1 (proljeće – 1926)
Moderna psihološka drama koja se za svoju osnovnu temu koristi jednom od starih legendarnih fabula grčke tragedije – pričom o Elektri? – Medeji? Moguće u takav komad unijeti modernu psihološku približnost grčkom osjećaju sudbe, koju bi današnja inteligentna publika, lišena vjere u bogove ili nadnaravnu kaznu, mogla prihvatiti i biti njom dirnuta?
3 (studeni, 1928 – Kinesko more)
Grčka ideja fabule – dati modernu figuru Elektre u djelu s tragičkim krajem dostojnim ličnosti. U grčkoj priči ona presušuje u neuzbudljivoj bračnoj banalnosti. Takva ličnost je u svojoj duši nosila previše tragičke sudbe da bi to dopustila – zašto bi Furije dopustile da Elektra izbjegne nekažnjena? Zašto je lanac suđena zločina i kazne ignorirao ubojicu njene majke? – slabost koja nam ostaje iz grčke tragedije jest u tome da ne postoji djelo o Elektrinom životu poslije ubojstva Klitemnestre. Ono zasigurno posjeduje imaginativne tragičke mogućnosti kao svaka njihova fabula!
4 (Cap d’Ail, Francuska – travanj 1929)
Grčka ideja fabule – Bez obzira u koji je period američke historije djelo stavljeno, ono mora ostati moderna psihološka drama – s periodom se poslužiti jedino kao maskom – Koji rat? – Revolucija je predaleko i u svijesti ljudi opterećena gramatičkim-školskim-historijskim asocijacijama. Svjetski rat preblizu i (za moju nakanu) prepoznatljiv u svojim priječećim sporednim aspektima i površnim oznakama identificiranja (publika ne bi vidjela suđenu šumu jer bi bila prezauzeta podsjećanjem na drveće) – potreban je razmak i perspektiva – period koji nije previše udaljen da se publika ne bi mogla sa njim povezati, ipak period s kostitom itd. – posjedujući dovoljnu masku vremena i prostora, tako da će publika nesvjesno i odmah pojmiti da je to primarno drama skrivenih životnih sila – sudbe – iza života karaktera. Građanski rat je jedina mogućnost – odgovara prizoru – Građanski rat kao pozadina za dramu ubilačke obiteljske ljubavi i mržnje –
5 (Cap d’Ail, Francuska – travanj 1929)
(Grčka ideja fabule) – Odigrava se u maloj luci Nove Engleske, brodogradilišnom gradiću – obitelj najbolji – brodograditelji u gradiću i vlasnici – neko vrijeme bogati – Agamemnon kao karakter prvi građanin gradića, prije rata gradonačelnik, sada brigadni general Grantove armije – radnja počinje na dan Leejeve predaje – kuća tip pročelja grčkog hrama koji je bio prava strast u prvoj polovici 19. stoljeća (sličnost s grčkim nije isforsirana, nego potpuno prikladljiva i opravdljiva) – Ovaj dom Nove Engleske, Atrejeva kuća, koju je 1830. sagradio, recimo, Atrej, Agamemnonov otac – groteskno iskrivljivanje svega što je grčki hram izražavao o značenju života (pozadina Nove Engleske dramatski najbolja za grčku fabulu zločina i kazne, lanca sudbe – puritansko uvjerenje da je čovjek rođen za grijeh i kaznu – Orestove furije u njemu samom, njegova savjest itd.)
Napuštanje grčke priče – Elektra voli Egista – vazda suđena da bude suparnica majke, vazda poražena – prvo zbog ljubavi prema ocu, zatim prema bratu i konačno Egistu – razlog za Klitemnestrinu mržnju prema Agamemnonu seksualno osujećenje koje stvara njegov puritanski osjećaj grijeha, pretvarajući ljubav u pohotu (prije braka ona ga je romantički voljela) – izostaviti Ifigeniju i Krizotemis – samo Orest i Elektra – niti Kasandra – čvrsto se držati obiteljskog srodstva Egista (Agamemnonov prvi rođak) – držati opću liniju suparništva, mržnje, ljubavi, pohote, osvete u prošlosti, između Agamemnonovog oca, Atreja, i Egistova oca, Tiesta (u legendi Tijest zavodi Eropu, Atrejevu ženu) – Atrejeva mržnja prema bratu – osveta – progonstvo – (držati opći duh, ali ne obraćati pažnju na detalje legende) iako protiv njegove volje, Klitemnestra uvjerava Egista da joj pomogne ubiti Agamemnona (moj Egist, slabiji karakter, čovječniji, ne tako zao, ima neku vrstu savjesti) – način ubojstva, otrov (oružje žene) – u licu Egist jako nalikuje Agamemnonu i Orestu – njegova sličnost s Orestom privlači Klitemnestru – njegova sličnost s njenim ocem privlači Elektru – Elektra obožava svojeg oca, odana je bratu (koji nalikuje ocu), mrzi majku – Orest obožava majku, odan je sestri (koja nalikuje majci), mrzi oca – Agamemnon, razočaran u ljubavi prema Klitemnestri, obožava kćerku, Elektru, koja nalikuje majci, mrzi i ljubomoran je na svojeg sina, Oresta, itd. – još više iskoristiti ovaj simbol obiteljske sličnosti i identificiranja (kao vizuelni znak obiteljske sudbe) – koristiti se maskama (?)
6 (Cap d’Ail, Francuska – svibanj, 1929)
(Grčka ideja fabule) – Imena karaktera – koristiti se karakterističnim imenima koja u neku ruku nalikuju grčkim – bar za glavne karaktere – ali se ne prenapinjati i učiniti od toga majstoriju – stvarna važnost ne postoji, jedino prikladnost kod odabiranja – prava imena vazda težak posao.
Agamemnon – (Asa), (Ezra) Mannon
Klitemnestra – Christine (?)
Orest – Orin
Elektra – Eleanor (?) Ellen (?) Elsa (?)
Laodika – Lavinia (ovo je već bolje) Vinnie (kako je u obitelji zovu)
Egist – Augustus (?) Alan Adam (?)
Pilad – Paul (?) Piter (?)
Hermiona – Hazel – Hesther
7 (Cap d’Ail, Francuska – svibanj, 1929)
(Grčka ideja fabule) – Naslov – Korota pristaje Elektri – tj – u starom značenju riječi – dolikovati – Elektri pristaje da žali – to je njena sudba, – također, u uobičajenom smislu (ovdje ironičkom), korota (crno) pristaje Elektri – to je jedina boja koja pristaje njenoj sudbini –
8 (Cap d’Ail, Francuska – svibanj 1929)
Korota pristaje Elektri – nemoguće je dati pravu vrijednost građe samo u jednom ili čak dva dijela –moram slijediti praksu Grka i stvoriti trilogiju – prvi komad, Agamemnonov povratak i ubojstvo – drugi, Elektrina osveta nad majkom i ljubavnikom, iskorištavajući Oresta kao pomoć – treći, kazna Orestu i Elektri.
Svakom djelu dati poseban naslov – Korota pristaje Elektri ostaje naslov trilogije – prvi komad, Povratak – drugi, (?) – treći, Progonjeni.
9 (Cap d’Ail, Francuska – svibanj 1929)
Korota pristaje Elektri – Tehnika – za prvi koncept koristiti se prilično čistim realizmom – taj prvi koncept jedino u svrhu stavljanja građe fabule u određenu formu – zatim ostaviti neko vrijeme i tek kasnije odlučiti kako da se pristupi konačnoj verziji – koja su odstupanja potrebna – hoću li upotrijebiti maske, solilokvije, postrani itd. –
16 (Le Plessis, St. Antoine – du – Rocher, Francuska – 27. ožujka 1930)
Pročitao prvi koncept KPE – mršav materijal, ali kao prvi koncept odgovara svrsi – neki dijelovi vraški uzbudljivi, ali mnogi jadniji – nema dovoljno tvarnosti – ne sviđa mi se Egistov karakter – otrcan i bijedan – moram pronaći novi – nema dovoljnog osjećaja sudbe koja lebdi nad karakterima, obiteljske sudbe – koja živi u kući sagrađenoj Atrejevom mržnjom (Abe Mannon) – psihološke sudbe – čitajući ovaj prvi koncept imam osjećaj da je veći dio moje ideje ostao izvan nego u djelu! – U narednoj verziji moram to svakako ispraviti – izložiti se opasnosti da završim u drugom zbrkanom ekstremu – iskoristiti sva sredstva da dobijem povećanu dubinu i opseg – mogu vazda izbaciti ono što je nepotrebno – napisat ću drugi koncept koristeći se polu-maskama i tehnikom Interludija (kombinacijom Lazara i Interludija) i vidjeti što se može izvući iz toga – mislim da će mi oni pomoći da dođem do pravog dojma – moram ostvariti veći razmak i perspektivu – veći osjećaj sudbe – veći osjećaj nestvarnog izvan onog što mi nazivamo stvarnošću koja je zbiljska stvarnost! – Nestvarna istina noseći masku lažne stvarnosti, to je pravo osjećanje za ovu trilogiju, kada bih ga samo mogao uhvatiti! Moram se držati modernog tempa dijaloga i ne pokušavati sa žargonom iz vremena građanskog rata. Taj dio prvog koncepta je dobar. Ostvariti čvršće formalno ustrojstvo za prvo djelo koje će ostala djela vjerno slijediti – uzor izvanjskih i unutarnjih prizora, počinjući i završavajući svaki komad izvanjskim prizorom – jednim brodskim prizorom u sredini drugog dijela (ovo, sredina čitavog djela) naglašujući more kao obiteljsku pozadinu, simbolički motiv mora kao sredstvo bijega i izbavljenja – na početku svakog komada iskoristiti žitelje gradića, izvan kuće, kao čvrsti uzor kora – koji predstavljaju radoznali, komentirajući, neobični gradić kao neprekidno prisutnu pozadinu za dramu Mannonove obitelji. Razviti motiv otoka Južnog mora – (u različitim aspektima) njegovu privlačnost za sve njih – izbavljenje, mir, sigurnost, ljepota, sloboda savjesti, bezgrešnost itd. – žudnja za primitivnim – i simbol majke zemlje – čežnja za nekonkurentskom slobodom od straha koja postoji prije rođenja – načiniti taj otok ponovljivim motivom teme – Karakterizacija – Isključiti, koliko god je to moguće i spojivo sa živim ljudima, laku površnu karakterizaciju individualnih manirizama – ako ti manirizmi nisu neminovni otisci unutarnje prirode – bitna otkrića. To vrijedi za glavne ljude trilogije. S druge strane, žitelji gradića treba da budu ograničeni na izvanjsku karakterizaciju – glavni karakteri previše unutarnji – Peter i Hazel moraju biti gotovo obezličeni, sudeći po jednom i drugom kutu – oni su nepomućeno, zadovoljno „dobro“, prijazna, postojana nesmetana, nezavedena vrlina sred koje djeluje zla strast, koju oni ne prepoznaju – (sve do kraja) – ali koja je naglašena njihovim kontrastom. Upotrebom maski sličnost karaktera pojačava sličnost Mannonove obitelji između Ezre i Orina i Adama (i obiteljskih portreta) i između Christine i Lavinije – upadljiva zlatnosmeđa kosa potpuno jednaka kod Lavinije i njene majke – jednaka kosi mrtve žene, Adamove majke, koju su Ezrin otac i ujak voljeli – koji su pokrenuli lanac ponovljive ljubavi i mržnje i osvete – naglasiti tu motiviranu sudbu iz prošlosti – kosa ženâ još jedan motiv koji se ponavlja – čudnovatu, skrivenu psihičku jednakost Christine i mrtve žene i Lavinije (usprkos njenom ocu – patvorenim manirizmima Mannonovim) i njene majke – kao i Adama i Mannona, kojeg on mrzi, i Oriona i njegova oca – Matroska pjesma „Shenandoah“[1] – još bolje iskoristiti tu pjesmu – kao neku vrstu motivske pjesme – njen jednostavni tužni ritam o beznadnoj žudnji za Morem osobito značajan – čak i glupe riječi, promišljene u odnosu na tragičke događaje u komadu, dobijaju izrazito značenje. – U prvom mojem mršavom konceptu jalova melodrama fabule odvodi moju nakanu – ispraviti u drugom konceptu – neizbježiva, čitava melodramatska radnja mora se osjetiti kao razvoj psihičke sudbe iz prošlosti – otuda izvesti tragički smisao – inače! – vraški problem, ta moderna tragička interpretacija klasičke sudbe bez potpore bogova – jer ona, prije svega mora ostati moderno psihološko djelo – sudba koja potječe iz obitelji –
20 (Le Plessis – srpanj, 1930)
Ponovo pročitao trilogiju – ne sviđaju mi se solilokviji u njihovoj sadašnjoj formuli nepovezane misaone proze – i moja upotreba nepotpunih maski kod glavnih protagonista kao da zasjenjuju značenje sličnosti između karaktera, umjesto da dramatski pojačava to značenje – maske u ovim komadima uvode druge konotacija koje nisu poželjne – imam jak osjećaj da bi morao postojati određeniji međuodnos između maski karaktera i solilokvija, da bi solilokviji morali biti arbitrarno postavljeni u stiliziranoj formi koja će predstavljati točan izraz stiliziranog simbola maske. – U tom smislu preraditi sve solilokvije u komadima – uvesti nove, tako da se solilokviji javljaju po utvrđenu uzoru, usklađeni sa strukturnim uzorom u svakom djelu – težiti za prozom s jednostavnim, prodirnim i ponovljivim akcentom i ritmom koji će izražavati neprekidan pritisak strasti začetih u prošlosti obitelji, koje tvore obiteljsku sudbu (imajući vazda na umu sudbu unutar obitelji koja je moderna psihološka približnost grčkom shvaćanju sudbe iz-vana, iz nadnaravnog).
24 (Paris – 21. rujna, 1930)
Shema za ponovni pregled i konačnu verziju – i pored muke oko ove stilizirane koncepcije, drago mi je da sam je izvršio – vrijeme nije bilo izgubljeno – naučio dosta toga – stilizirani solilokviji otkrili nove uvide u karaktere i teme koje se ponavljaju – preostaje da se sve to dovede u prirodno izravan dijalog – na što jednostavniji i direktniji i pokretljiviji način – sa što manjim brojem riječi – prestati da činiš stvari za karaktere – neka se sami otkriju – usprkos (ili upravo zbog!) njihovim davnim zatomljenim strastima, imam osjećaj da oni jedva čekaju da to učine!
Zadržati koncepciju maske – ali kao Mannonovu pozadinu, ne kao prednji plan! – ono što želim od ovog pojma maske jest dramatski, zanimljivi viziblini simbol odjelitosti, suđene samoće ove obitelji, znak njihove sudbe koji ih dramatski odvaja od preostalog svijeta – Sada vidim kako da sačuvam ovaj dojam bez upotrebe napravljenih maski – s pomoću šminke – u spokoju (tj. u pozadini) Mannonova lica su kao neravne maske smrti (motiv smrti-u-životu, povratka čežnje mira-sa-smrću koji se provlači kroz sve komade) – sa šminkom ovo se može vrlo efektno postići, kao i obiteljska sličnost – (šminka nije izgubljeno umijeće u evropskom kazalištu, zašto bi bila u našem? – jedino naša nespretna neuspješnost) – Mogu si predočiti izraz na licima karaktera u spokoju nalik-maski-smrti, koji iznenada kida strast jednako izuzetne snage – povrh toga, njegovu točnu vizibilnu predodžbu onoga što želim da bude izraženo. – Preraditi trilogiju u tom smislu – i unijeti veću čvršću arhitektonsku formu u izvanjsko ustrojstvo – i veću uskladbu (u glazbenom smislu) u unutarnje – određeniju ponovnost tema („Otok“ smrtni strah i smrtna želja, obiteljska prošlost itd.) – imajući vazda na umu – drama o Mannonu se događa na razini na kojoj je izvanjska stvarnost maska zbiljske suđene stvarnosti – nestvarni realizam.
Pretvoriti u još određeniji čvršći uzor površni, karakteristični realizam tipa gradskog kora (svijet izvan koji vazda vidi bez pravog gledanja i razumijevanja) i jednostavnu, zdravu normalnost – dobrotu – Hazel i Petera.
Ponavljanje istog prizora – u njegovoj bitnosti, katkad s istim riječima, ali između različitih karaktera – slijedeći komade kao razvoj sudbe – tema zahtijeva ovo ponavljanje – Mannon i Christine (o Brantu) u prvom dijelu, Christine i Orin (o Brantu) u drugom dijelu – Mannon i Christine u 4. činu prvog djela, Lavinia i Orin u 2. činu trećeg djela – itd.
36 (Northport – kolovoz, 1931)
Pročitao šifove iz Liverighta – gotovo četiri mjeseca nisam gledao ovu trilogiju i sada sam dobio prilično drugačiji dojam – ganut sam – trilogija ima mogućnost i energiju i čudnovato svojstvo nestvarne stvarnosti koje sam želio – čini mi se da je glavna svrha potpuno ostvarena – u trilogiji postoji osjećaj sudbe ili sam ja budala – psihološka moderna približnost sudbe u grčkim tragedijama na ovu temu – postignuta je bez upotrebe nadnaravnoga.
Izbor i prijevod Mario Šuško
Preuzeto iz: Teatar XX stoljeća, Tomislav Sabljak, 1971., Matica Hrvatska, Zagreb
Priredila: Senka Marić