Odgovornosti B. B. Jejts. The Cuala Press
Čerčtaun, Dandram
Poprilično se krećem među pristalicama onog umno aktivnog sloja stanovništva koji je veoma zabrinut šta će biti danas, šta sutra; u vezi s tim, kad god pomenem g. Jejtsa, unapred znam da će me obasuti pitanjima: „Hoće li g. Jejts moći još nešto da napiše?“, „Da li g. Jejts drži korak sa vremenom?“, „Kako neko, ko ide u tom pravcu uopšte može da napreduje?“
Na sva ta raspitivanja mogu jedino da odgovorim da je životna snaga g. Jejtsa takoreći bez premca, a usuđujem se da dodam da će on mnogo još uraditi; i da, u ovom času, niko ne pokazuje moć i volju da ga, kao najboljeg pesnika u Engleskoj, potisne, niti ima izgleda da će to neko u doglednom vremenu učiniti; i da, najzad, g. Jejts usklađuje nova sazvučja na svojoj harfi, da retko jedan čovek postiže uspehe na dva plana, i da bi već bilo dovoljno od njega da je samo doneo zvuk jadnikovke i ciku irskih balada, otkrivši bolećivu kadencu uspomena u Pokrajini Majo i Kuli; da je stvaranje valjanih pesama spora stvar, te da bi, bar što se tiče najvećih među mrtvim pesnicima, mnogo od njih rado zamenili onu magnampartem, kojom su prisutni među nama, za celih desetak ili dvadesetak stranica stihova; i da nije potrebno da se pesnik svakog jutra, tokom celog života, začuđuje na PiazzadeiSignori da bi tamo izveo novi kolut preko glave; i da je g. Jejts tako sigurno besmrtan da nema potrebe za preinačavanjem svoga stila kako bi se prilagodio čudima naših doktrina; i da, uza sve to i pri svem tom, postoji jedna očigledno nova nota u njegovim poslednjim delima; od posmatranja bi se, inače, mogle očekivati i gore stvari.
„Da li je g. Jejts imažista?“ Ne, g. Jejts je simbolista, ali piše desImages poput mnogih dobrih pesnika pre njega; tu nema šta da mu se prebaci, kao što ni on nema ništa protiv njih (les Imagistes), bar što ja znam – izuzme li se ono što naziva „njihovom đavoljom metrikom“.
On piše desImages u pesmama kao što su Brejšol i rubar, koja počinje sa „Premda se kriješ u plimi i oseci bledoga mora kada mesec izađe“, odbacuje inverziju u pribegava proznoj neposrednosti u lirskim pesmama poput one „Od starih sam ljudi čuo da se sve menja“, sve su to one stvari koje ne podležu čudima mode. Ono što meni liči na novu notu – teško bi se to moglo nazvati promenom stila – dalo se zapaziti pre četiri godine u Nema druge Troje, koja počinje „Zašto bih je korio“ a završava se sa
„Lepota je kao zapeti luk, nešto
Što uz naše vreme najbolje ne pristaje,
Jer je sama, kruta, sigurna u moć svoju.
Pa šta je mogla da učini, takva kakva je?
Gde da, za plamen svoj, pronađe drugu Troju“?
Nisam siguran da je to uhvatljivo u pojedinim navodima, ali sa pojavom Zelene kacige i drugih pesama, osetilo se da je molska nota – ovu reč upotrebila u njenom strogo muzičkom značenju – iščilela, ili je bila na putu da iščili; pesnik se našao na raskršću o kojem govori stih:
„Voi che intendendo il terzo ciel movete.“
Od tog trenutka čitaoci osećaju da njegovo delo postaje suvlje, da teži čvršćim konturama. Ne kažem da se to može pokazati u ovom ili onom odeljku. Gotovo je sa romantičnom Irskom nije bolje od Red Henrehenovih popevki o Irskoj, ali je oporije. Izgleda da je g. Jejts pogledao sa potrebnog rastojanja pesmu Detetu koje pleše na žalu (prvu verziju, ne onu štampanu u ovom izdanju). Čvrstina se, možda, još najlakše može zapaziti u Mudracima sa Istoka.
Pesme kao što su U vreme kad je Jelena živela i Realisti mogu, ako ništa drugo, poslužiti kao dokaz da njegov jezik nije izgubio od prodornosti. S druge strane, nemoguće je naći bilo šta privlačno u pesmi Dva kralja – čovek bi isto tako mogao da čita nečije tamo Idule. Sura stena je, slažem se, nejasna ali ono što je u njoj najpretežnije jeste retka otmenost duha, otmenost koja je, bar za mene, sama bit Jejtovskog dela, postojani činilac njegovog stvaralaštava.
U prilog mom propovedanju, ili mojim teorijama u vezi sa promenom stila, ostvarenoj ili nameravanoj, idu bar dva iskaza samog pesnika, prvi iz Kaputa, a drugi, ne tako izričan, u predavanju održanom u Blantovu čast. Stihovi iz Kaputa, svakako će zadovoljiti one koji su se vajkali na bezbrojne sledbenike g. Jejtsa, budući da „više vole da čitanju pravog Jejtsa“. G. Jejts je o tome nešto rekao u
„Reci mi da li vučjaci cene svoje buve“
što je svakom sasvim razumljivo, i lišeno „čarolije“. Nemam ništa protiv čarolija iz raznih Jejtovskih pesama, ali se, od devedesetih godina naovamo, nakupilo tako mnogo tih tobožnjih začaranosti i opčaranosti i maglica i izmaglica da je čitalac već zreo za oštrija osvetljenja.
A oštrije osvetljenje i jeste ono svojstvo koje nalazimo u početku Mudraca sa Istoka:
„Sad, kao i oduvek, duhovnom oku se učini
Da uz, u krutoj, šarenoj odeći, nezadovoljne vidi
Kako prolaze, u tonu, u nebeskoj dubini
Drevna im lica liče na kišom razjedene hridi,
U srebrenim kacigama dok naporedo lebde“
Naravno, odeljak poput ovog, imažističkiodeljak, može se naći i u nekoj pesmi, inače nije imažistička, kao što se lirski fragmenat može naći u propovednoj prozi, ili u pesmi koja, samo po sebi, nije lirska. Oduvek su postojale dve vrste poezije koje su, bar za mene, „najpoetičnije“: najpre, ona vrsta poezije koja liči na muziku, koja je sebe prisilila na artikulisan govor, i, zatim, ona vrsta koja liči na skulpturu ili sliku koje su dovedene, ili se silom privode po reči. Jaz između evokacije i deskripcije, u ovom drugom slučaju, upravo je ona nepremostiva razdaljina između genija i talenta. Najviša uloga umetnosti biće da i jeste u tome što ispunjava duh uzvišenim obiljem glasova i slika, a životu duha obezbeđuje takvo okruženje i pratnju. Delo g. Jejtsa to je, u svakom slučaju, postizalo u prošlosti, pa i danas to postiže. U ovu zbirku uneta je nova metrička verzija Peščanika, Sure stene, Dva Kralja, i preko trideset novih lirskih pesama od kojih su neke objavljene u ovom časopisu, ili se objavljuju u ovom broju. U pesmama s irskom tematikom autor se suočava sa stvarima onakvim kakve jesu, napuštajući romantičarski keltski pristup, pa će mnogi njegovi obožavaoci ovom knjigom biti nezadovoljni. To je, uvek, dobitak za pesnika, pošto obožavaoci skoro redovno od njega traže da se „ne miče s mesta“, ne podnoseći ni najblaže kretanje, niti tragove novih radoznalosti i intelektualnog nespokojstva. Rekoh da je Sura stena nejasna: možda nije trebalo da to tako kažem; mislim da ona zahteva veoma usredsređenu pažnju. Konačno, ona je nejasna kao što je i Sordello nejasan, a ja, svejedno, ne umem da završim pre no što joj izreknem divljenje.
Preuzeto iz: Ezra Paund, “Kako da čitamo”, Matica srpska 1974.