Jer Vještica je slušala i Vještica se, sasvim jasno, ničeg nije plašila, čak se pričalo da je ubila
sopstvenog muža, ni manje ni više nego jebenog Manola Kondea, i to zbog novca, zbog
novca i kuće i starčeve zemlje, stotinjak hektara njive i krava koje mu je ostavio otac, od
onog što je ostalo nakon što ih je jednu po jednu prodao šefu Sindikata kako nikad više ne bi
morao raditi, kako bi živio od najmova i tajnih poslova; bijaše poveliko to imanje, toliko
veliko da je, nakon što je don Manolo umro, ostalo dosta prostora za dobru zaradu, toliku da
su se starčevi sinovi – dva već odrasla klinca koje je Manolo dobio sa svojom zakonitom
ženom tamo u Montijel-Sosi – niotkud stvorili u selu čim su čuli vijest: iznenadni infarkt, to
im je rekao doktor iz Vilje kad su momci došli u tu kuću zatrpanu trskom u kojoj je ležalo
njegovo mrtvo tijelo, i baš tamo i pred čitavim svijetom rekli su Vještici da se već naredni
dan gubi iz kuće i sela, da je luda ako misli da će dozvoliti da jedna kurva zadrži bogatstvo
njihovog oca: zemlju, kuću, tu kuću koja je i nakon svih tih godina bila obavijena mrakom,
velika i zlokobna kao snovi don Manola, sa velikim stepenicama i stubištem punim gipsanih
anđela i visokim plafonima u kojima su se gnijezdili slijepi miševi i novcem koji je navodno
sakriven negdje u toj kući, pun kurac stotki koje je don Manolo naslijedio od svog oca i koje
nikad nije stavio u banku i dijamant – dijamantni prsten kojeg niko nikad nije vidio, čak ni
sinovi, ali pričalo se da ima toliki kamen da čak izgleda lažno, posebna relikvija koja je
pripadala babi don Manola, gospođi Ćusiti Viljagarbosi de los Monteros de Konde, relikvija
koja je na pravdi i Boga i zakona pripadala majci momaka, zakonitoj ženi don Manola, pred
Bogom i pred ljudima, a ne koristoljubivoj zmiji i ubici kakva je Vještica koja si je umislila
da je neka gospođa, a nije ništa više nego jedna obična drolja koju je don Manolo izvukao iz
ko zna kakve rupe u šumi kako bi zadovoljio najniže potrebe svoje jednolične samoće. U
svakom slučaju, loša žena jer je ko zna kako – možda se vodeći savjetima samog đavola kako
su neki mislili – saznala za neko bilje koje raste na brdu, skoro na samom vrhu, među starim
ruševinama koje su – bar prema onom što su rekli ovi iz Vlade – zapravo bile stari grobovi
onih koji su nekad davno naseljavali ovo područje, onih koji su ovdje došli prvi, čak prije
gachupína, koji su iz svojih čamaca vidjeli sve ovo i rekli čovječe, ove zemlje i sve ovo od
sada pripada nama i Kraljevini Kastilji, a ono malo domorodaca što je ostalo moralo se
skloniti prema planini i izgubiti sve, pa i kamenje sa svojih hramova koji su ostali sahranjeni
negdje ispod brda kad je tuda prošao uragan sedamdeset osme, kad su se pokrenula klizišta
lavina blata je sahranila više od stotinu stanovnika La Matose i upravo među tim ruševinama
se pričalo da raste bilje koje je Vještica kuhala da od njega napravi otrov bez okusa i mirisa i
koji ne ostavlja nikakav trag jer čak je i doktor iz Vilje rekao da je don Manolo umro od
infarkta, ali njegovi tvrdoglavi sinovi tvrdili su da je otrovan, kasnije su ljudi krivili Vješticu i
za smrt don Manolovih sinova, jer istog dana kad je sahranjen pokupila ih je smrt na
cesti, dok su na čelu povorke išli prema groblju u Vilji na smrt ih je smrvio tovar željeza koji
je ispao iz kamiona ispred njih, čisto željezo umrljano krvlju moglo se vidjeti na
fotografijama u dnevnom listu objavljenom narednog dana, što je čudno jer niko nikad nije
uspio objasniti kako se ta nesreća mogla dogoditi, kako su se šipke mogle otpustiti i kako je
sve projurilo kroz vjetrobransko staklo ostavljajući čitav taj smrtonosni niz iza sebe. Nije
trebalo proći mnogo vremena da svi počnu pričati da je Vještica kriva, da ih je Vještica
proklela kako ne bi izgubila kuću i zemlju, ta loša i zla žena, mora da je prodala dušu đavolu
u zamjenu za moći, baš tad nekad se Vještica zatvorila u kuću i nikad više nije izlazila, ni
danju ni noću, možda zbog straha od osvete Kondeovih, a možda jer je nešto krila, neku tajnu
od koje se nije željela odvojiti, nešto u toj kući je stalno moralo biti pod njenim nadzorom,
postala je mršava i blijeda i svi su se plašili pogledati je u oči jer je izgledala kao da je
potpuno poludjela, žene iz sela bile su te koje su joj donosile hranu, a zauzvrat su tražile da
im pomogne, da im spremi svoje lijekove, bućkuriše koje je Vještica kuhala od bilja koje je
sama sadila u vrtu ili od onog po koje je žene slala na brdo – bar dok je brdo još postojalo. U
to vrijeme ljudi su počeli viđati leteću zvijer koja je noćima uhodila muškarce dok su se
vraćali kući preko staza koje su spajale sela – zvijer puštenih kandži kako bi ih povrijedila ili
odvukla u pakao, oči zvijeri isijavale su nekom užasnom vatrom; tad se, isto tako, počelo
pričati o kipu kojeg Vještica krije u nekoj od soba u toj kući, sigurno na gornjem spratu na
koji niko nije smio ići, čak ni žene koje su je obilazile, pričalo se da tamo ide da se jebe s
njim, s tim kipom koji je bio utjelovljenje samog đavola – koji je imao dugačak i debeo ud
koji je izgledao kao ljudska ruka koja drži nož, ogroman kurac s kojim je Vještica provodila
svaku noć, zbog toga se pričalo da joj ne fali njen muž i, uistinu, nakon don Manolove smrti
nije upoznala nijednog muškarca, sama je pričala da joj to ne pada na pamet, da su svi
muškarci pijanice i šupci, odbojni i cmizdravi psi, odvratne svinje i da bi radije bila mrtva
nego pustila da joj te mudonje ulaze u kuću i da su one – žene iz sela – glupače jer ih trpe, oči
bi joj naglo zasjale dok im je to govorila i na trenutak bi opet bila lijepa, tako razbarušene
kose i obraza rumenih od privremenog uzbuđenja, a žene iz sela bi se krstile jer su je tad
mogle zamisliti golu kako jaše đavola i guši se od njegovog oštrog, grotesknog kurca,
njegova sperma joj teče niz butine, crvena kao lava ili zelena i gusta kao njeni bućkuriši koji
su ključali u loncu i koje im je Vještica davala da piju na kašiku da se riješe svojih tegoba ili
crna kao katran, kao velike zjenice i razbarušena kosa bića koje su jednog dana otkrile pod
kuhinjskim stolom kako se čvrsto drži za Vještičinu suknju, tako nijemog i zaostalog da su se
mnoge žene u tišini molile da ne poživi dugo, da ne pati; to isto biće ih je nakon nekog
vremena iznenadilo sjedeći prekrštenih nogu na stepenicama, sa otvorenom knjigom u krilu,
njegove usne su u tišini oblikovale riječi koje su njegove crne oči čitale i u samo par sati
selom se proširila vijest koja je isti dan stigla i do Vilje, a to je da je Vještičina kćer još živa,
što je čudno jer čak je i kopilad koju su s vremena na vrijeme rađale životinje – koze ili
petonoge ili dvoglave kokoši – umirala tek nekoliko dana nakon rođenja, umjesto toga
Vještičino dijete, Mala, kako su je od tad pa nadalje zvali – to dijete rođeno pod velom tajne i
sramote – svakim danom je raslo sve veće i sve snažnije i ubrzo je moglo uraditi sve što bi mu majka zadala: posjeći drva, donijeti vodu iz bunara i pješke otići do pijace u Vilji, trinaest
kilometara u jednom i trinaest i po kilometara u drugom pravcu, sve sa kesama i kutijama, a
da nijednom ne stane odmoriti, pogotovo da ne skrene s puta ili se ode igrati s djevojčicama
iz sela, jer svakako joj se nijedna ne bi usudila prići, nisu joj se čak ni smijale – njenoj
neurednoj i zapetljanoj kosi i njenoj pocijepanoj, iznošenoj odjeći i njenim velikim bosim
stopalima – tako visoka i mlitava, zračila je kao dječak, a bila je pametnija od svakog, jer
ubrzo se saznalo da je Mala vodila evidenciju o računima i potrošnji i ona je raspravljala o
cijeni najma sa ljudima iz Sindikata koji su sve vrijeme pomno motrili tu zemlju i čekali da
Vještice naprave nekakav propust pa da im je oduzmu svojim zakonskim trikovima
iskorištavajući činjenicu da nikad nije postojao nijedan dokument i da nije postojao muškarac
koji bi ih branio, iako im to nije bilo potrebno jer je Mala, ko zna kako, naučila kako
upravljati novcem i bila je tako kurčevita da se jednom čak pojavila u kuhinji i podigla cijenu
usluga jer Stara – koja još tad nije izgledala kao da joj je četrdeset već kao da joj je šezdeset,
sve sa borama i sijedom kosom i mlohavom kožom – Stara se već počinjala gubiti i
zaboravljala je naplatiti usluge ili je bila zadovoljna bilo čime što su joj žene ostavljale:
šećernim blokom, četvrtinom kilograma suhih leblebija, vrećicom već propalog limuna ili
piletom iz kojeg migolje crvi: jebeš li ga, Mala Vještica je odlučila povećati cijene i jedan
dan se pojavila u kuhinji i svojim hrapavim glasom koji nije navikao da ispušta bilo kakav
značajan zvuk rekla je da pokloni koje žene ostavljaju nisu dovoljni da pokriju cijene usluga i
da stvari više ne mogu tako funkcionisati i da će od tad pa nadalje biti određene cijene na
osnovu narudžbe, na osnovu sredstava koje majka mora koristiti i vrste magije koja je
potrebna za ispunjenje zadatka, jer nije isto liječenje hemoroida i bacanje kletve kako bi se
potpuni stranac zaljubio u neku od njih ili omogućavanje razgovora s nečijom mrtvom
majkom kako bi saznale je li im ova oprostila što su je napustile kad je bila živa, je l’ tako?
Od toga dana pa nadalje stvari će se promijeniti i mnogima od njih se to nije svidjelo pa su
odlučile da neće dolaziti svakog petka, a kad im bude loše odlaziće kod onog čovjeka iz
Palogaćoa koji je navodno bio uspješniji od Vještice jer kod njega su dolazili i ljudi iz
glavnog grada, poznati ljudi s televizije, fudbaleri, političari za vrijeme kampanje. Ipak, bio
je poskup, a kako većina žena nije imala novca ni za autobus do Palogaćoa rekle su Maloj pa
jebiga onda, kako ćemo, šta ćemo sad, jer one su nosile šta su mogle i šta će sad biti poslije
toga i Mala im je pokazala svoje velike zube i rekla im da ne brinu, da ako ne mogu platiti
sve odmah bar ostave nekakav avans, kao na primjer naušnice koje je jedna od njih nosila taj
dan ili dječji lančić ili već pripremljen janjeći tamales ili lonac za kafu, radio, bicikl – bilo šta
– i ako bi zakasnile s plaćanjem svakako će morati platiti u kešu i jednog dana će im povećati
cijenu, trideset pet posto na dotadašnji iznos ili još više cijene usluga i svi u selu su počeli
pričati da je u to sve sam đavo upleo svoje prste jer niko nikad nije vidio tako mudru
djevojku i ko zna otkud joj sve te ideje; već se pričalo po kafanama da je to sve s cijenama
krađa, da toj jebenoj Starici neko treba pokazati gdje joj je mjesto i natjerati je da odgovara
pred vlastima, pred policijom, treba da je strpaju u zatvor jer je zlostavljačica i jer misli da
može iskorištavati ljude iz La Matose i obližnjih rančeva, ali na kraju niko ništa nije uradio
po tom pitanju, jer kome se da davati novac u zamjenu za mizerne tričarije, ali prije svega,
istina je da im se niko nije želio približiti jer su ih se nasmrt plašili. Čak su i muškarci iz sela
izbjegavali noću šetati kraj te kuće, svi su znali za zvukove koji su iz nje dopirali – vrisci i
jadikovke koji su se mogli čuti s puta, isti oni za koje je narod mislio da su zvukovi dvije
vještice koje se jebu sa đavolom iako su drugi bili ubijeđeni da je to samo Stara Vještica
prolupala jer tad se već nije mogla sjetiti većine ljudi i svako malo je padala u trans i svi su
pričali da je to Bog kažnjava za njene grijehe i prljavštinu, pogotovo zbog toga što je rodila tu
nasljednicu Sotone, Vještica bi se time hvalila, kad bi se žene usudile pitati je ko je otac Male
– misterija koja nikom nije bila jasna jer niko nije znao kad je Mala rođena; don Manolo, to
stoji, već dugo je bio mrtav, niko nije znao je li ikad imala muža, nije izlazila iz kuće ni išla
na igranke i ono što ih je zapravo zanimalo je je li joj neki od njihovih muževa napravio to
grozno dijete i zato bi se naježile kad bi ih Vještica pogledala s kiselim osmijehom na licu i
rekla im da je Mala kćer samog đavola – kad bi je neko pogledao i uporedio sa đavolom
kojeg svladava arhangel Mihail na jednoj od slika u crkvi u Vilji mogao bi zaključiti samo da
su identični, pogotovo u očima i obrvama – žene bi se opet krstile, nekad su čak sanjale da ih
đavo uhodi sa svojim kurcem spremnim da im napravi dijete i budile bi se sa suzama u
očima, bolovima u međunožju i trbuhu i odmah bi trčale ocu Kastu koji bi ih kritikovao jer
vjeruju u vračanje; jer bilo je i ljudi koji su se smijali svim tim tračevima, ljudi koji su
govorili da je Stara samo luda i da je Malu sigurno ukrala s nekog od rančeva, a bilo je i onih
koji su vjerovali Sarahuani kad je po stare dane pričala da su jednu noć u njenu kafanu upali
neki momci koji nisu iz La Matose – a vjerovatno ni iz Vilje jer nisu pričali kao da su iz tog
podneblja – i da su se tako pijani počeli hvaliti kako su došli da se obračunaju sa nekom
staricom iz La Matose, onom koja je ubila svog muža i koja im je izgledala kao vještica, tad
je Sarahuana prestala slušati, a oni su nastavili pričati kako su joj upali u kuću i pretukli je da
bude mirna, da je svaki od njih može izjebati, jer bila ona vještica ili ne, starica je bila dobra
pička, ali baš dobra i svidjelo se to njoj, znali su to po načinu na koji se vrpoljila i skičala dok
su je jebali, sve žene u toj jebenoj jadnoj selendri su kurve, tako su pričali, ali znala je
Sarahuana da će se neko uvijek naći uvrijeđenim kad drugi kažu da je La Matosa jadna
selendra, da će to ljudima ići na kurac i ubrzo su svi onako muški nasrnuli na te klince, ali na
kraju ipak niko nije izvadio nož, možda jer su ih prebrzo svladali, možda jer je bilo previše
vruće da se tako ozbiljno reaguje na uvredu, a nije bilo ni žena u Sarahuani koje bi mogli
impresionirati, čak ni onih žgoljavih koje su dolazile iz priobalnih ćumeza i nudile se u
zamjenu za pivo, baš nijedna, samo oni i Sara, koju je većina smatrala jednom od njih i to od
onih tamnoputih, s lažnim brkovima, koji su u ruci držali flašu piva hladeći se pod cvrčanjem
plafonskog ventilatora koji je pucketao u izmaglici koju su stvarala njihova tijela i uz radio
kraj svijeće s kojeg grmi za-ca-ti-to pal conejo, tiernito-verde voy a cortar, odmah pod
slikom Martina Kabaljera, pa llevarle al conejito, pored njega je aloja umočena u svetu vodu,
que ya-empiezá desespe-rar, sí señor, cómo no, pa i rakija od trske, to da ih odvrati od
zavisti, tako im je bar objašnjavala Vještica, da zlo otjera u smjeru onog koji to zaslužuje.
Zbog toga je na njenom kuhinjskom stolu, na sred tanjira punog soli uvijek bila crvena
jabuka probodena nožem, a kraj nje bijeli karanfil kojeg su žene koje bi uranile petkom
nalazile već osušenog i uvenulog, požutjelog od loših vibracija koje su one same ostavljale u
toj kući, vrsta negativne struje koja je prolazila kroz njih u trenucima slabosti i nesreće, a
koju je Vještica znala kako istjerati iz njih svojim lijekovima, gustom, ali nevidljivom parom
koja je ostajala lebdjeti u ustajalom vazduhu te zaključane kuće jer niko nije znao tačno kad
se Stara počela plašiti prozora, ali kad je Mala već trčkarala uokolo, od dnevnog boravka pa
sve do druge strane kuhinje, Stara je već zabarikadirala sve prozore s cementnim blokovima i
šipkama i bodljikavom žicom, pa čak i ulazna vrata od skoro potpuno crnog hrasta kroz koja
su iznijeli kovčeg don Manola da ga odnesu i sahrane u Vilju – i njih je pokrila ciglom i
drvima tako da se nikako ne mogu otvoriti, ali ipak nije pokrila vrata koja vode u kuhinju jer
Mala je morala nekako otići po vodu ili u baštu i obaviti sve što treba, a budući da je nije
mogla zaključati, Vještica je tražila da se na vrata stave rešetke deblje od onih u ćelijama u
zatvoru u Vilji – ili je to tako shvatio kovač koji je to pravio – bila su zaključana katancem
veličine ljudske šake čiji je ključ Stara nosila u džepu prsluka, tik iznad lijeve sise. Žene iz
sela su sve češće nailazile na zatvorena vrata, a budući da se nisu usuđivale dodirnuti ih,
ostajale su ispred čekajući da čuju povike i psovanje, vrisku i buku koju bi Stara pokrenula
bacajući namještaj na zidove ili pod – bar sudeći po buci koja je dopirala iz popločanog dijela
kuće dok bi se Mala – tako je bar pričala djevojkama na ulici nekoliko godina kasnije –
sklupčala i skrila ispod stola držeći nož, kao kad je bila dijete i kad se čitavo selo nadalo i čak
molilo za njenu smrt, kako ne bi patila jer prije ili kasnije đavo će sići na zemlju i tražiti da je
uzme sebi i zemlja će se podijeliti na dva dijela i Vještice će pasti u ponor, pravo u jezero
paklene vatre, u pakleni oganj, jedna zbog toga što je đavolja kćer, a druga zbog svih zločina
koje je počinila svojim vračanjem: što je otrovala don Manola i proklela njegove sinove da
umru u onoj nesreći, što je sjebala muškost ljudi u selu i onesposobila ih svojim vračanjem i
mutnim poslovima, a pogotovo što je u matericama žena uništavala plod koji je topila
nekim otrovom što je spremala onima koje su to tražile i čiji je recept Mala naslijedila prije
nego što je ova umrla, kad su bile zatvorene u kući za vrijeme onih klizišta iz sedamdeset
osme, kad je uragan bjesnio obalom, a glasne munje ispunile nebo vodom plaveći polja i
uništavajući sve pred sobom, utapajući životinje koje – ošamućene vjetrom i grmljavinom –
nisu mogle na vrijeme pobjeći iz brloga, pa čak i djecu koju niko nije uspio povući sa sobom
kad se brdo prepolovilo i sručilo ka dole uz huku kamenja i čupanje hrastova i lavinu crnog
blata koja je sve pomela dok se nije prelila preko obale i tri četvrtine sela pretvorila u groblje
pred crvenim i uplakanim očima onih koji su preživjeli, samo zato što su na vrijeme zgrabili
grane manga kad je voda bijesno udarala po zemlji i tu su ostali danima grleći flaše alkohola
sve dok vojnici nisu došli i odvukli ih na brodove, onda kad je uragan iščezao između planina
i kad je sunce opet zasjalo kroz olovne oblake i zemlja se počela oporavljati; a ljudi su –
potpuno mokri, s mesom prekrivenim lišajevima koji su ličili na koralje, sa svojim
životinjama i djecom koju su vukli na leđima – pohrlili prema Viljagarbosi u potrazi za
utočištem, tamo gdje bi ih vlast poslala: prizemlje opštinske zgrade, crkveni atrijum, pa čak i
u škole, nastava je zaustavljena na nekoliko sedmica kako bi mogli primiti sve ljude s
njihovim drangulijama i žalopojkama i spiskovima mrtvih i nestalih među kojima su računali
i Vješticu i njenu demonsku kćer jer ih niko nije išao obići poslije uragana. Prošlo je nekoliko
sedmica kad se Mala najednom pojavila na ulicama Vilje, sva obučena u crno – crne čarape
na nogama, crna košulja dugih rukava, crna suknja i crne cipele i crni veo koji je zakačila za
punđu u koju je skupila svoju dugu i tamnu kosu – bio je to prizor koji je sve prestravio, nisu
znali da li da je se plaše ili da joj se smiju, izgledala je toliko smiješno, na vrućini od koje je
ključao mozak ta lujka je obukla sve crno, mora da je luda, kao da se klovnovski pokušavala
uklopiti u družinu transvestita koji su se svake godine pojavljivali na karnevalu u Vilji, mada
niko joj se nije usudio smijati u lice, mnogi su tih dana izgubili svoje najmilije, a kad su je
vidjeli kako umorno hoda u toj odjeći sve vrijeme vukući noge pretpostavili su da je ona
druga umrla, Stara Vještica, njen odlazak s ovog svijeta – vjerovatno ostavši pod blatom koje
je progutalo pola sela – bio je ružna smrt koja se ljudima ipak činila previše dobroćudnom
kaznom za grešan i bezbožnički život kakav je Vještica vodila, a niko, pa ni žene koje su
dolazile do nje svakog petka, nije imao hrabrosti pitati Malu šta će sad biti s poslom, ko će
biti zadužen za lijekove i kletve i morale su proći godine da ljudi opet počnu dolaziti u tu
kuću zatrpanu trskom, čitave godine tokom kojih je La Matosa kaskala u ponovnom
naseljavanju i izgradnji koliba i šupa na kostima onih koji su pokopani u dnu brda, tuda su
prolazili ljudi iz drugih dijelova zemlje, većinom privučeni izgradnjom nove ceste koja je
prolazila kroz Vilju i spajala Puerto, glavni grad i novootkrivene izvore nafte na sjeveru.
Sa španskog prevela: Miheala Šumić
Fernanda Melchor, Sezona uragana, Imprimatur, Banja Luka 2023.