PJESNIK JE TRAŽIO MUZU
S.A.M. bijaše mlad onda kad sav svijet
Bijaše mlad
Tj. ponovo mlad kao i svaka revolucija
Za koju je njegov otac dao nogu,
Mlad kao komunizam
Za koji je njegov otac dao srce,
Ali te
Tisućudevetstošezdesetosme
Kad dakle bijaše mlad S.A.M.
Njega nije diralo pipkalo izazivalo
To doba kao takvo:
Doba Velikih Promjena
Politike Solidarnosti Jednakosti Ljubavi i
(zamislite!) Moći Cvjetova
Doba kad se tražilo samo
Ono što je Nemoguće
S.A.M. je tražio samo
moguće stvari –
Grudi prelijepe M.S., i njene bokove
Da ih njiše onako kako ona neće –
Posebno onako kako ona neće –
Jer M.S. je htjela nešto sasvim drugo
M.S je htjela da čuje Njegov Stav –
A ne da vidi njegov stav
A on?
On joj je držao govor o Toj Šezdesetosmoj,
Toj Nevjerojatnoj Šezdesetosmoj:
Nevjerojatno i istinito, rekao je,
Mi Moramo Ljubavi Moja Uprijeti
Tamo Gdje Niko Neće
Tamo Gdje Nemoguće Ima Prioritet
Nad Sitnim Nebitnim Našim Životima –
Shvaćaš li ti uopće veličinu našega doba?
M.S. je na to pitanje
Pogledala, onako ležeći,
U Njegovo doba
U Njegovo lice
U Njegove pjesničke oči
U Njegov trbuščić pun piva
U Njegove ruke
Koje nikada nisu izgradile
Školu bolnicu neboder
Kućicu ovolišnu za mrave
Ni nebo za odmor svojih najdražih
Ni kuću za budućnost
Ni budućnost
I gle – na Njegovim ramenima
Pojavila su se
Dva anđela
(Otkud anđeli u ovoj pjesmi, dovraga?!)
Jedan je mahao ispred nosa M.S.
I vikao: Halo, dođi sebi, budalo!
On je idiot, on vjeruje jedino
U sebe kao u boga, znaš to?
Ta neurotična masa
Sebe i riječi i straha!
Ta gomila riječi koje misle
Da su Bog!
Drugi anđeo, međutim, vikao je:
Pa on je Pjesnik! Bog je rekao tako!
Pjesnici po raju hodaju kao po svojoj kući!
On je anđeo na dopustu!
M.S. je bila
Od struka nadolje sasvim zbunjena
A od struka nagore još više:
Ko su pjesnici? Šta je poezija?
Zašto pjesnici? Kome poezija?
I OTKUD ANĐELI U OVOJ PJESMI, DOVRAGA?
SVIMA SAM SE OTEO SAMO SEBI NE MOGU
Enver K. govori Ivanu Š.
Kad god sam nogom kročio u
Prostor Osame
Bilo je dobro
I bilo je plodno
Bilo je strašno
I bilo je moje
Bilo je kao da tamo nema ničega
Bilo je kao da tamo ima nečega
Taman toliko
Da ne moram svima njima polagati račune
A da ne govorim o Njemu
Jer On sumnja u mene koliko i ja u Njega –
A možda On ne sumnja u mene koliko ja u Njega?
Priznajem:
On je drag prostor osame u kojem mogu sumnjati
On je drag prostor osame u koji moram sumnjati
On je prostor osame u kojem se svakom mogu oteti osim sebi
Nervira me u stvari jer Njemu ne mogu ništa
A On meni može sve posebno kad ja Njemu ne mogu ništa
Neki dan sam sjedeći u svojoj radnoj sobi slušao
S dlanovima na ušima
Čekajući da vijesti iz bijelog svijeta iz crne domovine
Budu dobre da budu velike i važne
Svuda oko mene
U svakoj kući
Na Kobiljoj glavi (kakva simbolika!)
Usred grada glavnoga multi i kulti i ah
Kako kolju
Ovnove dobri susjedi, dragi ljudi čestiti domaćini
U znak vjere u znak odanosti Krvi Domovini Tlu
I kriknuo sam: Ne u moje ime! Ne u moje ime! Ne
U moje ime!
Kao da je moj krik važan
Kao da je važan krik
Moj
Krik
Tamo gdje kolju ovnove gledajući u neprijatelje
Tamo gdje kolju neprijatelje gledajući u ovnove
Tamo gdje više
Nema ni mene ni Njega
Tamo gdje svijet valja stvarati ispočetka
Ništa ja tu neću promijeniti.
Ništa ja tu ne mogu promijeniti.
Ništa ja tu nisam.
Znam.
A gdje je On?
Predveče je došla
Napokon
moja djevojčica E.
Sve moje
Meso moga mesa
Duša moje duše
Pjesma i strah
Zemlja koju će E. kad bude
Djevojka
Bez konja preletjeti
Sve moje
Uvijek i sad.
E. i ja otišli smo brati gljive u šumu koju znam.
E. i ja otišli smo brati gljive u šumu koju ne znam.
Više se nismo vratili.
ŽENSKO PISMO
Muškarcima
Jučer si me toliko naljutio
Da mi se tlak digao do neba, na oči
Mi je pala neka gusta crvenkasta magla
Kao u mrazna jutra –
Pjesniku zanimljiva ali pacijentu opasna
A neka, rekla sam sebi, on od mene čini pjesnika
koliko i pacijenta!
Da se s vremena na vrijeme tako žestoko
Ne posvađamo
U meni bi presahnula pjesnikinja
A ostao bi tek nedovršen pjesnik s visokim tlakom
Koji bi te tukao zato što nadahnuće u njemu sahne
Koji bi te usahnuo zato što nadahnuće u njemu tuče
Kao srce pred udar: Znoji se u meni prestrašen
Pjesnik na rubu pameti
Gleda te ispod oka, zavidi ti na zdravlju koje si očuvao
Jer njegovi su živci loše večeras
Njegovi živci su loše
I niko ga više ne priznaje
A on je svima njima toliko dao
Dok Pjesnikinja u meni u tvojim rukama cvate
I veli: Ljuti me! Ljuti me koliko hoćeš!
Neka se tlak diže!
Nek srce udara kao prvoga dana ljubavi!
Jer ćemo se poslije danima miriti
I grlit ćeš me kao bogataš skupu kinesku vazu
A ja ću o tome pisati oduševljene pjesme
Baš kao Walt Whitman kad je napravio prvi korak!
PO NAŠIM GLAVAMA JOŠ PADAJU KNJIGE U PRAHU
Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu.[1]
A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!
I danas vjerujem Bulgakovu – pa
Barem on je znao istinu ako nismo mi!
Ali pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu 1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje
Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji
Tijela dragih naših su u mržnji
Tijela su knjiga
Tijela su naših dragih
Naša tijela gorjela su draga
Tijela
Draga su mržnji
Mržnja
No vratimo se meni, studentskoj čitaonici
Godine 1976:
Spremajući ispit iz antičke književnosti
Na starom drvenom stolu našla sam urezano
Tvoje ime
U tom trenu zaboravila sam sasvim
Zašto je Ahilej ubio Hektora
(ili je bilo obrnuto?)
I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog
(Ili je bilo obrnuto?)
A zamisli i ovo:
Borges zajedno sa mnom, kroz paperje
Spaljenih svojih knjiga što od
1992. do danas lete
Nebom iznad Sarajeva,
Poručuje:
Da ja nisam našla tvoje ime urezano u
Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu
Na koji (vele savremeni arhitekti)
Pod savršenim uglom pada svjetlo
Kroz savršenu kupolu koju je projektovao
Savršeno mahniti Wittek –
Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta
(ili obrnuto?)
Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama
U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti
U maloj našoj beznačajnoj ljubavi
U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha
A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
(Sarajevo, novembar 2013.)
LJUBAVNA SVAĐA
Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu januarsku noć
One lijepe riječi što si mi ih govorio nekad
U našoj mladosti
Prije mraka
Kad nije bilo svađa
Kad nije bilo vrata
Koja sam sinoć zalupila tako
Da je susjeda istrčala usplahirena
I uzviknula: Divljaci!
Kad nije bilo nikakvih vrata
Ni za šta osim za raj
Kad nije bilo očiju nabreklih od suza
Kad je bilo samo
Očiju naših u malom našem stanu
Kad nije bilo ljutnje
Osim ljubomore na žene oko tebe –
Ah kakva krasna ljubomora! Gdje li je sad?
Grijale su me cijelu bogovetnu hladnu noć
Te riječi, od kojih pletem rukavice
Za svoje reumatične zglobove,
Tople riječi u kojim sam se jutros umila
Hladno te pogledavši na putu u kupatilo
Kao da sam još bijesna
Kao da ti neću oprostiti
Kao da sve je to važno
Kao da neće tvoja mala tuga
Dostići moju negdje oko 3 popodne
Pred ručak, kad ćemo se upitati,
Odvojeni osamom zrelih godina:
Šta bismo danas lijepo pojeli?
NA KLUPI U PARKU DJEČACI LJUBE DJEVOJČICE
A na televizoru njihovi roditelji ostavljaju krvave tragove
Prošlosti izvikujući sveta
Imena Svojih i strašna imena Drugih
Jedna starica sa štapom ispod oka poglèda
Ljubavni par
I smješka se. Vrane pored rijeke
Gospodski šeću svoja lijepa tijela
I sunce po svakom baca blagoslove
Čekam da naiđeš s posla. Umorna sam
I neko me je danas opet povrijedio do bola
Treba mi utjeha za moju poznu mladost
Punu Naših i Njihovih
Punu oskudice u ljubavi i vjeri
Vjetar vitla lišće oko klupe na koju moje tijelo
Želi da legne i prepusti se miru oktobarskog dana
A moj duh uspravno sjedi prepun jeseni
Poput gospođe s tašnom u krilu na nepoznatoj stanici
Samo me srce i kostobolja nisu napustili
Ugledam te kao tačku u daljini
I znam da si to ti iako mi debela stakla naočara
Ne pomažu da svijet vidim jasnije
Jasnije vidim samo tebe
Koji rasteš u mojim očima
Rasteš i bližiš mi se
S najlon vrećicom u kojoj
Uvijek ima kestena s jeseni
I zumbula s proljeća
Moj se štap raduje
Što ćeš mi ga baš ti pružiti
Kad nježno me odigneš s klupe
I povedeš
U avanturu velikih kuhinjskih čuda.
A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?
I.
Moja mama je dugo godina pričala,
ne četrdeset koliko je provela
sa mnom, nego i
pedeset i šest koliko je bila s tatom, pa tata
odustao − uh, hoću reći, nije tata odustao
tek onako nego je umro, napokon − uh,
to jest nije napokon umro nego ga je
napokon strefilo da umre, jer jako se
trudio u tom smislu − uh, ma ne napokon
nego iznenada, a napokon jer je stalno govorio:
ma napokon, živio ovako ili onako, svakom dojde
smrtna vura, i tata je baš pretjerao
jer je smrtnu vuru dozivao životom svojim
ihihi, a eto meni nikako ne polazi za rukom da mi
u glavu dođu izrazi za moga tatu i moju mamu;
kakvi su bili
kad su bili, jer ja znam ja sam ih gledala
kakvi su bili kad su bili ooo Bogo moj
kakvi su bili kad su bili, i znam
kako je nama bilo kad smo bili kad su oni bili – uh,
evo se petljam u kučine zbunjenih riječi, i ne
znam kako izaći odavde a ne povrijediti
ranu gdje spavaju
tata i mama,
dva cvijeta u bostanu rasla…
Nego, bi li mi neko, onako, pomogao
književno da se nekako izrazim, da
neku ljubavnu pjesmu o njima,
kao za nekakvo takmičenje sastavim, eto….
al’ da mi ne barne ko slučajno, kao ni u oko,
u tu čistu vodu njihovu koju pijem,
u sjećanje na tu vodu bistru ljubavi njihove,
na one godine u onoj državi, kad je
mene bilo malo a svega
drugoga mnogo, kad su mama i tata
bili tu, i bili moji, i gledali se onako
ljubavno i udarnički
ispod srpa i čekića
zatim samo
ispod srpa
a onda samo
ispod čekića
što u mojim udara sljepoočnicama
teško i samrtno, kao snajper u Sarajevu 1993.
(Sarajevo, februar 2009. godine)
A ČIJA SAM JA? LJUBAVNA ILI DRŽAVNA?
II
Prošla sam jučer – sporo i nesigurno jer nema tebe
Da se oslonim i držim te nespretno za ruku dok škiljim
U visinu prema škrtom novembarskom suncu –
Pored naše škole: nekad je ta zgrada
Bila drugi dom obećanje budućnosti i ljubavi
S podovima premazanim kolomašću
S velikim mjedenim zvonom u ruci podvornika
Koji je pipkao curice u mraku hodnika
I s Kraljicom peći koja nas je gušila u studenim
Jutrima punim komunizma i otpora
Kapitalizmu i crvenoj buržoaziji
Šta je ostalo od svega? U nama? U državi? U svijetu?
U nama koračnice, u nama
Drug Tito ljubičica bijela plava
Krvava spava
U državi naša krv i njihovo tlo
U svijetu kapitalizam i žal
Za crvenom buržoazijom – ta sjećaš se, bili su tako
Zgodni dok su propovijedali komunizam solidarnost
Radnička prava samoupravljanje, a kupovali su
Čak donje rublje po talijanskim buticima
Ostavljajući svome narodu šuškavce i Trst
Pruge i dugove, duge i pragove na kojim smo se ljubili
Dok voz Sarajevo-Pale ne vrisne na putu u bolje sutra
Pa ostalo je, dušo, ostalo je
Još samo da te svaki dan gledam s udarničkim žarom
I da ti rukom preko ulice dajem znak: Hajde, idi,
Idi već jednom na tu partiju šaha, mogu ja i sama do pijace
Barem jednom sedmično
Stići.
MAMA MOLIM TE NE BUDI BOLESNA PREKO VIKENDA
Jer doktor je dežurni je ljut je prikraćen je usta svezanih je:
Šuti Doktor
Samo šuti Doktor i stetoskopom hladnim po bijelim
Leđima moje starice kucka
Dok ona kvrgavim svojim prstima
Koji su gradili prugu
Brčko-Banovići
Pravili kuće
Djecu
Državu
Divna jela koja je
Jednom i Drug Predsjednik Pohvalio!
Dok ona, dakle, rukama reumatičnim
Koje su grlile Sve
Pokriva stidljivo kao djevojčica
Usahle svoje
Suvišne dojke koje niko više
Ne ljubi ne gleda ne voli
Njena povijena leđa pod dodirima ledenog stetoskopa
Žele pobjeći u toplotu teškog vunenog džempera
Što ga je isplela davno za svoju
Rahmetli ljubav,
Pobjeći pod jorgan njihov, veliki i star kao i ona
Gdje nekada bilo je toplo i lijepo od
Rahmetli ruku
Jer tamo nema
Obijesnog mladog doktora kojem je starica bezimena
Samo put ka specijalizaciji za Dobrog Doktora Godine
Za vikend na vikendici je uskraćen!
On tu staricu, i njeno mlohavo tijelo
Koje odbija da umre –
On sve te starice mora osluškivati
Od osam do četiri
Nekad subotom
Nekad i nedjeljom
A njega čeka Ona sa svojim čvrstim grudima
Čvrstim trbuhom punim njegove buduće djece
Neka ga barem jedno od njih jednog dana dovede
Ako poživi
Na pregled uvećane prostate
Na pipanje mlohavog uda koji nikome jednom neće trebati
Pogotovo ne mladoj doktorici što će ga s gađenjem pipati
Kao što on s gađenjem pipa usahle dojke moje starice
RADIJE BIH
Radije bih da gledam
oduševljena
kako vrana znalački skrha orah
(tu skrivenu suštinu do koje se stiže jedino
razaranjem svijeta!)
ispustivši ga iz kljuna s visine
iznad gradske raskrsnice
a onda čeka da prođu ti dosadni automobili
pa da s mirom jede
Radije bih da u bašti Zemaljskog muzeja
što prije moguće
u objektiv foto-aparata uhvatim
deset kvadrata šafrana nevjerovatnih
koji će tu biti
tek nekoliko jutara
jutara u koja ih ne vide oni
što trče za vlašću, slavom ili kruhom
Radije bih
da s toplim francuskim pecivom i mirisnom
kafom pored izloga svog malog gradskog pribježišta
mislim o tome kako ću slike sa šafranima
poslati svijetu
ako ga ujutro uopšte bude
Radije bih
da glavu zabijem u zemlju koja me ionako čeka
da s krticama potražim gomolje šafrana
da ih zamolim neka potraju duže ove tužne godine
Jer napolju se odvija drevna drama
Među zavađenim narodima:
Kome će pripasti vlast i čast
Kome će krv i tlo
Ko će pisati historiju
Koga će uhapsiti i tući dok ne prizna sve što ne zna
Koga će ubiti i baciti u jarak pored puta u nekoj dalekoj zemlji
Radije bih
Ali moram
odmah na ulicu, u razjarenu masu da stanem
rame uz rame s onima koje ne znam i s kojim nemam ništa
zajedničko osim ove zemlje lijepe i uboge
Eto, stojim tamo i treba da to opjevam oduševljenim pjesmama…
A kako opjevati One Gore
Koji pljuju po Onim Dolje
Dok se kolo od sreće ne zavrti
Iznova
Za koji sat?
(Demonstracije u Sarajevu, 11. februar 2014.)
AMERICAN APPLES
East Woodstock (USA) – Srebrenica(Bosnia),
at the beginning of the 21st Century
This morning, taking a nice walk
around my American friend’s house,
I saw many apple trees in East Woodstock,
Connecticut:
Those apples, my God: so many
lonesome beauties
scattered around,
were just lying there:
There was no one to
joyfully steal them,
as in Mark Twain’s novels:
Everybody was out, working…
Than I went back home,
to Bosnia,
over the Ocean,
over the edge…
I saw apple trees in orchards next to
Srebrenica:
Those apples, my God: so many
lonesome beauties
scattered around,
were just lying there:
There was no one to
joyfully steal them,
as in Branko Ćopić’s novels:
Everybody was out,
hunting black shadows
with fragile pink butterfly nets….
[1] Alexander Wittek, austrougarski arhitekt koji je projektovao Vijećnicu. Neprovjerena je, ali književno i ljudski sasvim uvjerljiva priča da je on, nakon što je projektovao zgradu, poludio i ubio se zbog toga što je bio nezadovoljan načinom na koji svjetlo prodire kroz kupolu Vijećnice i obasjava unutarnji prostor.
Fotografija: Jasmin Fazlagić