LOV
Lovio sam zečeve
obilno i nečujno:
nišan je ubijao, nije bilo pucnja,
krznene su vreće padale bez odgode
na suhu travu sumraka. Ostajali su
kruti, otvorenih očiju, bez kapi krvi
na stegnutim ranama, zapravo smiješni,
neopasni u toj smrti koja nije
preotela život, pa je bila prozirna.
Meni nije nestajalo metaka,
a ni njima smrti: stalno su je producirali
po humcima i jarcima.
Spušta se jesen, bit će da je to.
***
Stajali smo i koristili perfekt
razgovarajući o tvojoj smrti –
zapravo ne o njoj, jer se već bila dogodila,
njome smo baratali tečno kao glagolima.
Trebalo je riješiti pitanje-dva
u vezi sjetve i proljeća, sunca;
nekoliko napomena prije odlaska na rad,
izostanak hrabrenja tvoj je izraz uzdanja.
Tek oko podneva, poslije magle,
dok si lopatom rezao korijenje,
sjetio sam se da sam noću i plakao, probuđen,
kratko, prevrnuvši tugu u mraku, kao i zemlju
pri jesenskom kopanju; ušla je
natrag, u humus, kao gujavica.
Sada obojica guramo šake u podatnu tamu,
sve se dogodilo dok još i nije, dobra je zemlja.
POMAK PREMA CRVENOM (I)
živio sam dosad između
nekoliko zgrada, na dvadesetak ulica,
u tri ili četiri hektara šume i livada.
nisam mislio – u onom je smjeru prostranstvo,
a meni ga pripada zamjetan dio.
dugo su pravokutnici zaokruživali obzor,
reproducirajući odavde vidljivi uzorak prostora.
sada, s ovoga visokog, tamnoga gledišta,
promatram s rubnika središte, uviđam
šprance ponavljanja, oblike stalnosti.
loše iscrtan, trapez grada odavde do rapske,
od nje do džamije, odande
do neke točke na istoku (traži se kut
nasuprot poznatog α) pa opet do sobe u kojoj,
zakratko sâm, zaključan i miran, motrim
kroz široke prozore. on će se bezbroj,
ili nešto manje puta, ponoviti, kako bi stvorio grad.
tek će s visokih mjesta, pri malome zoomu,
postati jasna generičnost prostora.
unedogled će se nastvarati nekoliko zgrada,
dvadesetak ulica, tri ili četiri hektara šume i livada.
unedogled onih tvornica žarulja, koje će,
u jednu jedinstvenu bakrenu mrlju stopljenih svjetala,
svake večeri činiti zapad
PISMO
Važno je nikad ne crtati kartu.
Mjerilo je diskurs varki, a karta
nije teritorij; ali ipak
ne crtajte kartu,
niti dajte karti da crta,
niti joj darujte zemlju.
Tjerajte Kartu Bez Zemlje da potpiše
Veliku kartu, a onda se
probudite iz rijeke i otoka.
MAKSIMIR U 7 SATI – 11 STUPNJEVA
„Da vidim… ove su tvoje, ja neam plavih.
I da božesveti potstolom su čarape.“
Nas dvojica ovdje beskrajno živih
pola smo sobe pomiješali preksinoć
– „Da okad… ne znan, prošlu i ovu noć“ –
i dva je, tri puta nestalo struje.
„Nema nižza jesti i saće mi stara doć.
Kvrga tvog lakta me opako žulja:
aj dišse. Nema ni stropa, vidiš?“
Rosa je pala na pod. „Zar se stidiš?“
– smijeh – on tad ustaje, gol kao riba,
i prijeđe preko zida žureći na tramvaj.
Da mu bar dobacim hlače reko bi „Ne triba…“,
pa vraćam krov na grede svoje kolibe od šiba.
PODVALA
Društvene mreže hvataju u vriježe
afekte, slučaj, presude trenutka;
poslije te ribe u njima stoje,
smrde u užadi koja ih steže.
Vjetar, dok priječi govorne riječi
da drže se zraka ko paučina kutka,
premoći nema nad onima koje
Internet slovom (i trajno) izbeči.
Istim me nutka ta prostitutka
Erato; za pražnjenje strasti da me užeže
javno – a poslije da beskrajno ječi
pjesma čije boje već dugo nisu moje.
NAPREDAK
Rat sam čuo
i time sam možda stepenicu više
ili niže
od onih koji su čuli za
rat.
Rat je bio audio iskustvo
loše kvalitete – mono zvučnik
postavljen u podrumski prozor,
u najboljem je slučaju
tresao staklima.
Video signal nikad nisam dobio.
Kažu, i bolje.
Rat je bio, pa bome i ostao
zvučni fenomen, a tehnika
je s vremenom pojeftinila,
ozvučenje se unaprijedilo,
postalo jače, čišće, dostupnije,
višesmjerno,
mnogovidno,
neizbježno,
i rat se nastavlja bez poteškoća,
jednako glasno trešti u ušima,
jednako nervozno drma staklima
kuhinja, špajza i spavaćih soba.
PREUZELA JE TERET OPĆE SMRTI NA SEBE
Išla je po Istri
tog sunčanog popodneva
od zatvora do zatvora
oslobađajući leptire.
– Pustite k meni malene,
u humskoj crkvi, u hladu kamena, njene tanke ruke
po teškom staklu prozora,
lepet smeđih krila,
mirna šetnja drugih po travnjaku do groblja.
– Dajte mi pomozite! panično je molila,
– Možda se oživi… brzo olakšanje
pred leptirom, smušenim no zdravim,
vani na tratinčicama, udah nakon brodoloma.
– Oni se muče i nitko ih ne vidi, nitko ih ne pazi,
oni sporo umiru u sobama i podrumima,
ona ih sažalijeva i vadi, vuče na zrak
rukom koja više obavlja no obnavlja: radi to nekako
grubo i brzo, možda u sramu
što je stara i ne prihvaća. Užas
stalnog umiranja u zatvorenim ljesovima,
bespomoćne patnje u dubinama,
odvojenosti tankim zidom od sunca i spasenja,
glupa bezrazložnost takvoga propadanja.
Išla je po Istri kao i posvuda,
svakog popodneva, tjeskobna
od zatvora do zatvora,
u svim tišinama tražeći sitna zapomaganja.
BIJELO BILJE
Iz šume još bijelo bilje
nitko nije iznio van,
kao što se nikad ne da
ponijeti ništa iz sna:
zato nas prožima tuga
do dna.
U šumu vedri žabnjak
ni ikakav drugi sunčani cvijet
ne može biti unesen:
odmah ga zahvati snijet.
Pa nestane bolest,
pa cvijet.
Šuma je za sebe cijela
i nema ni vrijeme ni rok,
ondje završava cesta,
ni želja ni prisila nemaju moć,
i tiho se grana
u noć.
Šuma je kratka i uska,
a nitko joj ne zna rub.
Sa svih joj je strana selo,
a ipak ne zatvara krug,
i šuma se dubi
u dnu.
ŽIVE
ruke u snu
miješale bordošku
bijelu u tlu
iskopan kotao
i one do lakta
u tom pojilu
nijemi prsten košuta
modri u snu
mračili trsovi
crnu u tlu
sisali srčiku
ukupnih jeseni
kako bi iz njih
sastavili iduću
ruke u snu
zasjele sveukrug
bijele na tlu
trgale kruhove
sve se grlile
u zemlju utonule
kao duge ličinke
Priredila: Dorta Jagić