“Na mostu se ne sklapaju prijateljstva.
S mosta se promatra.”
Sait Faik
CRNI VJETAR
Na mostu se sve računa u milionima. “Juče sam ulovio ribe za dvadeset miliona, sve sardine.” “Tri miliona za fotku tvog života!” “Dva čaja, to je pola miliona, hvala Vam lijepa.” “Stojim ovdje već od ranog jutra, kad će se opet mostom zakotrljati nešto novca?” “Pravi Chanel, pet miliona!”
Visoki glas prodavačice srećaka odjekuje pasažom prepunim trgovina. “Ko ide na sto milijardi? Ko ide?”
Iza njenih leđa nalazi se polica puna pištolja marki zeus, super, kral 2005 magnum i blue compact, ne zaboravimo pištolje za dame, elegantne geax i glass-mini. Već za deset rata po dvadeset pet miliona u tašni postaješ gospodar života i smrti.
Most ti nudi sve što ti treba: češljeve, zdrave sandale, cigarete, lutkice koje plešu, gucci-tašne i rolexie za dvadesetak miliona, nokije mutnoga porijekla, kišobrane oslikane bujnim cvjetnim poljima, četkice za brijanje, kondome i pješadijce od sivozelene plastike u beskonačnom napredovanju koji svakih deset sekundi štekću salve rafala. Jedan million vrijedi otprilike pola eura, to je zapravo stari novac, nešto kao gulden iz prošloga vijeka. Ali, most ima sopstveni kurs. A dobiješ i ribu pride, to daruje most. Preko ograde uvijek vise ribarski prutevi.
Danas je dan tustih sardina. Pod mostom su se na neobjašnjiv način najednom našla ogromne pašare [1] – naredne ćeš sedmice opet uloviti tek nekoliko sitnih ribica. Jedna odlučna dama vadi ribu za ribom, dok jahte i zarđali tegljači brundaju ispod mosta a, trotoar se trese i drma od tramvaja.
Nekad je radila kao medicinska sestra, otišla u penziju, sad se bavi prodajom kompjutera. Ribari već deset godina, za nekoliko sati nahvata večeru za cijelu familiju. “Za mene je ovo neka vrsta meditacije.” Pali cigaretu i pruža mi ogroman prut. “Probaj, baš opušta.” U daljini se lagano vuku tankeri, crveni teretni brodovi od Krima za Evropu, bijeli američki kruzeri.
Ovaj grad razlikuje skoro trideset vrsta vjetrova a ribari su svakom nadjenuli posebno ime. Ako sa zapada zapušu Ugodna oluja, Oluja kosova ili Oluja ptica-kukavica, proljeće će biti blago i suho. Istočni vjetrovi, poput Riblje oluje, s njihovom jutarnjom maglom, ljeti donose osvježenje, a kišu u svim godišnjim dobima. Bure, sa sjeveroistoka, zimi u grad donose puno snijega.
Sad svi čekaju proljetne oluje, Oluje galebova i labudova. Grad je već krenuo s turističkom kampanjom. Posađeno je tri miliona tulipana: gdje god pogledaš, vidiš tulipane, čak se gore na vrhovima tornjeva s obje strane mosta njišu na hladnoći, tuste loptice od crvene i žute plastike.
Ali, sad-zasad nam sve promjene dolaze s Crnoga mora, puše Crni vjetar, i stalno pljušti kiša. Ribari su se umotali u plastiku, platno za jedra i stare vreće za vještačko đubrivo. Trajekti plove tamo-amo kroz sivilo, galebovi letaju unaokolo, blještavi crni kišobrani se vuku preko mosta, druga strana je obavijena bijelom izmaglicom. Brodovi Prof. dr. Aykut Barka i Mehmet Akif Ersoy na sjevernoj obali pale snažne motore, iz cijevi gusti crni dim, žustar okret i odoše dva putnička broda. Svi su se posakrivali u tunelima ispred i iza mosta. Na strani gdje je stari grad miriše, kao i uvijek, na prženu ribu, ali kupaca ni na vidiku. Prodavci cigareta, mrzovoljni zbog besposlice, mahnitaju cijelo jutro. Na svakog stranca ili nespretnjakovića koji prođe ovuda sruči se poneka šala. Prodavač parfema se naslonio na stari zid, u zavjetrinu iza isturenog oluka. To je čova u prevelikom sakou s džepovima punim bofl-robe, tip koga u šetnji mostom najradije držiš na odstojanju, a s kojim slučajno stupiš u razgovor jer pada kiša i nema ama baš ništa da se radi.
Priča o svom selu, vjerovatno uvijek priča o njemu. “Bilo je podnožju brda, dvanaest kuća, koze, ovce, nekoliko polja s krompirom, grah za vojsku, poneki paradajz za grad, nismo se mogli spasiti.” U sedmoj je morao početi raditi, ljeti čuvati ovce, potom skupljati drva za ogrev do prvih snjegova. ”Nismo znali za igračke. Igrali smo se kamenicama.”
Njegovog sela više nema, sve porodice koje su tamo živjele su ga napustile, izbrisano je čak i iz zvaničnih statistika. Porodice su postale prevelike, u jednoj si kući ponekad imao deset, petnaest ljudi, selo nije moglo prehraniti tolika usta. “Nikada neću zaboraviti kako nas je jedne zimske noći napao čopor vukova, raskomadali su nam dvadesetak ovca. Potom smo svi otišli, a šta smo drugo mogli?”
Šta je dalje bilo sa tih dvanaest porodica, to prodavač parfema više nije znao, najviše ih je otišlo za Evropu, jedna čak i za Holandiju. A on je nalazio posliće ovdje u gradu: vašarska šatra, restoran, brijačnica. Prodavao je vodu, voće, ribu, čarape i satove. Oženio se, razveo, stanuje u prenoćištu i živi za rijetka nedjeljna popodneva u kojima može nekoliko sati prošetati sa sinčićem. Most je njegova sudbina, tu se ništa ne da promijeniti. “Moja porodica nije mogla da plati školu i studije, bili su siromašni, i to je to. U stanju sam ispuniti obaveze, mogu da se brinem o sebi, sam sam, to je to.”
Noću opet živi, više nego ranije, u selu od dvanaest kuća, čuje zvukove jutra – ptice, ovce, vjetar, rijeku – trava mu šušti pod nogama, igra se kamenicama. Poput mokre mačke čeka da stane kiša: sutra, kaže prognoza vremena, jer nam dolazi snijeg.
*
Most je lako uočiti. Dolaziš i letiš nad ovim gradom, nad njegovih deset miliona duša, nad njihovim vilama i oblakoderima što se talasasto pružaju brežuljcima, morima i uvalama koje presijecaju grad, visećim mostima između Evrope i Azije gdje konvoji kamiona napreduju od jednog “ležećeg policajca” do drugog, nad desetinama brodova koji čitavu vječnost leže i trunu pred kapijama, nad zapuštenim bastionima i gradskim zidinama propalog imperijuma, nad Plavom džamijom ponad koje, oštro se ocrtavajući na večernjem nebu, vječito letaju bijele ptice. A onda, neizbježno, nalijećeš na most. Most zapravo uopšte nije lijep. To je betonska stvarčica, dugačka više od pola kilometra, široka za četiri trake i tramvajsku prugu, u sredini instalacija za dizanje, a oko i ispod nje uključenja na put, tuneli i galerije s dućanima. Put se lagano uspinje, po sredini lagano prolaze manji gradski brodovi. Pod mostom, odmah do vode, dugi red restorana i čajdžinica; kao pješak možeš proći i ispod, to je zgodnije, ali se negdje pri sredini, kod onog mehanizma za dizanje, ipak moraš popeti i spustiti nekoliko stepenica. I fale ti širina, more, jesenje magle, delfini koji pokatkad izrone iz nekog dalekog talasa.
Most zakriljuje široko riječno ušće koje razdvaja dvije najstarije gradske četvrti, a time i dva duha unutar ovoga grada: južna strana je suzdržljivija i okrenuta Istoku, sjeverna strana, s njenim prastarim ambasadama i trgovačkim palačama, prožeta je mentalitetom Zapada i lakoćom modernog života. Jedan voljeni gradski pisac – susrešćemo ih nekoliko – jednom je uporedio kuće u dva gradska dijela sa “širom raskriljenim krilima krhke ptičice.” Ta slika još uvijek vrijedi. Most je maleno tijelo između dva ogromna krila. “Most je mal, veoma malen, krhak, ali ako ga ukloniš, slomiće mu se velika krila na suprotnim krajevima, više se neće moći kretati, više se neće vinuti u zrak!”
Bez ovog mosta možeš zaboraviti grad. Most je, zapravo, grad za sebe, ali nemoj pretjerivati, jer niti je most grad, niti je, još manje, ovaj grad ova zemlja. Most je prevashodno sam svoj, hajde da se ovdje zaustavimo.
*
Sada se most proteže. Jutro se lijeno izvuklo, kiša prestala. Došao je još jedan čistač cipela, a u tunelu se pojavili muškarci s novom igračkom: minijaturni smart-autići koji jurcaju uz neku veselu muzikicu i lepetaju vratima kao ptičice. Pet miliona. U jednom uglu stoje tri blistava nova kofera čekajući na velike avanture. Stari prosjak sjeda na stepenik. Kad mu se obratiš, podiže mršavu glavu i pokazuje čeličnu pločicu pod grlom. Tu je nekad živio njegov glas, sada zauvijek presječen.
Šibicari zauzimaju pozicije. Petljaju nešto sa stolicom, špilom karata i starim novinama. Inače je princip isti kao svugdje: jedan dijeli karte, oko njega trojica saučesnika što tapšanjem i veselim poskakivanjem pokazuju koliko su dobili, u blizini nekoliko džeparoša stručno obrađuju sumnjičavog stranca koji se priključuje grupici, ako ga već sama igra ne riješi novca u džepu. Muškarci na mostu previđaju da ih odaje jedna stvar: više je nego očito da dolaze iz istoga kraja, a vjerovatno i iz iste familije, imaju iste face, iste otužne kišne kabanice im padaju preko ukočenih nogu, i nema tog plesa koji to može sakriti.
Italijanski pisac Edmondo De Amicis je 1878. šetao mostom – dalekim rođakom ovog današnjeg – pogleda fokusiranog nadolje, ka tada još drvenom trotoaru mosta i “svim svjetskim obućama” koje su njime koračali, “od onih Adamovih do najnovijih pariških čizmica: žute kundure Turaka, crvene Armenaca, plave kod Grka, crne kod jevreja; sandale, cipele iz Turkistana, albanske gamaše [2], niske cipele, šarene jahačke glambass konjanika iz Male Azije, papuče izvezene zlatom, španske alpargatas, obuća od satena, od užadi, od krpa, od drveta, tako stisnuta jedna uz drugu, dok čovjek gleda jednu, promakne mu ih na stotine.”
Skoro vijek i po docnije vidim kako prolazi beskrajna rijeka sportske obuće, šetači, turisti, kockari i džeparoši. Gledam konobarske crne niske cipele s pertlama. Zaprljane mokasinke jednog nosača, pogurenog pod ogromnom košarom s povrćem. Bijele pume gradskog fotografa. Zlatne špicoke i srebrne sandalice od dvije samosvjesne djevojke, paraderke u najmodernijim tirkiznim i roza haljinama, šarene i upadljive marame na glavama. Smeđe bose noge – sa crnim flekama od nafte – drogeraša ljepilom. Klompe iz provincije Veluwe [3] fundamentalističkog, u crno umotanog para. Poluvisoke platnene patike kojima jedna djevojka – kosa do ramena, life-t-shirt, na ramenu torba s knjigama – cupka kroz život. Srebrne papučice sasvim maleckog karnevalskog princa, dječaka koji danas slavi sunećenje. Otrcane kuplerajske papuče prodavca parfema.
Edmondo De Amicis je stalno morao paziti da ga ne zgaze, tolika je gužva bila na mostu. “Sad najednom nosač vode s ogromnom kožnom vrećom na leđima, pa neka ruska dama na konju, ili desetina kraljevskih vojnika, odjevenih kao francuski pješadijci, približavaju se munjevitim korakom, pa onda grupa armenskih fizikanera što prolaze dvoje po dvoje i na ramenima nose veoma dugačke motke na kojima vise nepojamno velike bale sa robom.”
Sad je gužva na mostu podijeljena na linije: tramvaji za srednju klasu, autoput za bogate, trotoari za nesretnike, turiste i disidente.
Hodanje je postalo sporije, više geganje i korziranje. A ribari su potpuno statične fifure, nezamislive na De Amicisovom mostu u stalnom pokretu. U njegovo vrijeme se na mostu skoro nije ni ribarilo, bilo je dovoljno drugih mjesta sa kojih si mogao vaditi ribu iz vode. Tek sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka, kad je grad opet mučila velika nezaposlenost, most je postao popularno mjesto za ribarenje.
“Mogao si fino sjesti u čajdžinicu, s prijateljima odigrati koju u lovu”, priča jedan od ribara koji su tu bili od početka, “ali vremenom to više niko nije mogao platiti. I tako smo počeli da ribarimo. Skoro ništa ne košta, nešto se i donese, pogledaj me kako sam zdrav, i koliko sam spokoja našao!” Povukao se iz svog posla, sad ga se uvijek može naći na mostu s onom njegovom bejzbol-kapom i kariranom košuljom. Ali nikad nije postao profesionalni ribar, što vrijedi za najveći broj stalnih ribara na mostu. Kadi h bolje upoznaš, primjećuješ da ih je većina penzionisana, ili imaju kancelarijski posao, i da za njih most iznad svega znači nekoliko sati razonode.
“Svakodnevno ribarenje je lekcija u strpljenju”, smatra čovjek koji radi u banci. “Ono mi je postalo dijelom životne filozofije. I dolaziti uvijek, pa i u novembarsku veče u osam sati kad ti kiša natapa kosti, da, dođavola, i to tu spada!” “To je čista meditacija”, misli jedna žena koja ima problema kod kuće. “Uvijek me je bolio stomak od problema, ovo more mi je pomoglo da to prebrodim.”
Stariji bračni par koji se uvijek smještao kod zapadnog tornja, on spada u izuzetke. Oni ribu love tek oko tri godine i moraju živjeti od toga. “Naravno da se može”, kaže on dok izvlači kofu s vodom. “Za solidne sezone dobro se prođe. Samo onih mjeseci u kojima skoro ništa ne uhvatimo, tada zapadnemo u probleme.” Počinju svakog jutra u šest sati, dnevno zarade deset, petnaest miliona. On zamišljeno opet zabacuje, ona mu mota cigaretu, psić im leži u staroj tašni kraj ribića. Tamna im koža ogrubila od morskog zraka. “Da, naravno da imamo finansijskih problema. Malo nas pomaže jedan sin, sam od sebe, dobro mu ide. Zapravo i ostala djeca, svo troje su mogli na studije. Ali čuj, nećemo valjda od njih tražiti novca!”
A onda pričaju o danu kada su se prvi put sreli, već je prošlo puno godina, u Veneciji, ona fabrička radnica iz Španije, on izgubljeni vozač kamiona, i kako je dalje teklo, prvo Španija, na koncu most, i još uvijek sijaju kad su blizu jedno drugom.
Svi profesionalni ribari počinju hvatanjem ribića. Ovi onda budu razrezani po sredini, i tada počinje pravi posao. “Ali da, onako velikih riba kao u vrijeme naših roditelja, te više nećeš uhvatiti” kažu svi uglas. “Te sad sve malo dalje pohvataju trawleri, a ni morska voda nije baš postala čistija.” Čovjek iz banke, koji je ribarenje naučio od oca, vidi kako je ribe svake godine sve manje: “Ovdje je bilo toliko ribe, naprosto si je kupio iz vode, svih vrsta koje zamisliš. Sad moraš imati dobru opremu da uhvatiš nešto solidno.” Pokazuje svoj pribor ispod kutijice za užinu: silik i udice svih vrsta i veličina, udice sa teškim olovom kad je jaka morska struja, najtanji silik za dubinu, udice s peruškama za daleko zabacivanje, udice za sardine, udice za zubaticu, udice za skušu, silik za lijepo vrijeme, za loše vrijeme, oluju, kišu, ljeto, jesen. Stalni ribolovci se međusobno pomalo poznaju, međusobno pomažu kad zagrize kakva nezgodna riba, pridošlice dobiju mudar savjet. “Ali ako ništa ne kopčaju, najradije bismo da brzo odmagle.” Najradije stoje skroz uz tornjeve, tu još pokatkad projuri nešto solidno. Ali, tu takođe stoji i grupica ljutitih muškaraca, podlih seljaka koji nisu uspjeli u gradu i kojima ti je bolje da se ne obraćaš, jer tada sav svoj bijes izruče na tebe. “Ne znaju se ponašati”, gunđa muškarac iz banke. “Pa ni prema ženama. Čak ni kad su zamotane. U današnje vrijeme u gradu imamo puno varvara sa sela!”
***
Počinje večernja špica. Iz ulica sa sjeverne strane ka mostu nahrupe mrtve umorne mlade trgovkinje, radnici i kancelarijsko osoblje. Moraju da uhvate neki od trajekata, ili se vuku ka nekoj od sirotinjskih četvrti staroga grada. Sunce iza minareta se boji u crveno. Fotograf natmureno šetka tamo-amo, dobro ušuškan protiv vjetra, skroz navučena kapuljača, izlizana Polaroid-kamera u drhtavim rukama. Počeo je popodne u jedan, pet sati odstajao, dvije mušterije. “Ne mogu sad da pričam s vama, šest miliona, od toga ne mogu živjeti. Moram da zaradim još nekoliko miliona.”
Sad na ulicu izlaze i djeca – dajem im najviše osam godina – koja prodaju maramice i flastere, kolica sa kuhanim kestenjem, nosači sa zamotuljcima i košaricama, čovjek s brdom peretaka na glavi, čistači cipela, kockari, ljutita starija žena, zaljubljeni.
Džeparoši su se rasporedili po mostu. Mirno slijede publiku, malo prošetaju, sasvim se približe paru turista – „Excuse me!” – i već je gotovo. To je mirna i iznad svega pristojna djelatnost, to profesionalno pelješenje šačice Evropljana i Amerikanaca koji se u ovo rano proljeće usude izaći na most.
Podzemnom galerijom dućana se svi glasovi miješaju u jedan: prodavac kišobrana, čova koji vam proba uvaliti filcane uloške za stopala, prodavac hemijskih olovaka, berzovnjak, trgovac baterijama i prosjakinja s otužnim djetetom i viškom zlatnog prstenja. Nad svime odjekuje čelični optimizam mlade prodavačice srećaka: “Sami odredite svoju sreću. Izvlačenje u subotu!” To je dan izvlačenja velike gradske lutrije. “Prodala sam ih devedeset, sigurna sam da ću dostići stotku” kaže veselo. Na stočiću pred njom vlada strogi red, sve su srećke uredno poredane, povezane gumicama. Lijevo oko joj je natečeno i poplavilo. “Ovo danas mora uspjeti.” Ukoso preko puta trgovac knjigama mirno raspoređuje robu na nekoliko novina: dvadesetak umrljanih trilera i romana, par foto-monografija s flekama od kafe. Tu će sjediti do kasne večeri, dok sve roletne već odavno budu spuštene i ovuda bude prolazio samo ološ, ostaće i čekati mirno pušeći, sve jednu za drugom.
Napolju je u međuvremenu počeo duvati Zvjezdani vjetar. To je čudna prirodna pojava u ovom gradu: veoma jaki udari koji nenadano zviždeći dolaze s vode. Talasi najednom dobiju zloslutne glavice, trajekti se svom silom trude da ostanu na kursu, na terasama lete servisi sa stolova, prevrću se reklamne table, pijesak te grize za oči. Ćovjek s bušilicom bježi što prije, čistači cipela pakuju stvari, ribari počinju da namotavaju silik, ali već je prekasno.
Gore na ogromnim stubovima se počinju slamati plastični tulipani, gledamo to svojim očima, prevrću se jedan za drugim, ukočeni stojimo i gledamo, te cijevi jakih boja lete po mostu, opasne su to kučke nota bene, tako su velike, fotograf, prodavac parfema, španski bračni par, Amerikanci, džeparoši, ribari, svi na mostu, svi dođavola moramo trčati za goli život da ne bismo bili zgnječeni pod kakvim glupim džinovskim tulipanom.
Potom se vjetar opet umiri.
Priredio i sa nizozemskog preveo: Goran Sarić
[1] Pašara, iverak zlatopjeg (Pleuronectes platessa – Vrsta ribe. Prim. prev
[2] Neka vrsta potkoljenice, služi za zaštitu od kiše i blata. Prim. prev.
[3] Šumovita oblast u holandskoj provinciji Gelderland. Prim. prev