaju i svako malo započinjao drugi rafal. Potrajalo je to, a onda sam shvatio da pucam u prazno. Odgovora više nije bilo. Uspio sam, euforično je zaurlalo stotine glasova u meni, a onda sam se pridigao i ugledao jednog od četvorice nada mnom. Prvo me zbunjeno gledao, a onda me zgrabio za okovratnik, pogledao mitraljez i prasnuo u smijeh. Oteo mi je pušku i podigao je da je vide i ostali, a onda me povukao kroz kukuruze, dok sam se ja otimao i rukama i nogama, ali bez uspjeha. Bio je jači. Kad je stigao, bacio me na zemlju, a onda su mu se u smijehu pridružila i preostala trojica. Divljački su se smijali, a jedan me navao Rambo i drugi su odmah prihvatili. E jesi Rambo, đe si, bolan, bosanski Rambo, govorili su, pa počinjali novu salvu smijeha. Ležao sam tako na zemlji, ponižen i ismijan i osjećao kako me cijelog prožima nemoćan bijes. Strah mu je ustupao mjesto i osjećao sam ga kako, malo po malo, raste u meni, a onda…, a onda sami h vidio.
Otac je bio na istom mjestu, samo više nije klečao nego ležao glavom na dole. Oko njega se širila lokva krvi i jedna strana lica mu je bila potpuno uronjena u nju. Iznad glave mu je zujala muha. Oko dva metra iza, bili su mama i brat, još zagrljeni, samo više nisu plakali nego su, potpuno nečujno ležali na zemlji. Lica su im bila ukočena, a na bratovom licu sam vidio jednu zaleđenu suzu. Ne moraš mi vjerovati, ali bila je tamo. Bijes je nestao, kao da ga nikad nije ni bilo i počeo sam tonuti u nekakav crni, sveprožimajući užas koji je udaljavao glasove i prizor oko mene, srazmjerno mom shvatanju onoga što desilo… Jesi ih spasio, mali specijalac, ‘alal ti vjera!, čuo sam kao iz daljine. Da ti ne dođe, ne bi ih ni ubili, jadan ne bio, hahahahahahahaha………. A onda se sve stišalo i potonulo u tamu. Mislim da sam se onesvijestio.
Stajale su na obali i bacale hljeb patkama. Bile su to divlje patke i iako su dvije trogodišnje djevojčice, udaljene metar od vode, predstavljale slabu prijetnju, oprezno bi se približile, brzo zgrabile hljeb, zalepetale krilima i šmugnule na sigurnu udaljenost. Tu bi ostale dok ne bi progutale, a onda sve iz početka. Glupe patke. Ili su, ipak, bile pametne? Činilo mu se da više ništa ne zna, niti može sa sigurnošću tvrditi. Otkako se prisjetio, sve je izgubilo smisao. I lažu sve te knjige i knjižice, terapeuti, lažu svi koji kažu da na kraju čeka olakšanje, spoznaja, katarza. Njega su dočekale ruševine, porušilo se sve u što je vjerovao, ma šta porušilo, sasulo u prah, a onda je taj prah otpuhao vjetar. Shvatio je da je živio život u ritmu jingla s reklama, slijep za sve nelogičnosti, nepravde i gadosti made in usa, koje su ga okruživale. Da, baš tako, u ritmu džingla s reklama. Nije to bio loš život, samo nije mogao potrajati, jer i reklama kratko traje. A prekinula je ratni horor o dječaku iz Bosne, Erminu K., kojem su, zbog vlastite nesmotrenosti, jednog dana 92. ubili mamu, tatu i brata blizanca Ervina, dok se on krio u kukuruzima i vjerovao da je kralj svemira i da ih spašava. Onda se krio u šumi, pa su ga uhvatili i odveli u logor, a onda ga, kad je logor zatvoren, poslali s ostalim logorašima u Ameriku. Druga polovina filma tek treba da počne i šta će biti, on ne zna. Zna samo da više, i da može, ne želi da zaboravi, jer toliko im makar duguje. Neka živi sjećanje na njih!, odjednom je podviknuo, djevojčice su ga iznenađeno pogledale, a jedna se patka oglasila i preplašeno odletjela.
