Nad gradom pramenovi magle. “Krpe” preostalog snijega na obroncima okolnih brda. Zora. Rijeka, nabujala od pretproljetnih kiša, nosi grane, manja stabla i pokoji komad daske.
Mostom odzvanja samo kuckanje njenih potpetica. Dječak jedva drži korak s majkom. “Mama, bona, uspori malo! Kud si navrla?” Ubrzao je, i uhvatio je pod ruku.
Jedva da je usporila. Iza njihovih leđa, na uskom mostu, čuje se zvuk kamiona. Kad je prolazio pokraj njih, dječak osjeti blagi trzaj. Kao da hoće da se otrgne. Još jače se pricapi uz majku, i povuče je dalje od ruba trotoara.
***
Stajala je u trpezariji, pokraj prozora s pogledom na stražnji vrt. Rominja. Petnaest stepeni. Druga polovina decembra, a kao da je oktobar. Tipična holandska zima.
Ah, zima… pomisli Greta, i pogleda na veliki zidni kalendar. Zapravo još nije ni počela.
Ogromni hrast u gornjem lijevom ćošku prilično velikog vrta, od maja pa sve skoro do novembra urešen bujnim zelenilom – lani je ujesen napunio 11 zelenih kanti lišća! – sad, sasvim go, izgleda nekako čudno. Kao živo biće, samo što nije počeo granati “rukama”. Kao ono smiješno, gorostasno hodajuće drveće iz njene omiljene priče za djecu i za odrasle.
Gdje li se samo kriju ptice kad zastudi, upitala se nemušto, skoro melanholično se sjećajući vremena – a nemaju tome ni puna dva mjeseca! – kad je krošnja bila puna svraka pretilih golubova, krupnih kao omanje kokoši. Čime li ih samo tove?
Rana na nozi je sve više peče. Odluči da sjedne, prije toga uključivši radio, čisto da razbije tišinu. Obično bi odabrala neku stanicu sa ozbiljnom muzikom. Ali sad bi je to, po ovakvom vremenu, još više bacilo u bandak. Pritiskom na dugme, prostorijom se razlegoše veseli taktovi hot jazza.
Sve do prije nekoliko dana je uredno išla na posao. Doduše, rana na cjevanici, stara sad već skoro godinu dana, nikako da zaraste, ali je nije mnogo boljela. Hodala je skoro normalno, tek pokatkad osjetivši peckanje u tom dijelu noge.
Svaka dva dana su joj kući, na previjanje, dolazile patronažne sestre, već odavno je s njima bila “na ti”. Rana se čak nekoliko puta skoro i zatvorila, ali baš kad bi pomislili da je napokon došao kraj njenim mukama, ponovo bi počelo ono prokleto peckanje. Znak nove upale, i širenja. Kao ni iz čega.
Ništa nije ni iz čega, uzdahnu, zureći u dva bicikla u vrtu. Jedan skroz rasturen – kočnice, svjetla, zadnja guma – a drugom “samo” ispuhala prednja guma. “Kao da je to problem pokrpiti,” promrmlja, sebi u njedra, misleći na muža, ali i na sina. Mlađi ne zna, a stariji nikad vremena. Valjda bih i to ja trebala odraditi. I sjeti se svog, još prošle sedmice kupljenog polovnog fica*, a koji već sad, zbog bola u nozi – opet se otvorilo – ne može voziti. Ko zna, kako je krenulo…
***
Ovdje ga je i naučila voziti. U zavičaju ga skoro niko nije ni vozio. Brdovit kraj, uski putevi, a biciklističke staze – “nepoznata imenica”. Sreća da je uopšte znala održavati ravnotežu na sicu. To je naučila u njihovoj strmoj ulici na kraju grada, u podnožju brda. Krenula bi s vrha, sa mjesta gdje je završavao asvalt i počinjao makadam. Nije morala okretati pedale, trebalo je samo skupiti hrabrost i “otisnuti” se dolje, ka prvim kućama. Ali, ni kad je kako-tako naučila “lavirati” na dva točka, ni tada se nije usudila njime odvesti do centra. No, i to skromno iskustvo sad joj je itekako valjalo.
Već u prvom azilantskom centru, na sjeveroistoku Holandije, fic je postao ne potreba, nego nužda. Šest-sedam kilometara od prvog većeg naseljenog mjesta, u nizu drvenih kućica za kiša okruženih blatom, s menzom, upravnom zgradom i dućančićem u kome se, osim novina, cigara, piva, čipsa i čokolade, malo toga moglo kupiti, jednom sedmično su morali do grada, u malu “gibiru”. Stoga im je muž od ono malo para koje su donijeli od kuće kupio bicikle. Prvo sebi, a onda, bogami, i njoj.
Bilo je tu, spočetka, i ševeljanja i padanja, ali, srećom, bez većih povreda. Ne kaže se džaba da se plivanje i biciklanje, kadi h samo jednom savladaš, nikad ne mogu zaboraviti.
I baš su, se svih ovih godina, navozali tom praktičnom spravicom za koju je jedan političar u domovini, zavaljen u najnovijem, blindiranom audiju, izjavio da se njome koriste samo klošari.
Zaboravio grmalj da ovdje i ministri na posao dolaze biciklom. Pa ako je i iz fola, neka je. Time bar pokazuju da im je stalo do suda javnosti. A naši dolje…
Dok nisu naučili jezik, stekli holandske diplome i počeli da rade, nekoliko godina su kućni budžet dopunjavali raznošenjem besplatnih novina. I “poludjeli” od radosti kad im je neko rekao da krajem godine, dijeljenjem kartica-čestitki njihovim “klijentima” mogu zaraditi “masne” pare… Htio me je ubiti kad sam ono, još bili u Centru, od tih para kupila liniju i zvučnike, rekao kako sam luda, da treba štedjeti. A ja htjela da obradujem djecu, unesem malo veselja u izbjegličku sobicu.
——
*Fic (fiets) – bicikl (hol.)
Sjeća se kako joj je neki čovjek jednom pred Božić koji je, kako je govorio, često išao u Poljsku i nju i muža oslovljavao sa “kamarade”, dao cijelih deset guldena. Za te pare i prilike – golema para! Nikad neće zaboravila kako se tada sretno, a ipak i nekako jadno osjećala. Ipak je ona u svojoj zemlji nekad – prije par godina, a kao da je prošla čitava vječnost! – bila diplomirana ekonomistica.
Ode do kuhinje da napravi kafu. Nasu vodu u spremnik, iz providne kutijice u ormaru izvadi jednu Nespresso-kapsulu i uključi aparat.
Najednom je žignu zglob zdrave, lijeve noge. “I to je ti od bicikla, glupačo,” promrmlja i sagnu se da protrlja bolno mjesto. Jednom joj, za velikog pljuska, pri silasku sa sica zapela kabanica i skroz izvrnula zglob. Pozlilo joj od bola, pa sjela na stepenice crkve u centru grada pred kojom se to desilo.
Zvjezdice pred očima. No, nakon nekoliko minuta mirnog. dubokog disanja, bol se polako smirila, uzbuđenje od pada splasnulo. Zglob malo otekao, ali je nekako uspjela da se uspentra na sic, i vrati u Centar. Bez obavljene kupovine.
Ljudi stalno ulaze i izlaze, a niko od vjernika da priđe, i upita šta joj je. Misle, valjda, da je prosjakinja.
A prosjake niko ni ne gleda. Osim za Božića.
***
A kako je, zapravo, nastao bicikl? O tome se malo zna, mada na tu temu kruže mnoge priče, pa i legende. Neobično je već i to što je od pronalaženja točka – tog, vjerovatno, najgenijalnijeg čovjekovog izuma – do prvog bicikla prošlo relativno mnogo vremena. Sve dok se neko nije dosjetio – o, Sveta Jednostavnosti! – da postavi dva točka jedan iza drugoga, poveže ih štangom, te na stražnji dio natakari sjedalo. I eto ti prometala, i to – na sopstveni pogon!
(Naravno, pod uslovom da umijete održavati ravnotežu. Što se u početku valjda svakome čini vraški teško. Kao onome mome drugaru, momčini od preko sto dva’jes kila, koga su jednom, kako sam kaže, ‘natakarili na paciklo’. I to bez malih, pomoćnih točkova. I gurnuli ga niza stranu. Nek’uči! Eno ga, jadnička, i sad se vozi gradskim saobraćajem, radije daje pare za bus, polaže testove nego što pokušava da već jednom profica.
Šok-terapija, očito, nije uvijek efikasna.)
Elem, od jednotočkaša do dvotočkaša prošlo je dosta vremena. U međuvremenu su isprobane mnoge varijante.
Sjećate li se onih sjajnih crnobijelih filmića iz dvadesetih i tridesetih godina, s nabildanim, brkatim dasama u kupaćim kostimima na šrafte? Pravi ‘piloti’, jeb’o te, nasađeni na vrh golemih točkova, iza kojih su, skoro neprimjetni, bili zakačeni maleni koturi! Još im samo fali kaciga da budu rođena braća čuvenog inovatora Grunfa iz Max & Bunkerovog Alana Forda!
Naslućuje se da su Egipćani i Rimljani još prije više od dvije hiljade godina pokušavali sklepati nešto što bi donekle ličilo na ono što mi danas zovemo biciklom. No, Kinezi traže da im se prizna čast pronalaska prvog dvotočkaša. Oni, naime, tvrde da su još za dinastije Jau, 2300 godina prije Hrista, poznavali nešto-kao-fic. I to Nešto zvali Sretni zmaj. Ovo prevozno sredstvo, tvrde, birvaktile bijaše tako popularno kod dama, da ga je car zabranio, pošto je smatrao da ima nepovoljan uticaj na priraštaj stanovnišva. A caru, zna se, trebaju vojnici!
No, ovu priču upućeni drže veoma sumnjivom.
Ista sumnja je vezana i uz priču/legendu da je moderni bicikl izmislio niko drugi do Leonardo da Vinči. Naime, u Madridu je 1965. godine pronađen crtež bicikla koji je na sebi imao čak i pravi-pravcati lanac! Crtež je poticao iz 1493., a njegov autor bio, mislilo se, upravo Đakondin stvoritelj.
Međutim, nedavno je dokazano da je originalnom Da Vinčijevom crtežu prilikom jedne od brojnih restauracija jednostavno docrtan ‘kostur’ bicikla!
Dvojbeno je i porijeklo, čuvenog prizora na staklu crkve Stoke Poges iz prve polovine 17. vijeka (Vinzdor, Engleska). Na tom se prizoru lijepo vidi anđelčić kako se po oblaku vozika – biciklom! Međutim, stručnjaci tvrde kako su i ram i staklo, najvjerovatnije, ugrađeni mnogo kasnije, kad naš omiljeni dvotočkaš više nije bio nikakva nepoznanica.
Ukratko, o samom pronalasku bicikla malo se toga pouzdano zna. Ostaje nam, tako, samo da nagađamo, ispredamo razne teorije, mlatimo praznu slamu… Ili da, kao mudri Kinezi, pustimo mašti na volju. Pa kasnije od ‘ostatka’ svijeta zatražimo da prizna “realnost” tih maštarija.
***
I te večeri je bio rekao da neće rano kući. Možda tek tamo iza ponoći. Utakmica, veli. Kakve su to ponoćne utakmice, pomislila, ali ga nije upitala. I inače ga ništa nije zapitkivala još odonda – imaju tome, valjda, već tri godine – kad je kući došao okrvavljenih gaća. Vidjela je to, bezbeli, tek kad su pošli na spavanje.
“Šta je to?” upitala je, a on joj hladno uzvratio: “Vino. Pobijedili, slavili, pa se prosulo kad smo se kuckali.”
A što onda nije i po pantalonama? I on i ona su znali da laže.
Ali se ujela za jezik, i prešutjela. U znak protesta obukla kaput i onako u papučama izjurila napolje. Za njom istrča sin – probudila ga njihova svađa – sve brišući krmelje s očiju.
Vratila se, odlučno možda, nakon sat, sat i po, ušuškala i poljubila u čelo promrzlog dječarca i otišla da spava na kauču u dnevnom boravku. Kosa prošarana sjedinama. Gdje, na koju stranu zabravljenog svijeta?
***
A dobro zna de će me danas nazvati, dumala je, ispirajući šolju za kafu s crtežom kućnog ljubimca, i smiješnim natpisom: Beogradska mačka, i tačka! Doktor je obećao javiti kakvi su joj nalazi, zašto se rana ne zatvara. I, ako bude sreće, kako je zaliječiti. I red bi bio, već jednom, nakon tolikih pretraga i pregleda, kontrole urina, krvi, pa čak i kosti i koštane srži…
Ne zna šta da misli o tome. Počelo je još prije desetak godina, kad ju je jednom, opet home alone, kanta za smeće udarila u cjevanicu. Htjela je odvući na ulicu, za skupljače smeća. Već tada se ranica, skoro-pa-ogrebotina, brzo zacrvenila, upalila i jako narasla. No, kako se takve stvari obično dešavaju vikendom, morala je čekati prvi radni dan da ode do kućnog ljekara, “dunđera” koji skoro nikad nije bio u kancelariji i posao uglavnom prepuštao mladim stažistkinjama. Zatvaranje rane je trajalo mjesecima. Kljukali je diclofenacom i drugim antibioticima, otpornost joj pala “na nulu”, ali se rana na kraju ipak nekako zatvorila. Iza nje je ostala velika, tamna fleka, mrtvo tkivo. Nakon toga, svaki put kad bi se nečim “kucnula” po tom dijelu noge – ista pjesma. Crvenilo, upala, povećanje rane. Dvaput su je, za godišnjeg odmora, spasili domaći doktori.
Imaju manje sredstava i tehnike, nekad su drčni i otresiti, a ipak bolji od ovih ovdje, ljubaznih, ali arogantnih i, u suštini, nezainteresovanih doktora.
Sve ove godine, silne pretrage – krv, urin, cirkulacija, razna skeniranja, pa čak i vađenje koštane srži – nisu, osim nešto manjeg broja leukocita, pokazale nikakvu značajniju anomaliju. A i taj manjak bijelih krvnih zrnaca je bio tek nešto malo ispod normale. I nije se mijenjao, što je doktorima bio znak da nije u pitanju ništa opasno.
Sad je opet uradila sve, ama baš sve pretrage, i to u boljoj, univerzitetskoj bolnici, u drugom gradu. Htjela je da se to riješi, jednom zauvijek. Pa čak i ako to “zauvijek”…
Trznu je telefon, u gluhoj tišini sobe. S mukom se osovi na noge, odgega do hodnika i podigne slušalicu.
“Dobar dan. Ovdje doktorica Langemajer (Langemeier).”
“Dobar dan, doktorice. “Greta Buntić pri telefonu.”
“Dogovorili smo se da Vas danas nazovem, zar ne?” Pa, nakon duže stanke: “Nalazi su gotovi. Bojim se da ćete morati doći ovamo u bolnicu, na detaljniji razgovor. Najbolje bi bilo već naredne sedmice. Je li to u redu?”
Greta, kolebljivo, tiho, u slušalicu: “Da.” Jedva je umirila disanje. “U redu je.” Valjda će me neko od njih dvojice moći odvesti.
“Ne brinite se, u pitanju je samo rutinski razgovor.”
Pa zašto mi onda sad odmah sve ne kažeš, htjede da upita, ali se s samo ujede za donju usnu.
“Na žalost, ja sam od naredne sedmice na odmoru, pa će s Vama – sad ćete se sigurno nasmijati, ali stvarno je tako, čovjek nije ništa kriv – razgovarati doktor Benhaker (Beenhakker)**. Teo (Theo) Benhaker.”
“U redu je. Shvatam. Doviđenja.”
Virnula je kroz prozor. Sitna kiša, natapača, je i dalje nemilice umivala prozore.
——
**Beenhakker – nogosječa (hol.)