KONJI
1.
Soba je u tvrdoj zgradi austrougarske gradnje, na drugom spratu. Stepenice su malo klizave, moraš paziti. Lijepo je kad uđeš. Svijetlo, prozračno. Visoki stropovi, prozori veliki. To je u redu, soba za psiho-terapiju ne bi smjela biti klaustrofobična. Ovako je sasvim OK. Prostor te ne stišće. Otvara se, odmiče od tebe.
Na prozorima su zavjese, bijele, prozirne. S druge strane polica sa knjigama. Kvarcna grijalica uključena na dvojku. Mart je. Još je svježe. Sofa i fotelja presvučene blijedozelenim mebl-štofom. Kao mladi grašak. Između njih stolić. Običan. Na njemu jedna orhideja u providnoj kutiji od tanke plastike. I knjiga „Ja sam OK – ti si OK“.
Žena je visoka. Na njoj kostim od tvida i bluza boje leda. Sjedi u fotelji i prelistava bilježnicu. Vildana se vraća iz toaleta. Sjeda na sofu.
– Želiš li da pojačam grijanje?
– Nema potrebe. Toplo je.
– Da li bi mi ponovo ispričala snove o konjima?
– Ja… moram li? To mi je…
Podlanicom trlja sredinu čela.
– Jesi li zadnjih dana sanjala još nešto?
– Sa konjima? Nisam. Sanjala sam…
– ?
– Pa… to sa fotografijama.
– Želiš li mi ispričati?
– Pa… bio je neki razglas, razglasna kutija… ili radio, postavljen na neki visoki stub. To je samo na početku. Krčalo je… nije se ništa čulo i onda sam ja ušla. Sad se sve čulo sa mog radija. Taj je čovjek govorio da moramo požuriti, da četnici već ulaze u grad… i da možemo izaći samo na južnu stranu. On je onda stalno ponavljao da moramo ponijeti sve svoje fotografije i da požurimo. Samo oni koji budu imali sve fotografije mogu proći kroz kapiju, on je tako govorio. I vikao: Požurite! Požurite!
Ja sam našla kutiju od cipela u kojoj su bile slike i htjela sam neke sakriti iza ormara, kad se budem vratila da još imam nekoliko fotografija za uspomenu… Tad je došao neki čovjek… ja mislim da je onaj što stanuje na zadnjem spratu… On je rekao da oni na radiju varaju i da ubijaju svakog ko se ne može sjetiti ko je snimio slike. Moja je sestra stalno skakala na pragu i smijala se. Ona je imala samo jednu svoju sliku, veliku. Iste veličine kao i ona. To je, ustvari, bilo ogledalo na vratima i ona se tu ogledala… samo što se ona slika u ogledalu nije micala, a Nirmana je stalno skakala i smijala se.
Onaj čovjek je rekao da on mora ići, a da je meni bolje da prvo pregledam sve slike i sjetim se ko je fotografisao svaku od njih. Ja sam onda sve istresla na pod i sve ih pregledala. Našla sam samo jednu … nije… nisam to ja… To je neka… ne znam… neka djevojka. Vrlo je lijepa. Kad meni dođe blizu da se sjetim ko je to snimao… onda meni ta djevojka sa slike liči na mene. Onda opet bude neka druga. Ali ja nikako ne mogu da se skroz sjetim. Sve pritišćem glavu rukama i taman mi dođe u čelo, ovdje između očiju… i onda opet pobjegne.
Nirmana stalno viče: Tebe će ubiti! Tebe će ubiti! Onaj radio opet krči, ali se čuje kako onaj čovjek viče: Požurite… Samo je usporeno… kao pokvareno… ono… Ja znam da više nema ni tog čovjeka što je govorio na razglas, nego je samo malo ostalo… njegovog glasa u kutiji… pa to sad viče da požurimo. To samo viče meni i mojoj sestri. Svi su drugi već otišli. Nema više nikog u gradu.
Onda Nirmana plače i govori mi da se trebamo promijeniti za slike… pa da ona u ogledalu bude moja, a ova njena… A ja nikako ne znam hoće li oni to nama povjerovati.
– U kojem gradu se dešava san?
– Pa… stan i zgrada su sadašnji… ali… opet je to… sve u Višegradu.
– Koliko vam je godina u snu?
– Pa… isto… onoliko kao… Meni je sedamnaest… a Nirmani jedanaest.
– Kako si se osjećala pritom?
– Mislim da mi je bilo krivo što se ne mogu sjetiti…
– Misliš?
– Pa… bilo mi je krivo… i sve mi je bilo tvrdo u glavi, kao da je zabetonirano.
– Čega si se željela sjetiti?
– Toga… slike. U stvari ko je snimao. Onaj je čovjek rekao da moramo znati ko je fotografisao.
– Stiskala si glavu rukama da bi se sjetila?
– Ja… da.
– Možeš li mi pokazati kako si stiskala glavu?
– Ovako… rukama… preko ušiju… jako.
– Jesu li ti oči pri tome bile otvorene?
– Ono… kad mi nadođe u čelo… između očiju… kao da ću se sjetiti , ja krenem da otvorim oči… ali… odmah zaboravim. Onda opet brzo stisnem oči… i ono opet počne da nadolazi.
– Želiš li još razgovarati o tome?
– Sad… ne mogu više… boli me glava.
2.
To je sve bilo u nekom drugom životu. Sve je bilo drugačije. Odjeća, kuće, ljudi, sve. Ja sam dječak. Sitan, mršav mladić, nekih šesnaest-sedamnaest godina. Živim na farmi sa desetak starijih muškaraca. Oni svakoga dana nekuda odlaze na konjima i vraćaju se s mrakom. Sa sobom donose tovare razne hrane i mnogo ženskog nakita. Sav taj nakit istresaju u jedan bunar. Što više istresaju tih ogrlica, prstenja, broševa, to nivo vode u bunaru raste. Već je pri vrhu i ja se bojim da će se preliti. Kad oni nisu tu, zakačam kantom vodu iz bunara i kupam svog konja. To radim po cijeli dan da bi navečer bilo dovoljno mjesta u bunaru za nakit koji će istresti.
Moj konj nije veliki. Dobio sam ga čim se oždrijebio. Tada još nije mogao stajati na nogama i ja sam mu prvo prao samo noge, a kad se uspravio i malo porastao, počeo sam da ga kupam cijeloga onom vodom iz bunara. Tako sam ga po čitav dan kupao. Na početku je bio potpuno crn, a sad je bijel. Tu ima još puno konja koji po cijeli dan trče tamo-ovamo. Nikad ne prestaju trčati.
Onda su jednog dana oni muškarci rekli da će povesti i mene sa sobom.
Jahali smo na konjima preko mosta na Drini. Most je bio drveni. Ja nisam bio na svom konju nego na nekom jako velikom. Svi su imali puške, dugačke, kao one na slikama iz Prvog svjetskog rata. I ja sam imao takvu pušku. Oni su na mostu počeli pucati i urlikati. Vidio sam, na drugoj strani, tamo gdje je bila naša kuća, sad je samo jedna velika, velika stara kuća. To je neko imanje nekakvih bogataša, ali tu sad nema nijednog muškarca, nego su samo žene i djevojčice. Ja tu na mostu znam da mi hoćemo popljačkati i silovati te žene. Bojim se, ne znam kako se to treba uraditi, a ne znam ni iz puške pucati. Jedan od onih muškaraca mi viče da tamo ima taman za mene neka curica i da se ja sad trebam dokazati.
Ja to ništa ne želim i strašno mi cure suze i sline na nos, tako da skoro ništa ne vidim od suza. Pod tim našim velikim konjima sve ječi i odzvanja, most se ljulja i škripi. Onda su oni svi već prešli most, osim mene. Držim se rukama konju za vrat, ali kako je on jako velik, strahujem da ću pasti u vodu ispod mosta. Sa konja vidim da je voda jako duboka, skoro do samog mosta. Moj konj stalno trči, ali nikako ne prelazi most, jer je površina mosta kao pokretna traka i stalno se vrti unazad dok konj trči naprijed.
Onda ja čujem da me neko viče ispod mosta. Dugo ne mogu nikako da raspoznam šta viče, a onda kao da tu osobu koja viče voda odnosi i ja čujem samo slab, skroz tih glas koji viče: Vildana!
3.
Kada su jedanaestogodišnja Nirmana i sedamnaestogodišnja Vildana toga dana dovezene u Tuzlu, Vildana je ljekarima ispričala kako su u njihovoj kući u Višegradu četnici ubili njihovog oca i devetnaestogodišnjeg brata, a da su se njih dvije uspjele sakriti. Slijedeće noći su pobjegle i poslije ih je neki nepoznati čovjek dovezao tu. Međutim, pregledom je ustanovljeno da su obje djevojčice pretrpjele brutalno silovanje uz brojne i teške povrede.
Djevojčice su iz Tuzle prebačene u Zagreb.
Dvije godine kasnije, preko serije snova o konjima, Vildana se uspjela prisjetiti šta se dešavalo poslije ubistva njihovog brata i oca.
Majka im je umrla osam mjeseci prije nego što je počeo rat. Srednjoškolka Vildana , uz sve ostalo, posebno se posvetila svojoj mlađoj sestri.
Onog dana sve se odigravalo strahovitom brzinom. Čula se larma i pucnjava od susjednih kuća. Otac je izašao na dvorište, a onda utrčao usplahireno vičući sinu da se odmah moraju popeti u potkrovlje i sakriti iza odžaka, te da nipošto ne silaze dok se sve ne smiri.
Dino je smjestio sestre, potom odvrnuo sijalicu koja je visila sa stropa i ponovo sišao u prizemlje. Uskoro su se začule psovke i galama, lupanje vratima, strka i koraci sa stepenica… Potom pucnjava. Onda tajac.
Njih dvije, pribijene jedna uz drugu, drhtale su i jedva disale. Onda je mlađa počela tiho cviliti. Malo kasnije ponovo su se začuli glasovi iz prizemlja. Ovaj put se čuo smijeh i dovikivanje po imenima. Ubrzo je larma dopirala sa sprata. Vildana je uspjela smiriti sestru. Po dovikivanju je zaključila da ovi pljačkaju, pa se ponadala da neće ni ulaziti u potkrovlje kad vide s vrata da tu čak nema ni namještaja.
Zaškripale su drvene stepenice i čuli su se koraci. Jedan od njih rekao je kako tu nema ništa osim miševa. Smijali su se glasno silazeći niz stepenice. Tada se Vildana pomjerila, želeći se osloniti na koljeno druge noge. Izvlačeći utrnutu nogu ispod sebe zakačila je složeni crijep pored odžaka… Vrata pakla su se otvorila. Za tren, svi su bili u potkrovlju. I znale su ih. Svakog od njih petorice. Jedan je bio godinu mlađi od Vildane; sitan, mršav. Najstariji među njima rekao je: Malac, evo ima i za tebe kokica!
***
Nekad noću, medicinska sestra Ljilja, koja je godinama radila s njihovom majkom, odvezla ih je autom do svog brata u Loznicu. On ih je preko nekih ljudi uspio prebaciti do Tuzle.
