DOMOVINO, TI SI KAO ZDRAVLJE[1]
(Slovenija, 1918 – Bosna, 2018)
BOSNA
Dugo i teško vukle su se njene otečene noge: uzbrdo, uzbrdo, pa opet uzbrdo… Prvi put u životu primijetila je kako je cijeli ovaj gradić postavljen nekako uzbrdo. Naravno, dok su je noge slušale, to nije primjećivala.
*
Kad je bila djevojčica, ionako nije hodala na svojim nogama, nije joj ni trebalo – letjela je uz ulicu, niz ulicu, lebdjela ponad komšijskih rascvjetalih bašti i majčine bijele kućice na ulazu u grad. Rukama je mahala kao u vodi razmičući male osobne tuge i velike povijesne događaje. Drugi su sanjali da lete – ona je letjela.
U djevojačkim godinama nosila ju je ljubav, ne noge: misao na B. spuštala ju je gotovo naglavačke niz strme gradske ulice, sve do starog sata ispod kojeg ju je čekao On drhteći od radosti. Kad bi se njihove oči susrele, iznad njih na nebu zacaklile bi se nasmiješene zvijezde.
Djecu je izrodila ploveći na oblaku sreće u porodilište, dva puta.
Fakultet je ostavila nezavršen, bez žaljenja: djeca su tražila svoje, muž svoje, roditelji svoje. Posao krojačice u tvornici donjeg rublja Sana, koja za razliku od svih drugih rijeka teče prema vama („Svaka rijeka teče prema ušću, samo Sana teče prema vama“), spustio ju je na zemlju i počela je hodati na svojim nogama, ali veselo, čvrsta i odlučna koraka. Ispod njene šivaće mašine Slavica izašle su hiljade ženskih, dječjih i muških gaća, majica i potkošulja. Radila je spretno i uredno, s osmijehom, bez kašnjenja; milioni kilometara putovali su kroz njene prste do tuđih guzica, grudi, spolovila, dok je u glavi planirala rođendane, ljetovanja, zimovanja, dok je raspoređivala novce i kredite, jedan za drugim: stan (jednioposoban, Hidrogradnja), automobil (Jugo 45), regali (Simpo Vranje) i bijela tehnika (Gorenje Velenje), dječji vrtići i školske stvari, čak i kućica iz bajke (Krivaja Zavidovići) na brdu iznad grada – sve na kredit, sve kao drugi, kao i sav drugi svijet, u svome malom ženskom svijetu u svojoj domovini…. Samo da je zdravlja, a noge će same stići gdje god kome šta treba.
SLOVENIJA
Jedva što se osvrnuo lijevo-desno, našao je posla u novoj tvornici blizu velike varoši i ostao tamo petnaest i više godina. Ujutru, kad svanjiva, odlazio je u tvornicu, uveče, kad je padao suton, vraćao se iz tvornice; bijelog dana nije vidio. I uvijek kad se vraćao iz tvornice, njegovo je tijelo bilo za tri kapi krvi siromašnije; jednu su kap popili silni strojevi, druga se kap izgubila u crnoj prašini, treća se istopila u rakiji.
(…)
Dok je radio, nije osjećao i nije ni pomislio kako mu ističe mlada snaga u sve tanjem mlazu iz tijela. Sad je besposlen sjedio na krevetu, a bio je zamoren i uvidio je da je ispijen i slabačak stranac. I postade mu teško na srcu.
– Vidi, Đuro! – razmišljao je. – Ovako si radio petnaest i više godina, nisi vidio bijelog dana, nisi uživao radosti; za tebe nije postojao praznik, iskopani grob bit će tvoj praznik i tvoj odmor!
Te večeri je čuo kako su iz daljine, iz domovine, zahučale šume.
BOSNA
Onda je jednog jutra s proljeća 1992. godine ustala da se spremi na posao, a oko nje je bio rat. Nešto silno i nepoznato je gruhnulo posred zgrade. Stakla na prozorima sasula su se u stotinu sitnih osunčanih krhotina, djeca su zavrištala i pribila se uz nju, potpuno izbezumljenu.
On je i prije toga govorio: „Ženo, biće rata, ljudi mi govore skloni ženu i djecu, hajde ti kod rodbine na selo, neće tamo stići rat, visoko je, zaštićeno“. Ali nije joj ni na pamet padalo da se razdvoji od Njega: „Kud ti, tu i mi!“ rekla je odlučno. I tako se sa dvoje sitne djece našla usred nepojmljivog užasa: nisu imali novca, ni dovoljno hrane, nisu imali nikoga da im pomogne, ništa. I ono što se zadesilo u kući istopilo se u prvih nekoliko mjeseci rata.
On je, naravno, otišao da ratuje. Za domovinu.
On je ratovao. Ona je radila sve ostalo.
Sad s nogama čvrsto na zemlji, zbog djece, nabavljajući nekako i ono čega nije bilo, sama se sebi čudila kako joj polazi za rukom – to zna samo Bog, koji joj je hod usporavao i ubrzavao u skladu sa granatama i snajperima od kojih je bježala u potrazi za vodom, hranom, drvima, lijekovima za starce. Jednom je svom četverogodišnjem dječaku odnekud donijela bananu, pružila mu je i upitala:
– Znaš li šta je ovo?
– Mecec – rekao je dječak s radošću.
– Evo, pojedi mjesec – rekla je sva u suzama.
Nakon pune dvije godine njenih nezamislivih strahova, za djecu, za Njega, za roditelje, za grad, za domovinu – noge su prestale da je slušaju. Noge su rekle dosta! Ona je jednim zamahom dušinog noža presjekla sve svoje ljubavi, osim ljubavi za djecu. Pokupila je dvoje svojih mršavih blijedih anđela, svoje dvije travke uzrasle u mraku podruma, torbu dječjih stvari i porodičnih slika, poljubila Njega stidljivo i jecajući kao djevojčica koja je uradila nešto loše, zagrlila roditelje i poletjela – preko brda oko grada, preko linija fronta, kroz bombe, granate i metke, preko nekih nevidljivih granica za koje su ginuli neki ljudi. Letjela je s djecom na leđima, mahala je rukama kao krilima, grabila zrak kao vodu, oslobođena želje da se ikad spusti na zemlju, na tu prokletu zemlju na kojoj ima toliko ratova, ne samo taj jedan, njihov – ali djeca su je vukla prema dolje. Morala je da se spusti, da dotakne olovnim nogama nepoznato tlo, nepoznati jezik i nepoznate ljude daleke zemlje, i da nastavi koračati kako god zna.
SLOVENIJA
Slušao sam tih dana govor nekog ugojenog gospodina. Govor bijaše dug, a meni se činilo da čujem samo jedinu riječ: – Domovina, domovina, domovina…
– Lijepa naša domovina… čast i dobro naše domovine, sve za domovinu… krv do posljednje kapi za domovinu… u boj za domovinu…
Kad je završio, i umorio se, upitah susjeda:
– Ko je taj uvaženi i debeli gospodin?
Susjed se nasmije i odgovori
– Tri kuće ima u varoši, a izvan varoši također lijep komad domovine; a sinovi su mu tako obezbijedeni da neće marširati.
– A reče: Sve za domovinu!
– Ta on nije mislio na svoje bogatstvo!
– A reče: Krv za domovinu!
– Da, ali nije mislio – svoju krv!…
BOSNA
U tuđoj, bogatoj zemlji niko od domaćih nije htio da se brine o svojim starcima – to su ostavljali ženama iz dalekih zemalja, koje su zbog svoje djece svoje roditelje ostavile same u ratom zahvaćenoj domovini, a njegovale, hranile i čistile tuđe. Ona se srčano prihvatila posla, nastojeći da ništa ne misli, samo da radi, jede, spava, drži djecu na sigurnom. Da ništa ne misli, samo da radi, jede, spava, drži djecu na sigurnom. Da ništa ne misli, samo da radi, jede, spava, drži djecu na sigurnom… Da ništa ne misli. I nekako neprirodno mirno primila je vijest da je On poginuo od snajperskog metka vraćajući se s prve linije fronta u praznu kuću, u kojoj više nije stanovala Ljubav i nisu hodale Njene noge niti su tapkali dječji tabanići.
SLOVENIJA
Da pođem i zapitam one koji su marširali po blatu, one koji su nosili telećake i one koji su ih ispraćali:
– Gdje je vaša domovina?
A oni će odgovoriti redom:
– Lani je njemačka zemlja pila moju krv, naplaćivala mi danak, ljetos pije i naplaćuje austrijska zemlja: iduće godine, možda, služit ću Americi. Moj put vodi tamo gdje naređuju oni koji imaju domovinu i vlast. Od fabrike do fabrike, iz rudnika u rudnik, sa polja u varoš, iz zemlje u zemlju; i nikad ne pitaju: gdje je tvoja domovina? Pitaju samo: koliko vrijedi tvoj rad, koliko krvi još ima u tvojim žilama? Kad krvi više nema, naređuju: Idi! Putuj i traži svoju domovinu – potraži je pored puta u jarku! Ili, kad im padne na um, objese mi telećak na pleća i naređuju: Požuri, umri za našu domovinu! Jer njihova je domovina i njihova vlast! Ja šijem i žanjem, branim kuću i polje; ali moja nije ni sjetva, ni žetva, ni kuća, ni polje. Ti si pitao, ti nam kaži: gdje je naša domovina?
Tako će da odgovore svi oni koji su marširali po kaljavom putu.
BOSNA
Prošlo je mnogo godina otkad je poletjela iz rodnog gradića. U međuvremenu, odgojila je i ispratila djecu na put u drugu daleku zemlju, od domovine što dalje – jer ništa ne smije da remeti njihovu sudbinu! – i majku je dovela da živi s njom u tuđoj zemlji jer je ostala sasvim sama; sad je njegovala majku kod kuće, a tuđe majke i očeve na poslu. Stan, koji su On i Ona kreditima, ljubavlju i krvlju otplaćivali tolike godine, oteli su nekakvi pobjednici, za domovinu zaslužni prvaci.
Našla se u jednoj tački, onoj odakle je i potekla, kao voda. Kao ponornica.
Našla se Nigdje.
Prerano osijedjela, zaboravljena, oslabljenog srca, istrošena, ravnih prsa – jer više nije imala ni dojke: tijelo je upamtilo šta mu je nesretna duša šaptala toliko godina pa i ono odustalo.
Dugo i teško vukle su se njene otečene noge: uzbrdo, uzbrdo, pa opet uzbrdo… Prvi put u životu primijetila je kako je cijeli ovaj gradić postavljen nekako uzbrdo.
Na brdu iznad grada, u svome Nigdje i Nikad Više, spustila se na zemlju, tamo gdje je nekad bila njihova kućica iz bajke.
Spustila se polako na zemlju svog života i, zastenjavši, opružila otečene noge ispred sebe. Onda je polako i bolna leđa spustila. I glava joj se spustila na zemlju. Potom je i ruke spustila pored tijela, okrenuvši dlanove prema zemlji.
Digla je pogled je prema nebu, prvi put nakon što je jednom davno ostavila svoj grad – prema plavom, vedrom, ravnodušnom nebu domovine.
I poletjela.
SLOVENIJA
U redu stvar, pa zapjevajmo:
– Lijepa naša domovino…
[1] Naslov i inserti u Italicu posuđeni su iz priče Ivana Cankara „Domovino ti si kao zdravlje“, Ljubljana 1918.
