Emotivni kvadrat moga čitanja oformio se prije nekog vremena između četiri čvrste točke i zatvorio u sebe sve razloge zbog kojih treba pisati. Te su četiri čvrste točke Autobiografski spisi Thomasa Bernharda, Moj život Marcela Reicha Ranickog, Priča o ljubavi i tmini Amosa Oza i Jučerašnji svet Stefana Zweiga. Linije što ih spajaju ne povlače se rukom koja je u svoj potez sigurna zato što su analogne njihove kvalitete i kvantitete, njihove jezgre i njihove periferije, nego zato što je u njima tako jasno savladana ona književna obmana da autobiografije ne treba čitati jer “maskiraju velelepne polulaži u prnje istine”, kako se u predgovoru Nerudine autobiografske proze jednom izlanuo Oskar Davičo, s čijim se književnim rezonom inače podudaram cijeli. Ove autobiografije treba čitati baš zato što izvan njihove laži nikakve druge istine ne može biti, jer je središte univerzuma, kako Amos Oz sumira svoj razlog, uvijek tamo gdje je ruka koja piše. Valjalo bi zato ovu kvadraturu iz četiri različita osjećaja nekako navesti na jedan razlog, za što će, nadam se, biti dovoljan već i kontrapunkt između autobiografske proze Amosa Oza i Stefana Zweiga, jer one tako jedna prema drugoj teže da u savršen balans dovode inače različito opterećenje koje ih uvjetuje.
Stefan Zweig svoje memoare (neku razliku između memoara i autobiografije treba imati na umu, samo što je meni ona ovdje posve nevažna) piše odrezan od svega što je imao, osim od čvrste vjere u načelo prema kojem je rad sjećanja već predodređen onim što je u njemu sjećanja uopće dostojno. Dvaput izgoren, dvaput istjeran, on sjedi u hotelskoj sobi bez ijedne svoje bilješke, bez svoje knjižnice, i piše sav konzumiran sinkopama i visokim, odnjegovanim stilom, pazeći na zareze a godina je 1941. Ubit će ga sljedeće nacisti. Amos Oz, s druge strane, piše zaštićen u punoj svojoj veličini i važnosti, u svome domu u Aradu, uživajući cjelokupni komfor hebrejske pismenosti i tišinu judejske pustinje. On romansira svaki detalj svog života, malo kao plameni devetogodišnji desničar, malo kao gordi šutljivi kibucnik, i od svega pravi priču, raslojava empiriju na nježnije, intimnije predjele, piše koji je susjed mirisao na usoljenu ribu, koji na naftu i ljepilo, piše kako je u kibucu drkao na haljinu odgajateljice Orne, čekajući da se ona pojavi i da mu na sram rutinirano sjedne svojim tijesnim mjestom. Zweig u svojim memoarima nikome iz prvog kruga svoje intime ne daje ime, čak ni svojim roditeljima, a kad piše o seksualnosti bečkih junoša s početka prošloga stoljeća, on purpurni raster bordela i gvozdene kure za redovne fetišiste ne opisuje tako precizno zato da otkrije od koga je prvi put dobio sifilis, ili tko se od uglednih Bečlija vikendom trošio odjeven u opaticu, nego da jednim potentnim uvidom teoretičara kulture raskrinka nazubljenu čestitost bečke moralne supstance: “I to je bio isti grad, isto društvo, isti moral koji se zgražavao ako bi koja mlada devojka poterala bicikl, i koji je, kada je Frojd na svoj mirni, jasni i prodorni način ustanovio istine koje on nije hteo da prizna, izjavljivao da se skrnavi ugled nauke.” Najintimnije čega će se njegova dobrostojeća apolonijska rečenica dotaknuti u opisivanju zakopčanog seksualnog odgoja toga vremena, koji je djevojke za život pripremao uskraćivanjem svega što život jeste, kraća je epizoda s nekom njegovom tetkom bez imena: ona je iz prvobračne postelje roditeljskoj kući dojurila sva luda i pobrkana jer joj je muž pokušao skinuti haljinu. Ovdje treba reći i to da je barem polovica Zweigove čudesne jezičnosti posredovana mjerom koju je u srpskom jeziku za nju pronašao Aleksandar Tišma, kao i odlukom Branka Kukića, urednika u Službenom glasniku, da se u proteklih šezdeset godina adekvatnija mjera nije mogla ponoviti. Isto će za šezdeset godina vjerojatno važiti u slučaju Andree Weiss Sadeh, koja je za zaprešićku Frakturu prevela Ozovu Priču o ljubavi i tmini. Bilo bi pogrešno i neispravno tvrditi da je dokumentarnost Zweigove autobiografske proze u nakani drugačija od Ozove, oni nemilice obogaćujući tekst dnevno-političkim referencama zapravo žele istu stvar – preko vlastitog života inkapsulirati duh vremena, samo što to rade na drugačiji način. Zweig esejizira na pristojnoj, akademskoj distanci od svoje intime, on dopušta privatne trenutke samo kad su povijesno opravdani, kao kada svoju prvu novelu na feljtonizaciju u “Neue Frei Preese” odnosi Theodoru Herzlu, i neprestano prelazi u historiografski diskurs, nukajući nas da na Burkeovo pitanje što je kulturalna povijest, iz istoimene knjige, jednosložno odgovorimo: to je Stefan Zweig! Tome nasuprot, Oz duh vremena zahvaća tek u posljedici, gradeći o svom životu i životu svoje porodice priču kao što se gradi bilo koja druga fikcija. Sa stajališta Zweigovog prononsiranog sjećanja jednog Europejca, dječačko bi smrskavanje noge željeznom kuglom možda bila čista insuficijencija, za Oza je taj jedinstveni događaj iz djetinjstva bio literarna prilika da frontu arapsko-židovskog razdvajanja rastumači s onu stranu dobra i zla, usijanih mitinga i stihovanog parolaškog optimizma.
Ustvari, da je ovaj kvadrat logički, kao što nije i kao što nikad ne bi mogao biti, odnos između Zweiga i Oza bio bi možda prispodobiv odnosu podsuprotnosti između dva partikularna suda, od kojih oba ne mogu biti neistinita, a sve ostalo je moguće. Prevedeni na jezik logike višeg reda, i kvantificirani emotivnim kvantifikatorom, oni bi se pisali <3.
