AUSLENDERSKA BERLINOLOGIJA
(reportažni spjev)
za Mariannu
Dođi u Berlin
Možemo se zauvijek izgubiti u šoping molovima
I ne ostavljati trag hljebnih mrvica za sobom
Otići bez pozdrava, ostaviti ovaj svijet onima koji ga žele uništiti i koji će ga uništiti
Ali mi ćemo tad biti daleko
Izgubljeni u U-Bahnu, na onoj stanici koja je popločana mramorom iz Hitlerove Rajhskancelarije (tako kruže priče), u Mohrenstraße, tamo ima tajni prolaz
Dođi u Berlin
Odvešću te u Alexu, uvesti te u Pandoru, gdje ćemo iz zasljepljujuće kutijice pustiti skandinavske srebrene leptire, koji će sletjeti na tvoje uši
Ili možemo do juvelira Christa, u svakoj naušnici ti ćeš čuti kako teče nebeska rijeka Jordan
Krstiću te nekim prstenom, satom s kvarcnim mehanizmom
Proklet je svijet u kojem prave satove s kvarcnim mehanizmima
Kakva je to samo uvreda za mehaničke satove
Tek tako da kazaljke skakuću, to je zaista sramota
Ja da sam mehanički satni mehanizam, ja bih eksplodirao od bijesa
Možda bi i to bilo proglašeno terorizmom ako bih imao pogrešno ime i prezime
Tamnu boju brojčanika, gravure koje bi bile sumnjive, vuku na Istok, na prljavi Istok, gdje ljudi samo leže po ulicama i broje svoje prosjačke dane, rezignirani, mireći se sa svojom sudbinom; prašina i novi pepeo drevnih gradova, death above
Dođi u Berlin
Ja sam sam, i dosadno mi je, Fire Girl Say You Will
Odvešću te u Potsdamer Platz Arkaden, možemo jesti bjelosvjetski junk, sigurno ću te odvesti na Alexanderplatz, tamo sam pojeo usrani Fish & Chips u strahu hodajući da ne nagazim neke čudne ptice, koje se nimalo ne boje ljudi
Samo sam jednom vidio takvu pticu, u Londonu, u Camden Townu, kad je ta ista ptica pjevala tako lijepo zanemarujući ekstatične rijeke ljudi, koji su bazali Camdenom, jer nestvarni grade i te stvari
Odakle su došle te ptice, pitaću nekoga, mora ih neko znati, vidim da su se svi već navikli na njih, ali ja nisam pticofil, iz druge sam galaksije
Svaki dan idem na Alexanderplatz, ne znam zašto, noge me same nose niz Leipziger Straße, pored Bugarskog kulturnog centra, pored propalog hotela boksera Kubrata Puleva, čija fotografija izudaranog lica krasi vanjski zid njegovog hotela
Ima tu i pansion Varna, u uskoj zgradi poput čiode stisli se prozori
Kako je samo na momente raštimana ta ulica, jesenje buđava i memljiva, pa onda Mall of Berlin
Les Fleurs du Mal, Berlin ich liebe dich.
Dođi u Berlin
I am bored, boring je u modi
Odvešću te u utvarne šoping molove, u lidlove za ultra-siromašne
Odakle dolaze one ptice, nema ništa na Googleu, pitao sam ga, ništa ne govori
Ich bin ein Berliner
Živo je na Alexanderplatzu, tu sam samo turista, zagledam u izloge kao u duboke, tamne rijeke koje nevidljive nekuda teku
Ah, da, to je Spree, voljeni Spree (inače ženskog roda), mrtav, usnuo, pa uskrsnuo u izlogu Tchibo kafeterije i svaštarske prodavnice, ko je uopšte vidio da se košulje i kafa za ponijeti prodaju zajedno
Ah, da, pa vidio sam Spree tamo kod Spittelmarkta, tamo gdje je Fischerinsel, stao sam na Getraudenbrücke, nalaktio se na kamenu ogradu mosta prema Berliner Domu, gledao u vodu, u taj tamni braon jecaj kojim se Spree izlijevao iz nekog ispusta, kao iz dlana, vidio sam, samo za tren, vatru kako mi namiguje i kaže: nemoj nikom reći, ali ja sam tu, samo čekam da me prizovu
Onda sam prstima pipao rupe od gelera i metaka iz Drugog svjetskog rata, taj rat koji se neće nikad završiti
Pokušavao sam odgonetnuti boju vode koju volim, ali je ne znam objasniti
Zašto je Spree tako taman, da li su sve njemačke rijeke tako mračne
Dođi u Berlin
Čekaću te, bilo gdje i bilo kada, ja sam tu, maskiran u turistu, imam i fotoaparat, znam dobro da ćutim i da vrijedno hodam, po cijele dane gledam luksuzne satove u Friedrihstraße, tamo kod Wempea i Bucherera, gdje god ima satova, ne moraju ni biti luksuzni, mogu gledati čak i kvarcne, bitno je da su satovi, a oni nisu isti kao ljudi, bitno je da ne budem sumnjiv prodavačima iza blindiranog stakla, uvijek tražim ono nemoguće, svoj Gral sat
Dođi u Berlin da pijemo Balzac Coffee na Potsdamer Platzu, tamo gdje se izranja iz U-Bahna, a možemo piti i Einstein Kaffee u Friedrihstraße, Baristu sa naslaganim kutijama kafe uz visoke zidove kao da je prodavnica biblioteka, ali nije
Pokazaću ti ostatke Berlinskog zida, u parku, malo prije Mall of Berlin, sazviježđâ od žvakaćih guma, koje turisti lijepe na ostatke zida
I dugi niz ružnih, socijalističkih, zapuštenih zgrada, koje mi bude toplinu oko srca, Berlin je tako konzerviran ponegdje, vremeplov kojem se rado prepuštam.
Dođi u Berlin
Da gledamo mliječnobijele Njemice, krhke, prozračne, tanke kao Fernsehturm, ili Rundfunk toranj kod ZOB-a, tamo gdje sam čekao autobus za Wroclaw kada sam još vjerovao da ljepota poljskih žena može spasiti moj svijet, kao da je uopšte potrebno ikakvo spašavanje, potonimo zajedno do dna, dole je mulj, zlato probušenih brodova i dole su najveće ribe, a ja sam ribar u duši, mada, volio bih biti ribar duša kao Isus u multipolarnom svijetu svetog proizvoda i svete kupovine
Berlin ich liebe dich.
Dođi u Berlin da zajedno pobjegnemo na Istok sa onim čudnim pticama što tako divno pjevaju sred konzumerističkog meteža, buke i bijesa doba kojem ni ime još ne znamo; mora li svaki pakao imati svoje svrsishodno objašnjenje
Neke seobe moraju krenuti prema Istoku
Vrijeme je da barem mi krenemo u Obećanu zemlju, koja to više nije
Oh, Berlin, tako imam te rad.
Dođi, slobodno dođi u Berlin, on je sad Obećana zemlja
Tu sam, proučavam mapu šina kojima lete vagoni U-Berlina
Na Alexanderplatzu pjeva neki lik sa crvenim solufima, Comfortably Numb, mada se meni za čas učinilo da je to Wish You Were Here, krčkaju se stihovi pod berlinskim nebom, Berlinci kažu da je nebo nad ovim gradom brže nego nebo nad drugim gradovima, svjedočim da jeste, tamo gdje lete oblaci prema beskrajnim ravnicama Poljske, gdje sam pregazio Nysu s njemačke strane sjedeći u Polskibus autobusu, još niko nije napisao pjesmu Njemačka ulazi u Poljsku
Berlin, du bist so wunderbar, s naglaskom na ovo r, jedno dugo oscilirajuće r kao kod ljudi s govornom manom, kotrljajuće r kao tenkovska gusjenica
Ne znam da li bijeli ljudi u drvenim barakama berlinskih predgrađa sanjaju nove blitzkriegove, da li će ruske ideje pronaći čvrsto uporište u mržnji spram Evrope, Berlin će svakako biti grad-republika
Dođi da jedemo rostbratwurst za euro i sedamdeset centi na ulici kod Grillrunnera, što je na sebe upregao roštilj i hoda s njim ko mati s bebom u kengurskom tobolcu
Dođi, pokazaću ti Kreuzberg, Treptower park, vozićemo se Spreeom zajedno sa džunkama koje prenose drvo i ugalj negdje put crvenih slojeva neba, da pokrenu parnu mašinu, zvjezdani dinamo noći, da zapale oktobarsku revolucije neba i Zemlje, da jednom zauvijek pobijedimo fašizam
Dođi, na Wannsee, na njegovoj površini plešu gole Valkire, kad je vjetrovito onda jedrilice razvijaju bijela jedra i plove kao na razglednici
Nekad me u S-Bahnu značajno pogleda neka lokalna Valkira, plave kovrdžave kose, raskošnih sisa, butinâ kojima nije bilo premca u cijeloj kompoziciji vagona
Tad znam da sam živ, itekako sam živ, znam i kad plačem od snage, pun života i usamljenosti, znam da me jedino Spree može razumjeti, on teče sam po sebi, ne brine se za druge riječne tokove
Dođi u Berlin, jedino me ti možeš spasiti kako sada stvari stoje
Dok jurim kroz Grunewald, kroz zaista zelene šume koje me pune kisikom, odakle su stočnim vagonima prebacivali Jevreje u dim
Da li si znala da je u samom Berlinu tokom Drugog svjetskog rata bilo oko tri stotine manjih zatvora i koncentracionih logora, sada pak drugačija je priča
Dođi u Berlin i prekini ovu usamljenost koju godinama vučem na svojim leđima, premda nisam ništa i nikome kriv.
U povjerenju
Berlin sinoć nije bio sav svoj
Posvuda prosjaci, beskućnici, u svakom vagonu je po jedan
Znaju tekst svoje priče naizust, fino izdeklamuju i onda zalaze među putnike sa kartonskom čašom po sitan novac
Cioran kaže kako je jednom upoznao nekog Nijemca koji se tek bio vratio iz Indije, pričao mu Nijemac kako se družio s besprizornim, kako je prosio po prašnjavim ulicama slonovske zemlje, nakon susreta Cioran zaključuje kako je taj Nijemac zvučao kao da je upravo završio kurs za prosjačenje
Ne znam za berlinske beskućnike, neki samo leže kao ulične Bude, puni piva i nikotina, bujaju noću kao pupoljci fantastičnih bića koja se spremaju pokoriti Alexanderplatz, za početak
Nemojte mi govoriti: to su bijedni Poljaci, jer ja volim poljske pjesnike zaražene smrću
Berlin sinoć nije bio sav svoj
I jedna mlada trudnica je prosila, nosila je kratku majicu ispod koje se nazirala humka za buduće ljudsko biće, imala je natekle, lijepe usne, i namještala je izraz lica spremajući se da zađe među putnike S-Bahna, nije joj bilo nimalo lako, ukratko, bilo mi je žao
Ali ja sam jedan Berlinac svakako, moraću otići u neku otmjenu ulicu, zbaciti težinu crno-bijelog shvatanja svijeta, i zaplakati pred nekim sjajnim izlogom koji će me spustiti na pravu mjeru dobrodušnog siromaha vizionara, tako ću doživjeti katarzu, pa mogu opet među ljudsko crnilo i sivilo
Vidiš, zadržao sam svoj ljudski stid
Berlin sinoć nije bio sav svoj, ali nemoj to nikom reći.
Kreuzberg je bio tamo gdje sam ga ostavio prije dosta godina
Vagoni metroa kiselo mirišu na alkohol, putnici nose ležernu odjeću
Mokraća i povraćotina mi žele dobrodošlicu u ovom obrnutom Mitteu
Berlinu izvrnutom kao rukavica iz koje gmižu bakcili i bića krhka poput anemona
Pojeo falafel u Bagdad Bistrou na Schlesische Straße, otišao do Cuvrystraße
Nalaktio se na ogradu i odao počast Oberbaumbrückeu, posmatrao Spree
Jedan bitnik na metro stanici Kottbusser Tora je brijao nos plastičnim brijačem
Putovao sam kroz noć tuđih života, U-Bahn me sigurnom rukom vodio kući
Dobar je Kreuzberg, ali sam ostario za prizore urnebesne samoće i izgleda zabačenih svemirskih postaja iz niskobudžetnih sci-fi filmova
Dobar je njegov spleen, ali me umara grogiranost boksera koji unatoč nokautu stoji na nogama, i još od toga napravi unosnu vještinu, ne volim hipstere koji su nogavice ugurali u bijele čarape; nepristojno je od kontrolisanog raspadanja praviti brand za američke turiste
Kad izronim iz S-Bahn stanice na Wannseeu dočeka me fijuk vjetra, lišće, sjenke ljuljajućeg drveća, polutama
Blizina velikog, tamnog jezera me smiruje
Prerušim se u Isusa u crnom kišnom mantilu Menego, kojeg su u bež boji proslavili Peter Falk i Humphrey Bogart
Noć je bez zvijezda, hodam po vodi prema Kladowu.
Ja sam bila na drugoj strani i vratila sam se
Mislim, bila sam među mrtvima na Postdamer Platzu kao Bowie
Vidiš, ovo je moj ožiljak, i pokazala si mi ožiljak
Onda sam ja morao pokazati svoje: jedan na ruci, drugi na nozi
Znam da sam osjetio kako si istovremeno u dva svijeta dok smo šetali avenijama Alexe, kao da si govorila iz budućnosti u kojoj smo svi već mrtvi, i iz sadašnjeg vremena gdje smo bili zaslijepljeni izlozima, ulaštenim mramornim podom; u modernim mauzolejima gdje leže naše balzamovane želje, u svemu što kupimo leži jedan mali Lenjin
Kakva visoka dostojanstvenost, pomislio sam za tebe, kakva gordost pred smrću, moje iskustvo je bilo smiješno u poređenju s tvojim
Zato smo poredili ožiljke u zgužvanom krevetu
Vani su brodovi plovili jezerom i ispuštali svoje tužne sirene
Kiša dobovala po limenim krovovima tornjeva našeg zamka
Berlin je bio tu, nadohvat ruke, ali čarolija je nestala, jer sam mislio samo na tebe, na tvoj glas koji je dolazio s druge strane ogledala ispunjenog krvlju
Ja sam sada spašen, svi moji strahovi su smiješni pred tvojom snagom
Jer niko ne stoji tako uspravno kada gleda smrt u oči svakodnevno, možda smo u ratu nekad stajali tako, ali bilo je to davno, i čovjek ne zna šta se zaista desilo a šta je memorija dopisala, uostalom, rat je odavno završio, puno je teže biti hrabar i uspravan u mirnom dobu
Dok se ti osmjehuješ ležeći na leđima, ja isto ležim na leđima i krajnjom snagom volje trudim se zaustaviti suze, jer su suze bespotrebne
Ordenje od soli i vode za hrabrost
Čujem kako radi mašina brodskog motora na redovnoj liniji prema susjednom gradiću
Iz bežičnog zvučnika dopire Unknown Pleasures
Ovo jezero je veliko i obuhvata cijeli naš svijet
U njemu smo nas dvoje jedini stanovnici
Mi možemo biti heroji duže od jednog dana.
Fotografija: Wannsee, Berlin
