like a rolling stone
1.
Oko pola devet ujutro, krenuvši na liniju, svratio sam do Dine u Rogove. U džepu sam imao tri poštanska bona u vrijednosti tri njemačke marke, dovoljno za početak petparačke odiseje. (Tako sam britskog pamuka, mornara / i flamanskog žita oslobođen bio; / Kada presta graja mojih kormilara, / Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.) Na leđima dvije ručne bombe u borbenom rancu. Kratku devetku u kožnoj futroli na opasaču. Postoji li ijedna birtija na svijetu u kojoj te sa jeftine reprodukcije ne posmatra volooki romski dječačić? Suza mu je blistala ispod oka poput staklenog bisera. Bio je tužan tek tako kao što je Una bila pjenušava i modro-zelena. Ako su oči prozori duše, onda je dječak patio od svjetske boli. Pio sam tursku kafu i gledao u zgradu pošte na kojoj su lepršale zastave SDA i Armije BiH.
Kafana je bila skucana od dasaka i pokrivena crijepom. Iznad ulaza kočoperno su štrčali bikovski rogovi. Unutrašnjost je izgledala dosta solidno, na zidu više minijaturnog šanka visio je uramljeni grb BiH. Popio sam kafu i Dina me častila domaćom rakijom u čaši od 0,5 dl. Junačka brlja za junačke ljude.
Jednom smo kod nje pili sok na razmućivanje marke step light iz galona za krastavce. Bila je izbjeglica iz istog grada kao i ja. Kratke plavo ofarbane kose i prilično visoka, stamene građe. Stanovala je sa materom i sinom u buđavom podzemlju jednospratne kuće. Posjedovala je onu vrstu srčanosti i smirenosti koja je bila ljekovita u ovom halucinogenom svijetu. Nisam brojao rakijske čaše, te ne znam koliko sam popio. Izvadio sam zgužvane PTT bonove, Dina mi nije dala da platim. U devet sati, pogled mi je bio nabijen treperećom sumaglicom kao nad vrelim asfaltom. Tako se dešava kad čovjek loče na gladan stomak. Hrana je uvijek igrala sporednu ulogu. Bilo mi je žao jesti, jer na pun trbuh rakija teže udara u glavu. Bolje biti pijan nego star. Bolje biti pjan nego mrtav. Ili, bolje biti mrtav pjan a poslje šta bude. Pozdravio sam se sa Dinom upravivši ka Gnjilavcu, gdje je bilo zborno misto svih vojnih i civilnih autostopera. Odatle si mogo ustopati traktor što vozi đubre ravno u kosmos. Potencijalni mrtvac ide na liniju.
2.
U pustinjskoj kafani Sultan progutam nekoliko brlja od 0,3 dl. Gazda je tromi brko, njegov sin pimpla polufudbal ispred objekta. Već duže vrijeme cestom za Pištaline ne prolazi ni jedno motorno vozilo. Popišam se u čučavac kojeg su napale tajanstvene alkoholne alge. Izdašan mlaz urina je dobošao po plutajućim govnima. Čudni su putevi mokraćni. Rat je, ljudi puno seru od straha, zaboravljajući pustiti vodu. Možda je vodokotlić ugrožen ratnim vihorom. Melanholični vodokotlić kroz koji ne klokoće voda u ustajaloj kafani na brdu Gnjilavac blizu samog ruba svijeta. Ovdje stoluje božanstvo amonijaka. Operem ruke u lavabou. Vratim se za svoj sto. Zapalim cigaru. Nigdje traktora na vidiku. Sunce ravno tuče u blijedi asfalt. Zaboravio sam reći kako sam se osjećao tada. Nisam se nikako osjećao, jer sam bio pjan i bolio me hangir[1] za emocije. Ni bijes, ni tugu, ni očaj, ni tupost, ni melanholiju, ni ljubav, ni strah, ni optimizam, ni herojstvo, ni rodoljublje, ni žal za zavičajem, ni želju za jebačinom, ni dosadu, ni rezignaciju, ni umor, ni ništa. Tako sam se osjećo sa izvjesnom turbulencijom u glavi. Lice mi je bilo crveno od alkoholnog usijanja. Vruć rakijski dah je izlazio iz usta. Imao je miris acetona. Debele muhe su pokušavale da prolete kroz masno staklo. (A, crn korzet sjajnih muha / Nad svirepim smradom što kruže zujavo) Ugasio sam filter cigare u limenoj pepeljari. Brko je razgrnuo zavjesu izronivši iz stražnje prostorije. Izlizani đonovi papuča kloparali su po ulojenom brodskom podu.
– Mali, bjež u kuću, sad će granatirati! – nehajno je Sultan rekao djetetu, koje je brže-bolje uletilo u zamračenu kuću.
I dva, tri puta je jako udario dlanom o dlan.
——————————–
Krenem prema šanku na kojem je vještačko cvijeće u drvenoj zdjeli ukrašeno tačkastim izmetom muha. Oh, fluidna suštino rata, dal se kriješ u fekalijama samotnih opnokrilaca?
– Možel na teku?
– Ne može, kolko imaš?
– Tri bona.
– Daj vamo.
– Dužan si mi još četri marke.
– Znam ti facu, nemoj me zajebati.
– Moram i ja od nečeg živiti – opominjao me Sultan da ne zaboravim na dug.
Napolju škiljim privikavajući se na svjetlost. Pljujem pred noge i razmazujem čizmom. U ramu kućnog prozora, sa druge strane ceste, starija žena otpuhuje tuste oblačiće dima. Njeni podočnjaci su filovani nikotinom & teljvom. Slučaj mi se smilovao. Konjska kola se zaustavljaju na putu. Uhajmljeni konji hržu i mišići im se trzaju od umora. Na sapima vodećeg konja ordinira kvarcnozeleni obad. Liči na orden za zasluge prvog reda bivše SFRJ.
– Dokle? – pitam.
– Do Stijene.
Penjem se na zapregu i sjedam otpozada.
– Iz koje si brigade? – pita me kočijaš.
– Gija, hajmo dorate.
– 511. bosanskokrupska.
– Kako je na Ćojluku?
– Napadaju li?
– Nije loše.
– Proće i ovo, treba izmoći.
Kanonada sunčevih zraka me pogađa u zatiljak. Spuštamo se u dolinu obraslu žutim zvjezdanom. Kočijaš, did sa ćepicom i hitlerovskim brčićima, pritišće polugu kočnice. Škripi ruda. Konji dostojanstveno hodaju oslobođeni tereta. Prolazimo pored gnjilavačke džamije. Tu je ukopan Deba. Svaki put, pri prolasku, pogledam u njegov mezar koji postaje sve stariji, kako se humka neprimjetno sliježe tonući u zemlju.
– Giiiiija!
– Auf liva[2], upiša langir.
– Giiiiija, jebem te ždribovna! – komanduje did.
3.
Prošli smo Polje, Čatakoviće, gdje rastu moćne šljive i ima bogovske rakije, zatim Prhline i stigli u Stijenu.
– Fala na vožnji.
– Dite, sretno! – kaže mi did.
Sad sam se osjećao žednim. Na raskršću ugledam Harija Žutića i Ćelu Desankinog. Pored autobuske stanice mesara je preuređena u kafanu. Zovnem ih na piće. Pili smo veliko bihaćko pivo i zalijevali nekim lažnim bourbonom iz čaša od dva deci. Oni su išli na odmor, ja na liniju. Alkohol nas je ujedinio, konačno smo postali nacionalno homogeni! Izašli smo ne plativši piće. Konobar nas nije ni pogledao, vjerovatno zahvaljujući cijevi kratke devetke. Drskost neplaćanja je bila u modi. Rođeni smo da budemo divlji i te stvari.
Ostavio sam ih pred motelom Horljava i nastavio pješke prema Pištalinama. Zrikavci u uzavreloj travi su svirali fugu ljeta. U istom taktu damarale su mi žile na sljepoočnicama. Kakvo misteriozno jedinstvo materije i energije u prirodi! Postao sam imun na alkohol. Ovu cestu sam izmetrao koracima stotinu puta. Nakon nekih tristotinjak metara zaustavio sam traktor IMT-539. Bio je to nekrunisani kralj oranica, omalen i žilav, nalik na bosanskog brdskog konja. Kad letimo nizbrdo, vozač gasi motor štedeći gorivo. Čujem zrak kako pišti pored nas, dok rolamo pogonjeni inercijom poput Jensa Weißfloga, legendarnog ski letača.
Za dvadeset minuta bio sam u Pištalinama. Kao i uvijek, nije mi se išlo na liniju. Prolazeći pored Šoferske noći nadao sam se da će me neko zovnuti na piće. Niko me nije zvao. Podigo sam glavu prema nebu. Ono nije bilo krivo. Stavim ruke u džepove maskirnih hlača. Zviždim neku idiotsku domoljubnu pjesmicu. Igram džepni bilijar. Silazim sa asfalta na kolski put. U borbenom rancu tresu se ručne bombe. Potencijalni mrtvac ide na liniju. Giiiiija, giiiiija jebem te ždribovna, tjerao sam naglas fiktivnog konja. Pritisak u venama i arterijama napinjao mi je kožu vrata. Razularenost, međutim, brzo dosadi. Splahne kao klobuk kvasca u bijelom kruhu. Napravim tri koraka u stranu. Sjednem na mirisno zelenilo livade. Vjetar raznosi leteće sjeme maslačka visoko u zraku. Ranac stavim pod glavu. Bumbar zuji u krošnji bagrema. Zatvorim oči, slušajući kako zemlja diše kroz pulsirajući hlorofil biljaka. Štiglićeva pjesma mi je uspavanka.
[1] Spolni organ u konja.
[2] Konjska komanda koja znači: podigni lijevu nogu (ikavski livu).
marš mrtvih
Ležali smo u mračnim sjenkama kobnoga lišća. U mračnim kolijevkama. Zemlja se otvorila pod nama. Dočekali su nas na samoj trigonometrijskoj tački, napravivši zasjedu iza nadgrobnih spomenika od crnog mramora. Na licu mjesta su poginuli Vučko i Memo Kahrić, Ćerim je dobio šest metaka u tijelo i preživio. Izvukli su ga Osman Ditar, Paški, Zgemba i četni bolničar Enes. Četnici su sa mrtvih uzeli puške i ispucali im po metak u glavu. Memo je imao motorolu GP-300 i kodiranu kartu koju je držao ispod grudnog RAP-a. Radiouređaj su pronašli, kartu kroz koju su prošla tri zrna nisu otkrili u žurbi. Probušena mecima izgledala je kao papirnata harmonika (iz dječije igre) umrljana hemoglobinom.
Udarili smo im kontru, zajedno sa prvom četom što se nenadano pojavila iza nas, i došli do bespomoćnih tijela. Preko dvjesto ljudi, opijenih strahom i srdžbom, urlalo je i pucalo u svim pravcima. Prenoćili smo u selu ispod vrha brda koje smo u prolazu gotovo skroz zapalili. Većina boraca iz naše treće čete je spavala na zemlji grijući se pored napuštenih kuća i štala koje je gutala vatra. Prva četa je preuzela špic čuke i naselje u zadnjem nagibu. Bio sam toliko izgubljen, te bih svako malo tražio kalašnjikov ili motorolu koje sam spustio blizu sebe. Tijelo mi je bilo zakočeno osjećanjem krivice i težinom mrtvih prijatelja.
Crvena Lada Niva, u kojoj su bili vozač i zamjenik komandanta bataljona Ahmo, došla je po Vučka, Memu i Ćerima koji je u tim momentima bio vrlo blizu smrti. Zajedno sa vozačem u Ladu su se ugurali Paški, Zgemba i Osman Ditar, jer su morali dobiti zasluženu smjenu. Ostali smo bez izviđača. Osjećao sam se kao komandir jedinice kojem su Vijetnamci jebali mater u nekoj džungli usred ničega. Sutradan smo opet morali marširati. Galopirajući sumrak je bio zmija od katrana što je plazila kroz naše istrošene oči.
Hodao sam negdje u polovini kolone, pričajući sa ljudima iz drugog voda, kada je čelo uletjelo u zasjedu na makadamskom putu za Budimlić Japru. Zatekli smo se među spasonosnim kućama. Skinuo sam šljem i zapalio cigaru, bilo mi je drago što ja nisam na početku kolone. Ahmo je bio gore i on je preuzeo komandu. Provirio sam iza ćoška trospratnice na cestu, po kojoj su ljudi ležali kao grabove klade.
– Zove te Zamjenik da dođeš gore – saopštava mi sav usopljen komandir prvog voda.
Rafalno povučem tri-četiri dima i zgazim pola cigare. Pretrčim cestu i uđem u pravougaonik neobranih kukuruza prateći kurira. Borci su se kotrljali sa puta u osušene biljke. Došli smo do završetka polja. Tu su u posljednjoj brazdi opruženi Ahmo, Krojač i Đemo Demirović. Ispred nas je bio mali brežuljak i na njegovom pregibu rijetko grmlje. Rasporedili smo ljude lijevo od nas ispod tih žbunova. Gađali su nas šezdesetkama i PAM-om montiranim na traktor iz solidne daljine. Bila je to dvostrana zasjeda. Proklinjao sam trenutak kad skinuh šljem na pragu one kuće, jer sam ga tamo i zaboravio. Geleri su siktali zrakom režući kukuruzne stabljike. Šljem bi ipak bio kakva takva zaštita od sitnih krhotina. Da smo imali moćí vjerovatno bi se uvukli u zemlju poput bizamskih pacova, ali je brazda bila duboka svega dvadesetak centimetara. Krojač je bio pijan kao elektron, i samim tim beskoristan. Đemo Demirović je otišao u kratko izviđanje situacije. Nosio je sijač smrti (PM-84).
– Idem ja na cestu, ne bojte se, ovda ni tenk neće proći – govori nam Đemo.
Ahmo je pokušavao motorolom uspostaviti vezu sa komandom da nam daju kakvu artiljerijsku podršku. Krojač je crkavao od straha.
– Da nas sad vidi Nada Al Issa[1], zabijem joj zguza! – mrmljao je Krojač bazdeći na šljivu.
Đemo je ležao na cesti i povremeno pucao iz puškomitraljeza. Granate su padale ispred i iza boraca koje smo rasporedili po pregibu obronka. Uhvatila ih je panika i trčkarali su gore-dole kao izgubljene koze. Morao sam ustati i prošetati se do njih da ih ponovo rasporedim i uklonim strah od minobacača. Obrisao sam ljigavi znoj sa čela. Uspravio se i krenuo u šetnju kao da sam u turističkoj promenadi, dok se istovremeno u meni govno ledilo pred eksplozijama šezdesetki. Nekako sam ih uspio smiriti i vratiti na položaje. Opet sam zalegao u roditeljsku brazdu. Čitav dan su nas nasumice zasipali metalnim punoglavcima iz baterije hasibića[2]. Vrijeme između ispaljenja i detonacije je period toplotnog užasa u vazduhu. Jedan vod, koji je ostao među kućama, uputili smo na našu lijevu stranu da zaštitimo bok. Oni su natrčali na metke, i dobro prošli sa samo tri ranjena. Dolaskom noći povukli smo se među kuće i napravili kružnu odbranu. Ponekad su nas iz blizine rokali tromblonima, nismo imali gubitaka. Njihova zasjeda je imala taktički karakter, jer su izvlačili ljudstvo, tehniku i civile, praveći džepove odbrane da uspore naš prodor. Rano ujutro smo trebali nastaviti prema Budimlić Japri, ali je kurir progutao poruku. Nije nam rekao za naređenje o pokretu u samu zoru.
Jesenja rosa se nahvatala po vlatima trave, iz koje su nadirali tamnonarandžasti puževi golaći penjući se uz mahovinasti zid štale. Iza njih je ostajao balavi trag blistajući u duginim bojama na škrtom zvizdanu. Slamnato đubrivo se pušilo u betonskom koritu uz čije rubove se izvijao korov sa nebeskoplavim cvjetovima. Crvenkasta kokoš je čeprkala stajnjak tražeći debele gliste. Seoska idila je kratko trajala, dok smo palili prve jutarnje cigare zadovoljno se nakašljavajući. Prekinuo nas je komandant bataljona psovajući nam i mrtve i žive članove familije. Krenuli smo prema zacrtanom cilju da osvojimo još nekoliko Ljubinih grobova. Pogledao sam u nebo i gore je bila stravična praznina. Onda je došao tužni dječak i uzeo me za ruku. Ušetali smo u zlatno polje na horizontu i dotakli zvjezdane krake. Neko se proderao: pokret! i noge su mehanički nastavile dalje.
[1] Novinarka koja je iz Zagreba izvještavala o ratnim uspjesima 5. korpusa.
[2] Minobacač 60 mm (vojni žargon).
opsada Gornje Koprivne
1.
Ako dvogledom osmotrimo selo Gornju Koprivnu sa visinski dominatnog brda, koje je udaljeno dva kilometra vazdušne linije, vidimo blagu dolinu utonulu u zelenilo, što lagano biva nagriženo jesenjom truleži; hlorofil se raspada farbajući lišće u suptilne nijanse pretežno tamnog dijela spektra sunčeve svjetlosti. Jutarnji vjetar rastjerava maglene krpe, što se skupljaju u tihim gajevima, i liferuje ih niz ulice vlažeći lica prolaznika svježinom šumskog losiona. Leteće mrlje, čavke i vrane, uzletjele iz krošanja drveća, puštaju da ih toplotni stubovi zraka, što im struje ispod krila, dižu prema ugodnim zracima sunca. Crna pruga, asfaltna cesta, proteže se duž čitavog sela, a po njenim bokovima načičkane su kuće na dvije i četiri vode.
Centralno mjesto u selu zauzima kockasta zgrada škole i do nje fiskulturna sala. Škola je odavno izgubila svoju stvarnu funkciju i sada je pretvorena u regrutni centar. Pedeset koraka od škole je raskršće ili križ kako to vole reći mještani. Kafane, prodavnice, policijska stanica i jedna slastičarna, koju drži Albanac sa porculanskim zubima, nalaze se u krugu od jednog kvadratnog kilometra. Nešto niže na putu prema Donjoj Koprivni, bijeli se minaret džamije, iznad, životni ciklus kumulusa odvija se u hladnoj atmosferi. Na dva borova ražnja poviše ulaza u postaju MUP-a, obješene su pohabane zastave: državna i policijska. U kasarni na čeličnim jarbolim vise armijska i državna zastava. Pista za postrojavanje je prazna i posuta blijedozlatnim lišćem, što je prekomandovano vjetrom iz obližnjih grabovih šuma izraslih na vrhovima niskih brežuljaka u zaleđu škole. Uz samu žicu kasarne, između fiskulturne sale i pomenutih brežuljaka teče potok sa zemljanim dnom, čija voda služi za piće i umivanje, pošto u betonskim česmama koje su priljubljene uz zid sale nema ha-dva-o.
Preko puta rampe na ulazu u kasarnu, po rubu ceste su postavljeni stolovi na rasklapanje, na kojima šverceri prodaju cigare, upaljače od pola marke, topsove, jeftine satove bombastičnih naziva, te flaše domaće rakije i lažnog Bourbona made in Canada. Tu je i slastičarna u čijem staklenom izlogu, na crnom plehu postrojene šampite, krempite, baklave, tolumbe i indijanci predstavljaju metu vojničkih pogleda. Iza pulta vas čeka gazda sa blistavim porculanskim osmijehom. Caffe bar Fudo, Kod Miška i birtija Limenka čine paralelni kosmos kafana. Ponuda pića je raznolika, ima svega ko u priči. U ličnost mještana je teško proniknuti, iako su vrlo srdačni prema pripadnicima 5. korpusa, većinom su simpatizeri Fikreta Abdića, i svi imaju završen fakultet bukove filozofije. Preskačem daljnji opis prirode i društva ovog simpatičnog sela, jer Kodžak i ja moramo pod hitno sasuti u grlo magični eliksir iz pivske flaše.
- Nakon tri flaše piva…
– Prije sat i po na onom brežuljku više kasarne, znaš đe su one breze, jebo sam neku pičku – priča mi Kodžak.
– Ušo ja kod Miška, a ona sjedi u kifli i pije kafu. Priđem joj i vidim da je frljava i sa golemom ticom u glavi. Mislim šta fali, valja jebati bilo šta. Dosta mi je drkanja, skoro sam sažuljo kurac. Zovnem joj još jednu kafu, sjednem kraj nje i stavim ruku na njenu nogu. Izgleda malo stidljivo, al vidim u frljavim očima daće pičke. Ima crne krezave zube, al ne jebeš u zube ni u facu. Dogovorimo se kod breza za pola sata. Eksam jedan konjak i odem na sastanak. Al da skratim, klekne ona na zemlju, ja ga počnem zametati otpozada. Guzovi joj isto sirotinjske naćve. Nisam ni glavić ućero, kad ona poče stenjati ko steona krava. Izvadim ga i šapnem joj: de da ja odradim svoje ti onda stenji poslje. Svršim u nju a nisam ga pošteno ni zametno, al dobro mi nekako u pičku maternu! Tiltovala me jebačina. Zapalim cigaru. Zapali i ona. Leži gola na travi a iz pičke joj curi jeb. Na koljenima joj zalijepljene vlati trave i grudvice zemlje. Gleda me onim frljavim očima i vidim da joj je mozak game over. Izvadim dvajes maraka da joj dam. Sjetim se da u džepu imam nekoliko dozvola za odsustvo. Tako usitnim onih dvajes kermi dozvolama i dam joj. Uze ona dozvole ko da su marke. Štaš kad je ticirana. I onda kažu da ne moreš jebati ludo žensko. Slabom kurcu i dlaka smeta – govori mi Kodžak ko da upravo sada kara.
– Mogo si pornić snimiti.
– Jes’, jednominutni.
– Što je nisi još jednom karo?
– Nestalo mi inspiracije. Nisu ni partizani puno jebavali.
– Hajmo Kod Miška.
– Možda je tamo bolje.
– Jel vam ovo pivo od pišake? – na izlazu iz kafane dobacuje Kodžak konobaru.
– Hoćemo li Kod Miška ili do Fude?
– Ko će platiti piće? – konobar nas hvata u dvorištu kafane.
– Šta me gledaš majmune jedan? Vidiš da sam danas nervozan. Hoš da ti iscipamo kafanu – odgovaram konobaru i skidam pušku sa ramena.
Tu noć smo proveli standardno dobro. Čitav naš vod se napio poput jednog bića sa dvadeset lobanja. Umalo se nismo pobili noževima i ručnim bombama. Rakija posvađa i dva oka u glavi. Limenku smo gotovo rastavili na molekule. Sa MUP-a smo skinuli državnu zastavu i marširali strojevim korakom pjevajući patriotske pjesme. Na Gradini dva su zisa zarobili Izačani, da se s njima od dušmana svaki pedalj Bosne brani… Ulice su bile grobljanski puste. Prozori na kućama zamračeni. Izačiću po-no-san ti budi, jer za Bosnu dao si herojeeeee… Koncertna magla je izranjala iz korita potoka. Pucali smo u zrak, i urlajući podražavali divlje zvijeri. Hej vi gore s brda i-di-te, i-diiteee… Jebavali mater komandantu kasarne. Mještanima smo psovali autonomašku majku i djecu od pola kile. Ovo je Bosna jednom sva-ti-te, hej vi gore s brda i-di-te, i-diiteee… Lupali pivske i rakijske flaše od asfalt. Čizmama gnječili komade stakla. Invalid sam al ću s vama, ideeeeemo jaraaaani… Hvatao sam zubima čahure u zraku. Dušman prijeti pokolj svima sprema, svi ko jedan izbora nam neeeejma… Što kaže Senad Glavuša, jebeš rat ako nema veselja. Kuće su galopirano postale plamteće pečurke… Njihov sadržaj se penjao u nebo… Tovarni vagoni dima huktali su kroz mrak… Nisam siguran da se sve ovo stvarno dogodilo. Jedno je sigurno: alkohol uništava moždane ćelije. Puno sam pio tih dana.
Ono što pouzdano znam jeste da je Kodžak poginuo u prvoj narednoj akciji. Ne znam šta se dalje desilo sa razrokom djevojkom. Rat je nastavio svojim tempom. Još sam bio mlad i živ.
studeni sati
1.
Ukrcali smo se u Tamić kao stoka pred klanje. Plastična cerada je prljava od prašine i dima. Na nekim mjestima je izrezana nožem, i probijena mecima. U ćošku, dvojica potežu rakiju iz niklovane ploske. Sjedimo na trulim daskama prikolice. Puške su između koljena ko koplja. Preko puta mene Bizon čakijom reže sudžuk, i guta žive kolutove ko tablete Artana.
– Šta ste se prepali – viče Bizon – ne idemo na vlastitu dženazu.
Miris trave miješa se sa lošim benzinom. Izduvni gasovi uvlače se kroz procijepe između dasaka. Puške se čuju na drnč i ulje za podmazivanje. Osjeća se i zadah rakije. Pored makadamske ceste gori divlja deponija smeća. Tromi gavranovi kopaju po UNPROFOR-skim pomijama. Musavi romski dječaci tragaju za starim gvožđem. Na žicama dalekovoda, koje su olabavile od hladnoće, nanizane su čavke ko meci u redeniku pedesettrojke.
– Hoš brlje? – nudi me novopridošlica u našu četu.
– Neću, daj Bizonu, on može svega.
– Bizone, hoš ti rakije?
– Daj vamo.
Bizonova adamova jabučica pomjera se gore-dole. Nije baš pametno pijan ići na liniju. Ako te rani, teško je zaustaviti krvarenje. Isto je i sa travom. Od nje me hvata nenormalan strah. Samo jednom sam se napušio na čupavoj liniji, i to nakon što je Smajo pogino. Žuti je imo busen industrijske trave. Pušili smo džoint za džointom. Nakon svakog džointa, stavim šljem na glavu, izađem iz zemunice, dođem do grudobrana kroz tranšej, najebem im se matere, sagnem se ispod grudobrana, dignem pušku iznad glave, i stresem dva-tri rafala u dolinu, da znaju da smo živi. Tako je i Žuti izašo do grudobrana, i u uspravnom stavu jedinačnom vatrom sviro slogan sa radnih akcija: Tito-Partija-Omladina-Akcija. Dok nije pogodio prednji nišan automata koji je bio ostavljen na grudobranu. Sreća pa nije sasuo u neku od ručnih bombi, koje smo držali na grudobranu, u slučaju iznenadnih napada. Nekoliko komadića nišana, pogodilo ga je više lijeve obrve. Nedovoljno za bolovanje. Pišljiva rana nije vrijedila ni previjanja.
Dvojica naših boraca su poginula od snajpera, direktnim pogocima u glavu, jedan od njih je i sam bio snajperista. Tada sam prvi put vidio komad ljudske lobanje, pripadao je našem snajperisti. Čuperak žute kose, dio kosti, kapi krvi i sluz, na kozijoj stazi, markirali su mjesto smrti. Nosači su nam donosili hranu i vodu, rano ujutro i navečer. Bilo je tolko neizdrživo na tom Padežu, da sam pomišljo da dignem nogu iznad grudobrana ne bi li me pogodio snajper da dobijem poštedu.
Hladnoća je bila ruska. Od minusa su uzduž pucale grabove grane. Pišo sam u ikar konzervu, zaljevo smrznuto lišće na ničijoj zemlju. Srao na lopatu u udubljenju iznad zemunice, i prebacivo vruća govna preko krova zemunice. Devetnaest dana smo živjeli na prostoru od nekoliko kvadratnih metara.
Ledeni zrak je prolazio kroz rupe na ceradi. Pitome doline, prekrivene snijegom, promicale su pored nas. Kuće iz čijih dimnjaka se izvijao slabašni dim, ostajale su iza naših leđa. Dim se raspršivao na crvenkastom nebu, čija boja je bila spora izvidnica sutona. Zamišljao sam prozore kao sanjive oči kuća. Crijep je bio kosa. Valovita i crvena. Za deset zima bih mogao imati trideset tri godine, koliko ima jantarnih kuglica na majkinom tespihu. Nikad me nije napuštao prigušeni osjećaj da se neću vratiti sa linije. Ni sto godina rata ne može uništiti to grčenje u prsima. Neko od nas će vjerovatno ostati gore na 625 m nadmorske visine. Do sada je na toj koti poginulo dvadeset boraca iz naše brigade. Njihova ofanziva se protegla od januara do februara. Trebamo izdržati samo 48 sati na liniji. U kamionu niko nije pjevao, čak ni ona dvojica pijanih. Marame smo svezali preko čela ko gusari. Većina nas je imala dugačku kosu i minđuše u ušima. Izgledali smo poprilično groteskno, ni traga od ratničke samouvjerenosti. Kamion se ljuljao ko razjebana lađa. Putovali smo na Hasin vrh.
2.
Deset minuta prije nego smo preuzeli liniju, jednom borcu iz trećeg bataljona tromblon je rasuo glavu. Niko neće da preuzme zemunicu u kojoj je čovjek poginuo. Izgledamo ko duhovi, jer smo obukli bijela odijela, napravljena od čaršafa. Snijeg je gotovo do kukova, što kaže Paški, samo fali Deda Mraz sa jelenjim sankama i praporcima, pa da ugođaj bude idiličan. Zrak je oštar ko Mujagina britva. Eksplozija granata je utišana snijegom, i čini se kao da pucaju zelene i crvene petarde u novogodišnjoj noći. Nas osamnaest je stalo u četiri zemunice. Ćufta, Nuno, Huse, Kameno lice i ja smo u četvorki. Zemunice su povezane kamenim zidovima. Oni su visoki koliko pola čovjeka. Što znači da ostatak tijela štiti snijeg koji je napadao na zidove. Jedan od nas je uvijek na straži, ostali su u zemljanom sarkofagu, šćućureni pored zahrđale peći iz humanitarne pomoći. Ko se vrati sa straže, zauzima luksuzno mjesto pored užarene bubnjare. Tako se uspostavlja kružni tok straže i grijanja.
Nuno i ja idemo u pozadinu po vodu. Linija je toliko zamršena i ovdje skoro da ne postoji pozadina, jer te metak može pogoditi u leđa, dok pišaš pored drveta, u debeloj zavjetrini. U snijegu čizmama utabane staze vode na sve strane, lako je zalutati u njihovu liniju. Obilježavajući meci su počeli da svjetlucaju, njihov kratkotrajni odsjaj prelamao se u kristalima snijega. Noć je usporeno sipila kroz krošnje. Prolazimo pored zemunice koju drži susjedna brigada. Oni su naše desno krilo. Borac visok 1,90 cm, stražari sa papovkom na leđima. Ima sigurno preko 140 kg. Blizu pedesetpet godina. Zarasto bradom, gleda u nas iskolačenim očima. Dobri vojak Švejk. Komedija od borca. SMB vjetrovka mu jedva obuhvata loptastu mješinu stomaka.
– Ko je ovoga mobiliso?
– Ne znam Nuno, al smo najebali ako njih napadnu.
– Ovi će razguliti pri jačem granatiranju ko zečevi.
Bilo mi je žao čovjeka. Znao sam da nema šanse ni da pobjegne, jer se jedva kretao po snijegu. Vjerovatno je prvi put bio na liniji. U bijeli kanister nasuli smo poluzaleđenu vodu iz plastične mješine od 25 l, meci su dolazili iz svih pravaca. Sagnuti ko dvije starice krenuli smo u našu zemunicu. Nismo čuli detonaciju. Sjene su hitro iskakale iz komšijske zemunice. Dobri vojak Švejk je ležao na snijegu.
Onako ogroman pokupio je sve gelere u zraku. Prsa su mu bila izrešetana. Dušnik prerezan. Pisak toplog vazduha izlazio je kao iz probušenog mijeha. Stavili su ga na nosila i pokrili konjskom dekom.
– Jes vidio šta ti je život? Sad te ima, sad te nema. Smrt za pet sekundi – tiho govori Nuni jedan Švejkov saborac i pogrbljen ulazi u zemunicu.
Tamo gdje je ležao Dobri vojak ostale su tamnocrvene sleđene lokvice, i razmotana traka te neiskorišten jastuk prvog zavoja. Okolo je snijeg bio ugažen i pošprican tačkama krvi. Završila se prva noć na Hasinom vrhu.
Za doručak smo dobijali mlijeko u prahu, i šnitu kruha sa surogatom čokoladnog namaza. Vječni i nenadmašni grah iz limenih manjerki, serviran je za ručak. Cigarama smo se snabdijevali sami. Od hladnoće se nije moglo spavati. Za našu jedinicu dva dana na Hasinom vrhu su prošla ko na lošem zimovanju. U zemunici br. 1, Bizon je progutao tablu apaurina i prespavao smjenu. Snijeg je privremeno balzamovao ratište. Spustili smo se pješke u Kostele. Nuno je puko od hladnoće. Cesta je bila zaleđena ko staklo. Čekali smo autobus da nas pokupi, i odveze u izbjegličke ćumeze. Una je tutnjala kroz kanjon prema Crnom moru. Počeo je padati gust i suh snijeg. Sjeverac se poigravao sa pahuljicama, lijepeći ih za staklo autobusa ko muhe. Pored ceste, britki vjetar je pravio male stubove ciklonâ, koji su jurili u pomrčinu. Autobus je bio smrznuta konzerva puna ljudskih tijela. Četrdesetosam sati je prošlo neočekivano dobro, bez gubitaka. San, hrana, alkohol i miris voljene djevojke. Kvartet želja. Gumica za brisanje ledene prošlosti.
3.
Dobili smo 48 sati odmora. Dovoljno da ti bude dobro prvi dan, i nadasve dovoljno da budeš sjeban drugi dan pred odlazak na liniju. Prvi dan sam pio u Ferariju, i nisam razmišljao o predstojećoj liniji. Zlaja, konobar u Ferariju, je puštao Balaševića. Uške i vaške i rov prepun blata… Zvučalo je patetično i potresno. Svaki stih bi me nagonio na slijedeću čašicu rakije. Još uvijek sam čuo kako zrak pišti iz Švejkovih grudi. Pogled mi se maglio, vidio sam kafić kroz suze. Pio je i Zlaja, iako nije išao na liniju. Negdje na Gnjilavcu, padale su haubičke granate. Detonacije su bile duge i otegnute. Zvuk se širio kao lavina. Nismo obraćali pažnju na to što se zbiva vani. Kafić je bio krcat ljudima. Muzika pojačana do daske. Napolju, bjelina snijega je pojačavala osjećaj svemoćne praznine u duši. U kafiću je bilo toplo za jeftine pare.
Sutradan sam bio unikatno mahmuran, vlastito tijelo mi se činilo kao tuđe. Mozak mi je bio veličine plivadona. Vešnim sapunom sam umio lice. Kada je stajala na četiri cigle. Blaga studen je izvirala iz bijelih pločica. Čula su mi bila umrtvljena. Ako se sutra ujutro otrijeznim, um će mi raditi ko Doxa[1]. Cigara je vonjala na jarčevu dlaku. Žvakao sam zapečeni krompir kao piljevinu iverice. Voda je bila bljutava i ledena. Pokušavao sam čitati Milerov Plexus. Komad pertle, u fildžanu ispunjenom lanenim uljem, izigravao je svjetiljku. Taj izum se zove luća. Laneno ulje pucketa, i izgara u vidu smrdljive čađi. Plamičak iz pertle nemirno je titrao na zidu izbjegličke kuće. Crne tufne vlage izbijale su po svježe okrečenom zidu kao mrtvačke pjege. Brojao sam nula-nula-noć do odlaska na novu liniju. Opružio sam se na sivu spužvu iz humanitarne pomoći. Pokrio se ljubičastom vrećom za spavanje. Kroz prozor gledao kuće bez svjetlosti zakucane u valovita brda.
[1] Švicarski sat, sinonim za preciznost.
Fotografija: Dženat Dreković
