Vraćam se u Trst ne bih li zajedno s Danilom prodala kuću i riješila, kako je on zove, zadnju formalnost, nakon što sam mu ostavila krupnija zaduženja. Potpisat ćemo ugovor, obvezan, kaže Danilo, diobeni, kažem ja.
Monfalcone mi u glavi odjekuje drugim svojim imenom, Tržič, koje ne stoji na plavoj ploči na kolodvoru. Iza njega, sve se mijenja – atmosfera, fizionomije, jezici. Kupe se ispraznio, ostala sam samo ja i bračni par koji se raširio na sjedištima s kaputima i prtljagom, i u tišini odložio novine: La Repubblica i Mladina. Na ovoj dionici nema mreže. Spremam mobitel pa je tako i Danilo ušutkan.
Uz poneki trzaj vlak juri tračnicama koje s jedne strane promiču duž zidova kraške hridi i primorsku makiju, a s druge rube izbočinu nad morskom plaveti koja se po izlasku iz tunela ukazala u svojoj neizmjernosti. Na obzoru se nestalna pruga svjetla probija kroz guste oblake, boje mora, obješene nad skutom istarske obale. Priljubljena uz prozorčić jedino znam reći Heimweh, što nije nostalgija, ne u doslovnom značenju riječi, više bol, žal za domom.
Grad zbijen u zaljev ide nam ususret. Zatim se kolosijeci umnažaju u priključnoj zoni koja uz ponešto škripe služi ulasku u krajnju stanicu. Ustajem, uzimam stvari. Danilova poruka. S uobičajenim povrijeđenim tonom, kaže da me čeka.
A ipak nismo uvijek bili takvi. Nekad smo znali biti složni i kad su se putevi naizgled razdvajali.
Njega, starijega, znala sam pitati: „Tata je većina, mama je manjina. A mi, što smo mi?“ „Mi smo oboje“, odgovarao je. A onda bi se odmah predomislio. „Iako se računa i mjesto boravka.“ „Na selu?“
„Mani je važniji grad“, rekao bi.
Mama je govorila talijanski, tata slovenski, a u gradu bi se odnosi obrnuli: tamo je mama postajala većina, a tata manjina.
Usprotivila bih se. „Pa mi grad ni ne vidimo.“
„Kako ne!“ uzviknuo bi Danilo. „S balkona.“ Gledali smo ga tamo dolje, umanjenog i maglovitog.
Dakle, sutra ćemo prodati tu našu kuću s balkonom. Mjesecima već, s Danilom, ni o čemu drugome ne govorim. „Pustila si je da propada i sad se protiviš prodaji!“ prigovara mi. Ili se pak miješa u moje stvari: „A i vi ćete si htjeti kupiti kuću!“ Ali nama izvrsno odgovara stan u Bilku. Najgore je kad me lovi na patetiku. „Ne uspijevamo spojiti kraj s krajem. Treba nam još jedna soba, garažno mjesto.“ Ali ja znam da je poruka druga. On nema tramvaj, S-Bahn, bicikle, kao da se moram osjećati krivom jer sam bez njegovih problema, i to samo zato što sam prije puno godina otišla odavde.
Danilo me čeka na peronu. Stoji ramena uvučenih u jaknu i nadvisuje onih nekoliko ljudi ukipljenih od čekanja. Kosa je posve posijedila. Isti tata, s njegovom gustom nepočešljanom frizurom, istaknutim jagodicama, nespretan u svojoj visini i mršavosti. Kad se nađemo jedan pred drugim, prožme nas laki drhtaj, odmah zadržan, i ne zagrlimo se. Spustim masku, nasmiješim mu se i htjela bih se našaliti s njim: „Naš stari Marc!“ u znak pozdrava.
Marcovi su bili oni koji su napravili radikalan izbor. Otišli su u Jugoslaviju za lijepim otmjenim ženama i trgovačkim pothvatima koji su urodili uspjehom. Mi Marzi ostali smo s ove strane granice, više po strani, zavedeni ili neodlučni u svim našim poslovima.
Ali šutim, a ni Danilo ne napada svojim uobičajenim „Naša gastarbajterica!“ podsmješljivo mi potom mjerkajući brendiranu odjeću. Jer, trenutak je ozbiljan. Sutra ćemo kod bilježnika podijeliti našu obiteljsku kuću, gdje smo bili jednako nesretni. Kupoprodajnim ugovorom svakome će biti dodijeljen njegov dio nasljedstva, svakome njegov jedinstveni put, možda jasniji, kojim treba ići. Jednome put emigranta, drugome stanovnika ovoga grada.
S talijanskog prevela Lorena Monica Kmet
Kratka priča Putevi, napisana na talijanskom, postala je podcast multimedijskog i digitalnog projekta Stazione Confini (Station: Borders), ur. Puntozero Società Cooperativa u suradnji sa Bottega Errante Edizioni, a uz potporu Regije Furlanija-Julijska krajina. Tekst FEDERICA MARZI, glas C. Bernardi, glazba S. De Santis (jesen 2022.)
