2156
Nije se još zamorila na tom poslu. Voljela je da odlaže uzorke u staklene čašice i zvecka njima dok bi ih nosila do zamrzivača, proizvodeći različite frekvencije. Organizam kojim se bavila taj dan imao je veoma jednostavnu DNK, ali je bio potpuno samodovoljan i nije dopuštao nikakve genetske preinake. Zato bi svako usavršavanje tog crva, kojeg su po mjestu na kojem je pronađen nazvali G-354, značilo mutaciju i deformaciju, a ne poboljšanje već postojećeg. Njegov je pronalazak prije nekoliko godina bio u neku ruku revolucionaran i već se decenijama prije vjerovalo da se ništa više nema otkriti i da Zemlja ne nudi više misterija. I odjednom, eto tog malog crva koji je sve vrijeme živio na samo jednom mjestu i koji je sa sobom donio kaos u procesu klasifikacije na cijelom svijetu jer se od tada sve moralo gledati u relaciji s njim. Tako je to s klasifikacijom organizama i Zlatka je uživala u egzaktnosti i preciznosti koje joj je taj posao pružao.
Pripadala je skupini ne tako brojnih ljudi kojima je u skladu sa genetskim potencijalima i mogućnostima razvijanja sposobnosti na osnovu njih dodijeljeno nekoliko optimalnih zanimanja. Već su prve evaluacije Zlatkinog genotipa ukazale da je bila podjednako nadarena i za prirodne i za društvene nauke i na prvoj listi selekcije profesionalne orijentacije ispao joj je sljedeći rezultat:
- Klasični jezici
- Biologija
- Šah
- Umjetnički ručni rad
- Književnost
Dalja su testiranja vodila optimalnim specijalizacijama unutar svake navedene znanosti i Zlatki je, nakon što je ušla u područje kasnog djetinjstva, kao i ostalim koji su pokazivali takve rezultate, ponuđen izbor. Da li da izabere samo jednu oblast i postigne vrhunsko znanje i rezultate, ali pod uslovom da se u životu jedino njome bavi, ili da djeluje u više oblasti onoliko koliko joj životni vijek i vlastite preferencije dopuste i postigne prosječne ili nešto natprosječne rezultate. Izbor nije bio lak, ali se na kraju odlučila da povjeruje nešto većem rezultatu matematičke vjerovatnoće za drugo i opredijelila se za više oblasti. Dosad se i sa svojih trideset pet godina, što znači da je bila u prvom kvartalu prosječnog životnog vijeka, oprobala u klasičnim evropskim jezicima i šahu. Naučila je nekoliko desetina jezika 19. i 20. stoljeća kojima su pričale različite evropske nacije prije uvođenja zajedničkog standarda, a dobila je i nekoliko šahovskih takmičenja, i to protiv ljudi kojima je šah bio primarni izbor. Zadnje tri godine bavila se glacijalnom mikrobiologijom i još joj nije dosadila. Čak je razmišljala da pređe samo na nju i pokuša dostići one kojima je ona bila prvi i jedini izbor, ali još nije donijela konačnu odluku. U životu se imalo pravo samo jednom predomisliti, a nije mogla znati da li bi poslije ipak poželjela isto i sa književnošću i šahom, na primjer. Osim toga, treba reći i da je bila malo ohola zbog svog genetskog nasljeđa i izbora koji joj je nudio. Svega se 7% ljudske populacije rađalo s potencijalom za usavršavanje u toliko različitih oblasti i većina se ljudi mogla pohvaliti samo sa dvije mogućnosti, a neki čak i jednom. Zato se i nije tek tako lako mogla predomisliti i odlučiti za samo jednu oblast, iako je bila svjesna da nikad neće postati vrhunska stručnjakinja ni u čemu, prosto zato što za to neće imati dovoljno vremena.
Ali osim profesionalne preorijentacije, tih dana je imala i druge stvari na umu. Nije bila fokusirana na poslu i jedva je dočekala kraj radnog vremena da odloži zadnju epruvetu i požuri kući. Po dolasku je odmah ušla u komoru za dezinfekciju i dubinsko pročišćavanje i obnavljanje kože i kose. Morala je ostaviti najbolji dojam. Prethodnih je dana dosta razmišljala i odlučila da odabere verziju sebe srednje konstitucije, odgovarajuće veličine grudi, kratke smeđe kose, blijedog tena, s mladežom na desnom obrazu. Do tada je uspjela da kupi pet verzija sebe i to se smatralo priličnim uspjehom. Verzije su zapravo bile varijante Zlatkinog fizičkog tijela preoblikovanog u granicama koje je dopuštao njen genetski potencijal i maksimum fizičke aktivnosti kojoj je njeno tijelo moglo biti izloženo s obzirom na muskulaturu i izdržljivost. Nije bilo dopušteno vještačko usavršavanje fizičkih karakteristika, ali se i stimulacijom ciljanog gena i naglašavanjem postojećeg potencijala i prirodne datosti, aktiviranjem recesivnog gena i sl. postizao skoro savršen rezultat. Tako je jedna verzija Zlatke imala plavu kosu i svijetle oči, naglašeniju vilicu i mršavije noge. Druga je imala smeđu kosu i svijetao ten, ali je bila viša, imala lakši skelet te graciozniju figuru od varijante koju je odabrala taj dan. Treća verzija je bila najmišićavija i tu je koristila kad se trebala baviti nekom fizičkom aktivnošću, iako se ni s njom nije mogla pohvaliti nekim sportskim rezultatom koji je bio bolji od prosječnog. Jednostavno nije imala tjelesne potencijale za ozbiljnije bavljenje sportom. Preferirala je tenis, jahanje i plivanje i, iako je redovno vježbala, s mišićavom je Zlatkom postizala prosječne rezultate jer je to bio maksimum koji joj je omogućavalo njeno stimulirano genetsko nasljeđe. Kod drugih su se ljudi znali pronaći uspavani sportski geni pa bi odjednom postali natprosječno brzi ili bi razvili talent za gađanje strijelom, ali kod Zlatke ih nije bilo. Četvrta verzija je bila ženstvena Zlatka u klasičnom smislu ženstvenosti, većih grudi, zaobljene stražnjice i naglašenih oblina, a kad je kupovala, dobila je i bonus ili mogućnost da mijenja boju kože, kose i očiju. Tu verziju je najčešće koristila kad je željela da zavede neku osobu, iako je shvatila da je imala uspjeha i sa drugim verzijama. Različite ljude su jednostavno privlačile različite stvari, tj. verzije. Smeđokosa Zlatka s mladežom na obrazu, koju je izabrala taj dan, bila je njena najprirodnija verzija, ona koju bi imala i bez minimalnih genetskih prilagođavanja. Otud i mladež koji je zadržala, jer se radilo o kuriozitetu koji se izbjegavao zbog zdravstvenih razloga, ali je istovremeno bio i znak tjelesne osobnosti. Vjerovala je da će upravo s njom ostaviti najbolji dojam na komisiju.
Nakon što je prozračila svaku ćeliju kože, prešla je na program njege iza kojeg je uslijedio odabir odjeće. Od svih kombinacija koje joj je ponudila njena virtuelna asistentica i savjetnica Selma, odabrala je sivo odijelo sa zelenom košuljom. Odijelo je bilo neupadljivo, ali elegantnog kroja koji je pratio liniju tijela, a košulja je trebala da postigne suprotan efekat i razbije monotoniju te joj naglasi boju irisa koji je bio smeđ sa proplamsajima zelene. Uz to su dobro pristojale ravne cipele u istoj boji, a nakon što se pošpricala parfemom s feromonima, koji su trebali ostaviti dojam o njoj kao pouzdanoj i sigurnoj osobi, bila je spremna.
Otkako je sa trideset godina dobila pravo na zasnivanje potomstva, Zlatka je odugovlačila s odlukom. Nije bila sigurna da li je rekloniranje pravi izbor za nju i vremenom se u njoj počela buditi želja za reprodukcijom. Iako je bilo još ljudi koji su se opredijelili za nju, bila je to prilično smiona i neuobičajena odluka koja se rijetko donosila. Pored svih ostalih karakteristika koje su razlikovale ta dva postupka za dobijanje potomstva, za reprodukciju je bilo potrebno dobiti posebnu dozvolu od konzilija, dok je rekloniranje bilo dostupno svima. Većina ljudi je išla isprobanim putem i odabirala rekloniranje. Zašto rizikovati s reprodukcijom kad je rekloniranje predstavljalo najsavršeniji nastavak nečijeg biološkog materijala, a koga bolje razumjeti i odgojiti nego sopstvenog malog klona. Nisu to, naravno, bile identične verzije, nego verzije koje su bile poboljšane u odnosu na roditelje i u kojima su bili ispravljeni svi roditeljski nedostaci, brižljivo praćeni i registrovani od dana oživljavanja. Svako poboljšanje se uvijek radilo u limitima prirodnih datosti i nije bilo dopušteno unošenje tuđih uzoraka i genetska manipulacija. S vlastitim poboljšanim klonom nije bilo mjesta za rizik. Zato je reprodukcija u tom smislu predstavljala ruski rulet, iako ni tu stvari nisu bile prepuštene čistom slučaju. U proces oplodnje bi se ušlo sa optimalnim genetskim uzorcima muške i ženske individue, ali se na rezultat njihove konačne kombinacije ili jednu od 64 milijarde tih kombinacija, koliko ih je moglo biti, nije moglo utjecati. Reproducirana bi se individua od rođenja pozornije pratila nego što je to bio slučaj s klonovima i na njoj bi se radile sve moguće dopuštene stimulacije i različita genetska pobuđivanja/utišavanja, ali se i pored toga krajnji rezultat nije mogao do kraja predvidjeti i priroda i slučajnost su tu još imale utjecaja. S druge strane, za reklonirani zametak unaprijed su se posjedovale sve informacije o pravcima poboljšanja i bili zacrtani željeni ciljevi. Zato su skoro svi kojima je rekla bili šokirani tom odlukom i čak su je pokušavali odgovoriti, ali ona je vremenom postajala sve uvjerenja da bez obzira na to želi upravo reprodukciju. Osim toga, u zadnje vrijeme joj se dešavalo još nešto, iako nikome nije govorila o tome. Često je sanjala da ima kćerku, ali ne umanjenu i poboljšanu verziju sebe, nego fizički drugačiju individuu. Dijete je imalo prirodno plavu kosu i svijetle oči i, iako joj nije nimalo nalikovalo, u snu bi imala snažan osjećaj da je njeno. Nije se uvijek radilo o istom djetetu, ali je svaki put djevojčica bila plava i za svaku ju je vezivalo uvjerenje da se radi baš o njenoj kćerki i još dugo po buđenju pratio bi je neobično jak osjećaj ljubavi prema njoj.
Zlatku nije odgojila njena klonica i nije imala dom, nego je odrasla u komuni koju su vodili oni koji su postigli optimalan nivo harmonije sa samim sobom uz primarni izbor zanimanja: odgajatelj. Nije bila jedina, u komunama je odrastalo mnogo djece, a činili su ih reklonovi umrlih ljudi za koje je konzilij odlučio da vrijede da se genetski nastave, potom reklonovi ljudi koji nisu željeli da odgajaju sopstvene klonove, a konzilij je želio da ih produži jer je zajednica osjećala potrebu za njima, kao i reklonovi klonova koji su odlučili da odgajaju sopstvenog klona, a onda odustali od toga. Zlatka je spadala u posljednju grupu i njena majka se klonirala, a onda je zbog nekog razloga odustala od odgoja svog klona i predala ga je komuni. To se desilo veoma kratko po njenom rođenju, tj. sazrijevanju fetusa u biomaterici, pa je se Zlatka nije ni sjećala. U zajednici se nije gledalo negativno na taj čin i svaka je individua imala slobodu da se predomisli i prepusti odgoj svoga klona komuni jer je upravo tamo imao još veće šanse i mogućnosti za postizanje savršenstva. Bilo je to gotovo utopijsko društvo usmjereno na stalni razvoj individue kroz njenu beskrajnu reprodukciju, tj. rekloniranje, pri čemu je krajnji cilj bio postizanje savršenstva u okvirima individualnih mogućnosti i ostvarenje što produktivnijeg života u skladu sa svačijim unutrašnjim potrebama. Zlatka je imala sretno djetinjstvo, socijalizirala se sa drugom djecom i otpočetka se bavila stvarima koje su je zanimale, koje je voljela i za koje je imala potencijal. U komuni je od dolaska praćena i usmjeravana i znala je da su u njoj naglašene neke osobine koje su bile uspavane kod njene klonice, a da su utišane neke koje su kod nje bile aktivne i koje su mogle dovesti do toga da je ostavi. Otkako je saznala da među djecom u komuni ima razlike u odnosu na razloge dolaska, Zlatka se pitala zašto je se njena klonica odrekla i da li bi i ona bila sposobna da uradi nešto takvo. Nije ju nikad upoznala, nije ju čak ni vidjela (osim kad bi pogledala u ogledala), niti je smjela stupiti u kontakt s njom jer je ona, kad je zavještala, potpisala ugovor u kojem je jasno istaknula da ne želi da dobija izvještaje o napretku svog klona. Drugim riječima, nije htjela da išta zna o njoj. A ona je samo željela da vidi ženu po čijem je genetskom kodu nastala i da shvati razliku između njih dvije. Ne bi je čak ni pitala zašto se predomislila, samo je željela da joj se potvrdi da njih dvije nisu bile iste. Jer je ona znala i cijelim svojim bićem osjećala da nikada ne bi mogla ostaviti svoje dijete ili svoj klon.
Aplicirala je za dozvolu prije pola godina i nakon što je prošla nekoliko serija testova, utvrđeno je da zadovoljava sve uslove za reprodukciju i preostao joj je još samo posljednji intervju pred komisijom koji je zakazan za danas. Od njega je sve zavisilo i veoma se lako moglo desiti da rezultati intervjua budu negativni i nadjačaju sve prijašnje testove. Čula je za takve slučajeve i nije mogla da otrese misli s njih, iako je uporno sebi ponavljala da nema nikakvog razloga da se i njoj to desi. Dok je sjedila u čekaonici i čekala da je pozovu, Zlatka je u jednom trenutku osjetila da se guši i počela je da se bori za dah. Srce joj je udaralo kao ludo i čula je kako joj u ušima šumi krv, čudna senzacija koja joj se nije desila ni za vrijeme najintenzivnijih fizičkih vježbi s mišićavom Zlatkom. Srećom, uspjelo joj je da se smiri i povrati dah malo prije nego što su prozvali njeno ime. Ušla je u prostoriju čiji su zidovi bili od stakla i u jednom joj se trenutku učinilo da na njemu vidi odraz plave djevojčice iz sna. Kosa joj je bila raspuštena i obasjana suncem, smijala se i gledala pravo u nju. Zlatka je osjetila kako joj se cijelim tijelom šire žmarci topline i radosti i ispunila se sigurnošću. Znala je da joj se djevojčica prikazala namjerno, kao dobar predznak i siguran znak da će uspjeti. Zato je razgovor i prošao odlično jer je već prije početka znala njegov kraj i prepustila mu se obasjana nasmiješenim licem svoje kćeri.
