NOVINAR
Rekli ste da svaki romanopisac mora da pronađe svoj sopstveni stil. Kako biste opisali vaš?
MORIJAK
Za sve vreme dok sam pisao romane, vrlo retko sam se pitao o tehnici koju primenjujem. Kada počnem da pišem ne zaustavljam se kako bih se zapitao da li ulazim neposredno u priču, ili da li znam previše o svojim ličnostima, moram li ili ne da ih ocenjujem. Pišem spontano, krajnje prirodno. Nikada nisam imao unapred smišljenu ideju o onome što bih morao ili ne bi trebalo da stvorim.
Ako danas postavljam ponekad sebi takva pitanja, razlog je u tome što mi drugi postavljaju ta pitanja i što su ona postavljena svuda oko mene.
Istini za volju, ne postoji problem ovog žanra čije se rešenje ne bi moglo naći u završenom delu, bilo ono dobro ili rđavo. Preokupacija koju izazivaju ova pitanja predstavlja kamen spoticanja za francusku književnost. Kriza francuskog romana, o kojoj se toliko govori, biće rešena istog časa kada se naši mladi pisci oslobode naivne ideje da Džojs, Kafka i Fokner imaju u vlasništvu Stolove zakona romaneskne tehnike. Ubeđen sam da će čovek pravog romansijerskog temperamenta prevazići ove tabue, ova imaginarna pravila.
NOVINAR
Pa ipak, zar i vi niste posezali za osobenim tehnikama prilikom pisanja romana?
MORIJAK
Romanopisac spontano nalazi tehnike koje pogoduju njegovoj prirodi. Tako sam u Terezi Dekejru upotrebio izvesna sredstva koja potiču iz nemog filma: nepostojanje uvoda, nagli početak, vraćanja unazad. Bile su to, za ono vreme, nove i iznenađujuće metode. Ja sam se, naprosto poslužio tehnikama koje mi je sopstveni nagon sugerisao. Na isti način napisao sam roman Sudbine misleći na kinematografske tehnike.
NOVINAR
Kada počnete da pišete, da li su već utvrđene osnovne tačke zapleta?
MORIJAK
To zavisi od romana. Uopšteno uzev, one nisu utvrđene. Postoji jedna polazna tačka i nekoliko ličnosti. Dešava se, ponekad, da prve ličnosti ne odu suviše daleko, a da s druge strane, vazdušastije, nepostojanije ličnosti ukažu na nove mogućnosti, ukoliko se priča odvija, i da zauzmu mesto koje nismo predvideli…
NOVINAR
Kakvo odstojanje morate imati pre nego što biste mogli da ispričate svoja sopstvena iskustva ili stvari koje ste videli?
MORIJAK
Čovek ne može da bude pravi romanopisac sve dok ne dospe u izvesne zrele godine pa zbog toga mladi autor nema praktično nikakvog izgleda da napravi valjano delo o ma kom drugom periodu svog života osim o detinjstvu ili mladosti. Izvesno uzmicanje u vremenu neophodno je za romanopisca, sem ako ne piše svoj Dnevnik.
Svi moji romani imaju kao okvir doba mog mladićstva i moje mladosti. Svi su oni „sećanje na minule stvari“. Ali ako mi je Prustov slučaj pomogao da razumem svoj, onda je to bilo bez svesnog oponašanja s moje strane…
NOVINAR
U kojoj meri vaše ličnosti počivaju na stvarnim bićima?
MORIJAK
U samom početku postoji uvek neko stvarno biće, ali docnije ličnost se preoblikuje tako da uopšte ne liči na orginal. Sve u svemu, samo sporedne ličnosti uzimam neposredno iz života.
NOVINAR
Imate li neki poseban metod za preoblikovanje stvarne ličnosti u fiktivnu?
MORIJAK
Ne postoji metod… To je, jednostavno, umetnost romana. To što se proizvodi jeste neka vrsta kristalizacije okolica. To je dosta teško definisati. U slučaju pravog romanopisca, to preoblikovanje vezano je za unutrašnji život…
Preveo: Milan Komnenić
Preuzeto iz: Rađenje moderne književnosti ROMAN (1975. Nolit)