Gabriel Garcia Marquez je intervjuisan u njegovom studiju koji se nalazi odmah iza njegove kuće u San Angelu, starom i prelijepom dijelu grada, koji je pun raznobojnog spektakularnog cvijeća Meksiko Sitija. Studio je na par koraka od glavne kuće. Čini se da je ta duga niska zgrada inicijalno bila napravljena kao kuća za goste. Unutra, na jednom kraju, su kauč, dvije fotelje i improvizovani bar – mali bijeli frižider na koji su naslagane boce mineralne vode.
Ono što se prvo zapaža u sobi je ogromna uvećana fotografija iznad kauča, na kojoj Garcia Marquez, s modernim šeširom, stoji sam pred vjetrovitim pejzažom, izgledajući pomalo kao Anthony Quinn.
Garcia Marquez je sjedio za svojim stolom u zadnjem dijelu studija. Ustao je da me pozdravi, hodajući laganim korakom. On je solidno građen muškarac, visok svega oko metar sedamdeset i pet, i izgleda kao dobar bokser srednje teške kategorije – široka prsa, možda malo mršave noge. Odjeven je jednostavno u samtne pantalone, laganu rolku i crne kožne čizme. Kosa mu je tamno smeđa i kovrčava i ima debele brkove.
Intervju smo radili tokom tri poslijepodneva, po dva sata u prosjeku. Iako je njegov engleski prilično dobar, Garcia Marquez je uglavnom govorio španjolski, a njegova dva sina su prevodila. Kada Garcia Marquez govori tijelo mu se ljulja naprijed nazad. Ruke su mu često u pokretu i pravi male, ali odlučne kretnje koje naglašavaju riječi ili ukazuju na promjenu pravca njegovih misli. Pozu mijenja između nagnutosti naprijed prema slušatelju i zavaljenosti u fotelju sa prekriženim nogama dok se nečeg prisjeća.
PARIS REVIEW
Šta mislite o korištenju diktafona?
GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ
Problem je u tome što se vaš stav promijeni čim znate da se intervju snima. U mom slučaju to znači da momentalno zauzmem odbrambeni stav. Kao novinar osjećam da još uvijek nismo naučili kako da koristimo diktafon u intervjuima. Najbolji način bi, mislim, bio da se vodi dugi razgovor i da novinar ne pravi nikakve bilješke. Kasnije on treba razmišljati o razgovoru i napisati svoje utiske, ono što je osjetio, pri tome ne koristeći nužno tačno izgovorene riječi. Drugi koristan metod bi bio da napravi bilješke, a onda da ih interpretira s određenom lojalnošću osobi koju je intervjuisao. Ono što uznemirava kod diktafona je to što on nije lojalan osobi koju se intervjuiše, jer on bilježi i pamti i kada pravite budalu od sebe. Zato, kada je tu diktafon svjestan sam da dajem intervju; kada nema diktafona, onda pričam na sasvim prirodan način.
PARIS REVIEW
Pa, sada ste me natjerali da se postidim što ga koristim, ali mislim da nam je za ovu vrstu intervjua vjerovatno potreban.
GARCÍA MÁRQUEZ
Kako bilo, svakako je cijeli cilj ovoga što sam do sada rekao bio da vas natjeram da se počnete izvinjavati.
PARIS REVIEW
Znači vi nikada niste koristili nikakve uređaje za snimanje u intervjuima?
GARCÍA MÁRQUEZ
Kao novinar, nikada. Imam jako dobar uređaj za snimanje, ali koristim ga za slušanje muzike. Ali isto tako kao novinar nikada nisam radio intervjue. Radio sam prikaze, ali nikada intervjue s pitanjima i odgovorima.
PARIS REVIEW
Čuo sam za slavni intervju s mornarom koji je preživio brodolom.
GARCÍA MÁRQUEZ
To nije bilo u formi pitanja i odgovora. Mornar mi je pričao svoje avanture i ja sam ih kasnije zapisivao pokušavajući da koristim njegove riječi, to je bilo u prvom licu, kao da je on taj koji piše. Kada je to bilo objavljeno, u nastavcima u novinama, po jedan dio svaki dan tokom dvije sedmice, bilo je potpisano od strane mornara, a ne mene. Tek nekih dvadeset godina kasnije kada je to ponovo objavljeno ljudi su saznali da sam ja to napisao. Ni jedan urednik nije pomislio da je to dobro dok nisam napisao Sto godina samoće.
PARIS REVIEW
Pošto smo počeli pričati o novinarstvu, kakav je osjećaj ponovo biti novinar, nakon što se toliko dugo pisali romane? Da li to sada radite sa drugačijim osjećajem, gledate li na to drugačije?
GARCÍA MÁRQUEZ
Oduvijek sam bio uvjeren da je moj pravi poziv novinarstvo. Ono što mi se nije sviđalo u novinarstvu su uslovi rada. Pored toga, morao sam prilagođavati moje misli i ideje prema interesima novina. Sada, nakon što sam radio kao pisac, i stekao finansijsku neovisnost kao pisac, mogu birati teme koje me zanimaju i koje su vezane za moje ideje. U svakom slučaju, uvijek jako uživam kada dobijem šansu da se bavim dobrim novinarstvom.
PARIS REVIEW
Šta je za vas dobro novinarstvo?
GARCÍA MÁRQUEZ
Hiroshima Johna Herseya je izvanredno novinarstvo.
PARIS REVIEW
Da li danas postoji neka priča koju biste posebno voljeli uraditi?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ima ih mnogo i , zaista, sam ih nekoliko i napisao. Pisao sam o Portugalu, Kubi, Angoli i Vijetnamu. Jako bih volio pisati o Poljskoj. Mislim da bih znao tačno opisati šta se sada tamo dešava, i to bi bila jako važna priča. Ali sada je u Poljskoj previše hladno; ja sam novinar koji voli svoj komfor.
PARIS REVIEW
Da li mislite da roman može ono što novinarstvo ne može?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ne. Ne mislim da tu ima ikakve razlike. Izvor je isti, materijal je isti, resursi i jezik su isti. Godina kuge Daniela Defoea je veliki roman a Hirošima je veliko novinarstvo.
PARIS REVIEW
Da li novinar i pisac imaju različite odgovornosti u balansiranju istine i mašte?
GARCÍA MÁRQUEZ
U novinarstvu samo jedna neistina dovodi u pitanje cijeli tekst. Suprotno, u fikciji jedna činjenica koja je istinita daje legitimnost cijelom djelu. To je jedina razlika, i ona leži u predanosti onoga koji piše. Pisac može raditi šta god želi sve dok uspijeva natjerati ljude da mu vjeruju.
PARIS REVIEW
U intervjuima od prije nekoliko godina izgledalo je da gledate na vaše dane novinarstva diveći se koliko ste tada bili brži.
GARCÍA MÁRQUEZ
Sada mi je teže pisati nego ranije, i romane i novinske tekstove. Kada sam radio za novine nisam bio pretjerano svjestan svake riječi koju napišem, dok sada to jesam. Kada sam radio za El Espectador u Bogoti, pisao sam barem tri priče sedmično, dva ili tri uvodnika svaki dan, i pisao sam i filmske kritike. Onda noću, kada svi odu kući, ostajao bih i pisao moje romane. Volio sam buku Linotype mašina, zvučala je kao kiša. Ako bi stale i nastala tišina, ne bih mogao pisati. Sada, u poređenju s tim vremenom pišem malo. Na dobar dan, radeći od devet ujutro do dva ili tri poslijepodne, najviše što mogu napisati je kratki pasus od četiri ili pet rečenica, koje idući dan obično pocijepam.
PARIS REVIEW
Da li ta promjena dolazi zato što je vaš rad postao tako jako hvaljen ili zbog neke političke obaveze?
GARCÍA MÁRQUEZ
I jedno i drugo. Mislim da je pomisao na to da pišem za više ljudi nego što sam ikada mogao i zamisliti da ću pisati stvorila neku opću odgovornost koja je i književna i politička. Tu je čak i ponos uključen, strah da neću doseći ono što sam uradio ranije.
PARIS REVIEW
Kako ste počeli pisati?
GARCÍA MÁRQUEZ
Kroz crtanje. Crtanje stripova. Prije nego što sam znao čitati i pisati crtao sam stripove u školi i kući. Smiješno je što sada postajem svjestan da sam u srednjoj školi imao reputaciju pisca, iako nikada nisam bio ništa napisao. Ako je trebalo napisati pamflet ili peticiju ja sam to radio jer sam navodno bio pisac. Kada sam otišao na fakultet imao sam dobru osnovu iz književnosti, koja se među mojim prijateljima smatrala natprosječnom. Na univerzitetu u Bogoti sam počeo stjecati nove prijatelje i poznanike koji su me upoznali sa savremenim piscima. Jedne noći prijatelj mi je posudio knjigu kratkih priča Franza Kafke. Otišao sam u pansion u kojem sam stanovao i počeo čitati Metamorfoze. Prva rečenica me je srušila sa kreveta. Bio sam tako iznenađen. Prva rečenica glasi: „Kad se Gregor Samsa jedno jutro probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svojem krevetu pretvorio u golema kukca…“. Kada sam pročitao rečenicu pomislio sam: zar je dozvoljeno ovako pisati? Da sam znao davno bih počeo pisati. Tako da sam odmah počeo pisati kratke priče. To su sasvim intelektualne kratke priče jer sam ih pisao na osnovu mog književnog iskustva a još uvijek nisam bio našao vezu između književnosti i života. Priče su bile objavljivane u književnom dodatku El Espectador novina u Bogoti i imale su neki uspjeh u to vrijeme, vjerovatno, zato što niko u to vrijeme u Kolumbiji nije pisao intelektualne kratke priče. Uglavnom se pisalo o seoskom i društvenom životu. Kada sam napisao moje prve kratke priče rečeno mi je da se u njima vidi Joyceov utjecaj.
PARIS REVIEW
Da li ste u to vrijeme čitali Joycea?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ranije nisam čitao Joycea, pa sam uzeo Uliks. Pročitao sam ga u španjolskom prijevodu, jedinom koji se u to vrijeme mogao naći. Kasnije, nakon što sam pročitao Uliks na engleskom, kao i izvrstan francuski prijevod, shvatio sam da je originalni španjolski prijevod bio jako loš. Ali tu sam naučio nešto što mi je bilo vrlo korisno za kasnije pisanje – tehniku unutarnjeg monologa. To sam kasnije našao kod Virginie Woolf i sviđa mi se kako to ona koristi bolje od Joycea. Iako sam kasnije saznao da je osoba koja je izumila unutarnji monolog bio nepoznati autor djela Lazarillo de Tormes.
PARIS REVIEW
Možete li navesti neke pisce koji su na vas utjecali na početku?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ljudi koji su mi zaista pomogli da se otarasim mog intelektualnog stava prema kratkoj priči su bili pisci američke izgubljene generacije. Shvatio sam da je njihova književnost povezana sa životom, a da moje priče nisu. A onda se desio jedan događaj koji je bio jako važan za to pitanje. To je bio Bogotazo, devetog aprila 1948., kada je politički vođa Gaitan ubijen, a ljudi Bogote su poludjeli na ulicama. Spremao sam se da ručam u mom pansionu kada sam čuo vijest. Potrčao sam tamo, ali Gaitan je upravo bio stavljen u taksi i odvezen u bolnicu. Na putu nazad do pansiona, ljudi su već nahrlili na ulice i započeli demonstracije, pljačkajući radnje i paleći zgrade. Pridružio sam im se. Tokom popodneva i noći postao sam svjestan u kakvoj zemlji živim, i koliko malo veze moje kratke priče imaju sa svim tim. Kada sam kasnije bio prinuđen da se vratim u Barranquilla na Karibima, gdje sam proveo moje djetinjstvo, shvatio sam da je to bio tip života koji sam živio, koji sam znao, i o kojem sam htio da pišem.
Oko 1950. ili ’51. desio se jedan drugi događaj koji je utjecao na moje književne tendencije. Majka me je zamolila da je pratim u Aracatacu, gdje je rođena, da prodamo kuću u kojoj sam proveo moje prve godine. Kada samo stigli isprva je to bio veliki šok jer su mi bile dvadeset i dvije a nisam tamo bio od moje osme godine. Ništa se nije bilo zaista promijenilo, ali sam osjetio da selo ne gledam, nego da ga doživljavam kao da ga čitam. Kao da je sve što vidim već bilo napisano i sve što sam trebao da uradim je da sjednem i kopiram ono što je već tu i što upravo čitam. Iz praktičnih razloga sve je evolviralo u književnost: kuće, ljudi, uspomene. Nisam siguran da li sam ranije bio čitao Faulknera ili nisam, ali sada znam da me je samo tehnika slična Faulknerovoj mogla osposobiti da zapišem ono što sam vidio. Atmosfera, dekadencija i vrućina u selu su bile slične onome što sam osjetio kod Faulknera. To je regija sa plantažama banana u kojoj žive mnogi Amerikanci koji su zaposleni u kompanijama što rade sa voćem što je tekstu dalo neku vrstu atmosfere kakvu sam našao kod pisaca s „dubokog Juga“. Kritičari su govorili o književnom utjecaju Faulknera, ali ja to vidim kao koincidenciju: jednostavno sam našao materijal sa kojim se moralo raditi na isti način na koji je Faulkner tretirao sličan materijal.
Kada sam se vratio s tog putovanja na selo napisao sam Lišće na vjetru, moj prvi roman. Ono što se desilo na mom putu u Aracaracu je to da sam shvatio da sve što se desilo u mom djetinjstvu ima književnu vrijednost koju sam tek sada mogao cijeniti. Od trenutka kada sam napisao Lišće na vjetru shvatio sam da želim biti pisac i da me niko ne može zaustaviti i da mi jedino preostaje da pokušam postati najbolji pisac na svijetu. To je bilo 1953., ali tek 1967. sam dobio prva priznanja nakon što sam napisao pet od osam mojih knjiga.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je tipično za mlade pisce da negiraju vrijednost svoga djetinjstva i iskustva i da pišu intelektualno kao što ste vi to inicijalno radili?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ne, taj proces obično ide obrnuto, ali ako bih morao dati neki savjet mladom piscu rekao bih da piše o nečemu što mu se dogodilo; uvijek je lako odgonetnuti da li pisac piše o nečemu što mu se dogodilo lično ili o nečemu što mu je ispričano ili je čitao. Pablo Neruda ima rečenicu u jednoj pjesmi koja glasi „Bože spasi me od izmišljanja kada pjevam“. Uvijek me zabavlja to što najveće pohvale za moj rad dolaze za imaginaciju, dok je prava istina da u cijelom mom djelu nema niti jedne rečenice koja nema osnovu u realnosti. Problem je u tome što realnost Kariba sliči na najluđu maštu.
PARIS REVIEW
Za koga sada pišete? Ko je vaša publika?
GARCÍA MÁRQUEZ
Lišće na vjetru je napisano za moje prijatelje koji su mi pomagali i posuđivali mi svoje knjige i bili puni entuzijazma spram mog rada. Generalno mislim da obično pišemo za nekoga. Kada pišem uvijek sam svjestan da će se to nekom prijatelju svidjeti, ili da će se drugom prijatelju svidjeti taj pasus ili poglavlje, uvijek mislim na određene ljude. Na kraju sve knjige budu napisane za vaše prijatelje. Jedini problem nakon pisanja Sto godina samoće je taj što sada više ne znam ko su ti milioni čitatelja za koje pišem; to me uznemirava i koči. To je kao da milion očiju gleda u vas a vi ne znate šta oni zaista misle.
PARIS REVIEW
Kako stoje stvari sa utjecajem novinarstva na vašu fikciju?
GARCÍA MÁRQUEZ
Mislim da je utjecaj recipročan. Fikcija je pomogla mom novinarstvu jer mu je dala literarnu vrijednost. Novinarstvo je pomoglo mojoj fikciji jer me drži u tijesnoj vezi s realnošću.
PARIS REVIEW
Kako biste opisali potragu za stilom kroz koju ste prošli nakon Lišća na vjetru dok niste bili u stanju da napišete Sto godina samoće?
GARCÍA MÁRQUEZ
Nakon što sam napisao Lišće na vjetru odlučio sam da je pisanje o selu i mom djetinjstvu, zaista, bijeg od suočavanja i pisanja o političkoj realnosti zemlje. Imao sam lažno uvjerenje da se krijem iza te nostalgije umjesto da se suočim sa političkim stvarima koje su se odvijale. To je bilo vrijeme u kojem se mnogo raspravljalo o vezi između književnosti i politike. Pokušavao sam da zakrpim procjep između to dvoje. Na mene je ranije utjecao Faulkner; sada je to bio Hemingway. Napisao sam Pukovniku nema ko da piše, Zla kob i Sahrana velike mame, svi ti romani su manje ili više bili napisani u isto vrijeme i imaju mnogo toga zajedničkog. Te priče se dešavaju u selu drugačijem od onog u Lišće na vjetru i Sto godina samoće. To je selo u kojem nema magije. To je publicistička književnost. Ali kada sam završio Zlu kob ponovo sam shvatio da su sve moje predstave bile pogrešne. Uočio sam da su moji tekstovi o mom djetinjstvu bili više politički i više se bavili realnošću moje zemlje nego što sam to mislio. Nakon Zle kobi ništa nisam napisao pet godina. Imao sam predstavu o onome šta sam oduvijek želio da uradim, ali nešto je nedostajalo i nisam bio siguran šta je to sve dok jednog dana nisam otkrio pravi ton – ton koji sam na kraju koristio u Sto godina samoće. Zasnovan je na načinu na koji je moja baka pričala svoje priče. Govorila je priče uokvirene nadnaravnim i fantastičnim, a pričala ih je kao da su najrealnije. Kada sam konačno otkrio ton koji moram da koristim sjeo sam i osamnaest mjeseci radio svaki dan.
PARIS REVIEW
Kako je ona izražavala „fantastično“ na realan način?
GARCÍA MÁRQUEZ
Najvažniji je bio izraz njenog lica. Nije ga nimalo mijenjala dok je pričala svoje priče i svi su bili iznenađeni. U ranijim pokušajima da napišem Sto godina samoće trudio sam se da kažem priču ali nisam vjerovao u nju. Shvatio sam da i sam moram povjerovati u nju i da je moram pisati sa istim izrazom lica sa kojim ih je moja baka govorila: s licem kao od kamena.
PARIS REVIEW
Čini se da isto postoji jedna novinarska kvaliteta u toj tehnici ili tonu. Opisujete naoko fantastične događaje u toliko detalja da im to daje njihovu vlastitu realnost. Da li je to nešto što se pokupili iz novinarstva?
GARCÍA MÁRQUEZ
To je novinarski trik koji se isto može primijeniti na književnost. Na primjer ako kažete da slonovi lete nebom, ljudi vam neće vjerovati. Ali ako kažete da četiristo dvadeset i pet slonova leti nebom, ljudi će vam vjerovatno vjerovati. Sto godina samoće je puno takvih stvari. To je upravo ona tehnika koju je koristila moja baka. Posebno se sjećam priče o liku koji je okružen žutim leptirima. Kada sam bio jako mali bio je jedan električar koji je dolazio kod nas. Bio sam jako zainteresovan jer je nosio kaiš koji je koristio za pridržavanje tokom penjanja na električne stupove. Moja baka je govorila da će taj čovjek svaki puta kada izađe od nas za sobom ostaviti kuću punu leptira. Ali kada sam to pisao shvatio sam da mi ljudi neće vjerovati ako ne kažem da su leptiri bili žuti. Kada sam pisao priču o tome kako se ljepotica Remedios uspinje u nebo, trebalo mi je dugo vremena da je učinim uvjerljivom. Jednog dana sam otišao u vrt i vidio ženu, koja je dolazila kod nas da pere veš, kako vješa čaršafe da se osuše a bilo je puno vjetra. Svađala se s vjetrom da ne otpuše čaršafe. Shvatio sam da ako za ljepoticu Remedios budem koristio čaršafe ona će se uspeti. Tako sam uradio da bih to učinio uvjerljivim. Uvjerljivost je problem za svakog pisca. Svako može sve napisati sve dok je uvjerljivo.
PARIS REVIEW
Šta je porijeklo pošasti nesanice u Sto godina samoće?
GARCÍA MÁRQUEZ
Još od Edipa uvijek su me zanimale pošasti. Mnogo sam proučavao pošasti Srednjeg vijeka. Jedna od mojih omiljenih knjiga je Dnevnik kugine godine Daniela Defoea, između drugih razloga i zbog toga jer je Defoe novinar koji zvuči kao da je sve što govori čista fantazija. Mnogo godina sam mislio da je Defoe pisao o londonskoj kugi dok ju je posmatrao. A onda sam otkrio da je to roman, jer je Defoe imao manje od sedam godina kada je kuga harala Londonom. Pošasti su oduvijek bile jedna od tema koje se kod mene ponavljaju – u različitim oblicima. U Zloj kobi pošast su pamfleti. Dugo godina sam mislio da političko nasilje u Kolumbiji ima istu metafiziku kao i pošast. Prije Sto godina samoće koristio sam kugu da ubijem sve ptice u priči koja se zove „Dan nakon subote“. U Sto godina samoće sam koristio pošast nesanice kao pomalo literarni trik, jer je suprotna od pošasti spavanja. U konačnici književnost nije ništa do stolarstvo.
PARIS REVIEW
Možete li malo više objasniti tu analogiju?
GARCÍA MÁRQUEZ
Oboje je težak rad. Napisati nešto je gotovo jednako teško kao napraviti stol. U oboje radite sa realnošću, materijalom tvrdom kao drvo. Oboje je puno trikova i tehnika. U suštini vrlo malo magije i jako puno teškog rada je uključeno u taj proces. I kao što je Proust, mislim, rekao: uzima deset posto inspiracije i devedeset posto znojenja. Nikada se nisam bavio stolarstvom ali to je posao kojem se najviše divim, posebno jer nikada ne možete naći nekoga da to uradi za vas.
PARIS REVIEW
Šta je sa groznicom banana u Sto godina samoće? Koliko je to zasnovano na onome što je United Fruit Company uradila?
GARCÍA MÁRQUEZ
Groznica banana je modelirana prema realnosti. Naravno, koristio sam literarne trikove za stvari koje nisu bile historijski potvrđene. Na primjer, masakr na trgu je sasvim istinit, ali dok sam ga pisao na osnovu svjedočenja i dokumenata, nikada se nije znalo koliko je tačno ljudi ubijeno. Koristio sam cifru od tri hiljade, što je očito pretjerivanje. Ali jedno od mojih sjećanja iz djetinjstva je kako gledam jako, jako dug voz kako napušta plantažu, navodno pun banana. Moglo je na njemu biti tri hiljade mrtvih, koji bi bili bačeni u more. Ono što je začuđujuće je da danas u Kongresu i novinama sasvim otvoreno govore o „tri hiljade mrtvih“. Vjerujem da je polovina naše historije stvorena na taj način. U Patrijarhovoj jeseni diktator kaže da nije važno da li je nešto istina ili ne, jer će nekada u budućnosti biti istina. Prije ili kasnije ljudi radije povjeruju piscima nego vladi.
PARIS REVIEW
To pisca čini jako moćnim, zar ne?
GARCÍA MÁRQUEZ
Da, i ja to mogu osjetiti. To mi daje ogroman osjećaj odgovornosti. Ono što bih ja zaista volio da napišem je odlična publicistika koja je potpuno istinita i realna, ali koja zvuči fantastično kao Sto godina samoće. Što duže živim i što se više prisjećam stvari iz prošlosti, to više mislim da su književnost i novinarstvo tijesno povezani.
PARIS REVIEW
Kao zemlja koja se odriče svog mora zbog svog vanjskog duga, kao u Patrijarhovoj jeseni?
GARCÍA MÁRQUEZ
Da, to se zaista desilo. Desilo se i desit će se ponovo još mnogo puta. Patrijarhova jesen je potpuno historijska knjiga. Nalaziti vjerovatnoće iz stvarnih fakti je posao novinara i književnika, ali to je isto i posao proroka. Problem je u tome što mnogo ljudi vjeruje da sam ja pisac fantastične fikcije, dok sam ja ustvari vrlo realistična osoba i pišem ono što vjerujem da je istinski socijalni realizam.
PARIS REVIEW
Je li to utopijski?
GARCÍA MÁRQUEZ
Nisam siguran da li riječ utopijski znači realno ili idealno. Ali mislim da je realno.
PARIS REVIEW
Da li su likovi u Patrijarhovoj jeseni, naprimjer diktatori, zasnovani na stvarnim ljudima? Čini se da postoje sličnosti između Franca, Perona i Trujilloa.
GARCÍA MÁRQUEZ
U svakom romanu, lik je kolaž: kolaž različitih likova koje ste znali, ili o kojima ste čuli ili čitali. Pročitao sam sve što sam mogao naći o latinoameričkim diktatorima iz prošlog vijeka i s početka ovog. Isto puno sam pričao sa ljudima koji su živjeli za vrijeme diktatura. To sam radio barem deset godina. A kada sam dobio jasnu ideju kakav će biti lik, pokušao sam da zaboravim sve što sam čitao i čuo, tako da mogu kreirati, bez da pri tome koristim situacije koje su se desile u stvarnom životu. U jednom trenutku sam shvatio da ja sam nisam nikada živio pod diktaturom, tako da sam mislio da ako smjestim radnju u Španiju, moći ću da vidim kakva je bila atmosfera života u jednoj dugoročnoj diktaturi. Ali shvatio sam da je atmosfera u Španiji pod Francom bila vrlo drugačija od karipske diktature. Tako da je knjiga bila zapela na oko godinu dana. Nešto je nedostajalo a ja nisam znao šta je to. Onda odjednom, odlučio sam da je najbolje da se vratimo na Karibe. Pa smo se svi preselili nazad u Barranquilla u Kolumbiji. Dao sam izjavu novinarima za koju su mislili da je šala. Rekao sam da sam se vratio jer sam zaboravio kako miriše guava. Istina je da je to bilo zato jer sam stvarno morao da završim knjigu. Putovao sam po Karibima. Išao sam od ostrva do ostrva i nalazio elemente koji su nedostajali mom romanu.
PARIS REVIEW
Često koristite temu samoće moći.
GARCÍA MÁRQUEZ
Što više moći imate, teže vam je znati ko vam laže a ko ne. Kada dosegnete apsolutnu moć, više nemate kontakt sa realnošću i to je najgora vrsta samoće koja postoji. Vrlo moćna osoba, diktator, je okružen ljudima od interesa i ljudima čiji je cilj da ga isključe iz realnosti; sve je usklađeno da bi on bio isključen.
PARIS REVIEW
Šta je sa samoćom pisca? Da li je to drugačije?
GARCÍA MÁRQUEZ
To je jako vezano za samoću moći. Sam piščev pokušaj da oslika realnost često ga odvodi u iskrivljen pogled na nju. U pokušaju da prenese realnost on može završiti tako što će izgubiti kontakt sa njom, u staklenom zvonu, kako kažu. Novinarstvo je dobar čuvar protiv toga. Zato sam uvijek pokušavao da se nastavim baviti novinarstvom, jer me to drži u kontaktu sa stvarnim svijetom, naročito političko novinarstvo i politika. Samoća koja mi je prijetila nakon Sto godina samoće nije bila samoća pisca; to je bila samoća slave, koja puno više sliči na samoću moći. Moji prijatelji su me odbranili od toga, moji prijatelji koji su uvijek tu.
PARIS REVIEW
Kako?
GARCÍA MÁRQUEZ
Tako što sam uspio da zadržim iste prijatelje cijeli moj život. Želim reći ne udaljavam se od starih prijatelja, i oni su ti koji me vraćaju nazad na zemlju; oni uvijek drže noge čvrsto na zemlji i nisu slavni.
(Kraj prvog dijela)
(Zima 1981.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/3196/the-art-of-fiction-no-69-gabriel-garcia-marquez
