Niko ne shvata da neki ljudi troše ogromnu količinu energije da bi samo bili normalni.
Albert Camus
1.Poricanje & Izolacija
Neka sjećanja zadrže se duže od drugih. Čini se da rad pamćenja funkcioniše po uzoru na evoluciju: samo najjači fragmenti bivših nas mogu da ostanu, samo najtvrdoglavije priče preživljavaju. To je, donekle, dobra stvar jer život bi bio bezvrijedan kada bismo se svaki dan budili čisti, svježi, novi i neopterećeni.
Naravno da se zajebavam. Kada pripadate mojoj vrsti, jedini siguran modus egzistiranja jeste zauzimanje krajnje ironičnog stava prema svijetu. No, ne želim požurivati stvar. Mogli biste napustiti moju priču prije nego što stvorim sjećanje vrijedno preživljavanja.
Prva stvar koju pamtim iz djetinjstva uključuje brata, oca i mene, travnatu površinu ispred kuće i milosrdnu toplinu sunca s početka proljeća. Brat je dvije godine mlađi, obojica smo veseli odrpanci u onom blaženom stanju prije početka škole, kada je suština života u zadovoljavanju primarnih potreba: igre, hrane i sranja. Sunce je okruglo i neobično jako za proljetno jutro: nas dvojica stojimo u dvorištu i buljimo u nebo. Bio sam fasciniran suncem – moja čula su bila hipertrofirana i prejaka za kognitivne mogućnosti šestogodišnjaka.
„ Vidi,“ – rekao sam bratu – „ Sunce je ustvari nešto drugo.“
„Šta?“ – upita on zaškiljivši prema nebu.
„ Unutar Sunca nalazi se raj. To je mjesto za najbolje ljude. Ali da bi stigao do raja moraš proći kroz vanjski dio Sunca, a to je ovo što vidiš, debeli omotač od vatre. To je užasno teško.“
Sjećam se da su se njegove oči rastvorile kao mijehovi i ja sam, pogrešno, u njima prepoznao divljenje. Trenutak kasnije moj mali brat je počeo da plače i otrčao je ocu, koji je za to vrijeme krečio mladice ispred kuće. Otac je čučnuo i privio ga uza se, a zatim se ispravio i pogledao prema meni. Mogao sam ga sasvim jasno čuti kako kaže: Zapamti, Mićo, tvoj brat ima nesvakidašnju maštu.
Od tada sam odlučio da prestanem dijeliti svoju nesvakidašnjost sa drugima: nisam želio da ikada više rasplačem svog brata i da me otac ikada više gleda onako kao taj dan.
Osim toga, uskoro sam krenuo u školu i našao sam se zaokupljen novim svjetovima: zavolio sam matematiku i tehnički odgoj i najveći dio slobodnog vremena počeo provoditi sa stvarima koje su smirivale moju maštu: brojevima, geometrijskim oblicima, skupovima.
Sistem je značio red i sigurnost – bio je to moj privatni raj.
2. Bijes
Brzo premotavanje unaprijed nekoliko godina: u ovom vremenu je apsolutno nepotrebno da se komunikacija nepotrebno opterećava. Moj mlađi brat više nije umazani plačljivac sa očima velikim poput mijehova dok mu uništavate viziju svijeta – sada ga zamislite kao neobrijanog dvadesetogodišnjaka koji, neobično traljavo, parkira žutog Buicka ispred „ Buržujske svinje“. Vozi bez dozvole ali živo ga briga jer autoriteti su nam odavno prestali biti problem. Sa udaljenosti gdje sjedim, pijuckajući moj omiljeni Bloody Mary, teško je sa sigurnoću znati je li samo pijan ili i nadrogiran. Klasični pothead – nikad ne znaš na kojoj frekvenciji otriježnjenosti funkcioniše taj dan.
„Ej buraz“, klima mi veselo i baca cigare, ključeve, mobitel i svežanj novčanica na sto.
„ `Oćeš pivu, da ti sapere tu buržujsku pišaku?“
„ Meh…može“, nasmiješim se, neraspoložen za doskočice.
Razgovor će zamrijeti prije nego je i počeo. On će sad tu sjediti, zamišljen i samodostatan, ispijajući pivo i pušeći dok se ne pojave dripci sa kojima će sat kasnije visiti na nekom privatnom partiju. Podrigujem i naslanjam dlanove na glavu, mračno zaključujući da mi čak i dah miriše na smrt, na melanholiju.
U posljednje dvije godine imao sam seks tačno dva puta, ne računajući jednu neuspješnu predigru sa curom koja je bila previše pijana za nastavak. Za čovjeka čiji je psihotični fokus primarno seksualan, to je vrlo loša računica. Dražesno bezazlena Marina bila je oba puta previše vlažna, a ja previše napaljen da bi stvari trajale duže od deset minuta. Nije se žalila – činilo se da i njoj nedostaje muškarac.
Hronični manjak seksualne prakse, međutim, obilato su nadomještali svi mogući oblici mentalnog silovanja – moji su zlostavljači bili savršeno pažljivi, odmjereni, i zločesti. Najčešće sam ih označavao kao „jebači uma“, ali za ovu priliku i u znak poštovanja prema belles lettres, zvat ću ih, jednostavno, oni. Oni su bili svuda. I sad su ovdje, vrzmaju se okolo i ispijaju piće u „Buržujskoj svinji“, prolaze kolima pored mene kada džogiram, stoje iza mene u redu na kasi, pozdravljaju me, tapšu po ramenu: oni su moji prijatelji, poznanici, ljubavnice, poslužitelji, moja mati i otac, buraz i njegova ženska, ponekad čak i moj debeli mačak Gonzo. Ovdje su, rekoh, ali vremenom sam naučio da se ne obazirem.
Ignoriranje vlastite psihe je, međutim, težak posao. Kao da plivate u hladnoj rijeci dok krepavate od hipotermije. Trudite se misliti na drugu obalu, i da vas tamo čeka nešto što čini vrijednom čitavu tu patnju.
„ Idemo?“ – Mića me vuče za rukav jakne.
Idemo.
Vozit ćemo se njegovim Buickom, jer ja sam kola slupao posljednji put kada sam vozio Marinu kući. Imao sam tad genijalnu misao da je pušenje trave stvar za klince, početnike, i da se uostalom njezino dejstvo na taj način razblažuje – travu ćemo jesti – rekao sam Marini i ona je bila dovoljno glupa i zaljubljena da to uradi. Dva sata poslije i dalje smo bili na zadnjem sjedištu auta, stonirani do bola, nesposobni da se pomaknemo makar toliko da bi se parkirali na sigurno mjesto. Marinin otac je došao nešto kasnije – sjećam se njenog čeznutljivog pogleda dok se kamionet udaljavao ali nije mi padalo na pamet da je ikada više zovnem. Prvo što sam uradio nakon što sam uspio upaliti staru mašineriju je da sam se zabio u stub rasvjete. Bila je to vražija noć.
Ljudi poput mog brata uzimaju drogu da bi poremetili sistem, red, normu i okove klišeizirane percepcije – to je, uostalom, i ultimativna svrha intoksikacije. Ljudi se drogiraju da bi vidjeli i doživjeli stvari – ja to radim da bih prestao vidjeti i doživljavati. Trava, alkohol, nikotin davali su mi toliko žuđenu obamrlost čula i blokadu misli: ne-misliti je značilo mir i spokoj i koliko god trenutačno jedinstvo sa samim sobom.
Kako sam sa takvom spoznajom mogao sebe smatrati ljudskim bićem?
Kako je bilo moguće da ih sve odreda, strasno i iz dna duše, ne mrzim?
3. Pregovaranje
U psihologiji postoji teorija da ljudi koji umiru prolaze kroz pet emocionalnih faza: poricanje, bijes, pregovaranje, depresija i pristanak. Oni koji dođu do faze prihvatanja obično napišu knjigu o svom duhovnom putovanju. Ja sam se, međutim, odlučio da pišem prije pretpostavljenog katarzičnog završetka, dijelom i zato jer smatram da dobre priče ne nastaju iz pomirenosti sa svijetom i sudbinom. Osim toga, cijela ta mitologija skovana na idejama viših razloga frustrira me više nego činjenica da sam neizlječivo bolestan. Jednom kada dobijete svoju šifru, tu sterilnu verziju zvanične dijagnoze, pred vama su dvije opcije: potražit ćete utjehu u vjerovanjima koja stoljećima održavaju čovječanstvo na okupu ili ćete zguliti sa sebe naslage onoga što su vas godinama učili i ostati sami i goli kao papir na vjetru. Izgnani iz popularnog društva, možete i dalje viriti iza leđa ljudi okupljenih oko onoga što terapeuti zovu konsenzusom stvarnosti, ili se možete povući da, ogorčeni i puni prijezira, osmislite kraj za vlastitu disidentsku priču.
Ljudi koji vjeruju u Boga posjeduju ispisane obrasce za traženje pomoći u bezbroj situacija. Pretpostavljam da je to mnogo lakše, jer oni mogu sačuvati energiju za neke druge borbe. Ljudi kao ja utroše veći dio života na traženje pravih riječi i ravnopravnih sugovornika.
U trenutku dok sjedim poluzavaljen u fotelju, slušajući dijelove razgovora koji dopiru kroz oblake zelenog dima i crvena svjetla lampiona, i pokušavam smisliti dovoljno dobrih razloga da ostanem tu sljedećih dvanaest časova – mogu samo zaključiti da trenutačni bilans mog života bilježi gubitke u oba stupca esencijalnih potreba.
„ Fallout 4 je mrak, čovječe“, isceri mi se neki tip u facu.
„ Zašto si toliki peder?“, dodaje crvenokosa cura, naslanjajući se na rame onog tipa.
„ Uzmi pepermint“, govori Mića.
„ Povuci dim i dodaj Daksiju“
„ Jesi ti okej, čovječe?“
„ Zamišlja svoju mater, golu i nasapunjanu“
„ Otresi pepeo, sjebaćeš mi fotelju“, ponovo Mića .
„ Evo ga diže se. Sad će povratit. Povrati, hajde. Povrati!“
Između nekoliko vrsta glasova koje svakodnevno čujem, najviše me živciraju oni koji poput paničnih malih štrebera komentiraju moje radnje i oni koji su uživljeni u ulogu režisera nekog bolesnog trećerazrednog pornića. Osjećaj je otprilike onakav kao kad bi vas neko uporno posmatrao dok serete. Svejedno. Okrenut sam naizvrat dovoljno dugo da bi mi to stvaralo značajnije poteškoće. Fokusiram svoja čula na Spoon, upravo puštaju My mathematical mind.
I wanna change your mind
Said I wanna set it right his time
I’m looking through you
You know who you are
And planning for the apocalypse
Is not considered
Considered cool
Gotovo pobožno gutam opori okus trave, duhana i vina i obraćam se burazu:
„ Ej, znaš o čemu sam razmišljao?“
„ Kaži“.
„ Kako bi dobro bilo da sad, usred ove napušene scene, dođe Sigmund Freud. Šta kažeš?“
„Hahahahah, kralj si.“
„ Pazi, ozbiljan sam. Znači, ulazi Sigmund Freud. Kreće se lagano kroz ovu smrdljivu hipijevsku rulju i sjeda za stol u uglu. Sam, skuliran, namigne za piće, a zatim vadi kokain u pozlaćenoj kutijici i šmrka. Šmrka, jebote, ko da je sam na svijetu“.
„ Šta bi mu ti reko?“ pita Mića, oduševljen idejom.
Zavalim se u stolicu i zatvorim oči. Je li Bog uzeo Freuda ili nam je Freud uzeo Boga?
4. Depresija.
U uglu sobe sjedi dvadesetdvogodišnji šizofreničar, smješka se pospano i fućka dokhu. Svijet se doima ispranim, život besmislenim. Nije pomišljao na samoubistvo, jednostavno je osjećao strašnu dosadu. Šta dalje činiti, gdje se djenuti? Cigare, alkohol, partiji, filmovi, video igre, barovi i crna ravna linija od tačke A do tačke B. Dosada, i stalan osjećaj da je zauvijek drugačiji, makar se fleksibilnost njegove percepcije ponekad doticala svjetova drugih ljudi.
Njegov unutarnji konflikt bio je u svojoj prirodi seksualan – stvar zbog koje je razvio osjećaj gađenja prema svemu tjelesnom. Biseksualnost – perverzija, čudovište, zazorno, podvojeno, odvratno. Koncept za koji je mislio da će ga osloboditi okova društveno prihvatljivog na koncu ga je zatvorio u samicu vječne perzekucije. Sada je nastojao da se oslobodi pretjeranog razmišljanja o bilo čemu – strategija koju je od milja zvao stanje praznine.
Bilo je to ionako pitanje perspektive. Kada osjećaš da ljudi mogu čuti tvoje misli, vidjeti ono o čemu maštaš, osjećati ono što osjećaš, unutrašnji život dobija značaj koji mu prije nije bio svojstven. Ljudi čija je privatnost njihova lična svojina u mnogo su boljoj poziciji da zadrže veselu filozofiju konformizma – spoznaja koja ga je često ostavljala mračnim, ljubomornim i umornim od svega.
Kako se sve to desilo? I zašto baš njemu?
Mića mu je jednom kazao pametnu stvar, kao odgovor na pitnaja koja je uporno postavljao. „Bez ikakvog dobrog razloga“, rekao je, i to je otprilike jedina stvar koja je mogla zvučati smisleno.
Čovjek sa hipertrofiranom introspektivnom osobnošću okrenuo se protiv sebe sa najsavršenijom oštricom mazohizma. Naselio svoju nutrinu stvarima na koje niko ne pomišlja, zakupio svojoj osobni inferno. U svemu tome, bio je svjestan da nije poseban i da njegov slučaj zauzima nešto manje od dva stupca u bolničkom formularu. Ipak, život se morao nastaviti unatoč činjenici da se Zemlja se nije prestala okretati zbog jednog šizofreničara. Sada je stvar samo u strategiji. Umjesto bolne svjesnosti, usvojiti stanje ignoracije. Još bolje, indiferentnosti, stanja praznine.
Nagnuo je čašu da ispije zadnji gutljaj vina i posljednji put pogledao u djevojku koja ga je netom prije upitala zašto je peder. Sada mu se smiješila, gotovo podatno. Bila je to cura njegovog rođaka, sjetio se kroz maglu, i sigurno ne bi bilo pametno da je nastavi gledati ovim polublaženim pogledom. Ustao je i kimnuo bratu. Vrijeme je. Kod kuće spava debeli Gonzo kojem treba dati jelo. Na kraju večeri, i njega je neko čekao.
5. Prihvatanje
Od ljudi koji pišu knjige o duhovnom putovanju za očekivati je da ponude završetak koji uljeva smirenost i nadu. Ja nisam počeo sa tom namjerom pa si dajem za pravo da vam uskratim iole smislen kraj. Stigao sam, dakle, kući ( svjestan da je moja pripovjedačka nekonzistentnost očita – već sam prije rekao da ne vozim kola) i zovnuo Gonza: pogledao me sa nekom mješavinom dosade i privrženosti svojstvene prijateljima koji su već dugo oslonjeni jedan na drugog. Sa ovakvom umiješnošću vođenja naracije, bit ću sretan ako napišem deset strana. Otvaram laptop i osmjehnem se bjelini ekrana: blank state. Vraćam se, u mislima, čiča Freudu, koji mi se iz još uvijek nepoznatog razloga čini jako bitnim za čitavu priču. Glavni lik zvat će se Mortimer, jer je to ime koje je trebao nositi popularni Mickey Mouse: odlučili su ga promijeniti jer je Mortimer zvučalo suviše bolesno.
Crvenkasta svjetla lampiona značajno su zasvijetlila kada se Sigmund Freud primaknuo i upiljio u mene oči okrugle i svjetlucave od kokainskog praha: Recite mi, mladi gospodine Mortimer, kada ste prvi put imali seksualne fantazije?
