Gdje dječaci odlaze da umru
Oblakov je gledao u čovjeka na tlu. Čovjek na tlu je sklopio oči i otvorio ih jedan trenutak poslije, dugo i polako, kao da je na vjeđama imao nevidljive tegove sna ili predugačke starosti. Njegova gusta brada, požutjela od nikotina, bila je jedna od brada kakve muškarci u prešutnom pravilu predaje nemarno puste da jednostavno bude, i zbog koje gornja usna u muškarca izvede magični čin nestajanja.
Oblakov je uzeo nezahvalnu slobodu pretpostavke i zamislio toaletni kredenac čovjeka na tlu, i u ovom toaletnom kredencu zarđali brijač i sasušene kanjone na sapunu za brijanje. Bio je živ, bradati čovjek, ali je u isto vrijeme i umirao. Vjerovatno ne osjeća bol, vjerovatno ne osjeća bilo šta, mislio je Oblakov. Ovo je bila istina. Bol je za čovjeka na tlu bila tautologija. Svejedno, Oblakov se mogao zakleti sa jednom rukom na srcu a drugom na svemu što je smatrao svetim da su maločas oči bradatog čovjeka bile mrtve. Kao mineral davno izvađen iz vode, suh i nasamaren.
Da li ste ikada pogledali u oči mrtvog čovjeka? Moram pitati.
Oblakov jeste. Mogao bi vam reći sve o ovome. Kroz um mu uvijek prošeta paradoksalna i praznovjerna misao da bi se mogao utopiti u mrtvim zjenicama pokojnika, samo ako se usudi zakoračiti u njih, kao u blatnjavo zelenilo močvarne vode. Ova misao je identična strahu od visine, košmaru u kojem Oblakov hoda po ivici nebodera ili hotela za samce. Strah od visine je strah od jednog koraka dalje, od ključnog koraka preko ivice zida koji rješava sve čovjekove probleme jednom i zauvijek. Samo ukoliko se Oblakov usudi. U trenutku kada stane s obje noge na kameni brid zgrade i pogleda dolje u pločnik, u sićušne ljude i automobile, počne promišljati o mjestu na pločniku na koje će pasti, kako ne bi završio na leđima nekog nesretnika. Oblakov, ipak, posjeduje savjest. Ne bi želio povesti u smrt bilo koga, osim sebe. I onda se probudi, juri iz kreveta kako bi provjerio u ogledalu da je to doista on, veoma živ i veoma tu.
Vidite, Oblakov se ne boji visine. Boji se da bi mogao zakoračiti.
Pali čovjek je ležao na travnjaku, u hladu masivnih orahovih krošnji, samo nekoliko ljudskih stopa kratko od ivice betonskog pločnika. Oblakov je pomislio dati mu neko ime po kome će ga zvati. Bilo koje. Možda ime palog anđela koji nosi mnoga ljudska lica, lica žena i muškaraca podjednako, i koji zna ljudske misli i može ih mijenjati po volji. Zatim se predomislio. Ponekad je radio ovo, davao imena ljudima koje je pronalazio mrtve. Oblakov je stresao tisuće žmaraca niz kralježnicu od pomisli na kost koja je probila mišiće i kožu. Neprirodan zgib na mjestu ispod koljena gdje ne postoji zglob, pravio je od čovjekovih nogu uvrnut grafem. Na plavim hlačama bila je tamna, mokra mrlja od krvi. Zemlja i njegova odjeća su upijali crvenu tekućinu iz napuknute lobanje.
Samoubistvo, nema sumnje, pomislio je Oblakov. Pokušaj samoubistva, ispravio se. Prizor nije bio prijatan, ali je bio podnošljiv. Oblakov je vidio daleko gore. Spektakl ljudske predaje kojem je sad prisustvovao bio je nekako čist. Nov. Dva tjedna ranije bio je u prostoriji sa djevojkom koja je odlučila provjeriti šta će se desiti ukoliko uperi očevu napunjenu pušku (za lov na fazane) prema svom licu i pritisne okidač. Učinila je ovo u fotelji za ljuljanje, okrenuta zidu na kojem su visjeli kolaž obiteljskih fotografija u skupocjenom zlatnom okviru i dvije reprodukcije flamanskih majstora. Djevojka je pronađena tri dana poslije nezgode. Oblakovu je kroz um protutnjalo nekoliko razloga zbog kojih je djevojka mogla prekratiti svoj život, i svaki se doimao nedovoljnim. Nakon nekog vremena naviknete se na mirise, Oblakov će se okrenuti prema vama i reći vam glasom koji je jednu frekvenciju niži od laži, ukoliko to samo zatražite od njega. Nakon nekog vremena naviknete se na bilo šta, reći će još, gledajući vam izravno u oči, sad već uvjereniji u istinitost onoga što govori.
Dok je Oblakov hvatao snimke njene nepostojeće glave i krvavog zida iza nje, policajci u hodniku su se smijali šali koju je jedan od njih upravo ispričao. Već su vidjeli ovakve stvari. Djevojka sa presječenim arterijama, usamljeni starci obješeni na potporne stupove u dnevnoj sobi i prevrnute stolice na podovima, supruga pretučena jedan put previše, sa glavom u plinskoj pećnici, pedeset-i-nešto-godišnjak na toaletu, sa hlačama spuštenim oko gležnjeva i napuklim aneurizmom. Vidjeli su sve. I više ne mare, ukoliko su ikad. Možda zato pričaju viceve, kako bi se bolje nosili sa stvarnošću, kako bi je zanemarili. Možda ovako, djevojka bez glave nije tu. Ne postoji.
Pored nogu čovjeka sa bradom, prateći paradigmu nepredvidivih kretnji, pao je list papira. Prije nego što je završio na tlu Oblakov je ugledao njegovu sjenku i pratio papirnati pad kroz leću svog fotografskog aparata, uhvativši četiri snimke hartije koju je nosio vjetar i vukla gravitacija. Krv je prijetila njegovoj bjelini i slovima ispisanim na pisaćoj mašini. Oblakov ga je uzeo palcem i kažiprstom lijeve šake prije nego je postao natopljen crveno. Na tlo je pao još jedan komad papira, pored slomljene noge. I još jedan. Oblakov je pogledao gore prema mansardi, i samo na trenutak ugledao kovrčavu glavu dječaka kako nestaje u unutrašnjost stana. Sagnuo se i pretražio džepove hlača palog čovjeka i unutra pronašao samo nekoliko zgužvanih novčanica. Osvrnuo se oko sebe, i strpao novac u svoj džep. Bili su još uvijek sami, propali samoubica i Oblakov. Zrak je mirisao na zrele orahe i jednu neuspjelu smrt. Papire je presavio jedanput, drugi put i pažljivo ih spustio u unutrašnji džep sakoa. Odlučio je pogledati šta onamo stoji nakon što se uspne do potkrovlja.
U trenutku kad je čovjek sa bradom trepnuo očima, Oblakov je bio prilijepljen za tlo, sa svojim tijelom uz njegovo, sa svojim licem vrlo blizu njegovog, izbjegavajući dodirnuti lokvu od krvi. Nastojao je uskladiti svoje gledište sa njegovim. Čitatelji će biti oduševljeni, pomislio je fotograf. Već je mogao vidjeti svoje fotografije bradatog čovjeka u sutrašnjim dnevnim listovima. Fotografije ljudi koji se bacaju sa vrha zgrada u kojima su živjeli čitav svoj život plaćaju se vrlo dobro. Ljudi žele vidjeti dnevnu mjeru krvi i patnje uz svoju jutarnju kafu ili kasnovečernju čašu likera u boji. Žele se osjećati dobro. Sigurno. Žele osjetiti da su živi i da im je bolje nego drugima. Oblakov je udahnuo duboko dok je pomišljao sve ovo.
Fotografije muškarca koji se bacio sa petog sprata su vrijedile mnogo novca. Fotografije muškarca koji se bacio sa petog sprata i preživio pad – vrijedile su mnogo više.
Zgrada u koju je Oblakov kročio bila je jedna od starijih u ulici koja je dvadesetak metara dalje završavala ćorsokakom, izgrađena početkom dvadesetog stoljeća, bez dizala, sa mnogobrojnim slojevima masne uljane boje na unutarnjim zidovima i metalnoj balustradi, sa naličjem od kamenih cigli, sa vlažnim zadahom propadanja, sa venecijanskim prozorima i prilagodivim štrikovima za sušenje veša ispod svakog prozora. Oblakov se uspeo dugim i hitrim koracima preskačući svaku drugu stepenicu. Zadnji sprat je završavao prostranim četvrtastim hodnikom, koji se Oblakovu činio kao traćenje prostora. Na desnom zidu hodnika ugledao je naslonjen plavi bicikl, kakav je nekoć posjedovao njegov otac. Slučajnost, pomislio je Oblakov. Potkrovlje je imalo dvoja vrata: jedna su polukružnim metalnim stepeništem vodila do šljunkom pokrivenog krova zgrade, a druga su bila odškrinuta centimetar ili dva, i pozivala Oblakova u dom čovjeka sa bradom. Zašto nije izabrao baciti se sa vrha zgrade, zapitao se Oblakov, cijeneći da bi dodatna visina vjerovatno napravila razliku između sigurne smrti i propalog suicida. Na vratima nije bilo ime vlasnika stana. Oblakov je stupio u mansardu. Osjetio je nešto na poleđini vrata, baš na mjestima gdje kosa prestaje da raste i postupno prelazi u dva simetrična stupa prorijeđenih malja, kad je zakoračio preko praga. Osjetio je vjetar nečijih riječi, eho izgovorenosti, kao kada neko šapne riječi nečujno niz dlačice na koži, ostavljajući sugovornika da otključava njihovo značenje, ne po njihovoj čujnosti već po dužini vibrirajućih valova. Osjećaj je bio sličan vizuelnoj slici već doživljenog. Jedina razlika bila je u ovome: Oblakov nije bio u ovoj prostoriji ikad ranije, čak ni u svom umu, ali je nekad prije čuo ove riječi. Bio je razumio šuštanje na potiljku na isti način na koji je ponekad prepoznavao nečije lice, ali ne i otkuda ovo lice zna. Prepoznao je riječi, ali ne i njihovo značenje. Okrenuo se uvjeren da će ugledati nekoga kako stoji iza njega. Bio je sasvim sam, iza njega je bio samo prazan hodnik, sa zidovima vrlo davno premazanim u maslinasto-zelenu boju, i biciklom naslonjenim na zid. Oblakov je napravio četiri sigurna koraka i tiho, pritiskom pete, zatvorio vrata mansarde. Propuh je privukao vrata njihovom okviru kao da su, oboje, vrata i njihovo ležište bili dva suprotna magnetna pola. S druge strane vrata Oblakov je čuo zvonce na biciklu. Dug, probijajući zvuk metalnog karambola. Prestao je naglo, kao kada neko dlanom pokrije zvono i upije njegovu zvučnu eksploziju. Propuh, pomislio je Oblakov. Glasno je izgovorio riječi dobro jutro, zatim napravio kratku stanku, rekao svoje ime i upitao ima li nekoga unutra. Nadao se tišini.
Dom propalog samoubice je mirisao na knjige, dim spaljenog drveta, grafit i boje, cigarete i toaletnu vodu. Čitav istočni zid prostrane mansarde bio je prekriven policama sa knjigama, LP pločama i uokvirenim fotografijama. Sredini prostorije zauzimao je debeli pilon od cigle ofarbane u bijelo. U jednom uglu bio je plavo-zeleni gouache na bijelom stalku – nedovršeni portret dječaka. Ispod je bila drvena kutija sa bojama i buketom kistova, i staklenkama prljave tečnosti. Lijevo, bio je metalni stol sa masivnom staklenom plohom. Na stolu je mirovala nedovršena šolja s crnom kafom, a pored šolje bio je stroj za pisanje. U mašini je počivao prazan papir. Na zelenom antiknom stroju je zlatnim slovima pisalo ROYAL. Rep slova R je pravio stiliziranu krivulju prema dolje i skoro doticao horizontalnu liniju slova L. Oblakov je osjetio svrab napisati nešto na papiru, proizvesti nezamjenjiv i nedvosmislen zvuk tipkanja, ali je umjesto toga dodirnuo šolju poleđinom svojih prstiju. Napitak je još uvijek bio topao. Želio je jaku i vruću kafu, i obliznuo usne. I još jednu poslije. Pogledao je prema balkonu i okviru naslona na kojem je, siguran je bio u ovo, maločas ugledao dječaka sa kovrčama.
Dovukao se do balkona, naslonio laktove na metalnu ogradu i pogledao prema dolje. Ugledao je čovjeka sa bradom na tlu, sićušnog poput šahovske figure, i prvi put se sažalio na samoubicu. Činilo mu se da ga poznaje, sad kad je bio nekoliko minuta u njegovom domu. Na njegovim laktovima ostali su sivi tragovi pepela.
***
Sto mu gromova, dobro znaš da ne smiješ biti ovdje! Ukoliko te neko vidi mogao bih izgubiti posao – prosviralo je kroz stisnute zube visokog čovjeka na vratima. Uvijek je psovao kao likovi iz stripova. Na sebi je imao plavu uniformu policajca. Ruke je naslonio na kukove. Na desnom džepu policijskog kaputa bila je bronzana pločica sa imenom L. Klim. Na vrhu njegove glave nekim se čudom uspijevala zadržati kapa kakve nose redarstvenici, kondukteri i generali, i čiju korist i svrhu Oblakov cijelog svog života nije mogao dokučiti. Fotograf nije čuo njegov ulazak. Htio je reći mu nešto o dječaku kojeg je ugledao na balkonu, ali se predomislio. Pogledao je prema staklenom stolu i ugledao tragove kreozotnog polena. Oblakov je prišao stolu i dodirnuo ružičasto-sivi prah. Bio je mekan i uglađen na njegovim prstima. Otmjeno brašno za kolače i heroin pomiješan sa strihininom, doprle su usporedbe u Oblakovu u um. Obrisao je prašinu sa prstiju o skut hlača.
Da li si završio sa fotografiranjem letećeg kretena i brisanjem prašine? – progovorio je policajac, prateći ga pogledom.
Jesam. Živ je, samo da znaš. Ne zadugo. Mislim da bi svejedno trebao pozvati najbližu bolnicu.
Onda dobro. Očekujem svoj dio novca na bankovnom računu, kao i uvijek – rekao je policajac Klim. Činilo se da uopće nije čuo dio o samoubici koji je preživio.
Sad moraš nestati, upravo namjeravam prijaviti sumnju počinjenog samoubistva. Pokušaja samoubistva – ispravio se sa cerom na ustima. Nadam se nisi dirao stvari u stanu.
Obojica su pogledali prema stolu. Klim je izvadio platnenu bijelu maramicu iz džepa, prišao staklenoj plohi i obrisao tragove Oblakovljevih prstiju u pepelu.
Prokleto dobra dojava, zar ne? – nastavio je Klim. Samoubistvo u pet nula pet sati ujutro. Baš u trenutku kad sam se vraćao natrag u postaju. Vidio sam čitavu stvar. Možeš li vjerovati? Pao je kao vreća kostiju. Bez ijednog glasa. Uh. Taj zvuk. Zvuk tijela koje pada na tlo. Trebao si to čuti. Da je to odlučio učiniti nekoliko sati kasnije, sve bi već vrilo ljudima iz susjedstva. Imali smo vrašku sreću. Hej, znaš li onaj o tipu koji ode u biblioteku po knjigu o samoubistvima? Odjebi, odgovori mu knjižničar, znam da je nećeš vratiti! Hi, hi, hi, hi. Da je nećeš vratiti. Shvaćaš? Hi, hi, hi. Ne?
Znaš li kako se zvao? – Oblakov je upitao Klima, na stepenicama dok su silazili. Pandur Klim je izvadio novčarku od smeđe kože iz džepa, zaustavio se pored svjetiljke na zidu i pogledao u slova na ličnoj karti. Pregradak u kome stoje novčanice je bio sumnjivo prazan.
Akim. Akim Vetrov. Hm. Znao sam jednog Vetrova. Albino Vetrov. Kreda, zvali smo ga. Hi, hi, hi, Kreda. Zašto želiš znati? Zar je bitno?
Nema razloga. Onako. U džepu sam pronašao dvije novčanice.
Nema na čemu – nasmijao se Klim. Oblakov je poželio udariti mu pljusku preko nasmijanog lica. Zatim se sjetio banknota u svom džepu.
Želiš li da stavim ponudu za fotografije odmah?
Naravno…
Oblakov je primijetio oklijevanje u njegovom glasu. Znao je da je Klim zaustio još nešto reći. A onda je rekao.
Mislio sam te pitati… Zašto si legao pored njega, kad si ga fotografirao? Izgledalo je… nekako…
Poetično?
…Morbidno.
Fotografirao sam njegov portret. I da li baš uvijek moraš biti skriven?
Ali, nisi držao aparat u rukama. Ne u početku. I ukoliko smo vani, da. Ne smijemo biti viđeni zajedno. Mogao bih…
Da, da, mogao bi izgubiti svoj posao, znam. Čekao sam pravu svjetlost. Bilo je previše sjenovito. Da li si vidio dječaka, gore u mansardi?
Kakvog dječaka?
Ništa, zaboravi – Oblakov je prekinuo razgovor, obraćajući pozornost na ekran svoje kamere i snimke koje je uhvatio ovog jutra.
Izašli su van, Oblakov jednu minutu poslije pandura Klima.
***
Oblakov je koračao brzo, ovlaš gledajući gdje gazi, pogleda uperenog ka fotografijama na malom ekranu fotografskog aparata. Nije gledao nazad, ali mu je u mislima ostala utisnuta slika policajca Klima kako čuči pored samoubice Vetrova i nešto mu govori u uho. Možda riječi simbolične utjehe. Možda riječi gega od maločas. Gledao je u portrete Akima Vetrova, čovjeka koji je živ, iako bi trebao biti mrtav. Gledao je u fotografije papira u zraku, i rukom instinktivno provjerio da li su još uvijek tu, u unutarnjem džepu njegovog sakoa. Možda je bio bolestan, nabasao je na misao Oblakov. Možda je bio nesretan. Možda je bio sam, nastavio je razgovarati sa sobom. Možda je znao nešto što drugi ne znaju, rekao je poluglasom, kao da je upravo riješio neraspletivu misteriju. Sad je gledao u fotografije Akimovog tavana. Knjige na policama. Portret dječaka. Otvorena vrata terase. Stol od stakla. Pisaći stroj. Šolja.
Zatim je stao. Bio je samo jedan ugao ulice daleko od svoje kuće. Ruka u kojoj je držao kameru se tresla. Maks Oblakov je gledao u sedam fotografija debeljuškastog dječaka sa kovrčavom kosom. Na sebi nije imao odjeću. Osjećaj nelagode i nevjerice prožeo je Oblakovljeve grudi. Usta su mu suva. Noge su mu postale dva stupa leda. Vrlo bi rado pogledao ka vama, zatražio saučesnike u svojoj pometnji, kako bi mu neko kazao da nije lud i da će sve biti u redu. Dovoljno bi bilo da mu dopustite. Dječakovo tijelo i lice su bili izvan fokusa. Oblakovu se činilo da gleda u lice zaronjeno ispod bistre i nemirne vode. Sjedio je sa sklupčanim nogama na stolu od stakla, prislonjen uz šolju sa crnom kafom, kao da se nastoji zgrijati. Bio je pognut, sa šakama ispod zadnjice. Šolja i stol su bili savršeno vidljivi. Na fluidnom dječakovom licu Oblakov je ugledao raznobojne oči. Dječak je na svim fotografijama gledao prema Oblakovu. Izravno u sočivo njegove kamere. Jedno dječakovo oko je bilo plave boje, drugo zelene. Upravo takve i trebaju biti, pomislio je Oblakov. Nije znao zašto je ovo pomislio. Možda jer je u nasumičnosti vrlo važno ponekad prepoznati smisao, važnije nego bilo gdje drugdje. Možda jer je nekad imao snove o ovome dječaku, snove koje je zaboravio i potisnuo, i sad napokon stoji licem u lice sa onim što je sve dotad bila umisao. Smijao se, kerubinski dječak, sa smeđom kosom. Na četvrtoj fotografiji je jednom nogom doticao pod. Na posljednje tri je bio sasvim blizu svom fotografu, pružajući ruku prema njemu, prema Oblakovu. Blizu. Bliže. Bilo je nešto okrutno u njegovom osmijehu. Oblakov se osjećao kao da gleda u osmijeh koji ne pripada djetetu, koji zapravo nije osmijeh, već grč na licu od prljave gline, izvajan poslije smrti. Urezan protiv njegove volje. U njegovu volju.
***
Maks Oblakov nije volio žuriti. Nije volio služiti vremenu. Znao je svi ljudi imaju jedno zajedničko posljednje mjesto gdje trebaju otići, i nije nalazio za shodno u međuvremenu hrliti ka tom mjestu. Tako je bilo i sad, iako je (to je mogao priznati i sam Oblakov) imao svako pravo učiniti i misliti drugačije. Sjedio je iza svog radnog stola smještenog naspram velikog dvokrilnog prozora koji je gledao ka susjednoj zgradi i pažljivo prostirao na plohu stola oproštajno pismo Akima Vetrova. Nakon samo dva pogleda uspio je načiniti narativni slijed teksta koji je u cijelosti zapremao većinu prostora na tri lista papira. Na donjem lijevom uglu treće stranice ugledao je dvije kapi skorene krvi – nehotičan potpis Vetrova. Papire je dirao tankim i sporim kretnjama prstiju, kao da se bojao da će se zbog ovih dodira papir, zajedno sa slovima, pretvoriti u prah. Počeo je čitati na isti način na koji je dodirivao papire – sporo probavljajući svaku riječ sve dok ispisani redovi nisu bili urezani u njegov um, poput zasječenih natpisa na zidu. Kad je završio sa čitanjem posljednje riječi, pročitao je pismo opet. I još jednom. Zatim je zgužvao papire i stavio ih u staklenu pepeljaru. Čuo je zvuk koji pravi palidrvce šibice u dodiru sa tarilom i osjetio jestivi miris fosfora i spaljenog kisika. Dječak sa kovrčavom kosom je prišao stolu, zaustavio se pored Oblakova i zapalio papire u pepeljari. Obliznuo je palac i kažiprst, i ugasio plamen na šibici. Oblakov je čuo usamljen cvrčeći zvuk, kao kada kap vode padne na vrelo ulje. Na sebi je imao plavu pidžamu sa žutim raketama i zvjezdicama. Bio je bos. Oblakov je, hipnotiziran, zajedno sa dječakom gledao kako vatra jede papir i kako slova na trenutak, prije nego što će zauvijek nestati, gore jarko žutom bojom. Zrak je mirisao na dim i paljevinu, na ritual i žrtvu. Začuo se zvuk škripavog poda iza Oblakovljevih leđa, i on se okrenuo. Počeo je da broji. U njegovoj radnoj sobi stajala su četrdeset i tri dječaka. Neki su bili mladi osam ili devet godina. Neki jedva tri. Držali su se za ruke, praveći neraskidiv niz monolitnosti. Svi su gledali u pepeljaru sa karbonskim tragovima izgorjelih hartija. Iako su papiri dogorjeli, Oblakov je još uvijek mogao vidjeti plamen u odsjaju njihovih širom otvorenih očiju.
Zazvonio je telefon. Oblakov je podigao slušalicu. S druge strane čuo je glas pandura Klima. Diktirao mu je naziv bolnice i broj sobe u kojoj je ležao preživjeli samoubica Vetrov. Čini se da će se provući, naš samoubica – govorio je Klim. Slomljena karlica, obje noge, iščašeno desno rame, potres mozga i prijelom femura, ali će se izvući. Čak je uspio progovoriti nekoliko riječi. Nešto o svojim crtežima. Fotograf je spustio slušalicu i pogledao prema dječacima. Više nisu bili tu.
***
Vetrov je otvorio oči i panično ugrabio Oblakovljeve pesnice. Oblakov je još snažnije stisnuo šakom njegova usta i nos. Osjetio je kako Vetrov nastoji udahnuti zrak, kako njegovo nejako tijelo postaje sve slabije i nesposobnije da pruži bilo kakav otpor zatvorenom stisku dlanova i sigurnoj smrti. Protekle su dvije minute. Najduže dvije minute u životu Maksa Oblakova. Adrenalin je tukao tako jako kroz njegovo tijelo da ga je Oblakov mogao okusiti. Oči Vetrova su postale prazne, presvučene prozirnom patinom uginuća i umrežene krvlju puknutih kapilara. Ubio je drugog čovjeka, i nije mu bilo žao. Oblakov je uključio monitor koji je bio spojen sa inertnim tijelom Akima Vetrova. Krivulja koja je trebala pokazivati električnu aktivnost njegovog srca u vremenu, bila je ravna i nepostojeća. Vetrov više nije bio. Bolnička soba Akima Vetrova bila je njegov mauzolej. Oblakov je skupio pljuvačku i pljunuo Vetrovu u lice. Poželio je da Vetrova ponovno vrati u život kako bi mu ga još jedanput oduzeo. I opet. I opet. Uzeo je svoj fotografski aparat i uhvatio nekoliko snimaka njegove smrti. Njegovih mrtvih očiju. Nije pomislio da će se utopiti u njima.
Maks Oblakov se sjetio svega što je pročitao u pismu. Jednom, davno prije nego je ubio, i kad je sramežljivo samo ponekad promišljao i satima maštao o krađi tuđeg života, Vetrov je ugledao četiri krvava tijela u zgnječenom automobilu, na obrubu Lenjinove avenije. Bio je zaštićen ruljom koja je došla gledati prometnu nezgodu i nečiju nevolju i vatrogasce koji su velikim klještima čupali vrata automobila. Ljudi nisu mogli primijetiti osmijeh na njegovom licu i erekciju u njegovim hlačama, dok je gledao u mrtva tijela dvojice dječaka i njihovih roditelja. U jednom trenutku jedan od dječaka je otvorio oči, samo na kratko, i potom vidno izdahnuo. Vetrov se mogao zakleti da se dječak vratio u život samo zbog njega, kako bi samo njemu uputio jedan posljednji pogled. Mogao se zakleti da je posljednji dječakov dah načinio kratku putanju do njegovih nosnica, i ušao u njegovo tijelo. Mogao je osjetiti gorak dječakov dah u svojim ustima.
Prva žrtva sadiste, napasnika, đubreta i ne-čovjeka Akima Vetrova bio je sin njegovog susjeda, maloumni Semjon Zhilin. Silovao je mrtvo tijelo sirotog dječaka u zabačenom lugu moskovskog parka, u tišini i vlažnosti osamnaeste noći u julu. Bilo je nevjerovatno lako zadobiti povjerenje petogodišnjeg djeteta sa smeđim kovrčama i raznobojnim očima, povjerenje dječaka koji nije mogao vidjeti crvenu i plavu boju i koji nije znao pravu istinu o krvi i nebu. Bilo je još lakše sklopiti šake oko njegovog vrata i utušiti ga. Vetrov je gledao kako život nestaje iz malog dječaka, i znao je da ovo mora ugledati opet. Pojeo je njegovo srce tu i tad. Opisao je metalnu gorčinu organa i ljepljivost krvi koja ga je nekoliko puta nagnala na bljuvanje, bol u vilici dok je žvakao i probavljao elastične tetive i mišićavo meso. Iskopao je raku, gurnuo tijelo unutra i posuo po njemu lužinu, kako ga divlje životinje ne bi pronašle i otkopale. Bio je bog, u svom umu. Stvaralac i uništitelj. Brahma i Šiva u nerasklopivom kalemu snage i kontrole i značenja. Ni manje ni više od toga. I vrlo brzo bio je naviknut na ukus ljudskog mesa i ljudske krvi. Bio je uvjeren da će živjeti vječno i da nije podoban umrijeti. Prestao je kopati rake, jer je kopanje oduzimalo previše vremena, i jer je opasnost da bude primijećen bila prevelika. Izmrcvarena tijela drugih dječaka posipao je kerozinom i palio u pećnici u podrumu svoje kuće na selu. Njegova koža i njegova odjeća su poslije mirisali na benzin. Uvijek je morao čekati hladnije dane kako ne bi potakao sumnju. Kasnije se vratio po tijelo svog prvog kurbana, iskopao ga i zapalio u pećnici. Ostatke kostiju svojih žrtava razbijao je u drobljenac nalik šljunku i rasipao ih kasno noću na lokalnoj deponiji i po serpentinama u parku. Ponekad je njihove kosti i pepeo mrvio u fini prah koji je miješao sa pigmentima i smolom otopljenim u vodi, praveći od ovih tinktura portrete mrtvih dječaka. Ljepljivu otopinu nanosio je prstima i izduljenim noktima na palcu i malom prstu desne ruke. O crtežima je govorio s privrženošću, pijetetom i ponosom, kao o sopstvenoj djeci koju nije imao, kao roditelj, kao otac. Crteže dječaka držao je ispod masivnog vunenog tepiha u dnevnoj sobi, kako bi ih zaštitio od poroznosti i gužvanja. Ponekad je vadio ove crteže, prostirao ih linearno po podu kao karte proročice, i gledao u njih satima, približavao im se, njušio ih i dodirivao, ispravljajući samo njemu vidljive greške na akvarelnim slikama, zaboravljajući na protok vremena i misli.
Mrtvi dječaci su u početku dolazili samo u njegove misli. Bilo je kao da ima podstanare u vlastitom umu, koji dolaze i odlaze po vlastitoj volji. Čuo ih je šta govore i nije mogao odstraniti njihove umnožene glasove, koliko god se trudio. U snovima, njihovi glasovi bili su još bučniji, naviknuti na svoju drskost. Brzo poslije glasovi su dobili prozirna tijela koja su ga pratila svuda. Izlazili su van zajedno s njim, ovi dječaci od guste i opipljive magle, držeći ga za ruke i noge dok hoda ulicom. Mirisali su na krv i buđav kruh. Stiskali su i vješali se za njegov vrat dok spava, praveći od njegovih snova košmare, braneći mu da se probudi, trujući njegovu ideju besmrtnosti. Pod njegovim noktima i na dlačicama njegovih nosnica su vječiti tragovi pepela. Prestravljen je opazio da dojenčad i dvogodišnjaci na ulici mogu vidjeti njegove utvare od dima; uvijek pokazuju prstom prema njima, smiješe im se, nastoje im prići i započeti nerazvijen razgovor ljudskih ameba, dijalog prvih ljudi.
Ponekad se budi sa hrpom golih dječjih tijela na svom krevetu, gušeći se od njihove težine, nesposoban čak i pomisliti da ih otrese sa sebe. Svugdje su, u njegovoj dnevnoj sobi, u kuhinji, na balkonu, na policama pored knjiga, na njegovoj pisaćoj mašini. Iza sebe ostavljaju crne i sive tragove. Imaju pokrove na koži koji kao da su sačinjeni od luga i uglja. Ove pokrove počinju nositi i njegove misli.
***
Fotograf je na svojoj ruci osjetio prste dječaka sa raznobojnim očima. Onog koji ne vidi plavu i crvenu boju. Stavio je svoju ruku u njegovu. Bilo je kao da dodiruje krila noćnog, hladnog leptira. Dječak je povukao Oblakova prema van, i on ga je poslušao. Noć je bila neuobičajeno studena, bez mjesečine, bez sjenki i bez jeke. Kao onda, kad je Semjon Zhilin ubijen. Oblakov je mogao vidjeti svoj dah. Vozili su se satima, njih dvojica, na plavom biciklu iz Vetrovljevog hodnika. Nitkovu Vetrovu više nije trebao. Prašina je padala sa dječaka u Oblakovljeve oči. Nije mu smetalo. Semjon je sjedio u košarici na upravljaču bicikla, i zvukom zvonceta Oblakovu pokazivao kamo da vozi. Jedan trzaj za lijevo. Dva za desno.
Dječak ga je odveo do Vetrovljeve kuće. Uveo ga je kroz glavnu kapiju ograde, i kroz zadnja vrata na kući, sve do podruma. Oblakov je, privikavajući oči na mrak, čuo cvilež drvenih stepenica na putu prema dolje. Dječak je već ranije bio ovdje. Želio je da mu pokaže mjesto gdje dječaci odlaze da umru. Želio je da napokon počine. Zaustavili su se i u tišini sačekali da prođe jedna, samo za ovu zgodu, tek izmišljena jedinica vremena. Oblakov je zatvorio oči. Kad ih je ponovno otvorio, mogao je prepoznati predmete u podrumu. Vidio je obrise Semjona Zhilina i crnu materiju njegovih mrtvih zjenica, tamniju od mraka u podrumu.
Semjon je podigao ruku, pokazao kažiprstom prema masivnoj peći od željeza, podigao pogled prema Oblakovu i izmijenio se, jedan posljednji put, u prah. U sjećanje. U fotografiju.
Iz knjige priča Smrt u sedam poglavlja
