PISMO OBOŽAVATELJICE
According to astronomy, when you wish upon a star, you’re actually a few million years late. That star is dead. Just like your dreams.
(English Anti Joke)
Prema astronomiji, u trenutku kada od zvijezde padalice zaželite želju, već ste zakasnili nekoliko miliona godina. Zvijezda je mrtva. Kao i vaše želje.
Unutrašnjost sobe ostala je zamrznuta u sedamdesetim i jedino što je odudaralo bio je tanki televizor na zidu. Na zidovima su bile tamne tapete sa krupnim, geometrijskim uzorkom, a namještaj su činili vitrina i sto od sjajne orahovine. U ustakljenim dijelovima vitrine, na malim heklanim stolnjacima, bile su poredane kristalne čaše i porculanske šolje. Ćilim je bio bosanski, veselog uzorka i jarkih boja, za razliku od mutnog štofa fotelje u kojoj je sjedila i koja je dosegla zavidan stepen ofucanosti. Drveni rukohvati su joj bili izgrebani linijama različite starosti. Elmu je oduvijek smirivao boravak u toj sobi. Ispred nje, na stolu prekrivenom heklanim stolnjakom, stajo je tanjirić s komadom jabukovače i čaša soka od ruže. Taj sok se pravio isključivo od bosanske ruže, tako što bi joj se počupale latice i potopile u staklenu teglu s vodom da stoje četrdeset dana na suncu. Nakon isteka vremena, tekućina bi se procijedila i nasula u flaše. Neko je odmah dodavao šećer, ali Fehima je govorila da to ruži kvari aromu i dodavala bi ga tek kad bi sok razmutila u čaši. Što se jabukovače tiče, za nju je u obzir dolazila samo domaća jufka, jer je ona napravljena od jufki kupljenih u prodavnici imala potpuno drugačiji, vještački okus. Tako joj je, na primjer, i kupovni hljeb uglavnom bio žilav, kao da ga je ‘krava žvakala’, a Elma je do tada naučila da je najpametnije bilo potvrđivati Fehimin ukus, makar ga ne dijelili.
Ostalo je još da Vildana nareže salatu, ali nije htjela da otpočne prije Leinog dolaska jer ‘ne valja kad salata stoji’. Sto je već bio postavljen, ali je Lea kasnila, taj dan je imala testiranje u Centru za učenje njemačkog jezika. Bila je to bistra petnaestogodišnjakinja, puna energije i obaveza, jedna od onih koje su dobre i u školi i popularne u društvu. Već je odlučila da će, po zavšetku gimnazije, studirati u Beču, pa je učila njemački jezik. Bila je jedino Vildanino dijete i njen smisao postojanja. Otkako se rodila, bilo je samo: Lea u vrtiću/Lea rekla ovo/Lea rekla ono/Lea najbolja u razredu ili neka Leina genijalna dosjetka koja se prepričavala na porodičnim sjedaljkama ili izlascima s prijateljima. Lein tata, s kojim se Vildana razvela ubrzo nakon poroda i koji se pojavljivao samo na najbitnijim događajima u kćerkinom životu, nikad nije bio tema razgovora, kao ni bilo koji drugi mušakarac, i Elma je sumnjala da je tetka ikad i osjećala išta prema nekom od njih. Fehima joj je prije znala prigovoriti: Mlada si, kćeri, život ti ide, Lea će odrasti i otići, a ti ćeš ostati sama. Ali je i ona vremenom umukla. I konačno je i Lea došla i večera je otpočela. Menu su sačinjavali: krompirova čorba kao predjelo, pohovani patlidžani i musaka s jajima kao glavno jelo. Hljeb je bio domaći, od miješanog raževog i kukuruznog brašna, a desert, osim jabukovače, vijest da je Lea položila test sa svim tačnim odgovorima.
Intervju je trebao proteći što spontanije pa je Elma smislila da bude uz kafu, nakon večere. Ona i Fehima su pile bosansku, Vildana Nes, a Lea je još bila premlada za kafu i pila je zelenkasti smoothie. Tad je Elma na sto, pored kafe, izvadila fascikl s bilješkama. Materijal joj je još bio nesređen i tek je od njega trebala sastaviti struktuiran psihološki upitnik. Kad ga je Fehima ugledala, nasmijala se i rekla da je i zaboravila da joj je zato došla. Elma ju je nazvala neki dan, podrobno joj objasnivši šta je željela od nje i Fehima se složila. Srknula je kafu, a onda rekla da je nakon njihovog razgovora intenzivno razmišljala, prisjećajući se tog vremena, iako je bilo prije 60 godina. Ostalo je još samo da Elma upali diktafon na telefonu i Fehima je otpočela:
Ne znaš ti kako je to tad bilo, kino je bilo glavno, nije bilo televizije, radija. To su bile pedesete. Najviše sam voljela ići u kino. I ne samo ja, sve moje drugarice. Moja drugarica Zdenka, ne znaš je, poginula u ratu, od snajpera… Ona je najviše voljela Marylin Monroe i pisala joj je. Izvadila adresu iz novina. Koje su novine bile? Jao, kako su se ono zvale… Tu je izlazilo sve o filmovima. Skupljali smo isječke iz novina. Rijetko smo imali para da kupujemo, pa smo posuđivali jedni od drugih, brošure s romanima, Grička vještica, Tajna krvavog mosta, Dubrovački gusar… Kad bih skupila pare, jedva sam čekala da otrčim do kioska i kupim, a onda sam čitala usput, na povratku, jer nisam mogla dočekati da stignem. Ne znam je li Zdenki odgovorila Marylin Monroe… A ja sam pisala Tony Curtisu. Vi sigurno ni ne znate za njega… Jao, kakav je on bio… Plav, zgodan, šarmantan… Na kojem jeziku sam pisala? Na srpskohrvatskom, na kojem drugom… Koliko mi je tad moglo biti godina? Bila sam šesti razred gimnazije, mislim…, a tada je bilo osam razreda gimnazije… Petnaestak. Ne sjećam se šta sam napisala… Sigurno da volim njegove filmove i da mi potpiše sliku. Onda sam poslala na njegovu adresu u Holivudu. Ne sjećam se otkud mi adresa… Sigurno sam našla u novinama. I odgovorio mi je!! Možete misliti!! Niko sretniji od mene!! Ni u snu, nikada, nisam mogla pomisliti da će mi odgovoriti. Poslao mi je sliku njega i žene. Žena mu je bila Janet Lee, isto glumica, i potpisali su se i on i ona. Niko sretniji od mene… A tek kad sam u školi to pokazala… To je bila bomba… Bomba!
Elma je ugasila diktafon, a Fehimi je, valjda pod dojmom emotivnog prisjećanja, zadrhtala ruka pa je tresnula šoljicom od tacnu dok ju je spuštala. Bile su to šoljice od engleskog porculana, sa rozim cvjetnim uzorkom i pozlaćenim obrubom, starije i od namještaja oko njih. Pauza je trajala nekoliko trenutaka, a onda je Vildana upitala Fehimu kako ona nikad nije čula za to pismo i kako to da Elma kao unuka zna, a ona kao kćerka ne zna. Glas joj je bio čudan, emotivno povišen. Javila se i Lea, nju je zanimalo kako je moguće da je nana pisala američkom glumcu na bosanskom, tj. srpskohrvatskom jeziku, kako se tad zvao. Pa kako je on to pročitao, je l’ imao prevodioca, pitala je, ali se Fehima pravila da je ne čuje. Daj, boga ti, Vildana, ne budali, šta ti imam o ovome pričati, veoma bitna stvar, ne znam ni kako Elma zna, odgovorila joj je Fehima, brzo povrativši spokoj. A kad se samo sjetim kakve si meni probleme pravila, ne mogu da vjerujem, zaista ne mogu!, uzvratila joj je povišenim glasom Vildana. U sobi je opet nastao muk. Elma nikad nije čula da je tetka povisila glas i uopće pokazala bilo kakvu snažniju emociju pa je, ne znajući šta bi drugo, upitala da li i ona želi nešto da kaže. Naravno da želim, kako ne bih željela, povikala je ona i Elma je požurila da uključi diktafon:
Ne znam koliko se sjećaš, bila si dijete u osamdesetim. Bilo je to vrijeme domaćeg pop rocka… Slušala sam: Azru, Dugme, Čorbu, Idole, Bolero, Bajagu… Kasetofon je stajao tamo na komodi u Leinoj sobi, tad je to bila moja soba, crni dvokasetaš, a pored su bile poredane kasete. Na zidovima posteri… Bilo je puno koncerata u gradu i iskradala sam se i išla jer mi Fehima nije dala i onda su se pojavili oni, on… Za njega sam znala otprije, bio je na radiju i u Nadrealistima i već sam tada pukla, ali otkako je osnovao grupu, totalno sam odlijepila… Znate i vas dvije te pjesme… Bježi kišo s prozora, Tugo nesrećo, Dirlija… E pa, to je on sve napisao. Dražen Ričl, Zija… Nisam se ovog prisjetila godinama, ali se sjećam kao da je bilo jučer. Bilo je to ’86., meni je bilo 16… Nisam ni znala, nazvala me drugarica, mislila sam da ću umrijeti… Ne sjećam se da mi je ikad bilo teže u životu prije toga. On i momci iz grupe su trebali imati koncert u Mostaru, ali su se sudarili s kamionom i nastradali. Sjećaš se, Lea, onog spomenika jabuke gdje smo stali kad smo jednom išli na more? E pa to je tu bilo… Aljoša je odmah poginuo, a on je bio u komi neko vrijeme u Beogradu, a onda je i on umro. Preplakala sam svaki dan, molila boga da ozdravi… Željela sam otići u Beograd, molila Fehimu, bila sam očajna, ali se Fehima bila zarekla i držala me stalno na oku, da se ne bih slučajno iskrala. Nisam joj godinama oprostila… I onda je umro. Imao je samo 24… Dušu sam isplakala, ispisala stranice dnevnika… Može to vama biti smiješno sada, ali on mi je bio prva ljubav, zaista sam ga voljela i mislila sam da je jedini, pravi muškarac za mene… Jedno mi je pismo izašlo i u Venu, u rubrici pismo čitatelja… A znao je da će umrijeti, prorekao… Čujte samo ove stihove: Volio bih umrijeti/Prije nego ostarim/Volio bih umrijeti/Samo da ih ne vidim/Kako pričaju priče, kao naši starci/Bivše djevojčice, bivši dječaci/Kako pričaju priče, kao naši starci/Bivše djevojčice, bivši dječaci.
Tišina je trajala neko vrijeme nakon što je Vildana završila, a onda je Lea rekla: wow mama, wow. Nije istina da sam ti zato branila, počela je Fehima tiho, ali ju je ušutkao kćerkin prijekoran pogled. Moram vam reći da ste obje smiješne, nastavila je Lea, prekinuvši neugodnu tišinu i srknuvši smoothie.
Meni je sad 15 godina kao što je vama bilo tada i nikad mi ne bi palo na pamet da napišem pismo nekom celebrityju. To oni ni ne čitaju. I jeste li čule da su pronašli fan letters od Taylof Swift u smeću, prije godinu, dvije? Neke moje drugarice su joj pisale na twitteru, ali ja nikad ne bih. Nikad! I tebi se, nano, na toj slici nije potpisao Tony Cur.., whoever, nego je to bio potpis koji se štampao na svakoj fotografiji. Razmišljala sam kako je mogao da pročita bosanski, ali sam onda skontala da nije ni čitao, nego je sigurno neki njegov asistent automatski slao kopiranu fotku svakom fanu. A tebi je, mama, prva ljubav bio lik koji nije ni znao da ti postojiš. Ne mogu da vjerujem da si vjerovala da ti je on soul mate i jest bad to što mu se desilo, ali da ti toliko plačeš za njim… To je nešto najtužnije što sam ikad čula.
To je rekla, ostavila praznu čašu na sto, a onda otišla u sobu da radi zadaću. Njena soba, u lila i roze nijansama, s bijelim krevetom i ormarom, predstavljala je jedini dio stana koji je renoviran u zadnjih pedeset godina. Vildana je spavala na izlizanom kauču u sobi u kojoj su sjedile, a Fehimina spavaća soba je bila od istog namještaja od sjajne orahovine.
U Elmi se sve uzburkalo od bijesa. Pogledavala je prvo Vildanu pa onda Fehimu, ali ni jedna ni druga nisu pokazivale ni najmanju namjeru da uzvrate tom razmaženom derištu. Ona sama je bila preplavljena emocijama nakon tetkine ispovijesti, a mala se ponijela tako bezosjećajno. Tinejdžeri su tako sebični, glupi i na sebe usmjereni mali kreteni – naučila je Elma na fakultetu – i zapitala se da li je i sama bila takva u njenoj dobi. Kao da joj je pročitala misli, Fehima izjavi da je ona, Elma, bila najteža od sve njene unučadi. Kakve si ti faze imala, nastavi, a Elma se nervozno nasmija i ustade da pokupi šoljice sa stola. E nećeš vala, da si još tolika, ti si gošća, zaustavi je Fehima. Nisi došla nani ima mjesec dana, a ne bi ni sad da ti nije trebalo ovo za fakultet. Nije za fakultet, pokuša Elma, ovo je za jedan časopis i…, ali ušuti nakon što spazi Vildanin znak. Nije se imalo smisla raspravljati s Fehimom i govoriti joj da je dolazila prije nekoliko dana, ili završila fakultet prije pet godina. S godinama je, kao i većina staraca – što je Elma naučila na fakultetu – postajala sve tvrdoglavija i čula samo ono što je željela čuti. Ako sam dobro razumjela, Elma piše članak o opsjednutosti slavnim osobama, sa psihološke strane, je li tako, Elma, pomože joj Vildana dok je išla prema kuhinji noseći tablu sa šoljicama. Jeste, tetka, baš tako, zahvalno joj je uzvratila. Sjetila sam se kako mi je nana davno pričala o Tonyu Curtisu i fotografiji pa sam pomislila da mi bude jedna od ispitanica. Tvojoj se priči nisam nadala i došla mi je kao bonus, reče malo glasnije, na što se Vildana nasmija iz kuhinje.
Tada Elma odluči da je vrijeme da krene, ustade, pokupi bilješke sa stola i potrpa ih u torbu. Priđe Fehimi koja ju je nagovarala da još ostane, zagrli je i poljubi. Tad se desilo nešto nevjerovatno. Dok ju je držala u zagrljaju, Elmi se učini da je odjednom vidi kao djevojčicu kakva je nekada bila. Vizija se činila veoma stvarna i bilo je kao da je neko teleportirao u Elmin zagrljaj njenu verziju od prije polja stoljeća. Istu kakva je bila dok je pisala pisma Curtisu – mladu, s iskrom u oku, punu entuzijama i iščekivanja svega lijepog što će joj život donijeti. Elma osjeti kako joj se stišće u grlu i požuri u hodnik da joj Fehima ne spazi suze u očima. Ni slutila nije da će ostati udovica već nekoliko godina nakon udaje, a onda se boriti da preživi i prehrani troje djece. I cijeli život ostati u istom stanu…
Dok je prolazila hodnikom mahnu Vildani koja je prala suđe. Kuhinja je bila starinska, sa drvenim elementima zelene boje, jedna od onih koje su ponovo tražene otkako je vintage in. Možda je obožavanje neke slavne osobe i zaljubljenost u nju jedan od načina na koji istupamo iz okova vlastite egzistencije, pomisli Elma dok je vezivala cipele. Možda je to, obzirom da se desi u onom prostoru između kraja djetinjstva i početka odraslog doba, prostoru prve mladosti, posljedni period u životu u kojem mislimo da su snovi ostvarivi i da je sve moguće? Da ćemo se obraćanjem zvijezdama i sami obasjati njihovom svjetlošću ili će one same u nama prepoznati zvijezde koje već jesmo, samo nas nešto sprječava da zasjamo… Da ćemo tako zaraditi vječnost?
Sutra se više niko neće ni sjećati Fehiminih, Vildaninih, Leinih i njenih zvijezda… Neće se sjećati ni zvijezda, a kamoli njih četiri, žena koje su te zvijezde dotakle i koje su htjele da i one dotaknu njih, pomisli Elma sjetno po izlasku iz haustora i pogleda nebo. Bilo je bez zvijezda.
Dragi Toni Kertis,
ja sam Vaša velika obožavateljica. Imam petnaest godina, zovem se Fehima i živim u Jugoslaviji. Gledala sam sve Vaše filmove i za mene ste najljepši glumac u Holivudu. Šaljem Vam ovo pismo sa željom da mi pošaljete Vašu sliku sa potpisom.
U potpisu, Fehima F., 26.04.1958. god
Najdraži i jedini Zija,
Otkako si nastradao, više nisam ista. Prije sam bila bezbrižno dijete, a onda sam odrasla preko noći. Shvatila sam koliko smo slabi i ranjivi i da trebamo shvatiti život ozbiljno. Iako još ne vjerujem da te više nema i nije prošao dan koji nisam proplakala od tvoje prerane smrti, lakše mi je jer sam nešto shvatila. Morao si otići i bilo je tako suđeno jer najveći idu rano i da si još poživio, bilo bi te previše za nas. Ovako si se pridružio Morrisonu, Janis, Hendrixu, Lennonu… Moja jedina želja je da si na nekom mjestu gdje ti je lijepo i gdje možeš pjevati i pisati pjesme. Nikada te neću zaboraviti i ostaćeš vječno u mome srcu u kojem niko nikada neće zauzeti tvoje mjesto, najdraži moj Zija…
Tvoja Vildana K. novembar 1986.god
Leia Kovach @princessleia 4 y
Dear @taylorswift I love you sooooo muuuuch! I’m your big, the bigest fan from Bosnia! My name’s Lea and I’m 11! I love you so much!! You’re the best! <3<3<3<3 and beautiful and awesome! Just keep going and I’m really, really, really enyoing your songs!
0 replies 0 retweets 0 favorites
Izbor iz Elminih bilješki
- Celebrity worship syndrome (sindrom obožavanja slavnih) predstavlja poremećaj ličnosti u kojem osoba postaje opsjednuta detaljima iz ličnog života celebrityja; termin je prvi put upotrijebljen 2003. god. (Chapman). Postoje tri primarna tipa celebrity stalkers (osoba koje uhode slavne) (Moore, 2013): a) oni koji imaju jednostavnu opsesiju – najčešći tip – imaju veoma nisko samopouzdanje i nesposobni su za stvarne kontakte u životu; b) oni koji imaju ljubavnu opsesiju – opsesija praćena ljubavnim osjećajima prema slavnoj osobi; c) erotomani – razlikuje ih od prethodna dva tipa to što vjeruju da su i slavni zaljubljeni u njih.
- Matinée idol – termin koji se koristio da opiše glumce koji su bili obožavani do besmisla/kranjih granica; teen idol – tinejdžeri su, uslijed mladosti i neiskustva, skloni obožavanju; fenomen 20. vijeka, a među prvim teen idolima su bili Rudolph Valentino, Elvis Prisley, James Dean; od 80-ih godina se ‘proizvode’.
- groupie – posebna kategorija obožavateljica, jača veza od fana; asocira se sa rock bendovima – djevojke u stopu prate bend i više ih zanimaju muzičari nego njihove pjesme (ili barem podjednako) i žele seksualni kontakt s njima; prva pojava 60. god. (Rolling Stones); pogledati ponovo film Almost famous, 2000!; Podsjetiti se i kako Salman Rushdie u the Ground beneath her Feet, 1999 predstavlja Vinu i Ormusa kao bogove novog doba – oni su idoli koji se obožavaju i koji su zamijenili bogove nakon njihove smrti u pravom smislu riječi; Ovdje mi je posebno zanimljiva podvrsta groupies koje su opsjednute osuđenim kriminalcima i serijskim ubicama; fenomen je poznat pod imenom hibristofilija i spada u parafilije, a ponekad se zove i ‘Bonnie i Clyde sindrom’; Ted Bundy, Jeffrey Dahmer, a naročito Charles Manson su dobijali hiljade pisama od obožavateljica od kojih su neke htjele da se udaju za njih i rode im djecu; Forenzični psiholozi smatraju da se žene zaljubljuju u serijske ubice i silovatelje iz sljedećih razloga: a) smatraju da mogu da ih promijene; b) vide u ubici dječaka kakav je prije bio i žele da se brinu o njemu; c) žele da pokupe djelić njegove ‘slave’; d) osuđeni kriminalac je u neku ruku ‘savršen partner’ – zna se gdje je cijelo vrijeme – u zatvoru – i prema njemu se nema nikakvih dužnosti u smislu kuhanja, pranja itd.; generalno, žene koje se zaljubljuju u osuđene ubice su nesigurne, ne mogu imati normalnu vezu i privučene su alfa, dominantnim mužjacima, iako ih se, istovremeno, plaše; sjetiti se onog nedavno članka o Charlesu Mansonu koji sad ima 80 god. i želi da ima dijete sa ženom od 26. god!, – razmisliti zašto ta žena to želi i koji su njeni motivi?
(izvori 1-3: Wikipedia, British Journal of Psychology, Psychology Today)
- I slavni su pisali fan pisma jedni drugima. Jedno od onih koje skreće pažnju kićenim stilom i iskazanom emocijom je pismo Charlesa Dickensa upućeno George Eliot iz 18. januara 1858. godine. (London) (izvor: http://www.brainpickings.org, prevela Elma Š. – stilski poljepšati!)
Moj dragi gospodine,
Veoma su me snažno dojmile prve dvije priče iz knjige koju ste mi ljubazno poslali preko Messrs Blackwooda (izdavač od Eliot) i nadam se da ćete mi oprostiti što Vam pišem da bih izrazio svoje divljenje zbog njihove izuzetne kvalitete. Izuzetna delikatnost i vjerodostojnost u pričama, podjednako sadržana i u smiješnom i u tužnom, nikad nisam vidio ništa slično; djelovale su na mene na način na koji bi mi bilo veoma teško da Vam opišem, čak i kad bih se usudio da pokušam. U izražavanju ovih nekoliko riječi zahvalnosti, tvorcu tužne sudbe g-dina Amosa Bartona i tužne ljubavne priče g-dina Gilfila, pretpostavljam da se od mene očekuje da se obratim imenu koje njihovom autoru predstavlja zadovoljstvo. Ne mogu ni sam predložiti bolje; ali mi se čini, ako mi dopustite da se oslonim na svoj osjećaj, da bih se potpisanom piscu trebao obratiti kao ženi. U ovoj dirljivoj fikciji sam primijetio nešto što može proisteći samo iz ženskog pogleda, tako da me potpis na naslovnoj strani nikako ne može uspokojiti. A ako je nije napisala žena, vjerujem da do sad, otkako je svijeta, nije bilo muškarca koji se mogao u svojoj umjetnosti učiniti toliko sličnim ženi. Nemojte ni pomisliti da imam i najmanju namjeru da razotkrijem Vašu tajnu. Ovo izdvajam samo zato što mi predstavlja stvar od velikog značaja i puno je više od obične radoznalosti. Ako bi ikad bio u mogućnosti da zaradim Vašu naklonost i pokažete mi lice muškarca ili žene koji pišu ovako divno, to bi za mene bio događaj od najveće važnosti. U suprotnom, prema toj nedodirljivoj osobi ću zauvijek osjećati veliku naklonost i poštovanje, te ću pratiti sva njena buduća oglašavanja sa potpunom uvjerenošću da me čine mudrijom i boljom osobom.
Vaš veliki i vjerni sluga i obožavatelj, Charles Dickens
- Primjer dječijeg pisma Titu (zahvalna Emini)
Dragi Tito,
zovem se Emina Žuna, imam 6 godina i živim u Jajcu s mamom, tatom i sestrom. Sljedeće godine ću krenuti u školu, ali već znam da čitam i pišem. Moja mlađa sestra se zove Esma i ima 3 i po godine. U našoj dnevnoj sobi se nalazi tvoja bista. Nekoliko puta sam pokušala da je podignem, ali nisam mogla jer je kamena i preteška. Dragi Tito, meni je najviše u životu žao što se nisam rodila dok si ti bio živ. Da sam živjela makar jedan jedini dan. Moja rodica Šejla se rodila 80. godine i bila je živa kad si i ti bio živ i ja bih voljela da sam starija, samo da sam živjela kad i ti. Neku noć sam sanjala ljude u plavim mantilima koji su u jednoj tvornici napravili lijek kojim te mogu oživjeti i probudila sam se od sreće. Nadam se da će se to jednog dana stvarno desiti.
Neki dan je bila sirena za tvoj rođendan ili dan kad si umro. Ne sjećam se koja. Igrala sam se vani s Mirelom i odjednom je zasvirala sirena. Strina je prolazila i ukipila se. Ja i Mirela smo je gledale, onda je ona zvala i pitala je šta joj je, ali strina nije odgovarala dok nije prošla sirena. Onda nam je rekla da smo i mi trebale stati mirno i ne progovoriti ništa dok ne prođe sirena. Nisam znala, izvini dragi Tito i jedva čekam kad će opet biti sirena da se ukipim na mjestu. Neću mrdnuti ni pričati dok ne prođe.
Do tad te puno pozdravlja i voli,
Tvoja Emina! Jajce, 1987. godine
- Jedan od najboljih primjera psihologije fana dao je Nick Hornby u romanu Juliet, Naked. On u njemu ismijava fanove imaginarnog rock pjevača Tuckera Crowa koji se povukao iz javnosti prije 20 god. Međutim, fanovi i dalje izmišljaju teorije o njegovom životu i traže skrivene poruke i simbole u njegovim pjesmama. Vrhunac je kad hodočaste mjesta koja su mu bila bitna u životu, kao npr. wc u Minneapolisu u kojem je, navodno, odlučio da odustaje od karijere i traže razloge za to u izgledu pisoara ili pločica na zidu. Također, vjeruju za jednog čovjeka da je sadašnji Tucker, iako taj nema nikakve fizičke sličnosti s Tuckerom od prije 20 god., samo zato jer odgovara njihovoj viziji Tuckera – onakvog kakav bi trebao biti. S druge strane, pravi Tucker vodi dosadan život i izgleda tako prosječno da ga nijedan fan ne bi prepoznao da mu dođe ispred nosa, a naročito zadovoljstvo mu predstavlja ismijavanje teorija i gluposti koje njegovi fanovi pišu o njemu.
- U članku na BBC News se tretira problematika fan pisama, jer su oni često celebrityjima pravi problem i znaju ih dobiti po nekoliko hiljada sedmično. Zato su neki javno zamolili da im se više ne šalju kao npr. Ringo Starr iz Beatlesa (rekao je da će ih sve pobacati, jer ima pametnijih stvari da radi). Postoje čak i specijalizirane agencije koje se bave obradom fan pisama, iako i većina poznatih ima ljude posebno za to. Njihov je zadatak da procijene sadržaj i uzvrate popratnim pismom i potpisanom fotografijom. Prema riječima vlasnice agencije, uglavnom se u pismima izražavaju ljubav i divljenje, u manjem dijelu se moli za novac, ali postoje i pisma s prijetnjama i govorom mržnje, povodom kojih se kontaktira policija. Ako uz pismo dođu plišane igračke, one se šalju lokalnim bolnicama, dok se pisma recikliraju. Lynn Zubernis, stručnakinja iz ove oblasti, kaže da u većini slučajeva fan pismo nije motivirano željom za autogramom, nego fundamentalnom ljudskom potrebom za zajedništvom i pripadnošću. Svaki fan se nada da će se baš njegovo pismo izdvojiti iz mase i da će ga celebrity pročitati.
