I
Obronci skroz u stenama i klizišta planine Spač na leto bi postajali sasvim crveni od vrelih udaraca sunca, a još više bi ih dubile pukotine i naprsline nastale od zimskih mrazeva. Kada bi gledao te zašiljene stene koje, usled nemogućnosti da podnesu toliku vrućinu i sušu, kao da su želele da pobegnu odatle da bi se skotrljale u dubinu, u sveži hlad izvora potoka, povećavalo bi ti se poštovanje prema ljudskoj rasi koja je mogla živeti na ovoj planini, koja je, i bez logora za prisilni rad, bila mesto muke i torture.
Bilo je proleće 1978.
Krenuo sam s brigadom na posao – u drugu smenu. Držeći se za ruke dvojica po dvojica, kako su nam naređivali da se krećemo kad bismo išli u koloni, šibani sunčevim zracima i refleksijom kamenja koje je pržilo i kroz koje je krivudala mala staza što nas je vodila u rudnik, u čizmama koje bi nam momentalno pretvarale u lokvu od znoja platnene krpe u koje su nam bile umotane noge, jedva smo čekali da se penjanje završi i da svoje glave uvučemo u hlad galerija.
Usput, kolona zatvorenika se zaustavila pred barakom gde smo dobijali porciju karbita. Dobili smo, neko direktno u ruku, a neko na parčetu papira, sivi kamen i nastavili dalje. Ubrzo zatim, moja brigada se našla na malom trgu Četvrte zone, koja je bila prva na lestvici galerija što su se uspinjale sve do vrha planine.
Praznio sam lampu od ostataka karbita prethodnog dana tresući je o šinu tik uz ulaz u galeriju, kada mi je prišao Aćif Selimi. Lupio me je po ramenu i, kada sam ga pogledao, uputio mi je neobičan pogled kojim kao da je želeo da mi kaže da treba da odem na neko povučeno mesto jer ima nešto važno da mi saopšti.
Aćif je imao preko pedeset godina; odležao je skoro dvadeset godina u zatvoru, pedesetih i šezdesetih, a zatim je pušten. Nekoliko godina su ga ostavili na miru, ali su ga na kraju ponovo zatvorili na deset godina zbog agitacije. Upoznali smo se u sali za igru, gde nas je obojicu privukla strast prema šahu, a zatim smo postali prijatelji i verovali jedan drugom. Radio je na kosom planu u rudniku.
Sačekao me je da sipam karbit u lampu i onda smo se povukli.
– Da li ti je Vanđelj nešto rekao o pismu koje su on i Fadilj poslali „gore”?
– Ne – rekao sam mu. – O čemu se radi?
– Neko mi je rekao da su Centralnom komitetu poslali pismo protiv Envera Hodže.
Na trenutak sam se zbunio.
– Kako je moguće da su to uradili? Nisu normalni! – odgovorio sam mu.
– Tako se i meni čini.
– Da li si siguran?
– Da sam siguran, ne bih došao da te pitam. Pomislio sam da ti je Vanđelj nešto rekao, jer ste vas dvojica bliski. U svakom slučaju, nemoj nikome ništa da pričaš.
***
U lampu sam sipao vodu iz kanala koja je tekla uz galeriju, očistio rupu grlića tankom žicom dok sam osećao kako mi u nos udara miris gasa i, pošto sam je upalio, ušao sam u galeriju. Tu me je obuzeo težak posao niveliste, koji je istovremeno zahtevao snagu, spretnost i koncentraciju. Gurao sam vagon po onim starim šinama, koje su čas bile iznad vode, a čas uranjale u nju, nekada isuviše izdignute, a nekad isuviše strme, i koje su često bile izvan ležišta i udaljene jedna od druge toliko da si stvarno morao da budeš akrobata da bi pregurao vagon preko njih a da ga ne oboriš, zaboravljajući na sve. Ipak, kad god bi se stvorila neka pauza, pomislio bih na pismo o kome mi je pričao Aćif. Ne znam zbog čega mi je izazivalo nekakvu strepnju. Učinilo mi se da bi nam svima moglo napraviti probleme. Počeo sam da razmišljam o lošim stvarima. Jedna pomisao mi je govorila da, ukoliko su zaista napisali to pismo, to nije bila hrabrost, već pogrešna procena situacije; druga, da su ga namerno napisali kako bi ih kaznili, jer se ponovno kažnjavanje, za one ljude koji su imali da odleže mnogo godina zatvora, smatralo nekom vrstom „odlikovanja”. Možda su ga napisali i zbog toga što žele da kompenzuju nešto, možda neki greh iz prošlosti. Ne znam zbog čega su mi se po glavi vrzmale samo ove naopake misli. Ko bi ga znao, možda sam duboko, duboko u sebi osećao neku vrstu zavisti prema hrabrosti koju su pokazali. Malo ko bi od zatvorenika imao hrabrosti da pošalje jedno takvo pismo. Istini za volju, imali su još 16 godina da odleže, ali jedno takvo pismo je prevazilazilo izazov ponovnog kažnjavanja zbog agitacije i propagande s dodatnih deset godina zatvora.
Fatos Ljubonja, “Ponovo osuđen”, s albanskog prevela Merima Krijezi, Partizanska knjiga, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Partizanska knjiga