Prvo čega se sjećam jeste moj otac Alija, u našem stanu blizu autobuske stanice. Otac je upaljačem nagorijevao nogu crnog plastičnog konjića koju sam vjerovatno ja polomio. Otac je htio da vatrom sastavi otkinuti dio noge sa korijenom noge. To se zbivalo dok me je crtao slikar Tarik Hodžić. I danas u mojoj kući postoji taj crtež. To je iz novembra 1978.godine. Imao sam tada godinu i po dana i sjećam se tog događaja. Jasno se sjećam.
Drugo čega se sjećam jeste zemljotres iz 1979.godine. Bio sam u selu, u Hotkovu. Tetka Džemila me okupala. Ogrnula me je crvenim ogrtačem. Sedio sam na minderu. Ne sjećam se drhtanja tla, ali se sjećam da me je tetka iznela iz kuće i odvela u komšiluk. Dok me je nosila sokakom drhtala je koža na mojim grudima, sjećam se te jeze. Pred komšijskom kućom smo zapalili vatru. Narod se okupio oko te vatre. Niko nije smio da se vrati pod krovove.
Treće čega se sjećam je poplava u Novom Pazaru. Možda se i ona zbila 1979.godine. Iz stana sam gledao autobusku stanicu i autobuse kojima su točkovi bili u vodi.
Sjećam se – sa tetkom Džemilom silazio sam iz Hotkova u grad. Možda nisam imao ni tri godine. Bješe noć. Tetka mi pomenu jedno od 99 Božjih imena. I ja osjetih nešto duboko u sebi. To je najdublje što sam ikada osjetio.
Sjećam se obdaništa. Stalno smo se svađali oko toga ko je jači: Tarzan ili Brus Li. Ja sam govorio da je Tarzan jači, a većina je bila za Brus Lija.
Sjećam se bombona Mirko i Slavko. Sjećam se Peza. Sjećam se Herbe. Sjećam se nekog soka u plastičnoj čaši na kome je bio žuti medo. Sjećam se ribljeg ulja. Sjećam se da smo u dvorištu obdaništa nalazili puževe. Jedan mališan je volio da ih gazi. Sjećam se zvuka kad puževa kuća prska pod nogom. Sjećam se da sam jednom šutnuo loptu pa je odletjela u ogromnu baru. Djeca nisu mogla da joj priđu. Taman htjedoše da me prijave učiteljici, ali je zvonilo. Odahnuo sam, a nisam bio kriv. Sjećam se da nam je neka teta stavljala drvene šipke svakog jutra u grlo. I svakog jutra mi se gadilo od toga. Svakog jutra sam slušao Porodicu Jovanović na radio Beogradu. Sjećam se mraza koji mi je štipao obraze dok me majka nosila u obdanište. Jasno se sjećam – svakog dana sam u obdaništu brinuo da li će roditelji doći po mene. Svakog dana sam brinuo da ću zauvijek ostati napušten. I svaki put kada bi majka došla, ja bih odahnuo.
Sjećam se kada me otac nagovarao da zamočim nogu u morsku vodi. To je bilo u Ulcinju. Sjećam se – pao sam u dvorištu neke kuće u Ulcinju i ukazao se zjap na mom koljenu. I danas jedan ožiljak svjedoči o tome. Sjećam se kada je more izbacilo utopljenika. Mrtav čovjek, govorili su ljudi, a meni je majka zaklonila oči da ne vidim. Uspio sam da vidim mrtvaca. Imao je sivo odijelo. Sjećam se da sam čuo ljude koji govore ono što ja ne razumijem. Otac mi je objasnio da je to makedonski jezik. Čudilo me, kopalo me, zašto ti ljudi govore drugačije od nas.
Sjećam se mog djeda, Ahmeta, imao je blagu dušu i nježan osmjeh. Šalio se. Jednom sam ga zamolio da mi nađe pištolj koji sam izgubio u travi. Djed je tražio, ali mi reče da treba sam da pronađem pištolj. Išao je ispred mene, a ja sam ga molio da i dalje traži. Dugo mi je trebalo da ugledam pištolj koji je djed zatnuo za svoj kaiš. Sjećam se djedovih cigara: 57 i Opatija. Sjećam se kada smo dobili kučku, šarplaninku Đeni. Imala je odsječeno lijevo uho. Pitao sam – zašto su joj odsjekli uho? „Da bude ljuća“, objasni mi djed.
Sjećam se – u našoj kući, u Hotkovu, ništa se nije bacalo. Tetka bi pokupila sve jabuke padalice. Nožem je odsijecala truhle dijelove, a one zdrave dijelove jabuka davala je kravama. Sjećam se – kada smo plastove sijena vukli da ih zdenemo, za nama je išao sivi mačak. Ispod svakog plasta bili su poljski miševi. I mačak je jeo. Sjećam se tog sklada u prirodi. Krava je pasla, a kokoška je kljuvala muhe kraj kravljeg oka. Krava se uopšte nije bunila niti plašila činjenice da kokoška kljuje pored njenog oka. Krava se nije plašila da kokoška može pogriješiti i ostaviti je bez oka. Sve je bilo skladno među životinjama, a nekoliko godina iza toga među ljudima će se desiti ratovi.
Sjećam se – tetka Džemila je uveče gledala Cibonu koja je tada harala sa Draženom. Imali smo samo dva kanala, a prvi nam je stalno treperio pa smo na drugom gledali sport. Televizor je radio samo noću, jer preko dana su stariji bili u poslu, a ja sam bio i u polji i u gori, kao leptir. Jednom, u sobi, povlačio sam elastičnu vijaču i pustio je. Drveni kraj vijače pogodio je tetku u oko i ostala je bez trideset odsto vida, ali nikada me nije ukorila zbog toga. Tetka mi je pričala mnoge priče koje će kasnije treperiti u mojoj prozi, nešto od toga i u poeziji.
Sjećam se – moj djed Ahmet, pričao mi je o teškom djetinjstvu. U devetoj godini ostao je bez oba roditelja, i bez četvoro braće i sestara. Umrli su od tifusa, za dva dana. Neki rođaci su mu rasporali skoro svu zemlju, a neki je planirao da ga povede na đubrište i zakolje. Žena tog rođaka otišla je kod Bahtjara Košute, našeg rođaka koji je bio seoski starješina. Ona je prijavila svog muža rekavši kako je nakanio da okrvavi ruke na vratu siročeta. Bahtjar je spasao mog djeda. Ahmet je sa devet godina otišao da radi kod nekog Srbina u selo Pridvoricu, ka Ivanjici. Taj Srbin ga je veoma pazio, gledao ga kao svoje dijete. I uvijek mu je davao čistu hranu, odvojeno spremljenu. Nikada ga nije teškim poslom namučio. Moj djed je uglavnom češagijao gazdinog konja. Eto, tek da se kaže kako je zaradio hljeb koji jede. Svega toga se sjećam. Sve mi je to Ahmet pričao. Bahtjar Košuta, koji je spasao mog djeda, preselio je mnogo godina kasnije na drugi svijet, tek 1990.godine. Otišao je kao najstariji čovjek u Evropi. Čak su nemačke televizije javile o njegovoj smrti. O Bahtjaru pišem u priči Portret starca u mladosti koja čeka u antologiji Starost, izdanje Arhipelaga. Jasno se sjećam i Bahtjara. Sa djedom sam išao kod njega, drugovali su. Sjećam se da je pričao o svojoj starosti: Kada je sultan Hamid došao na vlast, nisam se brijao, ali sam se zamomčio.
Moj djed Ahmet bio je zidar. Izidao je motel Sopoćani po nacrtu čuvenog arhitekte Dragiše Brašovana. Ahmet je govorio da na Balkanu svaki čovek treba da ima rupu u zidu gdje će ostaviti ušteđevinu, ali da do te rupe može pružiti ruku i iznutra i spolja zato što će ostaviti po jedan kamen nezacementiran, jer može doći dan kad mora napustiti kuću, pa neka ima mogućnost da se krišom vrati i spolja uzme iz svog zida ono što je štedeo. Ahmet je bio čuven kao zidar, znao je da priljubi kamen uz kamen. Izidao je i most u Brveniku. Tokom bombarodovanja NATO je sa 14 projektila gađao taj most i nije ga srušio. Nakon svake rakete, kao pas kada izađe iz vode, most bi se samo stresao i evo ga – i danas traje taj most, ko ne vjeruje neka dođe u Brvenik i neka vidi taj most, tamo je gdje ga je moj djed Ahmet ostavio ljudima i vremenu.
Sjećam se – Ahmet mi je pričao da na planini Crepuljnik, tamo ka Ivanjici, živi zmaj. On je to u djetinjstvu slušao. Sjećam se kada je Ahmet pričao da zmija koju četrdeset godina ne vidi ljudsko oko postaje aždaha. U tim pričama sam odrastao. A moja tetka, Džemila, pričala je nešto između efikasne proze i lirske poezije. Svaka njena priča bila je natopljena sudbinom. Spominjem je u knjizi Kapilarne pojave. Djed Ahmet je znao da se pomoću džigerice ježa može izliječiti rak kože. Tetka Džemila je pričala kako neko ko pati od teške bolesti treba da popije krv kornjače. Imali su prirodna znanja, a kazivali su nezaboravne priče. I moj otac je vrlo darovit kazivač, preciznog izraza, ima izuzetnu moć zapažanja.
Sjećam se – svakog jutra ja sam donosio vruće jaje iz kokošijeg gnijezda, a tetka mi je butala žumance sa sitnim šećerom. To bih pojeo nakon doručka i do ručka bih bilo na poljani – igrali smo fudbal – ili u šumi. Djeca u Hotkovu stalno su se tukla i zadirkivala. Bilo je svakakvih podmetačina. Morao sam znati da se branim i da se čuvam kako me ne bi nasamarili na razne načine. Otada sam nepovjerljiv prema svim ljudima, oprezan. To što sam naučio sa tom djecom vrijedi mi više nego hiljade knjiga. Kasnije sam u novinarstvu potvrdio to znanje iz djetinjstva – ljudima ne treba vjerovati. „Moraš pojesti džak soli sa nekim da bi ga upoznao“, govorio je moj otac.
Sjećam se – od prije zore bio sam u šumi, sa djecom. Brali smo pečurke. Pečurke smo prodavali. Ja sam bio iz bogatije kuće, živio sam u gradu, ništa mi nije falilo, ali sam išao sa djecom da radim i zaradim, da berem pečurke. Brali smo lisičarke i vrganje. Išli smo po obroncima Rogozne: Debeljak, Vučak, Zlatarevina, Arifin gaj, Ravne šume i po padinama vulkanske kupe koju narod zove Prlovi. Tu gdje sam ja išao, među vukove i zmije, među lisice i jazavce, mogla se učiti literatura, život… U tu divljinu ne bih danas pustio mog osmogodišnjeg sina Mirzu, ni za milion dolara ne bih ga pustio da ode tamo. Djeca koja su bila najpažljivija, sa iskustvom, sa željom da zavire pod svaki list, obično bi ubrala najviše. Mogli su solidno zaraditi od pečurki. Nikada nas nije bilo strah. Išlo nas je po desetorica i svi smo imali britve. A šta je britvica u ruci djeteta od sedam ili deset godina? Sjećam se jednog druga koji je znao da vara. On bi izbušio čep u stablu pečurke, pa bi tu gurnuo parče armature da bi mu kesa bila teža. Neki bi zamočili pečurke u vodu, da bi dobili na težini. Ja nisam varao. I nije bilo svrhe jer sam obično ubrao najmanje pečurki. Nisam imao socijalni motiv, jer sam imao sve što sam poželio. Mene je vukla šuma, opasnost, avantura… jutarnja rosa me vukla. Nakon što bismo prodali pečurke odlazili smo na Izbičku rijeku. Tu smo lovili ribe rukama i kupali se. Sjećam se – jedan koji je danas policajac – već je pušio i stavljao bi žabi cigaretu u usta. Žaba je pušila, nije znala da ispljune cigaretu. „Ovo što ja radim ne treba da radite, opasno je“, reče on. Zašto? pitali smo ga. „Žaba se zagrcne, teško joj da puši. Ako pisne, umrijeće ti majka uz pisku.“
Prvi školski dani, prvi stihovi iz čitanke, matematika, poznavanje prirode i društva – sve to je za mene bilo naivno, jer ja sam živio sa prirodom, poznavao sam legende, pamtio prepričanu istoriju. Život sam gledao, bajke sam slušao, epska poezija ključala je svuda oko mene. Sa šest godina sam krenuo u školu. Prije no što sam ušao u školu znao sam samo slovo A. Opismenila me učiteljica Dragica Ivanović, blaga i plemenita osoba koja je iz Valjeva došla u Novi Pazar. Sjećam se mirisa školske kuhinje i ukusa čaja koji smo tada pili na velikom odmoru.
Svaki slobodan trenutak, svaki vikend, raspust, koristio sam za odlazak u Hotkovo. Zimi sam bio na sankama, a ostatak godine sam provodio u avanturama. Sjećam se – jednog dana četvorica nas odlučimo da po dubokom snijegu odemo na vrh Rogozne, u selo Zlatni Kamen. Čuli smo da u tom selu, u nekoj pećini, postoji zakopan ogroman zlatni kamen. I mi riješimo da ga nađemo – ne da bi se obogatili već da bi pronašli nešto što stotinama godina niko nije ugledao. Jedan je ponio nož, drugi sjekiru, treći teslu, a ja ništa. Poveli smo i psa. Išli smo od jutra do mraka, a vratili smo se po mraku. Do Zlatnog Kamena nismo ni došli, jer smo dosta vremena usput izgubili na borbama pasa. Kroz koje god selo smo prošli, našli smo nekoga sa psom, pa smo ih uklali. Naš pas se ranjav vratio u Hotkovo, a mi smo bili umorniji i od psa. Riješili smo da odemo u Zlatni Kamen prvom prilikom, čim padne snijeg, ali nikada se više nismo okupili. Razdvojiše se naši putevi. Njih trojica su otišli putem koji sada neću spomenuti, a ja sam otišao na put literature. Svaki nemir ima svoje ishodište. Zlatni Kamen nikada nisam napustio iako u njemu nikada nisam bio. Jedna priča u mojoj knjizi Potomci odbijenih prosaca govori o Zlatnom Kamenu.
U Hotkovu smo imali razne bande. Pravili smo strijele i lukove, nosili smo noževe, kosire, ponekad bi organizovali ratove. Jednom sam trčao kroz šumu i pao. U dlan mi se zabio trn. Ruka je zagnojila, pa nekoliko dana u školi nisam mogao da pišem. Otada ne volim ratove.
Organizovali smo i trke na sankama. Štopericom sa elektronskog časovnika mjerili smo vrijeme, a u tome je uvijek pobjeđivao moj brat Muamer. Iako najmlađi, on je jedini niz strme sokake mogao da se pusti glavački. Svi smo mi sjedili na sankama, a on, najlakši, stizao bi prvi, jer bi se zaletio i skočio na sanke glavački. Tu bi u startu stekao prednost. I sa jedne i sa druge strane bila je žica i niko nije smio na taj način da se spušta, ali je Muamer bio hrabar i dobro je vozio nogama – srećom, nikada nije iskliznuo sa uskog seoskog sokaka, ne mnogo šireg od bob staze, a i sa jedne i sa druge strane bila je bodljikava žica, i trnje. Danas me ježi i sama pomisao na tako opasnu vožnju, ali tada sam se oduševljavao mojim bratom. Sve djeca su imala raznolike sposobnosti, ali je svako imao i slab dana kada je mogao biti pobijeđen, ali samo trkačka slava moga brata na sankama nije potamnila kroz djetinjstvo, jer bio je nenadmašan, van svake konkurencije. Mene i brata bi roditelji taksijem poslali u Hotkovo već u petak poslije časova, a vraćali smo se u nedjelju, kasno uveče. Ni morske zgode nisu nam bili zanimljive kao igra u prirodi, šetnja, zelena misterija i snježna bajka.
Kod kuće mi je majka Aida čitala priče i bajke, korejske, eskimske, indijske, persijske, arapske… duboko sam preživljavao priče i bajke. I sad se sjećam svog očaja uz priču Miloš i Divonja, i ushićenja poslije eskimske bajke Osmoro braće. Još prije škole ispio sam mlijeko velike literature, u selu je to bila pričana literatura – legende i čudesa, doživljaju starijih ljudi, a u gradu vrhunske bajke koje mi je majka čitala. Kasnije, kao osnovac, kada se dočepao knjiga dočepale su i one mene pa se ne razdvajamo. Vid je Božja blagodet, a knjige su prijatelj strpljivosti i neprijatelj površnosti.
Ja imam tri ožiljka na čelu. Bio sam neoprezan, ali istovremeno hirovit i radoznao. Sjećam se – trčao sam noću i upao u rupu, bila je to nepopunjena kocka na trotoaru magistralnog puta. Udario sam direktno čelom u ivicu, ali sam bio ponosan što je su u bolnici rekli kako je pravo čudo što nisam ostao bez svijesti. Tada sam mislio da je tvrdoglavost vrlina, a i danas to mislim. Negdje u mojoj svijesti trvrdoglavost i hraborst se dodiruju kao što se dodiruju suze i smijeh u mozgu. Sa osam godina prvi put sam otišao pod nož. Operisao me dr Sinan Marovac, danas legenda hirurgije, a meni je samo bilo važno što u bolnici nisam plakao kao ostala djeca kada primaju injekcije. Desetak dana nakon operacije već sam trčao po Hoktovu.
U mom djetinjstvu knjige su tumačile prirodu, a priroda je dopunjavala knjige. Tražio sam nešto od života. Peo sam se na trešnju koju je posadio moj djed Ahmet, gledao sam oblake. Kad sam već kod pentranja, lako sam se peo, ali je bilo teško sići. Ta lekcija iz djetinjstva ostala mi je za čitav život – nije najteže popeti se, teže je ostati, održati se, trajati.
Sjećam se – krajem osamdesetih počelo se pričati o tome da mafija krade djecu i vodi ih u Italiju, u prošnju. Jedan taksista koji je bio naš komšija vidio me u centru grada i pozvao me u kola kako bi me dovezao do kuće. Neću, plašim se da me ne ukradeš, rekao sam, a on se nasmija: Ja troje hranim, šta ćeš mi još i ti? Vidiš li koja je kriza. Tada sam prvi put razmišljao o pojmu kriza. A kakve su krize došle devedesetih… a vrijeme je pokazalo da ratovi i kriza idu ruku pod ruku. Bilo je to možda 1990.godine. neki ljudi su obilazili Hotkovo, možda radi struje, a tetka Džemila me pozvala da se sklonim. Zašto da se sklonim? Da te ne uzmu u vojsku! reče ona. Pa ja nemam 18 godina, rekoh. Nema to veze, kad vojske uzimaju – uzimaju i staro i mlado. Pa nema rata, rekao sam. Nema rata, al je ispred vrata, reče tetka Džemila. I sve što će se potom odigrati navelo me da često mislim o njoj.
