MNOGOLIKO JA
Ja – uvijek je drukčije, a lice isto
Što rasloji se u faca tristo.
U njemu dani se natalože.
Ubuđaju, ako jedan u drugi ne uđu.
A nekad razdru cijelost tuđu
U vitražnu radost kad se slože.
Ja se ne spozna u sebi,
Da sazre na svome vrhu
Kao jabuka u jesenjem srhu
Što sočno se daruje pčeli i tebi.
U Ja se često njegova lica međusobno izgrizu,
U sebi potru kao vojnici na frontu, krti,
I stvore krike u nizu
Svojih svakodnevnih smrti.
I granice u njemu izrastu u bedem grubi,
Pa se staro Ja u mlađima gubi
Kao igla u plastu sijena.
A ono u bezbroj mijena,
Gladno sebe, zavija
Kao čopor hijena,
Dok ne proklija
U svoju prošlost .
Ja se u sebi raspada fatalno
I parčad mu u duši trunu stalno.
Iz njih iznikne drugo,
Ono Ja što dugo
Traži oca i mater, sestru i brata
Dok ne udari u vrata
Vlastite nigdine.
Ja na svome najgornjem spratu
Ima maršalsko sopstvo s kojim je u ratu
Lice što mu iz podruma libida
Skače, mjauče, kevče i rida
I u snu crta nerazumljive znake
Sve dok svoje meso ne dovuče do rake,
U zemlju vlažnu, u gozbu crva,
I tu mu bude rajska zora prva.
Trenutaka ima kad Ja zadrhti od sreće,
Al’ oni su i rijetki, i hiroviti.
Tad počisti u nutarnjim sobama sve smeće
I sebi na mladi cvijet liči i ne prestaje loviti,
Pijano, njegove odraze svemu,
U dalekoj zvijezdi i u zemnome blatu, a u nijemu
Invalidnost riječi odrazi odgmižu
I otud ga mame dok ne legne u zemnu hižu.
Prauzrok svemu, Ja je u meni i tebi isto.
I u svakoj od njegovih faca tristo
Po jedan kosmos bola leži
I jedna radost plava od koje se koža ježi.
Ja – najteža od sviju riječi,
Nikad prava, ne liječi
Nego peče, grize i u sebi šepa,
Dok se ne izlandra i smrt je ščepa.
Pa i tad puna svojih sjena,
Od drugih motrena lica, stalna je promjena.
BLISKO TI
Ti nisi Ti ako si jedino svoja radost.
Puno si sebe tek kad si u drugome mio gost.
Ti si cijelo samo kad u njegovo tijelo
Svoje bilo milo, smjelo,
Uliješ kao vodu u korijen cvijeta.
Ti nisi svoje dok ne postaneš oblik
Čežnje drugog i ne slije u Te ona u njegov lik
Da obasja tamu vaših potisnutih Ja.
Ti si Ja izvan njegovog tijela,
Ono ima kosmos, a u tebi je vaseljena cijela.
Između vas su granice tek sitnice,
A u vama njihova preža vas mreža.
Ti imaš mnoga Ti i s njima se mučiš
Od dna do vrha sebe. Tek kad ih izručiš
Nekome u ruke da Te ugrije
Tvoje će nježne ruke dvije
Dotaći smisao zapisan u prariječi.
Ti nastojiš biti potpuno Ti i zaputiš se u sebe,
A tamo samo u pećini mučnine zebeš,
I iznutra grebeš kao zatvorenik u tamnici zid.
A kad će Te vratiti Tebi blagi stid
Koji za iskon veže i grlo steže
I gore, u nebu, prolaz proreže
Da osvane duša izvan zemnih tmuša.
TREĆA LICA LIČNIH ZAMJENICA IZMEĐU NAS
Ima ih tri i svaka od njih svoj rod
Nosi i u svakoj otkriješ i tvoj plod
Kad ti pred oči stane.
I svaka nosi svoje rane,
I o njima bolno šuti,
Kao o svojima ti.
One su i tvoje lice
Kad te jezik nehotice
Stavi u oči inome,
Ili ti u srcu mome
Podigne kuću,
Kao želja vruću,
Da budem ja ti, a ti ja i svi jatijasti,
U kolu bola od blagosti čisti.
I ne misli da on, ona i ono
Među nas blagonaklono
Ne mogu stati
I toliko u našoj žudnji ustrajati,
Da čas tragičan postane ubav
Kao mlada ljubav.
A mogu njih troje
Promijeniti i boje
Svijeta koji te muči.
Mogu ti reći da si u luči
Kosmičkoj sebi najbliži
I da su svi križi
Što ih od postanja nosimo,
I onda kad se pokosimo
Među se kao travu ratar,
Neumitan zakon, prastar,
Koji nas iz zla u svjetlo može dići
Samo ako kao ptići
Naučimo duše letu
Da prebrode beskrajnu Letu,
Što iz nas raste
U oblake tmaste.
STOGLAVO MI
Mi usisa u se Ja, Ti, On, Ona i Ono
I kao zov na molitvu crkveno zvono
Prospe u prostor gramatiku potčinjavanja.
I kad nebeske dobrote sanja,
U pripravnosti drži pendrek, zakon i sud.
Iznutra se stvori,
Sve razlike potre i pomori,
A kočoperi se i diči
Kad na pradavne pretke liči.
Tvrdi da je starije od historije, staro kao mit.
Skupi se u se kao jež,
I u njemu razgmiže se trulež
Kad mu na granice dođu Oni.
Tad nejač u zaklone skloni.
Zgrabi nož, tenk i atomsku bombu.
Ubijanje proglasi herojstvom,
I kune se svojim potomstvom
Da je sa drugima za mirnu koegzistenciju
A gaji ubilačku potenciju,
Ako mu vođa pomisli da je mijski Bog.
Kad otkrije svoja mnoga Mi, manja,
Cijepa se i stalno ih proganja.
Zato neke u zatvor strpa
A neke od njega drma prpa,
Pogotovu kad slobodu rišu dok pišu
O gramatici progonstva.
Mi ima preciznu hijerarhiju svih stvari
Od tepsije do bojeve glave i u mozgu vari
Misli iz kojih nikne stoglava aždaha
I jezikom placa, i vatru baca, i gmiže i sažiže sve, do kraha
Temelja na kojima stoji prijestolje mijsko.
Stoglavo, Mi je bestjelesno, a čvrsto.
Pričama se iznutra posveti baš kao tamjanom i krstom
Pop crkvu. Zato je svegledo, svečujno i svuda:
U meni, u tebi, u njemu i drugima, poput čuda,
Bez početka i kraja u leksičkom zrcalu svijeta.
Ima i poneko Mi koje do iznemoglosti
Gaji dobro i odbija oblik svoje stoglavosti.
Baš zato ga guši, ruši i satire tuđe zlo
I ono se rasipa i trune svo,
I neprekidno traži u zemlji svoje kosti
Jer, povijest stvara gramatika masovnih grobnica.
Pazi, stoglavo Mi ti se može i u srce uvući,
I kad je obično prvo lice množine,
I prostor zauzeti u tvojoj kući,
I poput granate stožine
Držati tvoj jezik u zazubnoj tamnici.
SVE TRI LIČNE ZAMJENICE MNOŽINE
Sve tri lične množine zamjenice
Imaju svoje iste klice
Iz kojih isto raste Mi, Vi i Oni
I na isti način svo troje su skloni
Svom sopstvu. Čak i kroz padeže
Isto ih povijest steže
U ljubav i mržnju slijepu.
I ne mogu ni blagorodnu nadu, ni okrepu
U njoj naći. I gramatika moći
Drži ih stalno u istoj hudoj samoći.
Pokatkad ti se učini:
Na njih su bačene iste čini
Kad razdvojeno je svjetlo od tame.
I zato kad u jeziku ne čame
Nego u vrijeme siđu te zamjenice
Jedna drugoj budu čas ubice,
Čas ljubav što troši se nemilice.
