Dlanovi su već pocrvenjeli, žarili su se od udaranja, lupanja o stol, vino je hlapilo iz usta, lica su se sva izobličila u osmjesima, naizmjence ih oblijevale suze, glasovi su se utapali u zidovima od blata i tako se rastvarala ta noć, vani su svi psi lajali, skakali pod prozorima, psovali su susjedi, sve je tako sretno, a tako jadno. Ni život ni ljubav ne tjeraju na slavlje kao što to čini očaj.
„Dijete moje lijepo!“ Terezi se mama objesila oko vrata. „Marice!“ zazvala je moju majku, koja je sjedila trijezna i ukočena čitavo vrijeme. „Marice, vide je, jel možeš povjerovat? Jel možeš zamislit, moja najmlađa curica se udala! Đe nam je vrijeme?“
„Ko da se juče rađala, eto!“
Terezina se majka tada rasplakala, ramena su joj poskakivala dok se privijala jače uz Terezu, curilo joj je i iz nosa i iz očiju po bijeloj haljini. Zanijemile smo, dok su muški na drugom kraju stola pjevali parajući grla, a sred njih Julijana, bosih je nogu stajala na stolici, samo što iz kože nije iskočila. Diže suknju iznad koščatih koljena jednom rukom, dok drugom maše, kovitla je tanku kroz dim. Marija sjedi napeta i spremna da je primi ako padne, mada i njoj glava pada već prema prsima od vina i umora, do nje su sjedile pripite Vera i Dora s cigaretom u ruci, zagledana u znojne žilave momke.
„Vide male!“ dovikne mi starija sestra preko stola, pokazujući na Julijanu. „Luda li je.“
Njezina je krv bila vrela, mama je rekla, u njoj je ostao živ onaj jug, pa joj tuče žile i ne da joj da miruje, nju ta krv izjeda iznutra. Ona se sada vrti i ne vidi ništa oko sebe, ja gutam još jednu cigaretu i kašljem, naposljetku se rasplače i Tereza, tetura tako uplakana oko stola, a ljudi je gledaju i dovikuju: „Suze radosnice!“
Onda su počeli lupati po vratima, bacali su kamenje na njih i vikali da otvorimo. Šandar je prvi ustao, zateturao je što od alkohola što od ozljede, rukama obgrlio oba štoka i zaurlao: „Bjež odavde, mani se!“
„Umuknite, djeca neće spavat, cijelo vas selo čuje, alo!“
Marta je skočila da ga odvuče nazad do stola, no već je otvorio vrata i nasrnuo na čovjeka koji je ustuknuo čim se ta duguljasta figura zaljuljala prema njemu. Gledala sam te dvije mase kako se nabijaju jedna na drugu, žene su ih razdvajale, vidjela sam tamo Terezina oca kako prijeti, razvaljuje vrata naše kuće, vidjela je to i Tereza, crvenjele su joj se oči kada su se dva troma muška tijela prevalila niz ganjak i stala hrvati na tlu pred kućom. Navirali su ljudi iz sela, udarali kapiju nogama, Marta je plakala i molila Šandara da prestane, dok je Mihovil petama cipela tukao susjeda u glavu, stajao je uspravno nad njim i jedva se umarajući zamahivao nogom u istom ritmu. Trebalo je da ga Andrija obujmi oko širokog struka i povuče na sebe dolje da prestane, ležali su svi neko vrijeme mirni i zadihani, u mraku se vidjela tek jedna crvena glava iz koje je mlaz krvi rezao zrnatu crninu noći. Majka se samo prekrstila, žene su polijevale rane s ono malo rakije što je ostalo, susjeda su na rukama odnijeli preko ceste i nije dugo trebalo da glazba ponovno krene i svi se skupe oko stola. Šandar se držao čas za glavu, čas za ruku, radio je bolne grimase, no nastavljao je pjevati, kovitlao je rubac u zraku, pa ga spuštao kad bi mu postalo previše bolno.
„Đava te odnio, šta ti je to trebalo“, prošaptala mu je majka, odmahivala je glavom negodujući, a on ju je ušutkivao.
Slavlje se, istina, nastavilo, no bilo je nešto tiše, pjesma je zavijala, a i čaše su se mogle tek oblizivati, pića više nije bilo. Tereza me povukla za ruku i zamolila da izađem s njom, onesvijestit će se koliko nema zraka, pa smo izašle iz kuće, stale na ganjku taman iznad sasušene krvi, sjene su presijecale svjetlost lampi u prozoru iza nas, a ona me privukla sasvim blizu sebi, naslonila se na stup što je držao krov nad trijemom, grlila jednom rukom taj stup, jednom mene i prošaptala mi:
„Kate, ja ne znam kako ću ja to večeras!“
Nisam shvaćala o čemu govori, slušala sam glazbu i glasove iz kuće više nego nju.
„Danas sam udata žena, morat ću leć s mužem, Kate.“
Povukla sam je da sjednemo na pod, skupljala je rukama vjenčanicu da je ne bi uprljala i na kraju je sjedila samo na bijelim gaćicama, mada je vani bilo mrzlo i moglo se vidjeti koliko se ježi pod svjetlom koje je stizalo do nas.
„Ne znam šta mene pitaš, ja sam neudata.“
„Pitala sam Doru.“
„I ona je neudata.“
„Je, al niko ne smije znat da ona to zna, znaš kako to ide.“
Ispričala mi je tada kako je Dora, dok je živjela nakon povratka u Banovinu blizu Sunje, imala jednog susjeda, rekla je da se radilo o momku njezinih godina, nije znala koliko je točno bio star, no jedan od onih momaka koje zamijetiš na ulici koliko su lijepi, rekla je, nisi se mogla ne okrenuti za njim, pogotovo ne Dora, ona je izvrtala vratom svako malo. Tamo nije bilo tako lako pronaći posao, bilo je svega nekoliko kuća iz kojih ih nisu gađali kostima od hrane čim bi se pojavili na pragu, a Dora nije naišla na dobre ljude, živjela je s velikom obitelji i bila je gladna, toliko izgladnjela da više nikome nije izgledala lijepo; objesila se sama na sebi, nije bilo odjeće koja joj je lijepo stajala, tako mi je govorila Tereza, ispričala kako su prvi put prošle zajedno mjestom i nitko se nije okretao za njom. Nije njoj bilo do ljepote koliko do toga da je poželjna, ona je bila takva da joj ne bi smetalo da u ogledalu vidi i oronulu staru babu umjesto svoje mladosti, ako bi to značilo da će je momci salijetati. Ovako, nije imala ništa. Osim tog susjeda, kojem je i tako ispijena i neuhranjena bila privlačna, naslanjao se na ogradu svaki dan i dovikivao joj, gledao je dok se saginje u vrtu. Ubrzo je veći problem postala bolest, jedno je vrijeme, negdje u zimu, dok sam ja zavrtala svoje vunene čarape i ciljala iglama najdeblje dijelove bedara, Dora ostala prikovana za krevet jer nije mogla ustati ujutro od slabosti. Tereza joj je donosila suhe kamilice i kuhala joj čajeve, gledala ju je tako blijedu i jadnu, sva se s plahtama stopila i nikog ne bi iznenadilo da se nikada ne digne iz tog kreveta, tako su svi govorili. Obišao ju je i taj susjed, dok ga je gledala žmirkajući s poluotvorenim očima, imao je prijedlog za nju – ona će ga pustiti u vrt, mala je bila ograda, kaže, i lako ju je preskočiti, tamo će zadići suknju rukama naslonjena na taj plot visine djeteta i on će joj kupiti hranu.
„Nije to prvi put, ja to znam, al ovo mi je rekla. Za ove prije ona neće reć, al zna se.“
Naslonila se na mene, opustila je glavu na mojim prsima, a ja sam je gladila po obrazu, bila je ledena na dodir, te joj ponavljala da joj ne znam reći ništa o tome.
„Rekla mi je nek samo ležim i gledam ustranu“, progovorila je napokon.
„Onda napravi tako.“
„Treba oribat ovo ujutro“, strugala je noktima po mjestu gdje su iskrvarili muškarci u tuči.
Držala sam je u naručju još kratko, stiskala joj bedra napeta od hladnoće, pažljivo, u strahu da je ne ozlijedim, nikada nisam znala koliko je zapravo boli mogla istrpjeti, pa bih je stisnula tek da osjeti toplinu dlana.
Majke su nam se držale zajedno, obje su već bile umorne i željne sna, padale su im glave i kuckale jedna o drugu, a onda je Cvijeta progovorila, vukla je svaku riječ još zanjihana od vina.
„Znaš, dok je Ranko bio tu, ja sam svaki dan… svaki Božji dan, htjela sam da je mrtav. Bog će mi oprostit. Al jesam. Plakala su djeca stalno i ja sam mislila, da ga oće nešto snać, da ode. Kad su upadali u polja, ja sam htjela…“ hvatala je dah oslanjajući se na moju majku, „htjela sam da njega dohvate. A sad kad ga nema, ja ne znam živit bez njega. Ne znam i ne mogu.“
Glazba je samo išla dalje, njih dvije su sjedile zagrljene još dugo, a mene sve djevojke stadu navlačiti, silom su me podizale i govorile: „Idi plesat s Andrijom!“
Opirala sam se, odmahivala rukom i govorila da mi se vrti i da sam umorna za to, no nisu me puštale, iako je on samo sjedio na svojoj stolici, gledao me ravno u oči, no nije se ni pomaknuo. Kad su me napokon dovukle do njega, a ja stala pred njim mlitavo, ustao je i povukao me k sebi.
„Ajde, šta si kilava!“ viknula je Julijana sa stola.
Pristala sam, stala sam isprva troma, da bih se ubrzo prepustila. Držao me nježno, pomislila sam i suviše, da se sada opustim i nagnem unazad, ne znam bi li me prihvatio ili bih završila stražnjicom na podu. No dok stojim uspravna i nagnuta blago unaprijed, drži mi dlanove kao da će me ozlijediti ako ih stisne jače i to mi je odgovaralo.
Djeca su već pozaspala, što po podu, što nekome na rukama, dok smo nas dvoje otplesali. Rekla sam mu da idem uzeti Ivana sestri iz ruku, svijali su se pospani jedno na drugo i bilo je pitanje vremena kada će se prevrnuti s te stolice. Držao mi je još ruku, iako je znoj činio svoje i prsti su mi klizili niz njegove, morala sam ih zgrčiti da bih zadržala taj dodir. Pitao me je li mi on prvi s kojim sam plesala, htio je da mu obećam da ću ga barem po tome pamtiti. I stvarno jesam, nisam mogla više nikad plesati da se ne sjetim njegovih znojnih ruku i kako smo se vtjeli jedva dišući od dima te noći.
***
Bila sam toliko sretna zbog Terezije da sam se nadolazećih dana smijala do boli. Ispitivali su me ljudi što mi je, smijala sam se na jutene vreće i motike, prolazila sam selom sva ozarena, a ovi s klupama odmahuju glavom, znam da šapću: napokon je skrenula. A kad bih legla u krevet i mrak bi pretvorio sklupčanu Julijanu u nejasnu mrlju negdje uza zid, oblijevao me hladan znoj i tresla groznica, kao u bolesti. Znala sam da me boljela samoća, gledala bih u plohu zida i osjećala se posve samom u toj sobi, ta se praznina natopljena vlagom mogla protezati i u nedogled, tako zamišljam svijet, kao neprekidnu sobu, tama lije niz ravnicu, a ja sam sama. Privijam se tada uza zid i zamišljam da mi je tijelo mokro od znoja obgrljeno rukama, da postoji živa toplina koja me grije, ključa mi u trbuhu i najednom je sve vrelo iznutra, a ledeno na površini.
Znala sam da svaku noć zamišljam duge ruke koje još imaju šesnaest godina, takve su mi ostale u sjećanju, iako su sada možda i mrtve, tako svi kažu. Lijegala sam u krevet iščekujući kada će iščeznuti svjetlo, u pogledu se rojiti crnilo, svi ravni rubovi prostorije postati zrnati, a oko mene će se ispružiti duge Petrove ruke. Bit će tople kao što su bile izvlačeći me promrzlu iz vode, vrat će mi se ježiti i uvijati pod njegovim dahom, a ja ću plakati od sreće. Neće mi biti važno što sam već starija od njega, što ja odrastam, starim, a on je i dalje dječak, ležat ću i iduće noći pribijajući se uza zid, to sam čekala, da bih se probudila u mokroj posteljini, gledala u svoj znoj kao u nešto tuđe.
Htjela sam pitati majku: „Kako je to voljeti nekoga kog nema?“, no onda sam pomislila da on može biti sasvim živ, može postojati negdje gdje mu više nije šesnaest, već dvadeset i dvije. Žestila me pomisao da dvadesetdvogodišnji on grli nekog drugog, dok onaj šesnaestogodišnji svaku noć spava uz mene.
I ništa se nije mijenjalo. Više se nisam smijala kao da skrećem s pameti preko dana, no noći su ostale iste. Ležala bih tako trzajući nogama uz zvuk zatezanja plahte, ne znajući spavam li ili sam još budna, kada bi mi se ponovno pričinila pjesma s gramofona, odzvanjala bi melodija kao da izvire iz te vlage, pa se naslanjam na zid, udišem vonj ne bih li je bolje čula, razasuto crnilo pred očima sve se brže kovitla, a onda melodija utihne. Uzdižem se i sjedim mokra, naslanjam bradu na udubinu među spojenim koljenima i njišem je lijevo, desno, oslanjajući se obrazima na kvrge.
„Opet si mrmljala nešto“, rekla mi je Julijana rastvarajući prozor ujutro, „već par noći mrmljaš nešto u snu.“
Pitala sam se jesu li i Nijemci što su živjeli tamo prije nas slušali tu pjesmu, je li ostala tako među tim zidovima? Pričinjala mi se i tijekom dana, opale bi mi oči kao pred san i sve bi mi se vraćalo, sve šarenilo grada jurilo je preda mnom umjesto praznine koja je tamo stvarno bila, pa bih mislila o toj kući, tugovala za njom, i Gospodinom i Gospođom te se pitala tko sada živi tamo i pušta li uopće još iste pjesme ili se i tamo mogu čuti samo u zidovima.
Dugo sam mislila o tome, trebale su proći godine da uvidim kako je ta slika bila kriva, nije bilo teško shvatiti da onaj tko je ušao u njihovu kuću sigurno ne pušta iste pjesme koje je Gospodin imao na pločama. Čuje li ih ipak u zidovima, bila je sasvim druga stvar.
VBZ, 2019
