SAHRANJENA USTA Kiša nije stigla da uđe u zvezde pa silazi po jutarnjem majuru i gusle kapiju drvenu otvaraju i zatvaraju i zlatni ljubavnik iz snova u šuštanje kišnih kapi mi se raširio i sestra moja svoj popijeni um mreška u baricama i sa osvanule verande gleda poljanu iznad blatnjavog puta i vidi jednoroga kako se podiže poput ruku iz bunara i rudarski bele oči otvara i crni zraci iz jama penju se i grivu mu izdužuju i vidi se da su ga kopači voleli i milovali i konjanik ga je u krevet uz ljubavnu pesmu polagao i boju sveže rake po sapima mu je razveselio čujem kiša je zakasnila da uđe u zvezde pa sada se naginje preko krovova i sestra moja budi me i vadi grumen uglja iz usta i kaže gledaj, poljubio me je gledaj usne mi je dotakao jednorog a ja zurim u nju u polusnu i začuđena odgovaram žao mi je sestro žao mi je što su mu usta mrtva i sahranjena OVUDA JE LUTAO Čarobnjak je ovuda lebdeo ovde se mlečne kapi uspravljaju u horove i ljiljani kruže glasovima kroz boje i pevaju i klompe zapaljene po svetlosti kucaju i avioni pod kosmosom uživaju čarobnjak je ovuda plutao na miru vode, ne i na vodi, stajao na zvuku bilja, ne i na bilju lutao je i sebe između brda svetlucao na bezrodno mesto da spusti se, na izumrli grumen da se položi zaletelom magijom da ga probije i prelomi čarobnjak je ovuda ogorčeno kružio a pod njim su se cvetovi od ruku nerođenih i ustiju zašivenih u šikarama skrivali BOLNO SUNCE Samo su bele laste uspele da pobegnu a njihova tela ugljenisana i dalje među nama lete i lome putanje i leto sipa vulkanske zrake i gori srce Bogorodice, deca i životinje ne mogu to da razumeju pa se bebe nagorele zato smeju i šeširi ptica su vedri i skokovi mačaka se grle, deca i životinje misle samo se sunce malo zagrejalo i misle bleskovi stakla i suve karoserije otvorene su oči slatkog i svetlucavog kuce, kada će da zalaje pitaju, samo su bele zmije uspele iznad brda da uspuzaju a njihove rascvetane vijuge i dalje među nama jamicu hladne vode traže, hrskavo tlo počinje da pucketa pod naraslim svetlom i vrhovi rogoza najpre dunu plamenom nagore kao plinski dah iz zemlje a potom vilini konjici polete na užarenim strelama, evo i listovi bresta niz ulicu jezike otvaraju mrtav dim da pokulja, mi naizgled mirno sedimo za usijanim stolovima i točimo u usta iskričavo pivo kad naglo buknu glava jednog riđokosog momka, ovako je moja pokojna peć spaljivala, procedi starija žena zapaljenih obrva, vidim i gugutke su u ognjene paunove izrasle i sporo i nisko obleću a srce Bogorodice besomučno gori, visi nam nad glavama i kao novo, bolno sunce istrajava u svojoj poseti RIĐOBRADI MEDVED Riđobradi medved pati više nego munja progutana i stalno misli zašto sam samo kotarica puna vodenih odsjaja, kada ću more o krivine svetla da privežem i kada ću talase u poteri da opkolim, kada ću skrivenu azurnu jabučicu da isteram na vrh pene, u pećini kao duhovnik čitav život sam sedeo i metanije sam naginjao sa litica, svakom kožuhu što s neba vijori rubove sam oglodao, celog života se pripremam za nebeske prehrane i njuh sam za mirise zvezdanih šuma izoštrio, jedino slanu plimu nisam još uvek u nozdrvama osetio i nisam u tečne brloge zašao, nisam zaronjene košute komadao do plutajućih ikri, tako riđobradi medved žali više nego majka u plačno stablo zavučena, eno je rida noćima i pita se da nisu moja deca možda zalutala po jarugama, da nisu su se možda u krilatom kamenju zaglavila, ne zna ona da riđobradi medved krupniju bol nosi jer je preko šumskih strvina i jestivog korenja čitavog života plutao i ljude zracima polivao iz svetog oblaka, a sada morsko prostranstvo ni u sanjanim poterama ne uspeva da sustigne. I misli riđobradi medved: šta ako potopljena divljač čeka da se on na kraju života popne na svod zvezdani, i onda da mu se konačno naruga iz svog skrivenog vodenog raja, da mu perajima oponaša trapavo klanjanje u molitvi i guranje komada mesa u usta? I misli još šta ako se nekakvo skriveno nebo tamo ispod valova pritajilo i ne želi da ga ugosti, mora da su tamo pod morskom penom nekakva sveta vrata, jer ne može svako kroz njih da prođe. Tako često misli zabrinuti medved i učestalo se krsti i riđokosi nimbus od tuge mu se preko glave nazire, bradu zamišljeno gladi i nešto mu nije po volji i sada će u šumu po obrok da zađe. Ako se u šetnji dogodi da iznenada, kao hladni talas, zapljusneš njegovo potišteno i sveto lice, ponosan budi ako te unakazi Goran Korunović, Manastir, Kontrast izdavaštvo, Beograd, 2023. Knjigu možete poručiti ovdje: https://kontrastizdavastvo.rs/knjige/knjiga-manastir-goran-korunovic-28080