PARIS REVIEW
Kako stvari počinju? Jedna od slika koja se ponavlja u Patrijarhovoj jeseni je krave u palači. Da li je to jedna od početnih slika?
GARCÍA MÁRQUEZ
Imam knjigu fotografija koju ću vam pokazati. U brojnim prilikama sam rekao da u nastanku svake moje knjige uvijek stoji slika. Prva slika koju sam imao za Patrijarhovu jesen je vrlo star čovjek u vrlo luksuznoj palati u koju ulaze krave i jedu zavjese. Ali slika se nije konkretizirala sve dok nisam vidio fotografiju. U Rimu sam otišao u knjižaru i počeo sam gledati knjige fotografija, koje volim sakupljati. Vidio sam tu fotografiju i ona je bila savršena. Samo sam vidio kako će to biti. Kako nisam veliki intelektualac mogu naći svoju prošlost u svakodnevnim stvarima, životu, ali ne i u velikim remek-djelima.
PARIS REVIEW
Da li vaši romani ikada imaju neočekivane obrate?
GARCÍA MÁRQUEZ
To mi se dešavalo u početku. U prvoj priči koju sam napisao imao sam opću ideju raspoloženja, ali sam puštao da me vodi slučaj. Najbolji savjet koji sam dobio vrlo rano je da je u redu da radim na takav način dok sam mlad jer imam bujicu inspiracije. Ali rečeno mi je da ako ne naučim tehniku bit ću u neprilici kasnije kada nestane inspiracije i kada je tehnika potrebna da to nadoknadi. Da to nisam naučio na vrijeme sada ne bih bio u stanju da ocrtam strukturu unaprijed. Struktura je čisto tehnički problem i ako to ne naučite rano nećete nikada naučiti.
PARIS REVIEW
Onda vam je disciplina jako važna?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ne mislim da možete napisati knjigu koja će išta vrijediti bez izuzetne discipline.
PARIS REVIEW
Šta je sa dodatnim stimulansima?
GARCÍA MÁRQUEZ
Jedna stvar koju je Hemingway napisao koja me je jako impresionirala je da je pisanje za njega kao boks. Brinuo se za svoje zdravlje i dobrobit. Faulkner je imao reputaciju pijanca, ali u svakom intervjuu koji je dao rekao je da je nemoguće napisati i jednu rečenicu u pijanom stanju. I Hemingway je rekao isto. Ali čitaoci su me pitali da li sam bio drogiran kada sam pisao neke od mojih knjiga. To samo oslikava da oni ne znaju ništa ni o književnosti ni o drogama. Da biste bili dobar pisac morate biti apsolutno lucidni u svakom trenutku pisanja, i morate biti dobrog zdravlja. Ja sam jako protivim romantičnom poimanju pisanja koje drži da je akt pisanja žrtva, i da što su gori ekonomski uslovi ili emocionalno stanje pisanje će biti bolje. Književno stvaranje za mene zahtijeva dobro zdravlje, i Izgubljena generacija je to razumjela. Oni su bili ljudi koji su voljeli život.
PARIS REVIEW
Blaise Cendrars je rekla da je pisanje privilegija u odnosu na većinu drugih poslova i da pisci preuveličavaju svoje patnje. Šta vi mislite?
GARCÍA MÁRQUEZ
Mislim da je pisanje jako teško, ali i svaki drugi posao je ako se savjesno radi. Ono što jeste privilegija je što radite taj posao za svoj užitak. Mislim da sam pretjerano zahtijevan prema sebi i drugima jer ne tolerišem greške; mislim da je privilegija raditi bilo šta do savršenstva. Ipak istina je da su pisci često megalomanijaci i da sebe smatraju centrom svemira i socijalne svijesti. Ali ono čemu se ja najviše divim je kada je nešto dobro urađeno. Kada putujem uvijek mi je drago da znam da su piloti bolji piloti nego što sam ja pisac.
PARIS REVIEW
Kada najbolje radite? Imate li plan rada?
GARCÍA MÁRQUEZ
Kada sam postao profesionalni pisac najveći problem je bio moj plan rada. Biti novinar je značilo raditi cijelu noć. Kada sam se sasvim okrenuo književnosti bilo mi je četrdeset godina, moj radni dan je bio od devet ujutro od dva poslijepodne kada su moji sinovi dolazili iz škole. Pošto sam bio navikao da puno radim osjećao sam krivicu što sada radim samo ujutro; pa sam pokušao da radim i poslije podne, ali sam otkrio da je ono što bih napisao poslije podne moralo biti urađeno ponovo narednog jutra. Tako da sam odlučio da ću raditi samo od devet do dva i trideset i ne više od toga. Poslije podne imam sastanke i intervjue i bilo šta drugo što iskrsne. Imam još jedan problem a to je da mogu raditi samo u okruženju koje mi je poznato i već zagrijano mojim radom. Ne mogu pisati u hotelima, iznajmljenim sobama ili na iznajmljenim pisaćim mašinama. To stvara probleme jer kada putujem ne mogu raditi. Naravno, uvijek tražite izgovor da biste radili manje. Zato su preduslovi koje postavljate sebi s vremenom sve teži. Nadate se inspiraciji bez obzira na okolnosti. To je riječ koji su romantičari mnogo iskorištavali. Moji drugovi marksisti teško prihvaćaju tu riječ, ali kako god da to nazovete uvjeren sa da postoji to posebno stanje duha u kojem možete pisati sa lakoćom i stvari jednostavno teku. Svi izgovori – kao da možete pisati samo kada ste kući – nestanu. Taj trenutak i stanje duha izgleda da dolazi kada nađete pravu temu i prave načine njenog tretiranja. I to isto mora biti nešto što vam se jako sviđa, jer nema gore stvari nego raditi nešto što vam se ne sviđa.
Jedna od najtežih stvari je prvi pasus. Znao sam provesti mjesece na prvom pasusu, i kada ga jednom uhvatim, ostatak jednostavno dođe vrlo lako. U prvom pasusu riješite većinu problema vaše knjige. Tema je definisana, stil, ton. Barem u mom slučaju prvi pasus je neka vrsta uzorka ostatka knjige. Zato je mnogo teže napisati zbirku kratkih priča nego roman. Svaki put kada pišete kratku priču morate početi ispočetka.
PARIS REVIEW
Da li su snovi ikada važan izvor inspiracije?
GARCÍA MÁRQUEZ
U početku sam obraćao jako mnogo pažnje na njih. Ali onda sam shvatio da je sam život najveći izvor inspiracije i da su snovi samo mali dio bujice života. Ono što je zaista istina za moje pisanje je da sam jako zainteresovan za različite koncepte snova i njihovih interpretacija. Snove generalno vidim kao dio života, ali realnost je mnogo bogatija. Ili samo možda ja imam jako siromašne snove.
PARIS REVIEW
Možete li napraviti razliku između inspiracije i intuicije?
GARCÍA MÁRQUEZ
Inspiracija je kada nađete pravu temu, onu koja vam se zaista sviđa; koja ja vam omogućava da lakše radite. Intuicija, koja je isto nužna za pisanje fikcije, je specijalni kvalitet koji vam pomaže da protumačimo šta je stvarno bez okretanja nauci ili bilo kojoj drugoj posebnoj vrsti znanja. Zakoni gravitacije se mogu puno lakše shvatiti intuicijom nego bilo čime drugim. To je način da se ima iskustvo bez da se borite sa njim. Za pisca, intuicija je esencijalna. U suštini ona je suprotna intelektualnosti, što je vjerovatno stvar koju najviše prezirem na svijetu – u smislu da je tu stvarni svijet pretvoren u neku vrstu fiksirane teorije. Intuicija ima prednost da jeste ili nije. Ne mučite se da ugurate okrugli klin u kockastu rupu.
PARIS REVIEW
Da li su teoretičari ono što vam se ne sviđa?
GARCÍA MÁRQUEZ
Tačno. Uglavnom zbog toga jer ih ne razumijem. Najviše zbog toga ja moram većinu stvari objašnjavati kroz anegdote, jer ja nemam sposobnost za apstrakcije. Zato mnogi kritičari kažu da ja nisam kultivisana osoba. Ne citiram dovoljno.
PARIS REVIEW
Mislite li da vas kritičari tipiziraju ili kategoriziraju previše jednostavno?
GARCÍA MÁRQUEZ
Kritičari su za mene najbolji primjer onoga šta je intelektualnost. Prvo, oni imaju teoriju o tome šta pisac treba biti. Pokušavaju da natjeraju pisca da se uklopi u njihov model, a ako se ne uklopi, onda ga oni pokušavaju uklopiti na silu. Ovo govorim samo zato što ste pitali. Zaista me ne zanima šta kritičari misle o meni; niti sam čitao kritike već godinama. Oni su na sebe uzeli ulogu da budu posrednici između autora i čitatelja. Oduvijek sam pokušavao da budem vrlo jasan i precizan pisac, pokušavao da dotaknem čitatelja direktno a ne preko kritičara.
PARIS REVIEW
Kako gledate na prevodioce?
GARCÍA MÁRQUEZ
Jako se divim prevodiocima osim onima koji se koriste fusnotama. Takvi uvijek pokušavaju da objasne čitatelju nešto što autor vjerovatno nije mislio; a pošto je to već tu čitatelj to mora i da trpi. Prevođenje je jako težak posao, nimalo cijenjen i jako slabo plaćen. Dobar prijevod je uvijek ponovno stvaranje u drugom jeziku. Zato se jako divim Gregoryu Rabassai. Moje knjige su prevedene na dvadeset i jedan jezik a Rabassa je jedini prevodilac koji nikada nije pitao da mu se nešto pojasni, pa da to može staviti u fusnotu. Mislim da je moj rad potpuno ponovo stvoren na engleskom. Postoje dijelovi knjige koje je doslovno teško pratiti. Dojam koji se stječe je da je prevodilac pročitao knjigu a onda je napisao po sjećanju. Zato se toliko divim prevodiocima. Oni su više intuitivni nego intelektualni. I ne samo da je ono što im izdavači plaćaju potpuno jadno, nego ni oni sami ne vide svoj rad kao književno stvaranje. Ima nekih knjiga koje bih volio prevesti na španjolski, ali to bi uzelo vremena koliko i pisanje moje vlastite knjige, a onda ne bi imao dovoljno novca ni da jedem.
PARIS REVIEW
Šta biste voljeli prevesti?
GARCÍA MÁRQUEZ
Sve od Malrauxa. Isto bih volio prevesti Conrada i Saint-Exupérya. Kada čitam nekada dobijem osjećaj da bih volio prevesti tu knjigu. Isključujući velika remek-djela više volim osrednji prijevod knjige nego da pokušavam da je pređem na originalnom jeziku. Nikada mi nije ugodno čitati na stranom jeziku, jer je jedini jezik koji zaista osjećam iznutra španjolski. Ali govorim talijanski i francuski i znam engleski dovoljno dobro da trujem sebe Time magazinom svake sedmice već dvadeset godina.
PARIS REVIEW
Da li Meksiko osjećate kao svoj dom?Da li osjećate da ste dio neke veće zajednice pisaca?
GARCÍA MÁRQUEZ
Generalno se ne družim sa piscima i umjetnicima upravo zato što su pisci i umjetnici. Imam mnogo prijatelja različitih profesija, a ima među njima i pisaca i umjetnika. Uopćeno osjećam se kao lokalac u bilo kojoj zemlji Latino Amerike, ali ne i negdje drugdje. Latinoamerikanci se osjećaju kao da je Španija jedina zemlja u kojoj su oni fino tretirani, ali ja lično se ne osjećam kao da sam od tamo. U Latino Americi nemam osjećaj granica. Svjestan sam razlika koje postoje od jedne zemlje do druge, ali u mojoj glavi i u mom srcu sve je to isto. Ono gdje se zaista osjećam kući su Karibi, bilo da su to Francuski, Holandski ili Engleski Karibi. Uvijek me je impresioniralo kada ulazim u avion u Barranquilli crna dama u plavoj haljini udari pečat u moj pasoš, a onda kada izađem iz aviona u Jamaici crna dama u plavoj haljini udari pečat u moj pasoš, samo ovaj put na engleskom. Ne vjerujem da jezik pravi veliku razliku. Ali svugdje drugo u svijetu se osjećam kao stranac, to je emocija koja mi otima osjećaj sigurnosti. To je lični osjećaj ali uvijek ga imam kada putujem. Imam svijest manjine.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je za latinoameričke pisce važno da jedno vrijeme žive u Evropi?
GARCÍA MÁRQUEZ
Možda da bi dobili istinsku perspektivu izvana. Knjiga kratkih priča koju namjeravam napisati je o Latinoamerikancima koji idu u Evropu. Razmišljam o tome već dvadeset godina. Ako biste morali izvesti konačni zaključak iz tih kratkih priča to bi bilo da Latinoamerikanci jedva da ikada idu u Evropu, posebno Meksikanci, a pogotovo ne da ostanu. Svi Meksikanci koje sam ikada sreo u Evropi su odlazili iduće srijede.
PARIS REVIEW
Kakav utjecaj na latinoameričku književnost je, po vašem mišljenju, imala kubanska revolucija?
GARCÍA MÁRQUEZ
Do sada je bio negativan. Mnogi pisci koji se smatraju politički odgovornim osjećaju se obaveznim da pišu priče ne o onome o čemu žele, nego o onome o čemu misle da bi trebali željeti. To stvara neku vrstu iskalkulisane književnosti koja nema nikakve veze sa iskustvom ili intuicijom. Glavni razlog za ovo je što se uglavnom borilo protiv kulturnog utjecaja Kube na Latino Ameriku. Na samoj Kubi proces se nije razvio do tačke na kojoj se razvila nova vrsta književnosti ili umjetnosti. To je nešto što uzima vremena. Velika kulturalna važnost Kube u Latino Americi je bila da služi kao neka vrsta mosta koji održava onu vrstu književnosti koja je postojala u Latino Americi godinama. Na neki način bum koji je napravila latinoamerička književnost u Sjedinjenim Državama je uzrokovan kubanskom revolucijom. Svaki latinoamerički pisac te generacije je pisao već dvadeset godina, ali evropski i američki izdavači su za njih imali malo interesa. Kada je počela kubanska revolucija iznenada se pojavio veliki interes za Kubu i Latino Ameriku. Revolucija se pretvorila u nešto za konzumiranje. Latino Amerika je postala moderna. Otkriveno je da postoje latinoamerički romani koji su dovoljno dobri da budu prevedeni i posmatrani sa ukupnom svjetskom književnošću. Ono što je zaista tužno je da je kulturalni kolonijalizam u Latino Americi bio toliko težak da je bilo nemoguće uvjeriti same Latinoamerikance da su njihovi romani dobri sve dok im ljudi sa strane nisu rekli da je tako.
PARIS REVIEW
Ima li nekih manje poznatih latinoameričkih pisaca kojima se posebno divite?
GARCÍA MÁRQUEZ
Sumnjam da sada više ima takvih. Jedna od najboljih popratnih pojava buma latinoameričke književnosti je to što izdavači uvijek vode računa da ne propuste novog Cortazara. Nažalost mnogi mladi pisci su više zainteresovani za slavu nego za njihov vlastiti rad. Na Univerzitetu iz Toulousea ima jedan francuski profesor koji piše o latinoameričkoj književnosti; mnogi mladi autori su mu pisali govoreći da ne piše toliko o meni jer to meni više nije potrebno dok drugima jeste. Ali ono što oni zaboravljaju je da kada sam ja bio njihovih godina kritičari nisu pisali o meni, nego o Miguelu Angel Asturiasu. Ono što želim reći je da ti mladi pisci gube vrijeme pišući kritičarima umjesto da se bave svojim vlastitim radom. Mnogo je važnije pisati nego da se o tebi piše. Stvar za koju mislim da je bila jako važna u mojoj književnoj karijeri je to što dok nisam napunio četrdeset nisam dobio nikakva priznanja, iako sam bio objavio pet knjiga.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je loše kada slava ili uspjeh dođu prerano u karijeri pisca?
GARCÍA MÁRQUEZ
Loše je u bilo kojem dobu. Volio bih da su moje knjige prepoznate posthumno, barem u kapitalističkim zemljama, gdje se pretvorite u neku vrstu robe.
PARIS REVIEW
Pored vaših omiljenih pisaca, koga danas čitate?
GARCÍA MÁRQUEZ
Čitam najčudnije stvari. Neki dan sam čitao memoare Muhammada Alija. Drakula Bram Stokera je odlična knjiga, i nju vjerovatno ne bih pročitao mnogo godina ranije jer bih mislio da je to gubljenje vremena. Ali ja nikada zaista ne uzmem knjigu dok mi je ne preporuči neko kome vjerujem. Više ne čitam fikciju. Čitam puno memoara i dokumenata, čak i kada su to krivotvoreni dokumenti. I ponovo iščitavam moje omiljene pisce. Prednost ponovnog čitanja je ta što možete otvoriti knjigu na bilo kojoj strani i čitati dio koji vam se jako sviđa. Izgubio sam to sveto stanovište da treba čitati samo „književnost“. Pročitat ću sve. Pokušavam ostati u toku. Čitam gotovo sve zaista važne magazine iz cijelog svijeta, svake sedmice. Još od kako sam stekao naviku čitanja sa teleprintera uvijek tražim vijesti. Ali nakon što pročitam sve ozbiljne i važne novine sa svih strana, uvijek dođe moja žena i ispriča mi vijesti koje nisam čuo. Kada je pitam gdje je to čula kaže da je pročitala u magazinu kod frizera. Tako da čitam i modne magazine i sve vrste magazina za žene, kao i trač magazine. I naučim mnogo stvari koje mogu naučiti jedino čitajući upravo njih. To me drži veoma zaposlenim.
PARIS REVIEW
Zašto mislite da je slava tako destruktivna za pisca?
GARCÍA MÁRQUEZ
Primarno zato što zadire u vaš privatni život. Oduzima od vremena koje provodite sa prijateljima i od vremena kada možete raditi. Izolira vas od stvarnog svijeta. Slavni pisac koji želi da nastavi pisati mora stalno da se brani od slave. Ja zaista ne volim ovo govoriti jer nikada ne zvuči iskreno, ali zaista bih volio da su moje knjige objavljene nakon moje smrti, pa ne bih morao prolaziti kroz svu ovu frku slave i imena velikog pisca. U mom slučaju jedina prednost slave je ta što sam mogao da je iskoristim u političke svrhe. Izuzev toga prilično je neprijatna. Problem je što ste slavni dvadeset i četiri sata dnevno i ne možete reći „OK, do sutra neću biti slavan“ ili pritisnuti dugme i reći „Sada i ovdje neću biti slavan“.
PARIS REVIEW
Da li ste očekivali nevjerovatni uspjeh Sto godina samoće?
GARCÍA MÁRQUEZ
Znao sam da će to biti knjiga koja će zadovoljiti moje prijatelje više nego što su to druge uspjele. Ali kada mi je moj španjolski izdavač rekao da će je štampati u osam hiljada primjeraka bio sam šokiran, jer se ni jedna moja druga knjiga nije bila prodala u više od sedamsto primjeraka. Pitao sam ga zašto ne počnemo polako, ali on je rekao da je uvjeren da je to dobra knjiga i da će se osam hiljada primjeraka prodati od maja do decembra. Ustvari one su se sve prodale u toku jedne sedmice u Buenos Airesu.
PARIS REVIEW
Zašto mislite da je Sto godina samoće tako odjeknulo?
GARCÍA MÁRQUEZ
Zaista nemam pojma, jer sam ja vrlo loš kritičar mojih vlastitih knjiga. Jedno od najčešćih objašnjenja koje sam čuo je da je to knjiga o privatnim životima Latinoamerikanaca, knjiga koja je napisana iznutra. To objašnjenje me začuđuje jer u mojim prvim pokušajima da je napišem naslov knjige je trebao biti Kuća. Htio sam da cijeli razvoj romana bude smješten unutar kuće, a sve vanjsko bi bilo prikazano samo kroz utjecaj na kuću. Kasnije sam napustio naslov Kuća, ali kada knjiga stigne u grad Macondo, onda ne ide dalje iz njega. Drugo objašnjenje koje sam čuo je da svaki čitatelj može doživjeti junake kako god to on želi i osjetiti ih svojima. Ne želim da to postane film, pošto gledatelj filma vidi lice kakvo možda nije zamislio.
PARIS REVIEW
Da li je bilo interesa da se to pretvori u film?
GARCÍA MÁRQUEZ
Da, ali moja agentica je stavila cijenu od milion dolara da bi obeshrabrila ponude, ali oni su očekivali taj iznos pa ga je ona podigla na oko tri miliona. Ali ja nisam zainteresovan za film, i sve dok to mogu spriječiti neće ga biti. Draže mi je da to ostane privatna veza između čitatelja i knjige.
PARIS REVIEW
Da li mislite da ijedna od vaših knjiga može biti uspješno prenesena na film?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ne mogu se sjetiti niti jednog filma koji je bio bolji od dobrog romana, ali se mogu sjetiti mnogo filmova koji su napravljeni po jako lošim romanima.
PARIS REVIEW
Da li ste ikada pomišljali da sami radite filmove?
GARCÍA MÁRQUEZ
Postojalo je vrijeme kada sam želio biti filmski redatelj. Studirao sam režiju u Rimu. Osjećao sam da je film medij koji nema granica i u kojem je sve moguće. Došao sam u Meksiko jer sam želio raditi na filmu, ne kao redatelj, nego kao scenarist. Ali postoji veliko ograničenje u filmu budući da je to industrijska umjetnost, cijela jedna industrija. U filmu je jako teško iskazati ono što zaista želite reći. Još uvijek razmišljam o tome, ali sada se to čini kao luksuz koji bih želio uraditi sa prijateljima bez ikakve nade da ću se pri tome zaista izraziti. Tako da sam se sve više i više udaljavao od filma. Moja veza sa njim je kao kod para koji ne može da se rastane, ali isto tako ne može ni da ostane zajedno. Između posjedovanja filmske kompanije i novina, ja bih ipak izabrao novine.
PARIS REVIEW
Kako biste opisali knjigu o Kubi na kojoj trenutno radite?
GARCÍA MÁRQUEZ
Ustvari ta knjiga je kao dugi novinski članak o tome kakav je život u kubanskim kućama, kako oni uspijevaju da prežive oskudicu. Ono što je na mene ostavilo dojam tokom mnogih putovanja na Kubu u zadnje dvije godine je to kako je blokada na Kubi stvorila neku vrstu „kulture nužnosti“, socijalnu situaciju u kojoj ljudi moraju da žive bez nekih stvari. Aspekt koji me zaista zanima je kako je blokada dovela do promjene u mentalitetu ljudi. Mi imamo sudar antikonuzmentskog društva i društva koje je najviše konzumentski orijentisano na svijetu. Knjiga je sada u fazi, kada nakon razmišljanja da će to biti samo esej, prilično kratak novinarski tekst, ona prerasta u vrlo dugačku i komplikovanu knjigu. Ali to i nije zaista važno, jer sve moje knjige nastaju tako. I isto, ta knjiga će uz pomoć historijskih činjenica pokazati da je stvarni svijet Kariba jednako fantastičan kao priče u Sto godina samoće.
PARIS REVIEW
Da li kao pisac imate neke davne neispunjene ambicije ili žaljenja?
GARCÍA MÁRQUEZ
Mislim da je odgovor isti kao onaj koji sam vam dao za slavu. Neki dan su me pitali da li bih bio zainteresovan za Nobelovu nagradu, ali mislim da bi to za mene bila potpuna katastrofa. Definitivno bih bio zainteresovan da je zaslužim, ali dobiti je bi bilo grozno. To bi još više zakomplikovalo problem slave. Jedina stvar za kojom zaista žalim u životu je što nisam imao kćerku.
PARIS REVIEW
Imate li u planu neke projekte o kojima biste mogli govoriti?
GARCÍA MÁRQUEZ
Potpuno sam uvjeren da tek treba da napišem najbolju knjigu mog života, ali ne znam koja će to knjiga biti, niti kada. Kada osjećam nešto ovakvo – a ovaj osjećaj imam već neko vrijeme – ostajem vrlo tih i miran, tako da je mogu uhvatiti ako naleti.
(Zima 1981.)
Prijevod: Senka Marić
Preuzeto sa: http://www.theparisreview.org/interviews/3196/the-art-of-fiction-no-69-gabriel-garcia-marquez
