Djeca se sred strašnih februarskih studeni nisu mogla igrati rata Amerikanaca i Vijetnamaca na zaleđenim višnjevskim njivama, hladnoća je sve skolila u kuće.
Niz ona srebrenasta točila po planinama koje opkoljavaju Višnjevo jasno su se vidjele duboke snježne prutke.
U studenim januarskim i februarskim danima 1965. Dječak je sjedio u Eminovoj magazi. Kad je bio sām s ocem, ponavljao bi nekoliko naučenih slova, štampanih i pisanih, škrabao ih po glatkim daskama, otac mu nije branio da uzme veliki plajvaz, njime je Emin obilježavao mjesta na dugama kud ih je trebalo prepiliti prema visini kace! Bilo je dana kad su Emin i Dječak bili sami u magazi, listali su Oslobođenje, stresali s velikih stranica drvene opiljke. Emin je Dječaku pokazivao slike ljudi i gradova iz starih brojeva Oslobođenja, tako danima, kao da je podučavanjem Dječaka Emin lakše trpio dane, i lakše čekao hoće li neko doći i upitati: „Hodža, jesu’l ti kace imalo pojeftinile?“
Ponekad bi se Emin okretao Dječaku, raskrilio bi velike listove Oslobođenja, pitao bi ga, kao da se šali:
– Ko ti je ovaj začešljani?
– Koji začešljani?
– Ma, brate, ovaj na ovoj sliki, ovaj tanki’ obraza!
– Drug Rato Dugonjić!
– Dobro si, a ko je ovaj smrknuti?
– Nikita Hruščov!
– Uh. Dobro si. A ovaj?
– Koji ovaj?
– Evo, ovaj ovdi?
– Koji tude?
– Ma, brate, ovaj nosonja!
– To je Lindon Džonson.
– Dobro si, Bogami si dobro. A ovaj, ko je ovaj?
– Koji taj?
– Evo ovaj što i jes’ i nije pustio brke!
– To je drug Edvard Kardelj…
Onda bi Emin uzimao makaze i pažljivo rezao listove Oslobođenja, iskruživao ona mjesta gdje nema slika, pa slagao papiriće u koje će zavijati duhan, pa slasno pušiti i radovati se zelenkastom dimu. Razlog zašto Emin nikada nije prihvatio da u papir dupar savija cigare Dječak nije znao.
I tako je vrijeme duge zime 1965. prolazilo; bilo je više onih dana kad je Dječak sjedio u očevoj magazi bez ijedne riječi. Zurio je u nove kace, male i velike, danima niko nije dolazio ni da se našali i upita pošto su. A odavno nije bilo ni trgovca Fabijana Galića iz Pušelja, Emin mu se nadao, nada je bila sve tanja. „Mora da su i izvan Višnjeva svukud zameli snigovi, mora da ni Fabijan odavno nije putov’o u Dalmaciju“, šaptao je Emin sebi u njedra, izgovarao je riječi za prijeku utjehu i okretao mršavo lice prema svojim kacama ili prema hladnim Docima, suroj planini na istoku. A onda bi se Dječaku učinilo kao da Emina nije nimalo brinula zima koja je zaustavila prodaju kaca, sjedio je u magazi, šutio i pušio, pa naglo ustajao, opet bi gledao prema strašnim Docima i pljuvao u piljevinu pod nogama. Ne bi prošlo ni deset minuta, oblačio bi poderane kožne rukavice, uporno bi ložio piljevinu u bubnjaru. Ona bi zahuktala kao da će zapaliti cijeli dunjaluk.
Pred svako hladno januarsko i februarsko podne dolazili su u magazu opet isti ljudi: Azem Dinami, Halil Memić, Bekrija, Hasan, sve mršaviji berlinski kaplar, Ibro Habidić, Smajkan iz Potoka… motali su duhaniku u debele cigare, tačno u podne slušali su vijesti s Radio Sarajeva, navijali su za Vijetnamce, proklinjali Amerikance…
Danas, nakon vijesti s Radio Sarajeva i dugih izvještaja o ratu u Vijetnamu, u Eminovoj magazi za riječ se javi Hasan, berlinski esesovac i kaplar; ustao je i napravio dva-tri koraka do zida, onog bez prozora, stao uz njega, zamolio Emina da utrne radion, pa, mašući svojim dugim rukama, nekako odvažno, reče:
– Šta su to američki avioni bepedes’dva, .. bem li ji ja, sve do poslidnjega! Jes’da ja nikad nisam vidio niti jednog bepedes’dva, al’ jedno je nešto vidit’, a posve drugo nešto unaprid znat’. Tačno je da su ti bepedes’dva vel’ki avioni, al’ njih se Vijetnamci ne tribaju plašit’. Znadem ja, Hasan, šta je avijacija, ..bo ti avijaciju, popišaj se na nju! Pišadija je najvažnija, a pišadijske borbe najlipše! Zato ja i kažem: ..bo ti avijaciju, i ope’ je ..bo! Sto puta sam doživio: nakon svakog bombardovanja pišadija priživi u vel’kom broju za koji se ni u snu nisi nad’o, doživio sam ja bombardovanja, nakon svakog više je onih priživilih, oni sa zemlje ustaju k’o zeleno klasje, hoće da dozriju, a vojnici koji su izginuli, e, oni leže k’o zrilo snoplje po zemlji… Al’, znadem ja dobro: na zemlji se rat i gubi i dobija! Kak’o nebo, serem ti se ja u nebo! Da je nebo za rat, Bog bi čo’jeku stvorio krila! Al’, nikak’o nebo nije za rat. Na nebu, gori, ratuju meleki i šejtani , džini i iblisi, ifriti i radžimi. Zaboravi nebo, kak’o nebo. Nejma rata dok vojnik na zemlji ne prosere krvlju, dok on sa sebe u rovu il’ iza grma ne bude svlačio krvave gaće, a pritom ne zna je l’ krv šiklja na debelo crivo ili iz rasporena zlopnjaka!
Hasan, berlinski esesovac, to je i kazivao i pričao, sad jedno, sad drugo, sve brže, oči su mu zasjale onim sjećanjem, vidio je to Emin:
– Dosta, Hasane, prikini, ostavi se te beside… nemoj o ratu, nijedne više, zaveži Hasane! Zvaću Đulizaru!
– Neka, Emine, neka, ne prikidaj me! I ne zovi Đulizaru! Šta žensko znade o ratu! Samo da reknem još par riči. Molim te, Emine, molim te, kumim te ja k’o svoga brata!
Hasan, berlinski esesovac, uzdahnu, pa nastavi:
– A drugo, svima da vam kažem, napadi avijacijom nekad budu i korisni, ljosne bomba u barovito polje, ostavi iza sebe rupu, sto metar’ široka, sto metar’ duga, trides’ metar’ duboka, vidiš – rupa, a zapravo, banja! Da, banja! To vam kažem, jer eto ti iskopani’ pet stotina mezarova, najmanje tol’ko. Pa onda poginule pišadince vučeš tamo, za noge il’ za ruke, sve po komandi! A virujte mi, svi vi u ovoj Eminovoj magazi, ima se uvik zašto poginuli vojnik i nasmrt rasporeni borac potegnut’, na njemu uvik ostane makar jedna ruka, il’ jedna noga, pa se taj slavni junak more rahat odvuć’ do mista di je ono prije stri sata ljosnula vel’ka bomba buretara, ruska, iz njihovi’ aviona đubretara, vel’ki su im đubretari, ruski i sovjetski, jedan đubretar baš k’o da si spoj’o naši’ sedam liljanski’ štala, pa ji nebom otisn’o da lete Bogu za inat, Stvoritelju za prkos…
Pričao je to Hasan, berlinski esesovac, uvjeravao je u svoju priču sve u Eminovoj magazi, pa i to da su „najbolji oni juriši kad mine bombardovanje, ustaneš, kreneš naprid, bez ikak’a straha i bez ijednog traga stravlja u ponutrici i zlopnjaku, milo ti što si živ, ni Boga se ne bojiš, jer ti On nije na pameti, kažeš sam sebi, i nisi jedini koji je to sam sebi šapn’o u prsa, u znojnu i smrdljivu košulju: ‘Kad me nije raskomadala bomba buretara iz ruski’ aviona đubretara, zar mi šta more metak iz ruskog bunkera na koji jurišam, a na leđima mi tri handgranate, povrh svega?!’ Pa onda, ipak, spomeneš dragoga Allāha, drhtavim jezikom, korak ti čvršći, cilj ti sve bliži… sve ti svejedno, koračaš naprid, u nekoj radosti k’o da su ti to oni tvoji prvi koraci kad si prohodav’o prid svojom radosnom materom…“
Emin je ustao, stao pred Hasana, tražio da prestane: „Dosta. Hasane, dosta, nijedne više! Ne pričaj više o Rusima! Zaveži, Hasane, odma’ prikini! Zvaću ja Đulizaru, pa nek’ te naruži!“
Onda mu strogo zaprijeti kažiprstom desne ruke.
Hasan je zašutio, gledao u vitlac kojim je maloprije preo vunu bijelu kao januarski snijeg…