Veselilo ga je što je njegov krevet uz prozor. Mogao je gledati ptice koje su dolazile na bor i dvije bijele breze. Bilo ih je lakše uočiti na nježnoj brezi. Uveseljavale su ga tih dana. Dolazili bi najčešće vrapci i golubovi. Ponekad bi se pojavila neka svraka koja bi svojim promuklim, paničnim kreštanjem unijela pometnju među ostale. Letjela bi okolo i ostavljala utisak užurbanosti. Znala se pojaviti i gugutka koja se ne bi dugo zadržavala, ali bi mu uljepšala dan. Kad ne bi bilo ptica uživao je u promatranju grana na vjetru. Pokušavao bi uočiti obrasce njihovog kretanja. Zbog promjenjive snage i smjera vjetra to bi bilo nemoguće. Neke su se nepredvidivo trzale, neke su kružile u smjeru kazaljke na satu, neke obrnuto. Na granama breze lišće je treperilo. Kad bi bio sunčan dan zabavljao se gledanjem u krošnju drveća i predviđanjem gdje će se sunčeve zrake za trenutak pojaviti.
Deda, očev otac, dosta ga je naučio o pticama. Između ostalog i kako razlikovati gugutku od grlice iako obje imaju ogrlicu oko vrata. Deda je znao sve o pticama, biljkama, ribama i divljim životinjama. Bio je poput divljaka. Četiri godine tokom Drugog svjetskog rata krio se od mobilizacije i od svih vojnih grupacija i formacija u šumi iznad sela. U šumi i sa šumom je živio. Kretao se kroz nju kao da prolazi između polica u samoposluzi. Kao dijete je volio slušati njegove jednostavne priče: kako se prave zamke za ptice i životinje, koje gljive su jestive, a koje ne, koja biljka liječi koju boljku i slično. Mogao je uloviti bilo koju životinju bez puške. Njegove zamke su bile jednostavne. Rupa u zemlji ili neka omča, prekrivena grančicama i lišćem. Na njih se stavi mamac, najčešće zrna kukuruza ili neke žitarice. Uspjeh lova je zavisio od izvedbe zamke, sve je trebalo biti precizno i dobro kamuflirano. Ptice je hvatao malim omčama napravljenim od dlaka iz konjskog repa. Pitao ga je zašto je hvatao ptice. Deda je odgovorio da je bio rat i da je bio gladan i da je jeo sve što nije otrovno. To mu je bilo strašno. Jesti ptice je ravno kanibalizmu. Premda je on redovno jeo piletinu. Deda je lovio ribe u planinskim potocima bez udice, na ruke. Jednom mu je i pokazao kako se to radi, i stvarno se može tako riba uhvatiti, nije lagao.
Kao dijete u SFRJ stidio se što deda nije sudjelovao u NOB-u, što se krio u šumi. Mislio je da je njegov djed bio kukavica. Ali sada, nakon što je i sam sudjelovao u ratu, promijenio je mišljenje. Uvidio je koliko je djedova odluka bila hrabra i koliko mu je vještine trebalo da je provede u djelo. Kada roditelji ne bi bili u blizini, djed bi mu znao pričati o svojim poslijeratnim godinama. Nije se uspio uklopiti u novi društveni poredak. Nije bio politički disident, ali nije pokazivao visoka patriotska osjećanja, što ga je na neki način, u godinama poslijeratnog poleta, činilo disidentom. Misaona policija ga je uvijek držala na oku. Neposredno iza rata je radio, kako bi on to rekao, na dobrovoljnom prisilnom radu s krampom i lopatom.
U školi je napisao literarni rad o dedi, o tome kako je obnavljao porušenu zemlju i bio sudionik omladinskih radnih akcija (ORA). Sastav je nagrađen na natjecanju Titovim stazama revolucije, za nagradu je dobio knjigu Šesta proleterska koju nikada nije otvorio. Na svu sreću, deda je umro ranije pa nije bio svjedok prekrajanja istorije. Kao i većina djece odgojenih u zemlji jednakih i jednakijih vjerovao je starijima i onome što ih oni uče, a učili su ih da trebaju biti strpljivi i sve će na kraju biti okej, da će stići u novo komunističko društvo. Sanjali su i nadali se boljim vremenima i to je bilo tako lijepo.
Na kraju nije bilo ni lijepo ni okej. Stigli su gdje su stigli.
On je tu gdje jeste, probuđen iz sna u jezivom ratu, u bolnici, ali dobro je, živ je.
Promatrao je par vrabaca kroz bolnički prozor. Mužjak bi došao do ženke i brzo, kao kriomice, dodirnuo joj kljun, pa odletio na drugo drvo. Čim bi sletio, vraćao se nazad kao da je nešto zaboravio reći. Izgledali su kao da su usred ljubavne igre.
Igra je naglo prekinuta. Nastao je muk. Sve ptice su odletjele.
Fijuk i eksplozija.
Lom stakala. Krici u dimu i prašini. Medicinsko osoblje trči kroz duge hodnike. Svi su u hodnicima, jedva se mimoilaze. U dekama, koje služe kao improvizirana nosila, odnose ljude. Kroz deke curi krv po uglačanom hodniku. Bolesnici teturaju, žele negdje da se sakriju, ali ne znaju gdje. Bolnica nema podrum. Bolnica nema sklonište.
Na krov dvospratne zgrade pala je granata i upala u bolničku sobu do njegove.
Pacijenti s drugog sprata su tokom dana prebačeni u hodnik na prvom. U hodniku nije bilo prozora. Bili su u polumraku.
Stakla na prozorima u sobama su bila slomljena od detonacije.
Umjesto stakala stavljena je impregnirana najlonska folija s UNHCR-ovim plavim logotipom. Ptice se više nisu mogle vidjeti.