Samoubistva ili nesreće?!!
(članak napisao L.S.)
Jučer, kasno poslijepodne, u ‘Bolnici Milostivog srca’ desilo se još jedno, šesnaesto u nizu, samoubistvo u posljednje dvije sedmice. Lenka Svoboda bacila se sa devetog sprata, sa odjela za intenzivnu i postoperativnu njegu, i poslije četiri sekunde provedene u zraku, licem prema dolje pala na pločnik.
Još nije posve jasno kako je ovo uspjela učiniti, jer su joj dvije sedmice ranije amputirane obje noge, a prozor sa kojeg je nedvojbeno bacila svoje tijelo počinje na visini od preko pet stopa. Svemu je posvjedočila Dunja Cvilić, Lenkina cimerica, ali je istupila sa svojim iskazom tek jutros nakon što je bila sasvim sigurna da sve što je vidjela ”uopće nisu bili san i svakodnevna opsjena”.
Razgovor sa Dunjom Cvilić:
L.S.: Opišite mi šta ste vidjeli?
Dunja Cvilić: Šta sam vidjela, kad?
L.S.: U predvečerje kad je umrla Lenka Svoboda.
Dunja Cvilić: Čula sam jak tresak i potom otvorila oči. Nisam spavala, samo su mi oči bile zatvorene. Ja, znate, ne mogu da spavam. Imam strahovite bolove…
L.S.: I šta se potom desilo?
Dunja Cvilić: Šta?
L.S.: Nakon što ste otvorili oči… šta ste vidjeli?
Dunja Cvilić: Ah da, vidjela sam Lenku. Njen krevet je bio prazan, a ona je bila na podu. Pomislila sam da je spavala i slučajno pala na tlo. Pokušala sam je dozvati, ali nisam imala snage. Znate, mene neprestano boli grlo, ponekad…
L.S.: Gđo Cvilić…
Dunja Cvilić: Ne, gđica Cvilić.
L.S.: Gđice Cvilić, šta se desilo poslije?
Dunja Cvilić: Uzela sam svoje naočare kako bih je mogla bolje vidjeti, i ugledala Lenku kako puzi po podu. Dozivala sam liječnike kako bi joj pomogli, ali me vjerovatno nisu čuli. Sve je trajalo dosta dugo. Lenka je puzila po podu zasigurno pola sata, i još toliko joj je trebalo da dospije do otvorenog prozora…
L.S.: I potom?
Dunja Cvilić: I potom je više nije bilo na prozoru. Pomislila sam da sam sve usnula. A onda su svi ti ljudi u uniformama krenuli postavljati čudna pitanja, da li je u sobi još neko bio s Lenkom, da je li Lenka nešto rekla, da li je bila nesretna, da li je ostavila poruku ili nešto slično… ne mogu reći da su bili učtivi i tako zgodni kao vi…
Od dva člana medicinskog osoblja, koji će zbog tijeka daljnje istrage ostati neimenovani, saznao sam da je Lenka Svoboda poznavala svih petnaest samoubojica, i da su ovaj prijateljski krug činili smrtno bolesni ljudi, i da su svi umrli dan ili noć prije nego su se morali vratiti kući. Sav svoj imetak umrli su ostavili bolnici u kojoj su dobivali medicinsku skrb, a ugovore posljednje volje sastavio je odvjetnik ‘Milostivog Srca’, izvjesni Saleh Banjanin.
Kako sam saznao u Republičkoj advokatskoj komori, Saleh Banjanin se misteriozno pojavio u njihovom arhivu tek danas, sa diplomom internacionalnog advokata, dobivenom u Bruxellesu. Nisu mi mogli odgovoriti na pitanje zašto im je trebalo toliko dugo vremena da doznaju istinu o čovjeku čiji podaci, prema naravi njegovog uposlenja, moraju biti javni.
Odbor ‘Bolnice Milostivog Srca’ i doktorski konzilij i dalje odbijaju, i pored očitih i osnovanih sumnji u slučajnost, bilo kakve pretpostavke o skupnom predumišljajnom (samo)ubojstvu, šta više, sa svojim zvaničnim stavom, svih šest članova odbora (i osam članova konzilija) odbijaju priznati da se uopće i radi o samoubojstvima. Kategorično tvrde kako je riječ o nizu bizarnih nesreća koje ne tvore bilo kakav obrazac, pogotovo onaj koji upućuje na zavjeru i koji bi nepovratno narušio dugogodišnji i neprikosnoven ugled bolnice.
Ostavštine pokojnih, uključujući onu Lenke Svoboda, nisu komentirali, a ostao je pod velom tajne i nestanak sigurnosnih diskova na kojima su snimci prostorija u kojima su pokojni boravili na dan svoje smrti.
Upravitelj tehničko-osiguravateljskog odjela dobio je otkaz dan poslije smrti gđe Svoboda, i odbija pristati na kratak intervju.
Čini se, pak, da je suicidni kružok kojem je, sve sam više siguran u ovo, pripadala i gospođa Lenka Svoboda, imao i sedamnaestog člana, muškarca koji je preživio i čije je ime još uvijek obavijeno tajnom. Bojim se da je prekasno i, s obzirom na okolnosti, nemoguće da ga spasim.
Ostaje mi samo da čekam.
Juli, 2002. g.
1.
Ko je tamo? Ko ide? – rekla je glasom izblijedjelim od straha, samoće i zaborava. Bila je budna i bila je osjetila da je neko ušao u prostoriju. U sobi je bio polumrak, samo je u uglu pored jednog od kreveta bila upaljena stolna lampa, i Leoš Svoboda je pomislio da su njene riječi zazvučale zlokobno u ovoj sobi prepunoj sjenki.
To sam samo ja, majka. Leoš.
Ko?
Leoš, tvoj unuk.
Ne, to ne može biti. Ja nemam unuke.
Ali imaš. Imaš ih nekoliko.
Moji unuci su mrtvi. Izgorjeli su u plamen. Djeca moje djece su mrtva. Svi su mrtvi. Pepeo. A ti… ti si me došao silovati. Ti si silovatelj o kojem govore na radiju.
Nisam. Vjeruj mi da nisam. Majka, ti nemaš radio. Bacila si ga kroz prozor, sjećaš li se? Donio sam ti večeru. Piletinu koju tako jako voliš.
Ne volim mrtve piliće. Njihove mrtve oči hoće me progutati. Ne daju mi spavati. Hoće me progutati u snu.
Tvoj otac je volio piletinu – izgovorila je iznenada u malenom prozoru lucidnosti, gledajući ga ravno u oči, kao da je poput proročice mogla pročitati svaki njegov grijeh, i onda ga, već trenutak poslije, opet upitala ko je, neka joj odmah kaže ko je i šta traži ovdje. Ležala je na krevetu, a bijeli laneni prekrivač sa plavom vertikalnom prugom, pod kojim je neprestano skrivala svoje tijelo od tuđih pogleda, bio je gurnut na pod – ležao je onamo poput velikog, naboranog i umornog od vjernosti psa.
Obje noge bile su joj odrubljene nekoliko centimetara povrh koljena. Previjene rane su bile još uvijek svježe. Leoš je mogao vidjeti žute mrlje na povojima.
Leoš se nije mogao oduprijeti svojoj potkupljivoj naravi čeznutljivca i logičnom sjećanju kad ju je posljednji put vidio kako stoji. Bilo je ovo prije dvije sedmice. Hodala je pored prozora kratkim i nesigurnim koracima gore-dolje, kad je ušao kroz vrata i ugledao je, i onda – poput izgubljenog djeteta koje korača u snu i onda se naglo probudi, i sa prolaznim sramom naivnog, sretnog infanta shvati šta je učinilo – stala, uzvratila praznim pogledom prema njemu, i iako ga nije mogla ugledati, prepoznala ga i nasmijala mu se. Bila je potpuno naga. Ispružila je ruke, izgovorila njegovo ime i krenula prema njemu, ali joj dva katetera, povezana s njezinim tijelom, nisu dopustili otići daleko od kreveta. Leoša su ove plastične cjevčice ironično sjetile na pupčanu vrpcu. Nije osjetio stid kad ju je vidio bez odjeće, i pomislio je – kako čudno. Možda i stoga jer i ona nije osjećala stid. Samo joj je brzo prišao, odjenuo je i polegao na krevet. Pogledao je unaokolo po sobi – koja je naprosto vonjala na jod, starost i smrt – jer je nesvjesno i instinktivno tražio oprost od onih koji su možda posvjedočili ovoj neugodnoj sceni, no dvije žene na suprotnoj strani su čvrsto i nečujno spavale, i na trenutak je pomislio da su možda uistinu mrtve. Sjeo je na krevet pored nje. Ona je pružila svoju ruku i pomilovala ga po licu. Htio je uzeti ruku koja se spustila na njegovo lice u svoju i poljubiti je, ali se predomislio. Spustila je svoje prste preko njegovih očiju, i onda ga pomilovala po oblim i punim obrazima. Osjetio je, prestrašivši se ovog nedostatka, da joj ruka uopće nema miris, i da je suva i nemasna poput tkanine od koje je bila načinjena njezina spavaćica. Dotakla ga je po kratkoj, gruboj kosi.
Zašto si se ošišao? Imao si predivnu kosu. Baš kao i tvoja majka. Onu noć kad si se rodio – kazala je – obrve sam ti premazala tvojim sopstvenim govnima. Zato su i ostale ovako lijepe. Meni imaš zahvaliti za svoje prelijepe obrve. Isto sam učinila i sa tvojim skalpom. Izišao si iz svoje majke sa glavicom prepunom duguljaste, bijele kose.
Znaš, namjeravaju mi odsjeći nogu… možda čak obje… mislim da ovo neću dopustiti. Ja volim svoje noge. Ti im nećeš dopustiti. Obećaj mi. Rekli su da ću umrijeti ako mi ovo ne učine, prokleti mesari. Odgovorila sam da ću umrijeti svejedno… voljela bih uraditi to čitava. Da li znaš šta poslije učine sa odsječenim udovima?
Nisam posve siguran, majka. Mislim da bi tvoje noge u tom slučaju bile biološki otpad. Pretpostavljam da će ih kremirati. Ili će studenti na njima vježbati svoje prve zareze skalpelom – rečenicu na kraju Leoš je prešutio.
To je dobro. Vatra pročišćuje. Neka to učine i sa ostatkom.
Reci mi kakva je boja neba?
Dosadno plava.
Zaboravila sam kako izgledaju boje. Pamtim riječi, no ne mogu ih povezati sa slikom. A odmah potom zaboravljam i riječi. Zaboravljam i imena. Pokušavam se sjetiti, i ne uspijevam, i ovo me čini ludom. Isto je i s licima. Sjećam se tvoje kose, ali ne i lica. Kad nisi ovdje pomislim da uopće i ne postojiš. Plašim se bilo kome spomenuti kako namjeravaš doći zbog ovoga… jer pomislim da sam te izmislila.
Nemoj ostarjeti. Ikad! Obećaj mi. Obećaj sebi. Smrt je daleko prirodnija.
Neću, majka.
Gdje ti je djevojka?
Nemam djevojku.
Moraš imati djevojku. Da možda ne voliš muške? U redu je ukoliko voliš. Seks je seks. Moraš imati dovoljno seksa u svome životu. Ljudi bi manje ubijali jedni druge da su samo kojim slučajem noć prije pojebali nešto.
Nisam peder. Samo sam probirljiv.
Nemoj birati previše. Zaboravi one sa velikim, davno procvalim dojkama. Donose samo nevolju. Dovoljno je da šaka bude puna.
Puna čega?
Pa sise, kitonja dragi, sise naravno. Sjećaš se kad si imao šest godina i kad sam te jurila po sobama sa otkrivenim grudima…
Sjećam se.
Smijao si se i plakao u isto vrijeme tako jako… već tad sam znala da ćeš se bojati nas žena…
Ne bojim se vas… žena… samo imam iracionalan strah od feromona.
Jesam li ti pričala o tvojim obrvama? Meni imaš zahvaliti za svoje obrve. Jesam li ti pričala?
Nisi, majka.
I ne zovi me tako. Dobro znaš moje ime.
Ovo je bio posljednji smislen razgovor između Leoša i majke njegove majke. Zvao ju je po imenu, ili jednostavno majka, a ona njega – kitonja!
Ponovno je pogledao u slijepu ženu koja ga nije mogla prepoznati ili bar sjetiti ga se, niti je on mogao prepoznati nju. Pogled mu je još jedanput skliznuo ka njezinim nogama. Uzeo je prekrivač s poda, i pokrio ih. Pitao ju je da li može sjesti pored nje. Nije mu dala odgovor, i on je sjeo. Zaklopila je, istovremeno umorno i ljutito, oči i počela duboko disati. Gledao ju je kako sigurno pada u san. Pružio je ruku i pomilovao je po licu. Nasmijala se. Iako ga nije mogla prepoznati, svoju vlastitu krv, još uvijek je bila sposobna nasmijati se dok spava. Ovako je Leoš znao da je još uvijek živa. Preko Leoševih usta razvukao se smiješak istovjetan onome koji se neočekivano pojavio na ženi koju je zvao po imenu i koju je zvao majka.
Probudile su ga njene riječi, i pomislio je da zvuče kao nekad. Nije mogao sjetiti se trenutka kad je legao na krevet pored nje i zaspao. Uspravio se i protrljao oči.
Šta si rekla?
Čula sam ih.
Koga?
Liječnike. Čula sam ih.
Naravno da si ih čula. Ovo je bolnica. A liječnici vole slušati svoje glasove.
Ne, čula sam ih kako se smiju dok su sjekli… dok su čupali moje noge. Hoću svoje noge natrag. Moraš im reći neka mi vrate moje noge. Čula sam ih. Čula sam kurvine sinove kako se smiju. Govorili su o tome kako su dobro, kao nikada prije, jebali preko vikenda.
Nisi to mogla čuti. Vjerovatno si to sanjala. Uvijek sanjaš tako nešto. Hajde sad, lezi i pokušaj spavati.
Neću da spavam. Hoću jesti naranče. One proklete medicinske sestre su ukrale moje naranče. Hoću svoje naranče, i hoću svoje noge. Moraš otići po moje noge.
Lenkin glas se naglo utišao. Pogled joj je postao prazan, suh, i njene izlizane oči bez zjenica postale su još tanje, još svjetlije i još bljeđe: vidljive i u tami; činilo se da je gledala u nešto što može vidjeti niko osim nje. Pružila je ruku, baš kao onda kad je pomilovala Leoša po licu, kao da je htjela dodirnuti ovu Leošu nevidljivu materiju, logičnu samo slijepcima. Šta više, bilo je kao da je uistinu i dotakla ono što Leoš i dalje nije mogao vidjeti. Lenka je milovala vazduh, nešto mu šaputala, riječi koje Leoš Svoboda nije mogao razaznati; bio je uvjeren da je njegova baka zaboravila da je on uopće tu, da zatečen promatra njezinu demenciju, i da prvi put u svom životu može neometano gledati u nekoga ko halucinira. Htio ju je prozvati po imenu, ili dotaći je, no bojao se prekinuti je u ovome što je činila, probuditi je iz ovoga blaženstva u koje je nehotice polegla samu sebe; jer, na licu joj je počivao savršen i rijedak osmijeh, onaj kakvog je nemoguće udvojiti ili izmisliti, osmijeh kao u nekoga ko je doista sretan.
Trenutak je prošao, osmijeh je nestao kao da ga uopće i nije bilo na Lenkinim usnama, a ona je prestala kretati svoju desnu ruku, i potom se vratila ležati na svom podesivom bolničkom krevetu. Leoš je samo u djeliću sekunde – u provinciji svoje svijesti, ali svejedno dovoljno jako i neumoljivo da se ova misao zadrži u njegovoj glavi i protrese čitavo njegovo tijelo stravičnim srsima – pomislio na broj ljudi koji su ležali na ovom istom krevetu, na kojem upravo sad leži Lenka, i koji su umrli. Pomisao na nekrobrojeve je trajala kratko, kraće od zaboravljenog ili potisnutog sna, ali je odbijala nestati.
Pedeset? Stotinu? Tisuću?
Koliko žena je umrlo ovdje gdje je ležala njegova Lenka? jesu li umrle u bolovima? jesu li poput Lenke vidjele stvari kojih nema? hoće li ona biti stotinu prva? tisuću i prva?
Ova misao je bila stvarna, ne jer je Leoš osjetio nužnost dokazati je takvom, već stoga što je bio uvjeren da može dodirnuti mrtve čija je lica već bio zamislio, i osjetiti prisustvo njihovih duša oko sebe.
Leoš je pomislio na ljude koji su sjedili na rubu kreveta, upravo na mjestu gdje je i on sad sjedio. Da li su mislili isto što i on? Koliko ih je uistinu suosjećalo s bolesnicom, a koliko ih je željelo da se svemu napokon učini kraj, i svi zajedno, na ovaj ili onaj način, odu iz ove proklete zgrade? Da li suosjeća ili naprosto želi da Lenka umre? Šta ako i želim? Ovo ionako nije život – pomislio je Leoš pogledavši prema Lenki, koja je i dalje držala oči širom otvorene, kao da je zrak i zvuk upijala samo s ova dva nefunkcionalna sočiva.
Nedvosmislen, i tim više neprihvatljiv i nepodnošljiv, smrad ljudskog izmeta proširio se tako tiho, sigurno i naglo, poput požara, da se Leoš, kad ga je osjetio, nije mogao spriječiti povratiti na pod pored kreveta. Kad se uspravio, osjetio je da je smrad još jači, i onda je povratio opet. Na podu je vidio žalosne ostatke svoje večere. Nije mogao prepoznati šta je jeo. Nije se mogao sjetiti. Lenka je još uvijek ležala mirno. Njen unuk je izjurio iz sobe pozvati bolničarku, doktora, jebenog papu, boga, bilo koga. Na hodnicima je bio niko, u doktorskim kancelarijama također. Leoš je pomislio da se nalazi u limbu, zajedno sa bakom koja je izgubila razum, dostojanstvo i usrala se pred vlastitim djetetom. Počeo je vrištati za pomoć, jer nije imao bilo kakvu namjeru vratiti se unutra, pogotovo ne sam. Vidio je ženu u bijelom kako mu prilazi. Čuo ju je kako mu govori da li je lud, da li zna da je ovo bolnica i da mora biti tih. Čuo ju je, ali nije razumio niti riječ od ovoga što mu je govorila. Promrmljao je nešto o Lenki i izjurio van na svjež zrak. Još dugo poslije Leoš se nije mogao, i nije htio, sjetiti šta se desilo.
2.
Čini se da sam još uvijek živa.
Da, ovo su moje ruke, ovo su moje grudi, ovo su moja bedra, ovo je moje lice; mogu ih osjetiti kako žive, mogu osjetiti ustajalo lupanje svoga srca, zrak koji udišem, glad… nema bilo kakve sumnje, živa sam.
Ovako je razočarano mislila Lenka Svoboda proklinjući mrak u koji su, dosta davno, ne sjeća se više kad, zalutale njezine oči, i pipajući se po čitavom tijelu kao da se upravo probudila iz ružnog sna u kojem su se obistinile sve njene najzlobnije slutnje, samo da bi spoznala kako se još uvijek nalazi u jednom.
Kao i previše jutara prije, Lenka Svoboda je i ovo začela ritualno proklinjući život prozivanjem vlastite smrti, preslaba da je sama prouzroči, i kao i svaki put učinila je ovo u tišini, zaključavajući kletvu upravo gluhim riječima od kojih je kletva bila načinjena, i koje niti Lenka više nije mogla sa sigurnošću razaznati i čuti. Kao da je proklinjao i kudio život neko drugi u njoj, neka druga, daleka, zaboravljena Lenka, koju je progutao, sažvakao i pljunuo natrag njen sopstveni očaj, i s kojom je prisiljena živjeti sve do samog kraja.
Sjećam se dana kad je u moju sobu ušao doktor, sjećam se samouvjerenosti u njegovom glasu dok me je pozdravljao – upitao je: kako je danas moj omiljeni pacijent – samouvjerenosti s kojom je nastojao prikriti nesigurnost, licemjerje i strah, i sigurna sam da mu je ovo kod mnogih uspijevalo. Čak mi se i nasmiješio, mogla sam čuti slinu i sluz kako se skupljaju u kutovima njegovih usana, dok se istovremeno ove diskretno razvlače u bore izvježbanog, empatijskog cera (sigurno je u ovoj paklenoj rupi vrlo kratko; vrlo će brzo prekinuti vježbati ovaj osmijeh ispred kućnog zrcala). Bio je vrlo mlad, poput mog Leoša, samo ne debeo. Mogla sam ovo osjetiti slušajući mu glas, i slušajući njegove mekane, gipke kretnje. Mirisao je lijepo. Rekao mi je da ima lošu vijest. Gangrena je uznapredovala, rekao je, i bojim se da ćemo morati odsjeći vašu lijevu potkoljenicu, možda čak i dio natkoljenice, ukoliko budemo nepotrebno čekali.
Ukoliko budemo nepotrebno čekali.
Možete li vjerovati? Nestrpljiv mali gad. Još uvijek je imao pokroviteljski osmijeh na svom licu. Upitala sam ga, gađajući u njegovu sujetu, koliko ima godina, i kad je zbunjeno i povrijeđeno odgovorio da njegove godine nisu relevantne za moj slučaj, rekla sam mu neka se okrene na svojoj adolescentnoj, desnoj peti i zajedno sa svojom taštinom odjebe iz moje sobe. Tjedan poslije došao je (još uvijek je mirisao lijepo, ali se nije smijao: uspjela sam mu izbrisati osmijeh s lica) u pratnji hirurga koji je bio star, poput oca mog Leoša, samo ne debeo. I on mi je rekao da ima lošu vijest, i da ovaj put nemam izbora nego oprostiti se od obje svoje noge. Rekao je da sam sama ovome kriva jer sam godinama tvrdoglavo odbijala ubrizgavati si inzulin. Upravo je ovo rekao: nemam izbora i oprostiti se. Rekla sam u redu i onda birajući trenutak, baš kad su, zadovoljni ishodom svoje podnevne vizite, izlazili iz prostorije, dodala neka se obojica ponaosob pojebu u svoje doktorske, fašističke anuse. Hirurzi. Prokleti hirurzi. Kad te, sa cerom na licu ili bez njega, posjeti jedan, trebaš biti svjesna da si udarila o dno… i da te dolje čeka dug, govnjiv oporavak. Ili duga govnjiva smrt.
Možda upravo smrt i jeste oporavak.
Dala bih sve za jedan pogled! Samo jedan prokleti pogled. Ne bi smetalo čak i kad bih ga potrošila na ovu prokletu sobu. Na svoje odsječene noge. Ne osjećam ih, i čini se da mi ne nedostaju. Nedostaje mi hod. Kretanje. Osjećaj da ih više nema potpuno je jasan. Nema fantomske boli.
Sjećam se kako je vonjala soba kad sam ušla u nju prvi put. Posteljina na krevetu je bila bijela, poškropljena i čista, ali nije mogla prekriti vonj. Ispod nje, na madracu, bila velika mrlja zgrušane krvi koju, čini se, nisu našli za shodno ukloniti, ili jednostavno nisu mogli. Na ovom krevetu neko je, jamačno, prije mene imao sreću ili nesreću umrijeti.
Sad ne osjećam bilo kakav smrad. Možda sam postala njegov dio. Uvijek sam mrzila miris bolnice. Hemikalije, fekalije i bolest. Zapravo, bolnice su posljednja stepenica ka smrti. Groblja ili bolnice… prokleta semantika.
Svaku noć sanjam kako hodam i kako gledam. Ovo su više sjećanja, nego snovi. Zapravo okrutne i varljive apstrakcije. Vizije i interpretacije. Negativi. Fikcija!
Sanjam svoje oči i svoje noge. Hodam i vidim, ali to je sve što mogu učiniti. Moji snovi su odraz onoga što mi nedostaje.
Još uvijek se sjećam sna u kojem hodam, ali ne mogu vidjeti. Na sebi nemam odjeću i sputana sam. Ulazi Leoš i odijeva me. Sretna sam jer je tu, jer je došao vidjeti me. Iako ga ne mogu vidjeti, znam da je on. Smijem se.
Čudno, ali nemam snagu niti hrabrost oduzeti si vlastiti život. Uvijek sam mislila da ću imati. Da ovo uopće neće biti prepreka. Da ću čak i tad posjedovati potpunu kontrolu. Proklinjem ga, svoj život, ali to je sve. Možda bih to trebala tražiti od Leoša. Vjerujem da bi to on mogao učiniti. Ne, bilo bi to previše. Suviše je osjetljiv. Kao i svi prokleti pisci. Vjerovatno bi ionako odbio. Možda ipak ne.
Gospode, ne mogu se sjetiti njegova lica! Ne mogu se sjetiti mnogo čega. Sve je postalo prokleta ideja. Ponekad, kad dođe posjetiti me, priča mi o stvarima koje mi znače samo ništa, jer ih se ne mogu sjetiti, o stvarima koje su se desile još zadnji put kad smo se vidjeli, ali mu ne dopuštam da ovo primijeti. Vrlo je vjerovatno da i on pokušava učiniti nešto slično. Pročitao mi je svoju priču, više od jedne, da, mislim da sam sigurna da je ovo učinio, ali ih ne mogu sebi dozvati u sjećanje. Mislim da zanimljivu igru igramo ja i moj unuk. Nije previše teško zamisliti njen ishod. Nema sumnje da ću se na koncu posve prepustiti zaboravu. Ovo je uistinu prva smrt. Prava smrt. Počinak. Zamiranje uma. Brisanje okolnosti i konteksta. Vrsta slobode. Zaboravnim starkeljama opraštaju skoro sve. Skoro svi. Vrlo uskoro bih se mogla izvući čak i s počinjenim ubistvom.
3.
Prošla su dva tjedna nakon što je posljednji put vidio Lenku, i nakon što je uopće i pomislio na nju. Za ovo kratko vrijeme, koje je njemu protjecalo tako sporo da je u čitavom svom tijelu osjećao neprestanu bol i nelagodu, Leoš Svoboda se nije mogao zamisliti napisati niti jednu cjelovitu riječ. Pokušao je, ali ovima nije bilo traga. Na kraju dana na njegovom stolu su uvijek ostajali mirovati, poput pretkazanja, srebrni pisaći stroj i prazna hartija. Već se bio svikao na ovu prazninu, na ovu umarajuću tromost bez riječi, mrtvilo bez skoro ijedne primisli. Leoš po prvi put nije imao potrebu da napiše, ili prosto kaže, bilo šta.
Napokon je pomislio, užasnut svojom prvom (i očitom) epistemom poslije toliko mnogo proteklog vremena: nije li ovo piščeva smrt, nesposobnost jednog da piše! Moja prva smrt. Neuredna smrt, poput svake. Daleko je sigurnije prepustiti se zaboravu kao što je to učinila Lenka. Da, ukoliko bih bio prinuđen birati, skoro sigurno bih izabrao zaborav. Neku drugu stvarnost.
Poslije više od dva dana bez sna, iscrpljen, neobrijan i prljav, Leoš Svoboda je te noći čvrsto zaspao prekriven beskrajem novih misli koje su se nastavile množiti i u njegovim snovima. Kad se probudio, odjenuo je čistu košulju, umio lice i otišao vidjeti Lenku.
Nije ovo mogao znati i osjećao je krivnju zbog toga, ali je prihvatio mogućnost da Lenka Svoboda možda više nije bila živa.
Večeras je u moju sobu ušao Leoš, i tek tad bila sam zamijetila da pokrivača nema, i da je vjerovatno skliznuo na pod. Nisam se mogla pokrenuti, i bilo mi je hladno. Znala sam da me upravo sad promatra. Osjetila sam poplavu srama, nemoći i ljutnje, i brzo upitala ko je tamo s nadom da ovo možda ipak neće biti on. Odgovorio mi je, i ja sam mu pakosno rekla da ne poznajem ikoga ko se zove Leoš. Moj unuk i njegova sestra, kazala sam mu, umrli su u prometnoj nesreći još osamdesettreće. Izgorjeli su u autu zajedno sa svojom majkom i mojim sinom. Vozač teretnog kamiona je zaspao, prešao u suprotnu voznu traku i doslovno se prevezao preko njihovog automobila. Nisam ih mogla prepoznati. Vozač je oslobođen odgovornosti. Majka pamti takve stvari. Zašto bih si ovo umislila, rekla sam mu.
Pokušala sam odglumiti strah i samoću istovremeno – baš kao da sam posljednja žena na svijetu, i kao da je ovo posljednja prilika za razgovor s drugim ljudskim bićem, i kao da postoji mnogo toga što ne želim čuti – i mislim da mi je pošlo za rukom. Osjetila sam žal u njegovom glasu, kako u svakom njegovom pitanju i odgovoru topi i iskrivljuje izgovorene riječi, i suši njegovo grlo. Nisam ponosna na sebe jer sam mu ovo učinila.
Koketno sam ga upitala izgledam li lijepo. Bio je predvidiv i rekao da izgledam predivno. Čini se da je znao šta želim čuti. Nismo mnogo govorili. Upitao me je osjećam li bol. Rekla sam mu, slijedeći ovaj prešutni retorički pakt, da boli nema jer sam znala da je ovo odgovor koji je htio čuti. Zašto ovo radimo – postavljamo pitanja samo onda kad želimo odgovore kojih ustvari nema, koji naprosto ne stoje?
Sjeo je pored mene.
Bilo je očito da nije znao šta treba reći. Zaklopila sam oči i zaspala. Kad sam ih ponovno otvorila, Leoš je još uvijek sjedio na mjestu koje su nekad mogla dosegnuti moja stopala. Mogla sam osjetiti desnu ruku na koju je bio oslonjen i čuti neupitno, duboko disanje spavača. Prije nego sam utonula u san nesigurno je prstima dotakao moje obraze, i onda pokrio moje tijelo pokrivačem koji je dotad ležao na podu. Zasigurno je bio pomislio da već spavam. Kao da se htio uvjeriti jesam li ovo uistinu ja. Uzvratila sam mu osmijehom koji nisam mogla kontrolirati.
Slušala sam ga kako spava.
Progovorila sam, i on se probudio u isto vrijeme kad sam izgovorila prvu riječ. Pričala sam mu šta se desilo. Svakako sam morala ovo reći nekome. Nije mi povjerovao. Rekao mi je da sam to sanjala. Ja znam bolje. Bila sam budna, vrlo kratko ali budna, i nisam mogla otvoriti usta i progovoriti, niti sam osjećala bol.
Osjetila sam se povrijeđeno jer mi nije vjerovao. Bilo je kao da je, bez ikakvog povoda, potpuni stranac zagrizao u moj ponos, i htjela sam vrisnuti jer se usudio učiniti to, poderati svoje glasnice u ime istine koju sam izrekla, reći mu da je sve od maločas bila laž, prijetvornost, ali da sad doista govorim istinu.
Odlučila sam ipak ušutjeti se, i ne progovoriti više niti riječ. Ispružila sam ruku i, osjetivši koliko je u blizini njegovog lica, teatralno pomilovala zrak, pažljivo pazeći da ne pretjeram u ovome što sam radila. Bilo mi je iznimno važno da Leoš povjeruje u moju histeriju.
Zamislila sam da dodirujem smrt, i na trenutak sam, upravljena s cijelim tijelom k njoj, i sama povjerovala u farsu za Leoša, i na usta sam samoj sebi izmamila stvaran osmijeh.
Smrt nije imala lice ili boju, samo privremen, dodirljiv… i svrhovit oblik. Povukla sam ruku, i svalila zamoreno tijelo natrag na krevet. Leoš je bio obmanut.
Izbrisala sam osmijeh s lica.
5.
Koga čekaš, dovraga? Čitaj mi, kitonja moj!
Leoš Svoboda je iz svoje torbe od kravlje kože nervoznim i drhtavim rukama izvukao rukopis umetnut u papirnati, žuti uvez. Sjeo je na stolicu, vrlo blizu Lenkinog kreveta. Otvorio je isječak scenarija koji je već ranije izabrao upravo za nju i počeo čitati.
Prva scena:
(Seoska, drvena soba osvijetljena sa desetinama svijeća i dva fenjera. Duboka noć.)
Ženski krik:
– Ahhhhhhhhhhhhhgggrr…
(Tama, i potom iznenadan, krupan plan zelenih ženskih očiju. Očne šarenice postaju mutne i žute, zjenice se sužavaju i nestaju. Sablasni krikovi, skoro nečovječni i van ovog svijeta, su u potpunosti zamrli, i zamijenio ih je potpuni mir.
Pojavljuje se lice natopljeno znojem, beživotno i nepokretno, zatečeno u čuđenju i zarobljeno u bolu, prelijepo, pjegavo lice djevojke sa plavom kosom, potom njeno nago i očito mrtvo tijelo sa raširenim nogama i krvlju koja se iz njene maternice cijedi na pod; čuju se otkucaji sata, i postepeno ih nadjačavaju i zamjenjuju zvuci kapi djevojčine krvi koja otječe po inerciji uginuća; na podu su dvije posude tople, crvene vode, i u jednoj od njih uronjeni su liječnički instrumenti.
Zrak u sobi je zlatan i zadimljen.
Čuje se naratorov glas, jasan i blag, usklađen s ritmom krvavih kapi).
Narator:
– Zovem se Viktor… i rodio sam se sa krikom.
Fanfare majčinske smrti najavile su moje rođenje, i moj tihi plač bio je zamijetio i čuo niko. Život je bio posljedica smrti. I smrt će biti posljedica života. Shvatio sam ovo mnogo kasnije.
(Ponovno se približavamo mrtvoj djevojci i ulazimo u njeno otvoreno oko, probadamo staklenu očnu rožnjaču – čuje se jasan, zvučni efekt nagnječene očne sluzi i reskog eha dodirnute čelične oštrice – i optičke nerve, i potom izlazimo – opet uz zvuk sluzi i oštrice – na drugu stranu; pojavljuje se mrak, potpuna i trenutačna eklipsa svjetlosti, i potom se ponovno otkriva krupni plan istog oka, ovaj put punog života i pigmenta, oka usađenog u centar glave novorođenog dječaka.
U sferičnim odrazima dječakovih očiju pojavljuju se dva muškarca.
Jedan od njih, liječnik, na sebi ima bijelu košulju natopljenu krvlju i rukave zadignute preko laktova. Drugi je Viktorov otac, Braaven. Govore, i Viktor zaustavlja jecaj kako bi čuo. Jecaj, sa svakim novim spuštanjem Viktorovih vjeđa, zamire sve više i više – zvuk zaklopljenih kapaka u djeteta je snažan i podsjeća na zatvaranje kliznih, drvenih prozora.
Ponovno se čuju otkucaji sata).
Braaven:
– Dječak… da li je živ?
Doktor:
– Da, živ je.
Majka nije bila tako sretna. Gubitak krvi… je bio prevelik… učinio sam sve što je bilo u mojoj moći.
Žao mi je, herr Schwiell. Uistinu mi je žao.
Braaven:
– Nisam te pitao za djevojku.
(Prilazi zbunjenom liječniku, i stavlja mu u ruke platnenu kesu s novcem. Liječnik uzima kesu, ali mu Braaven zaustavlja ruku svojom krupnom šakom, i govori mu u uho).
– Mislim da će ovo biti dovoljno za tvoju diskreciju… doktore!
Doktor:
– Da, svakako, herr Schwiell, svakako…
(Doktor žurno izlazi iz sobe. Čuje se zveckanje srebra u kesi koju je žurno strpao u njedra. Viktor sve promatra bez ijednog izgovorenog glasa. Glava njegovog oca u odrazu Viktorovih očiju postaje, sa svakim novim treptajem njegovih očiju, sve veća i jasnija.
Braaven podiže Viktora, još uvijek umrljanog majčinom plazmom i krvlju, iz njegove tople posteljice i, držeći ga u naručju, odnosi do njegove majke. Gleda u Viktora, i pokazuje prstom prema mrtvoj ženi).
Braaven:
– Zaboravi je. Ti nemaš majku. Čuješ li? Moraš je zaboraviti!
(Viktor šuti. Potom, osmijeh prelazi preko Viktorovih jedva vidljivih, dječjih usta i on zaspe).
Da, tako je… Viktore. Postojimo samo ti i ja.
(Braaven spušta svog sina ležati na stomaku, natrag u duboku kolijevku, i gleda u svoje ruke prekrivene žutom, polenastom prašinom. Prinosi ruke svom licu i njuši ih. Govori samom sebi).
Braaven:
– .. miriše po butanu!!
(Braaven prinosi ruke ka jednoj od svijeća, i polen na njegovim rukama počinje gorjeti zelenim plamom.
Plamičci, gladni zraka, ližu njegove dlanove ali ne pale njegovu kožu. Braaven pravi čvrst stisak sa svojim rukama, kao da pozdravlja samog sebe, i gasi plamen na obje. Potom se naginje nad svog sina i počinje njihati kolijevku ravnomjernim pokretima. Čedan i mlad vjetar, poput Viktora, provlači se kroz pukotinu u prozoru, i na trenutak kvari rutinu svijeća i svjetlosti. Vani, ispred vrata, čuje se bučan tresak, kao da je ljudsko tijelo palo na tlo.
Braaven ne prestaje gledati u sina. U ovome ga može prekinuti samo smrt. Krv iz Viktorove majke teče sve sporije i bez ritma. Prizor grimizne lokve, i potom Braavenovih grimiznih usana iz kojih se s mukom probija uspavanka. Sa svakim izgovorenim stihom krila na Viktorovim leđima, poput onih u moljca, otvaraju se sve više i naposljetku, kad je uspavanka bila doživjela svoj vrhunac, pokazuju svu svoju ljepotu i snagu.
Kapi krvi se više ne čuju. Uspavanku zamjenjuju otkucaji satne kazaljke koji Braavenu kazuju da vrijeme ipak nije stalo. Viktorova krila se skupljaju natrag, kao svilena, damina lepeza).
Kraj prve scene
Lenka Svoboda je smireno i bez riječi gledala u Leoša sa svojim albino-očima još dugo nakon što je Leoš prestao čitati scenu, i Leoš je pomislio da ova spava. Gledao je u nju, i dok je ovo činio tisuću misli mu se krenulo motati po glavi i uspavljivati ga.
Pomislio je na zadnje što je ova žena imala vidjeti. Sjeća li se uopće posljednje slike?
Nisam čula uspavanku – progovorila je iznenada, i prekinula Leoša u mislima.
Molim?!
Uspavanka! Nisam je čula. Nisi napisao riječi uspavanke koju otac pjeva.
Nisam – Leoš je jedva shvatio o čemu Lenka govori.
Nisam se mogao dosjetiti niti jedne. A hoću. Napisat ću. Svakako ću napisati. Scenarij je ionako daleko od toga da je dovršen.
Nema veze. Mogao si izmisliti jednu. Šta se desi poslije?
Viktor dozna za strašnu tajnu o njegovom ocu i njegovoj majci.
Kakvu tajnu?
Najgoru od svih.
Pretpostavljam da na kraju svi umru?
Naravno. Gdje bi bila zabava da nije tako. Uostalom, još uvijek se nisam dosjetio boljeg načina da završim svoju priču. Boljeg od smrti.
Previše si mlad da razmišljaš o smrti. Ionako ne možeš zaključiti bilo šta suvislije od nje same. Samo gubiš vrijeme. Trebaš pisati pornografiju. Nešto što svako može razumjeti. Kad se sljedeći put vratiš, donesi uspavanku. Smisli jednu, i donesi je.
6.
Leoš je bio očekivao prazan krevet u lijevom uglu prostorije, gdje je navikao gledati u Lenku, kad je uveo svoje pretrnulo tijelo preko praga njene sobe, ali je odahnuo kad ju je ugledao kako još uvijek leži onamo. Predrasuda o njenoj smrti je ipak bila prejaka, i na trenutak je pomislio da njegov um pravi igru s njim.
Pored kreveta nijemo su stajala kolica za nepokretne, i ovo je bila jedina promjena.
Istovremeno s njim, iz suprotnog pravca hodnika, kao da se izlegao iz samog zraka, u sobu je umarširao i Lenkin hirurg. Shvatio je ko je Leoš, i rekao mu kako mu je drago jer ga vidi, pokušavali smo se čuti s vama, rekao je hirurg pokroviteljskim i prijateljskim glasom – iako ga je Leoš vidio i čuo prvi put tek sad – ali nismo mogli doprijeti do vas, čini se da nešto nije bilo u redu s vašom telefonskom linijom. Sve što smo mogli učiniti za gospođu Svoboda, učinili smo, doista jesmo, i ona sad može otići kući i umrijeti tamo, rekao je još.
Leoš je pomislio kako je i Lenka jednako mnogo kao i njen liječnik mogla učiniti za sebe samu, samo da je prošetala do prve tračnice, i polegla noge pred nadolazeći vlak.
Bojim se, nastavio je hirurg, da nam je potreban njezin krevet.
Ovo je rekao, umrijeti tamo i potreban nam je njezin krevet. Leoš mu je odgovorio kako će to – odvesti je kući – učiniti do kraja dana.
Soba je vonjala isto kao i zadnji put kad je Leoš bio pomislio na njen smrad. Smrad je postao nešto slabiji kad je hirurg nestao iz sobe sa istim stilom kako se u njoj i pojavio.
Trebao si majkojepcu reći neka ti, skupa sa svojom uznositošću, odjebe iz vida – rekla mu je Lenka.
Da, Lenka, to bi vjerovatno bilo učtivo za reći – složio se Leoš, zadovoljan jer ga je prepoznala.
Večeras idemo kući.
Čula sam. Zašto ne odmah? Hoću odmah!!
Moram pripremiti sobu za tebe. Mislio sam…
… da sam mrtva?!
… da neću morati. Također sam mislio sam da je ovo bolnica, a ne prokleti hostel. To je sve.
Ne krivim te. I ja ne mogu podnijeti sebe.
Znaš, još uvijek mi duguješ uspavanku.
Kakvu uspavanku? I kako to misliš ne mogu te podnijeti – nasmijao se Leoš.
Ne seri, znaš dobro na šta mislim.
Dobićeš svoju uspavanku još večeras.
Tamo gdje idem nisu mi potrebne jebene pjesmice. Scena ne funkcionira upravo jer joj nedostaju riječi s kojima malac sigurno tone u san.
Možda ne bi trebala psovati tako mnogo.
Možda bi ti trebao početi. Znaš, s obzirom da si moja krv, prokleto si previše osjetljiv. Opusti se.
Jesi li pronašao sebi djevojku?
Nisam.
Ne mogu te razumjeti. Da li djevojkama danas možda nešto fali. Moraš sebi pronaći djevojku. Jesi li peder?
Nisam.
Jesi li monah?
Nisam.
Pa koji si onda kurac?
Ne znam, Lenka. Pisac???
I pisci jebu, zar ne?
Ovaj ne, Lenka. Vidimo se večeras. Na putu nazad kupit ću ti naranče.
7.
Lenka Svoboda je kremirana dva dana poslije svoje druge smrti. Posljednje riječi bile su joj da ne želi naranče i autopsiju.
Leoš je znao da bi voljela ovakav svršetak.
Odabrao je za svoju Lenku zemljanu urnu boje opala i zajedno sa Lenkinim pepelom unutra već naredni dan odvezao se do morske obale, i zaliva u kojem su vrištali i prepirali se samo vjetar i galebovi. Strpljivo je sačekao plimu i izlio Lenku u pjenušavu morsku vodu, koja mu je dopirala do mjesta gdje su Lenki odrubili noge.
Leoš se sjetio uspavanke, i bez duljenja počeo govoriti stihove tiho u mislima, toliko tiho da nije niti mogao čuti sebe kako ih govori, kao da riječi uspavanke i nije govorio on.
snovi su tvoji
da učiniš s njima šta hoćeš
pozovi demone neka vide tvoju bol
i neka vide tvoju sreću
učini da ljudi šute kad te vide da spavaš
jer, znat će: vidjeli su anđela
snovi su tvoji
da učiniš s njima šta hoćeš
