Moja prijateljica se do rata metodično bavila svojim frustracijama. Zbog toga mi je bila najzanimljivija u grupi. Na dosta predavanja sam bio samo zbog nje. Sjedila je pored mene, a ja sam je dubio očima. Ponekad se činilo da ću je pogledom izlizati. Opsjela me na hladan i naučni način. Zanimala me više kao fenomen, nego kao mlada žena s kojom se može spavati. Jedan dan mi je bila ružna, drugi lijepa, pa sam joj tepao da je moj mali kameleon. Nekad kameleon, nekad barska žabica.
Bili smo jedan od onih parova kojima ljubav – kratkotrajna i mlitava – posluži kao fiksir za prijateljstvo. U krevetu smo najviše voljeli pričati i pijuckati nešto ljuto. Pili smo zbog efekta na mozak, ne zbog okusa. Studentima je skoro svejedno čim se nalijevaju. Nekoliko smo puta jedno drugo doveli do orgazma iz čistog drugarstva. Pored uma, i tijelo je tražilo da uživa.
Moja prijateljica je bila vrlo osjetljiva, nasljedno osjetljiva. Da se rodila prije sto i više godina, na put bi s njom kretao i kućni ljekar. Nosio bi sve, pa i mirisnu sô. Pod svoje zvono puštala je samo odabrane i one koji joj se fizički ne gade. Sjećam se da se bojala naglog puštanja vode u klozetu i huke cijevi. Bojala se da je ne posrče. Dovoljno je bilo reći zmija i svaka pomisao na tjelesni dodir bi utihnula. Postojala je čak bojazan od masne hartije, dlaka pod pazuhom, turiranja motora; govorila je da bi je netko mogao ubiti i tablom stiropora kad bi htio. Hvalila se svojim slabostima i uživala da ih prizna. Od njih je pravila predstavu za jednog gledaoca. Za mene.
Pošli smo jedne zime njenoj kući vijugajući između prljavih gomila snijega. Sa streha su visjele džinovske, zašiljene ledenice opasne po život. Na hladnoći ljudi su djelovali krto i lomljivo. Bili su zatrpani u odjeću i proste misli. Nisu imali pojma što je bitak i biće, jastvo i sopstvo; semiotika, kibernetika, metatekst; što je engleska nova kritika, a što strukturalizam. Da li je Danilo Kiš plagijator ili ne. Kako se zovu Sidranove, Vešovićeve i Tontićeve prve knjige. Je li Izet Sarajlić-Kiko veliki ili normalan pjesnik. Ko je uopće Vitomir Lukić!? A ko tek Kamov, moj neko vrijeme omiljeni pisac i otkrovenje.
Do tad smo pijuckali u Klubu književnika i slavili objavljivanje jedne moje priče („Moj otac se povio kao toranj u Pizi“). Rekla mi je da bi od mene, u dubokoj starosti, uz mnogo rada, sreće i truda, i uz nekog ko bi me hranio i oblačio i pospremao oko mene, mogao postati veliki pisac. Mene su pohvale i svijetle prognoze u vezi s mojom književnom budućnošću radovale, pa sam nas častio pićem. I nas i našu bližu okolinu. Dariju Džamonji, Branku Čučku, Hazimu Akmadžiću, Nikoli Krstiću, Vladimiru Srebrovu, Muhamedu Ćurovcu, Zilhadu Ključaninu platio sam turu zato što su već pisci. Što su njihove pjesme i priče uvezane u korice. Moje su bile još na papirima, napisane rukom. Mogao ih je raznijeti lakši vjetar. I naš profesor i odličan pisac Tvrtko Kulenović za koju će godinu za mene reći nešto slično! Hvala mu. Ja sam znao da sam u duši pisac, ali ne i na papiru.
Njenu kuću sam dotad viđao samo spolja. Ljubio sam je pred vratima u usta. Jedino se po toj konvencionalnoj nježnosti, koje su puni crno-bijeli filmovi, moglo naslutiti da smo nešto više od prijatelja. Odozdo je podizala lišce ka meni i postavljala se da je taknem usnama. Naša usta su se, za razliku od tijela, voljela, željela. Usta, a i ruke. Jedva smo se za tu čitavu zimu nekoliko puta istinski spojili. Prožimali smo se mislima. Seks je bio nužda. Znalo se da ljudi naših godina ponekad moraju spavati jedno s drugim. Da je to zdravo, rasterećujuće…
I kućna vrata imaju svoju priču. Ova su govorila da se nevoljko otvaraju nekome ko iza ne živi. Od polovine ka dolje bila su isparana noktima mačaka. Parnice su se pružale i izukrštale do bezbroja. Iza vrata su živjele generacije tih životinja sa zapetama umjesto zjenica. Bile su dresirane da grebu i skaču na kvake. Ogrebotina je bilo na hiljade; plićih, dubljih, debljih, tanjih…
Po bogato namještenoj kući s tonućim tepisima i uzdišućim podovima, hodao sam na prstima, ošamućen poštovanjem prema nekom ko je mnogo bogatiji i pametniji od mene (student je generacije). Nisam imao koga probuditi ni uznemiriti. Roditelji su joj se preselili na more i ostavili je zabarikadiranu u čisto, antikno bogatstvo puno šumova. Na svaki moj korak kuća se odazivala i šaptala – uhh, ahhh. Iz prostranog hola zvjezdasto su se širile sobe visokih plafona, predviđene za džinove, za žene i muškarce ogromnih formata. Po stolicama, foteljama, sofama, klaviru stidljivo se navlačila prva prašina. Mogla se otpuhnuti.
Nabadao sam za njom u pozi sluge kojeg je toplota počela kraviti. Iza nje se pružala tranšeja od skupog parfema. Taj jaki parfem imao je ivice od koje sam se odbijao i posrtao. U meni se mućkalo pivo. Malo mršavo dupe odskakalo je na tankim nogama. Vrckalo je i bacalo mi oči na sve strane. Slike su nas promatrale sa zidova. Bilo je portreta starih po sto godina. Jedan deda u fraku se mrštio, jedna blještava baba čeličnosive kose u svilenoj haljini na talase – podsmjehivala. Takve odjeće još samo ima u ponekom pozorištu i muzeju.
Na ogromnom škripavom krevetu nakratko smo se spojili. Uzbudio me je aristokratski ambijent pun duhova i duboreza u kojem vrištanje i stenjanje nije dolazilo u obzir. Jedva mi se digao u avetima pretrpanoj kući koju bi uživao opisati Edgar Allan Poe. Imao sam dojam da sam gô pred mnogima, ne samo pred njom. Odsutno me je muzla. Htjela je da me strpa u sebe i počne sa seksom, kao što rade normalne djevojke s normalnim mladićima. Samo što nije podviknula na moje polurazbuđeno spolovilo. Robotski, sinkronizirano, milovao sam joj minijaturne grudi i tanko dupe bez kvržica, čekajući da se ukrutim. Bojao sam se čvršće je stegnuti da ne napukne. Kičma joj se previjala odmah pod kožom. Prstima sam preskakao s pršljena na pršljen, svirao joj na rebrima. Koža joj je bila glatka i nategnuta; manja za jedan broj.
Polutvrd penis i poluvlažna vagina s nelagodom se prihvatiše. Bili smo ih osudili na to. Sličan osjećaj imaju ruke kad se diraju preko rukavica. Šapnula mi je da mogu slobodno svršiti u nju kad mi nadođe, da se ne brinem. „A ti?“ pitao sam. „Kad ćeš ti?“ – „Ja ne mogu danas“, rekla je, pomirena s tim stanjem. „Srce mi preskače i ubrzano lupa, a i volim da sam pod kontrolom. Sinoć sam u snu svršila i to mi je dosta. Sanjala sam da jašem gola na konju.“
Priroda je s mojom dobrom i krhkom prijateljicom (jedva je se moglo zamisliti da vrši nuždu i nešto jede) na jednu porodicu stavljala točku. Ni mačke više nije bilo da zaprede i umilostivi ambijent! Ni služavke! Zamišljao sam prevare, pljačke, incest, ubojstva, sve što bi neki komunistički režiser strpao u film o aristokraciji, naslađujući se njenim krajem. Zahvaljujući socijalizmu što nas je izjednačio i izmiješao, družio sam se s njom: i na fakultetu, i u kafani, i u ogromnom krevetu. U njemu su ležali mnogi, pa i ja. Obučeni, dobro smo funkcionirali. Čim bismo se ogoljeli, dolazilo je do zbunjenosti i panike. Dok smo pokušavali biti normalan par, stalno se nešto trpalo između, kvareći nam užitak.
I tako, jednom davno, ako je davno ono od prije pet godina, kada su tramvaji klizili šinama, a ne čamili po mjestima na kojima ih je zatekao prekid struje ili artiljerijski pogodak, zastali smo pred izlogom robne kuće. U izlogu je bila postavljena čitava dnevna soba: stô, stolice, kauč, ogromni bijeli televizor marke Philips. Tepih! U sobi su nedostajali samo ljudi da puste život u pogon. Pobudila je u nama želju da budemo muž i žena, otac i majka, ta soba. Kupili bismo novi stan na periferiji i opremili ga konfekcijski. Sve u njemu bismo prvi isprobali. Vodili ljubav na novom madracu, kako bi začeli bebu. Beba bi se natopila mojim robusnim genima i njenom finoćom. Kupala se u novoj kadi. Na madracu bismo ostavili najlon. Umjesto da zlokobno škripimo u muzejskom krevetu, veselo bi šuškali.
Na hladnoći, s druge strane stakla, pošteno smo se taj put privili jedno uz drugo. Bila je u bundi od činčile. Stotine egzotičnih glodara iz porodice miševa nalik na vjeverice, kojima prijeti istrebljenje, i koji se peru samo u vulkanskom pijesku, žrtvovano je zbog raskoši. Zavukao sam u krzno promrzli nos. Izdahnuo hladnoću, udahnuo toplotu, stežući je osjećajnije i slobodnije nego da je gola. Zima je godišnje doba koje na svom vrhuncu i one što se malo vole inspirira da ostanu zajedno. Emocije što određuju prave ljubavne parove u nama su drijemale. Ja sam ih razbuđivao.
Osjećam kako mi pet godina poslije ovog idiličnog zagrljaja, kad je od njene kuće ostao samo podrum i nakrnjeni zidovi, a od tepiha skašeno đubre, više znači sjećanje na taj zagrljaj nego sam zagrljaj. Možda zato što čitav jedan grad i nas u njemu muče hladnoća i glad od koje se može pobjeći samo u smrt i sjećanje. Sada sjedimo u jednom ćošku podruma i sigurni smo. Pod tim uglom do nas može doći jedino muha leteći cik-cak, nikako granata ili metak.
I dalje pomalo bolujem od toga da je gledam i gnjavim očima. Bila je mnogo veći izuzetak u miru nego u ratu. Skupu garderobu zamijenila je bezobličnim prnjama čija je uloga samo da očuvaju toplotu. Liči na kornjaču kojoj iz oklopa viri glava i vrat; i ne miriše, ooo uopće ne miriše.
Sebe i svoje stanje neću opisivati jer bi se tuga udvostručila. Pišem za neke patriotske novine da se spasim od gladi i prve linije. Jedne se novine baš i zovu tako, Prva linija, druge Patriotski front. Ponekad idem na teren i intervjuiram najhrabrije borce dok su još živi. Osjećam da ih svojim hvalospjevnim tekstovima guram u smrt i obavezujem da do kraja budu takvi, hrabri.
Ja i moja prijateljica maštamo da zaspimo u ratu, a probudimo se u miru. Svatko na svojoj strani grada; svatko u svom krevetu. Ovo sam joj samo došao u kratku posjetu da provjerim da li je živa i zdrava. Smješka se mojoj uniformi i epoletama. Čudniji sam joj u tome nego da sam gô.
Sjedimo za stolom na kojem su nekad zveckali srebrnina i tanjiri od kobalta. Od vremena postoji prošlo, davnoprošlo i sadašnje, grozno vrijeme u kojem smo. Moja prijateljica ostatke bogatstva mijenja za namirnice: prsten za jaja, bundu za vreću krompira i kupus. Na stolu je tabla slanine i luk. U slanini se jedva vide niti mesa. Podsjećaju na linije u notnoj svesci. Puši se čaj, peče hljeb. Iz šporeta na drva miriše nada.
„Čega se sad bojiš?“ pitam je kroz smiješak. Sjećam se masnog papira, turiranja motora, huke u WC školjki, pomisli na zmije, bube, busen pod miškom, toga da je može ubiti tabla stiropora, a kamoli plafon ako padne i spljeska nas. Upinjem se da riječima opišem razliku između nekad i sad: padaju granate, a meci fijuču i podsjećaju nas koliko smo ranjivi i meki. Zrak je prepun zlobnih osa što ih vojske šalju jedna na drugu. Prvi put je u životu grlim iz sažaljenja i skroz drugarski, s nosom u ponjavi umjesto u činčili. Nismo u polumraku podruma sami. Dijelimo njegovu sigurnost s drugim ljudima i njihovim svijećama. I onaj mirisni hljeb od humanitarnog brašna bit će podijeljen. Mnogi od nas prvi put nešto s nekim dijele. Ako poskidam i razmotam sve te slojeve sa svoje prijateljice, neću naći ništa. Ništa osim srca navijenog da kuca po navici. „Ma ne bojim se“, kaže. „U Sarajevu više nijedna muka ne može da skrene pažnju. A ti, kako si mi ti?“
