1.
U jednom trenutku počeli su računati kada je počelo vrijeme, kada je tačno stvorena Zemlja. Irski biskup Ussher sredinom sedamnaestog stoljeća izračunao je ne samo konkretnu godinu već i početni datum: 22. oktobra 4004. godine prije Hrista. Bila je subota (naravno). Prema nekima, Ussher je naznačio i tačno vrijeme– oko šest popodne. Subota popodne, apsolutno sam uvjeren. U kojem bi drugom dijelu sedmice Stvoritelj koji se dosađuje krenuo graditi svijet i tražiti sebi društvo. Ussher je tome posvetio cijeli svoj život, samo djelo brojalo je dvije hiljade stranica na latinskom, a rijetko ko se potrudio da ga cijelog pročita. Ipak je postalo izuzetno popularno, možda ne toliko djelo koliko samo otkriće. Biblije na Ostrvu počele su izlaziti iz štampe datirane prema Ussheru. Ta teorija o mladoj Zemlji (a po meni o mladom vremenu) zavladala je hrišćanskim svijetom. Moramo reći da čak i naučnici poput Keplera i sir Isaaca Newtona također ukazuju na konkretne godine Božijeg djela manje‑više kad i Ussher. Ali meni nisu najnevjerovatniji godina i njena bliskost, nego konkretan dan.
Dvadeset drugog oktobra četiri hiljade i četiri godine prije Hrista, oko šest popodne.
Negdje tokom ili blizu decembra 1910. godine ljudski karakter se promijenio. Tako piše Virginia Woolf. I čovjek može predstaviti sebi taj decembar 1910. poput drugih, siv, hladan i s mirisom svježeg snijega. Ali nešto je izašlo, nešto što je malo ko osjetio.
Rano ujutro 1. septembra 1939. došao je kraj ljudskom vremenu.
2.
Godinama kasnije, kada su se mnoga njegova sjećanja razletjela poput prestrašenih golubova, još uvijek se mogao prisjetiti onog jutra u kojem je besciljno hodao ulicama Beča, a jedan klošar s markezovskim brkovima na trotoaru prodavao novine pod ranim martovskim suncem. Začuo se zvižduk vjetra I nekoliko novina odletjelo je u zrak. Pokušao je pomoći, sustigao dvoje‑troje novine i vratio ih. Možete jedne zadržati, rekao je.
Gaustin, tako ćemo ga zvati, iako se on sam tim imenom koristio kao kapom nevidljivosti, uzeo je novine i dao jednu novčanicu, prilično krupnu za tu priliku. Klošar ju je zavrtio u ruci i rekao: Ali… nemam vam za vratiti. To je u rano bečko jutro zazvučalo toliko apsurdno da su se obojica nasmijala.
Gaustin je prema beskućnicima osjećao ljubav i bojazan, to su bile upravo njegove riječi i uvijek su išle zajedno. Volio ih je I bojao ih se na način na koji volite i bojite se onoga što ste već bili ili onoga što očekujete da ćete postati jednog dana. Znao je da će se prije ili kasnije pridružiti njihovoj vojsci, da se poslužimo tim klišeom. Na trenutak je zamislio duge redove beskućnika kako marširaju ulicama Graben i Kartner Strasse. Da, rodom je bio jedan od njih, iako malo osebujniji. Beskućnik u vremenu, da se tako kaže. Slučajno se našao s nešto novca, dovoljno da odgodi preobražaj metafizičke nezgode u fizičku patnju.
U tom trenutku koristio se jednom od svojih profesija – gerontologa psihijatra. Sumnjao sam da potajno krade priče svojih pacijenata kako bi se u njima sklonio, nakratko odsjeo na nečijem mjestu i u nečijoj prošlosti. U glavi mu je inače bila nastala takva mješavina vremena, glasova i mjesta da se trebao ili odmah predate u ruke svojih kolega psihijatara ili učiniti nešto zbog čega bi ga oni sami pokupili.
Gaustin je uzeo novine, malo prošetao, i sjeo na klupu. Nosio je borsalino, tamno odijelo ispod kojeg je bila polo majica s visokim okovratnikom, stare kožne cipele i kožnu torbu plemenito umirujuće crvene boje. Izgledao je kao neko ko je upravo stigao vozom iz nekog drugog desetljeća, mogao je proći i kao diskretni anarhist, ostarjeli hipi ili propovjednik manje poznatog reda.
I tako je sjeo na klupu i pročitao naziv novina – Augustiner, časopis za beskućnike. Za dio novina pisali su oni, a za drugi – profesionalni novinari. Tamo negdje, na predzadnjoj stranici u donjem lijevom kutu, na najneupadljivijem mjestu u novinama, to svi novinari znaju, stajala je bilješka. Pogled mu pade na nju. Jedan škrti osmijeh, više gorak nego radostan, preleti njegovim licem. Poželio je da nestane.
3.
Prije nekog vremena, kada se gospodin Alzheimer spominjao uglavnom u vicevima, koju ste dijagnozu dobili, čini mi se ime nekog čovjeka, ali zaboravio sam, pojavila se jedna kratka obavijest u nekim novinama, jedna od onih vijesti koju je pročitalo petero ljudi od kojih je na nju četvero odmah zaboravilo.
Evo zapisa, ukratko prepričanog.
Izvjesni ljekar, dr. G. (naveden samo inicijalom) iz bečke gerijatrijske klinike Wienerwald, poštovalac Beatlesa, opremio je svoju ordinaciju u stilu šezdesetih godina. Pronašao je bakelitni gramofon, zalijepio plakate benda, čuveni Sgt. Pepper… Kupio stari ormar u trgovini polovne robe i u njega posložio kojekakve drangulije iz šezdesetih – sapune, kutije cigareta, serije minijaturnih “folksvagena buba”, ružičastih “kadilaka” i “mustanga”, filmske plakate, fotografije glumaca. Pisalo je da mu je stari sto bio zatrpan starim časopisima, a on sam sjedio je odjeven u polo majicu ispod bijelog ogrtača. Naravno, fotografije nije bilo, sav tekst sadržavao je tridesetak redaka, presavijen u donjem lijevom uglu. U vijesti je bilo riječi o tome da je ljekar primijetio kako pacijenti s narušenim pamćenjem sve duže ostaju u njegovoj ordinaciji, postaju pričljiviji, drugim riječima, osjećaju se ugodno. I radikalno su smanjili pokušaje bijega iz te inače ugledne klinike.
Uz tu vijest nije bio naveden autor.
Bila je to moja vlastita ideja, godinama sam je imao u glavi, ali me je očito preduhitrio. (Moram priznati da se moja ideja odnosila na roman, ne na kliniku, ali svejedno.)
Uvijek sam kupovao te novine o beskućnicima, s jedne strane zbog posebne privrženosti onima koji za njih pišu (duga priča iz nekog drugog romana), ali i zbog jasnog osjećaja (ličnog praznovjerja) da baš na taj način, kroz komad novina, ono što vam se ima za reći ili dopire da vas ili vas bode u oči. I nikad me to nije iznevjerilo.
Pisalo je da je klinika u Bečkoj šumi, i ništa više. Provjerio sam gerijatrijske centre u okolini, tamo ih je bilo najmanje tri. Onaj koji je meni trebao bio je, kako to obično biva, zadnji. Predstavio sam se kao novinar, zapravo laž i nije bila tako velika, imao sam iskaznicu jednih novina za besplatan ulaz u muzeje, a ponekad sam čak i pisao za te novine. Inače sam se služio srodnim, daleko nevinijim i nejasnijim zanimanjem pisca kojim se nemaš kako legitimirati.
Ipak sam uspio, doduše teško, doći do direktorice klinike. Kad je shvatila što me zanima, naglo je postala nekomunikativna. Osoba koju tražite od jučer nije dostupna. Zašto? Napustila nas je sporazumnim dogovorom, odgovorila je, prešavši na skliska polja činovničkog jezika. Je li dobio otkaz?, iskreno sam se začudio. Rekla sam vam, uz obostrani pristanak. A zašto ste zainteresirani? Pročitao sam zanimljiv članak u novinama prošle sedmice… Još dok sam izgovarao tu rečenicu, osjetio sam da griješim. Onaj članak o pokušajima bijega iz klinike? Podnijeli smo zahtjev za demanti. Shvatio sam da više nema razloga tu sjediti, shvatio sam i razlog odlaska sporazumnim dogovorom. A kako se zove ljekar, pitao sam na odlasku, ali ona je već razgovarala preko telefona.
Nisam odmah izašao iz klinike, otkrio sam krilo s kabinetima i vidio jednog radnika kako upravo skida pločicu s trećih vrata desno. Naravno, bilo je to njegovo ime. Sumnjao sam na njega od početka.
Georgi Gospodinov, “Vremensko sklonište”, s bugarskog preveo Žarko Milenić, Buybook, 2023.
Knjigu možete nabaviti na: Buybook
