AUSLENDERSKA BERLINOLOGIJA II
(reportažni spjev)
Ponekad kad sletim na tlo Svetog Rimskog carstva Berlin me postidi, uključim se u kolonu ljudi i siđem pod zemlju, dole u katakombama su moderni nomadi sa svjetlećim džepnim biblijama, psalmima metro linija
Tražio sam ekvivalent riječi vibrantan, a Berlin je baš takav
Uzbudljiv, drhtav, treperav
Kao da Bauhaus energija ne može vibrirati u pravim uglovima, simetriji, zelenilu i vodi
Mjestimično crnoj kao čađ boji zidova Berliner Doma, mislio sam da je to poljubac rata, ali nije
U ljepoti koja je bila škrta i otmjena
Uronio sam u trbuh Hauptbahnhofa, spuštao se pokretnim stepenicama niz uglata, sijajuća crijeva i ušao u prostoriju gdje se odlaže prtljag
A kad sam prolazio pored kabina za izradu instant fotografija vidio sam nekog u čarapama kako se pokušava namjestiti za fotografiju, spuštenih hlača, kao da želi fotografisati spolovilo, voditi ljubav sa blendom aparata
Ali moja je stvar bila ostaviti veliki kofer u blindirani pretinac i platiti 6 eura za tu čast, onda izroniti izvan utrobe džinovskog kita uronjenog, kao da je oduvijek tu bio, u arhitektonski eros ovog grada
Preći most sa nekim kipovima dječaka u bojnim kacigama i kratkim kopljima u napetim rukama, sve u crvenoj boji
Sjesti pored Spreea, spustiti noge prema vodi, osjećati kako turistički brodići uznemiruju vodenu površinu i prave talase, što udaraju u beton obale i zapljuskuju moje patike; svježina vode me doticala, bistrila moje misli
Prije toga morao sam obaviti redovno hodočašće, otići do Alexe, do Urania-Weltzeituhra, gdje sam za trenutak čuo cover band na lošem engleskom, Wish You Were Here, zatim Hotel California, i odjednom sam osjetio sreću, blistavu nadu, koja nas poput talasa preplavljuje na ovom trgu, da će naš osjećaj svijeta pobijediti u konačnoj bitki
Taj osjećaj u kojem su svi ljudi jednaki i isti
Dva puta sam prošao pored klupe u obliku kutije u kojoj je ispruženih nogu sjedila plavokosa lijepa žena u pedesetim i smješkala se, jednom mi nije bilo dovoljno vidjeti taj osmijeh, i to mi je nahranilo dušu
Djevojka do mene, azurno nalakiranih nožnih noktiju, gledala je brodove i igrala se vlastitim stopalima, ljupko istežući i savijajući nožne prste prema tabanima
Imala je frizuru kao iz dvadesetih godina prošlog vijeka kada je Berlin bio u Zlatnom dobu
Podsjećala me na Ilse Trautschold, na njen portret koji sam gledao u restoranu Tucholsky u Torstraße, u nju sam bio zaljubljen uprkos tome što je fotografija u restoranu bila stara skoro cijelo stoljeće
Vidio sam od djevojke kako je legla na leđa puštajući da joj noge vise iznad vode, uradio sam isto i snatrio prije nego ću krenuti na voz za Poljsku
Moby Dick me ispljunuo iz utrobe i mogao sam slobodno juriti kroz crnogorične šume
Kroz zelena pluća Srednje Evrope, forsirati Odru u suprotnom pravcu od onog kojim se kretala Crvena armija u aprilu 1945. da zada odlučujući udarac carskom orlu i istakne crvenu zastavu na Reichstagu
Juriti kroz zaborav u kojem je skriven sjaj istorije, istopljenog željeza i porculana, zlatnih zuba i gomila kofera, češljeva, cipela.
Ti si došla, sada si u meni, izgradiću kosmos u kojem ćemo biti sretni kao djeca
To će biti jedna fluidna fotografija, trodimenzionalna, ona koja će se moći dopunjavati, fotografija koja će stariti s nama, i nikad neće bilježiti samo jedan trenutak nestalog vremena, već će hvatati mnoge trenove, i svi oni će biti kao nanosi boje na platnu slikarskog majstora, kada ih dodirneš jagodicama prošlost zasvjetluca
Berlin je pupčana vrpca koja nas je spojila
Središte svijeta
Putovaću kroz njega horizontalno, svaki dan kopati po nanosima gradskog života, trčati vertikalno kroz zgrade, kroz zemlju i vodu
I moram ti reći: nigdje nebo nije plavo kao nad Berlinom ujutro i naveče
To plavetnilo je širok portal za druge, možda i bolje svjetove
Pošto smo naučeni da uvijek stremimo boljem i ljepšem.
Pa ipak kad sam tu a ti daleko, uvijek mogu reći: dođi u Berlin
Dođi u Berlin, dođi u Berlin
Dok ga ne izgradim u nama, on je ovdje, baš onakav kakav bi i želio biti: vibrantan, tamni džez lastavica koje savijaju gnijezda u rupama iz Drugog svjetskog rata; Bauhaus je to što mu onemogućava da postane eteričan i odleti u nebo.
Moram otkriti tu tajnu, zašto Berlin na mene djeluje kao da sam se vratio u davno izgubljeni zavičaj, zašto me protrese i probudi ljudskost koja u meni često splasne, zašto me čini dvostruko ljudskim bićem?
U njemu vidim sebe kakav bih mogao biti ali još nisam postao
Baš tad, dok sam sjedio na obali Spreea, pred očima mi je iskrsnuo duguljasti brod, kao debela plovna igla, na čijem boku je pisalo: Berlin, du bist so wunderbar.
Fotografija:Yusuf Elsaadi
