Danijel se s mukom uspio zadržati da ne padne dok mu se tijelo ljuljalo čas na lijevu čas na desnu stranu. Pri pogledu na beskonačne stubove knjiga naredanih svuda oko njega osjećao je mučninu u stomaku. Kako je iko mogao napraviti takve kule u vazduhu bez opasnosti da one ne padnu i u prah samelju čitave univerzume prašine i insekata podno sebe? Znao je da je njegov, sad već pokojni stric, bio učitelj engleskog jezika i strastveni čitalac – ono čemu se tek uvjerio, međutim, bila je razmjera i predanost te strasti. Zadivljen tim otkrićem Danijel u sebi otkri i jednu novu emociju, nepoznatu do sada, neku vrstu slabašnog osjećaja bliskosti spram čovjeka sa kojim se njegov otac nije baš najbolje slagao. Karakterna suprotnost i deset godina dobne razlike učinili su da se odnos dvojice braće svede na ritualne razgovore uz pivo za vrijeme rijetkih obiteljskih okupljanja ili komentarisanje utakmice dok žene u kuhinji spremaju pečenje za svaki put isto novogodišnje slavlje. Bili su dvije različite osobnosti i Danijelov otac je strica uvijek opisivao kao ekscentrika sa čudnom opsjednutošću knjigama i zagrobnim životom. Trudeći se da što lakšim korakom dodiruju parket koji je ucviljeno škripao, Danijel i gospodin Divjan probijali su se kroz hodnik do središnjeg dijela kuće. Oko njih, slojevi i spratovi francuske poezije, trubadurske lirike, sabrana djela Shakesperea, zatim nekoliko tuceta Hemingwaya, Dickensa, Steinbecka, sve sami klasici pomislio je Danijel i u sjećanje dozvao lik svog strica u smeđim pantalonama i kockastim, vječito naopako zakopčanim košuljama, sa jeans jaknom i dandy kačketom koji je sakrivao njegovu napola osijedjelu i ogoljelu glavu. Sve knjige bile su poredane po abecednom redu a u izgradnji stubova se, očito, vodilo računa o veličini, formatu i debljini korica, pa čak i o boji, jedino što je ovakav raspored ugostio i slojeve starije i svježije prašine sretno simbionizirane sa leševima moljaca i novopridošlim mušicama. Ono što sam do sada vidio, pomislio je Danijel, mogao bih pročitati za dva prosječna životna vijeka. Nastavio se probijati prema sobi koja je služila kao široki hodnik iz kojeg su vodile stepenice na gornji sprat, žalosno zaključujući da će tolika količina prašine vjerovatno izazvati napad alergije koju je dosad uspješno kontrolirao upravo izbjegavanjem ovakvih prostora. Svuda unaokolo – knjige, knjige, stubovi knjiga, i još knjiga – kuhinja ih je bila krcata pa je bilo očigledno da je kuhanje i življenje u ovoj kući imalo neki vlastiti bizarni raspored koji bi svakog prosječnog posmatrača natjerao da se zamisli o psihičkom stanju domaćina.
„Možda je bolje da se zasad ne penjemo na sprat“ – tišinu i cviljenjenje parketa prekinuo je staloženi glas advokata, koji je uostalom primijetio Danijelovo nezdravo bljedilo i mrštenje – reakcije koje je po svoj prilici ovaj sredovječni gospodin i očekivao.
Nakon što su raspravili nekoliko pravnih detalja i ugovorili sljedeći sastanak, gospodin Divjan odvezao je Danijela kući gdje je uz šolju nesscaffea dočekao ženu koja se vraćala sa posla i desetogodišnjeg klipana za kojeg je još jedva vjerovao da mu je pravi pravcati sin. Danijelu je trebalo trideset godina da se uozbilji i shvati da mu život baš i neće ići u pravcu borbe sa krokodilima i kupovanju tajlandskih prostitutki, nego da će, po svoj prilici, urediti život kao i većina njegovih prijatelja i kao, uostalom, svi muški potomci njegove familije unazad nekoliko vjekova. Mersiha se pojavila na vratima noseći oblak ružičastog mirisa i eleganciju koju nije ishlapljivao niti osamčasovni rad u banci. Sačekao je, kao smjeran muž, da se osvježi u kupatilu i presvuče u cvjetnu haljinu koju je toliko volio, ne skidajući i dalje ružičasti oblak iz svoje kose, za koje je vrijeme on pomogao Mirzi da postavi stol za ručak i porculanske čaše u kojima je mogao vidjeti odraz osmijeha zadovoljnog i ugojenog četrdesetogodišnjaka. Nakon što su prvi zalogaji hrane nestali u njezinim ružičastim ustima, Danijel je ovlažio usta i otpočeo razgovor.
Bio sam danas sa stričevim advokatom, gospodinom Divjanom. Fin čovjek. Pomoći će nam srediti sve detalje oko ostavštine.
Da? To je odlično – promrmljala je Mersiha.
Ali ima još nešto – nastavi Danijel.
Ima?
Da. Te… knjige. Mnogo knjiga. Ne znam kako da objasnim – zaista nije znao – to su gomile i tuceti knjiga koje treba negdje… sa kojima treba nešto učiniti. Mislio sam da sutra odemo pogledati, možda uzeti neke najvrjednije primjerke a ostatak nekako smjestiti… negdje – Opet mu je ponestalo riječi jer nije imao ni trunke ideje gdje bi za ono uopće mogao naći mjesta.
U redu. Nađemo se sutra gore, kad ja završim – kratko je rekla Mersiha.
A Mirza? – upitao je Danijel. Šta će s Mirzom? Ni on nije bio pošteđen alergije na prašinu.
Povešću i Mirzu – rekla je Mersiha i time je sve bilo utanačeno.
Vratio se u stričevu kuću. Prašinaste izmaglice je nestalo i sada je sve bilo jasno i oštro. Oko njega su ponovo bili redovi knjiga ali sada su, začudo, knjige bile blješteće bijele boje. Kada je prišao jednom tucetu i zagledao se bolje sa užasom je zaključio da na njima piše ista riječ: njegovo ime, Danijel. Nekoliko trenutaka zurio je u krupna crna slova a zatim požurio iz sobe, niz stepenice do kuhinje. Nejasno je pomišljao kako mu treba čaša vode i onda da se nosi odavde. U kuhinji je, međutim, osupnuto zastao i osjetio kako mu trni svaki milimetar kože: tu nije bilo niti jedne knjige. Prostorija je bila prazna, jednako kao i hodnik na kraju kojega su se spasonosno nazirala smeđe lakirana vrata. Tok Danijelovih misli odjedanput je prekinulo bučno padanje knjige na pod – i kako, očito, stvari nisu bile normalne – Danijel je protrnuo još jedanput od glave do pete a zatim požurio ponovo uz stepenice, hoteći pronaći izvor buke. Sada je otvorio vrata sobe u kojoj je čas prije ugledao svoje crno odštampano ime na blještavoj površini knjige i isti tren požalio ovu odluku: na sredini sobe, u kojoj sada više nije bilo mnogo knjiga nego tek pokoje tuce po uglovima, stajala je stara stolica za ljuljanje i u njoj, čini se, ljudska prilika okrenuta leđima prema Danijelu. Ovo se ne dešava, pomislio je Danijel dok je čekao, kao akter u nekom jako sporom snimku, da se stric iz svoje stolice lagano promeškolji, ustane i osmjehne mu se, dok mu pozdrav zaglušuje pad još jedne nespretno posložene knjige.
Ne brini Dani. To se stalno dešava – rekao je stric i rukom pokazao na blješteće bijeli zid na kojem se sada razlijevalo krvlju ispisano Danijelovo ime…
Probudio se okupan hladnim znojem. Mogao je osjetiti jednu ustrašenu kap kako se slijeva tačno posred njegove kičme sve do trtice.
Sljedećeg jutra porodica se sastala u određeni sat ispred stričeve kuće. Bio je vruć junski dan bez ijednog oblaka na nebu. No čini se da su stigli u nezgodan čas jer je ispred kuće već stajala jedna starija gospođa, ljubopitljivo se smiješeći prema došljacima dok je jednim zrikavim okom, čini se, držala na nišanu kuću i primamljivu misteriju koju je ona krila. Gospođa Wellch, Njemica, nije se dala lako otpratiti: morali su joj objasniti da je njezin susjed doista bio vrlo strastveni čitalac i da će se sljedeći put navratiti na kafu i kolače od kokosa kako bi o tom „ ljubaznom ali Bože tako zamišljenom“ čovjeku prozborili još koju. Napokon su ušli.
Dočekali su ih bezbrojni stubovi od knjiga, prašina i mrtvi kukci. Zadah ustajalosti, jer je jučer Danijel, što zbog uzbuđenja i nelagode, što zbog opreznosti, ostavio čvrsto zatvorene prozore.
Wow, mama! – uskliknuo je Mirza kada je ušao u kuhinju i ugledao jednu enciklopedijsku zbirku.
Mogu li ovo ponijeti, mogu li?
Možeš, čim dogovorimo neke detalje sa advokatom – reče Danijel.
Mirza je klimnuo glavom i otrčao uz stepenice dok su dvoje odraslih nastavili razgovor.
Danijele – reče Mersiha okrenuvši se prema njemu, zaleđenog lica – šta se ovdje događalo?“
Pa…to, vidiš. Volio je knjige, skupljao ih je, i ta strast se razmahala još više od kada je otpušten sa posla.
Otpušten, zašto? – glas joj je postao podozriv i očajan
Navodno je pomagao studentima da prepišu test iz matematike. Proslijedio im je neke urneke, neke zadatke… Otac je govorio da je bio dobar i glup. Govorio je također da će ga ljubav prema ljudima ubiti.
Ljubav prema ljudima… – nasmiješi se ironično Mersiha – ta čini se da nije bio baš druželjubiv.
Nije, otkako je otpušten. Tada se povukao u sebe i predao svojim knjigama. Počeo je izučavati neke okultne stvari i žrtve demonske perzekucije, šta god da to značilo.
Otkud to znaš?
Tek što Danijel zausti da odgovori kad sa gornjeg sprata dopre vrlo prodoran zvuk, kao da je neka ogromna knjiga pala sa najviše police. Štaviše, i čitava polica. Požurili su na sprat nadajući se kako je stvar bila samo u Mirzinoj uobičajenoj trapavosti i da će nakon što vrate stvar na mjesto otići odavde i sve zaboraviti: čudnu kuću, redove knjiga, prašinu, i priču o jednom žalosnom kraju karijere. Konačno, ušli su u stričevu sobu a tu je, kao posljednja stvar koju bi Danijel mogao poželjeti, stajala stolica za ljuljanje i u njoj, lagano se ljuljajući naprijed-nazad, desetogodišnjak sa lukavim osmijehom na licu.
Je li sve u redu mali – upita Mersiha.
Da mama – kratko je odgovorio i nastavio se smiješiti.
Šta ti je smiješno – reče sada Danijel, osjećajući kako nelagoda raste iz njegovog želuca sve do grla.
Ma, ništa posebno. Samo je stric vrlo zabavan.
Danijalov pogled se zaledio dok je krajičkom oka posmatrao bljedilo Mersihinog lica i polako izustio:
Mirza, sine, stric je umro. Mrtav je već sedam dana.
Nemoguće – reče dijete – inače ne bi mogao zaprimiti knjigu na današnji dan.
Knjigu? O čemu pričaš? – Ne, to nisu čista posla. Možda ja ovo sve sanjam jer samo san može biti istovremeno tako glup i jeziv.
Mirza se sada počeo glasno smijati dok mu se malo tijelo treslo. Ustao je i pružio im knjigu koju je dotad pažljivo držao na krilu i pokazao pečat na njenoj prvoj stranici: 15.6.2012. Dan preuzimanja narudžbe. Današnji dan. Grčevito je stao premetati knjigu u rukama, kao da iz nje može istisnuti glas, zvuk, neki dokaz, alibi, jer je nadasve mrzio zapetljane stvari izvan dosega racionalnog znanja; prelistavao je stranice ispisane na češkom ili poljskom jeziku ( nije bio siguran i nije ga bilo briga), sve dok napokon iz knjige nije ispala majušna ceduljica sa sitno nažvrljanim slovima. Uzeo ju je u ruke kao da mu život zavisi od toga i pročitao naglas:
Dragi Dani,
Zar si zaista mislio da bi ti tvoj ludi stric mogao priuštiti išta više od šale koje ćeš se sjećati dok si živ? ( riječi „ lud“ i „ dok si živ“ bile su podebljane)
Čuvaj mi moje miljenice i znaj da stric nikada nikog nije prevario.
PS Pozdravi mi Mirzu
Sve troje su se sada zagledali. Danijel u sebi zaključi kako će mu trebati nekoliko dana da stvori mišljenje o svemu ovome. I da odluči šta će sa knjigama. Ah, da, miljenice. I upravo u trenutku dok je posljednji slog ove riječi zamirao u njegovim mislima, dole, ispod njih, jasno se čulo kako pada još jedna knjiga.
