Mada mi nije daleko, na Jahorini sam bio samo nekoliko puta u životu.
Posljednji put je to bilo poslije sjajnog koncerta Dugmeta s Tifom, i to sa (budućom) suprugom. Mjuza, cuga, snijeg i smijeh “do koljena” – bosansko pobratimstvo lica u svemiru.
Tek kasnije dođoše divlji, da otjeraju pitome.
Nekoliko godina ranije par dana sam proveo i na Četrnaestim zimskim… Mlade moje generacije, ko to nije vidio, taj “ni pod razno” ne može vjerovati da je tako nešto uopšte moguće. Pogotovo danas, u ovom posranom svijetu, kad sve vrvi od zombija, individualnog i državnog terorizma, šetajućih bombi.
Zvuči nevjerovatno, ali smo mi, obični smrtnici, tih dana doista s uvaženim gostima i “otkačenim” takmičarom u diskotekama i restoranima pjevali i plesali po vascijelu noć.
Naravno, nismo baš toliko naivni: bilo je i tada obezbjeđenja i policije, itekako, ali ne toliko, i tako napadno kao danas. Na svim takmičenjima, veselicama i tulumima nije, koliko znam, zabilježen ni jedan veći incident. I, stvarno bijasmo silno ponosni na sve: na našu zemlju, na medalju Jure Franka (transparent: “Volimo jureka više od bureka!”), na šeher-Sarajevo i njegove gorde “kišobrane”: Jahorinu, Bjelašnicu, Igman …, Pa čak, mada “teški” ateisti, i na dragog Boga, koji nam je te godine snijeg podario baš kad je najviše trebalo.
Između svih tih pijanki i terevenki, uspio sam odgledati muški slalom na Bjelašnici. Bojan Križaj opet razočarao, a zlato i srebro “pokupili” Ameri, blizanci Stiv i Fil Mer.
I sad mi pred očima titra jedna stara, crnobijela fotka: promrz’o, a osmjeh od uha do uha, u vojničkim kundurama ležim u dubokom snijegu i cugam iz skoro pune boce “zvečka”.
Nije dugo potrajala.
***
(Povratak u budućnost)
Elem, ovog ljeta nas sin i nevjesta časte vikendom na Jahorini. Iznajmili nam sobu u hotelu “Vučko”.
Što se tiče imena i simbolike – ne može bolje! Vučko je bio maskota XIV Olimpijade. Veseli vuk-Jahorinac. I oni će gore, samo što će odsjesti u drugom hotelu. Tako i treba. Mladenci imaju bolja i pametnija posla nego da gledaju naše izraubovane face.
Poslije se ispostavilo da su nam sobe, tačno preko puta. Možemo viriti jedni drugima u televizore.
***
Veče prije odlaska na jahorinski vikend, s ovećim društvom odlazimo u restoran “Park prinčeva”. Ženi već dugo obećavam da ću je izvesti na neko mjesto gdje se ne jedu samo ćevapi i pljeskavice, pa je red da to jednom i ostvarim. Izbor je pao na jedan od meni najomiljenijih dijelova Sarajeva. Dvije godine sam, naime, imao studentsku sobicu u zgradi stare željezničke stanice, tu, na Bistriku. Spominje je, ne jednom, i Miljenko Jergović u njegovoj magistralnoj autobiografskoj prozi “Rod”. Odatle se grad vidi kao na dlanu!
Jedno vrijeme smo u toj sobici u potkrovlju, sa prozorima toliko visokim da kroz njih vidiš samo nebo, manijački igrali remija. Ko izgubi, morao se, često u gluho doba noći, spustiti stotinjak metara niže, po vruće lepinje. Jedna pekarica je bila otvorena 24/7. Pa bi, kad zaboraviš vrećicu, to vruće, miomirisno tijesto prevrtao po rukama k’o vruć krompir.
A kad bi te neko od starijih upitao: “Kako ide faks?” drsko bi mu replicirao: “Ne ide. Stoji. Eno ga još uvijek dolje, na Marindvoru.”
Tog četvrtka a. d. šesnaeste, kad kroz koloplet uličica nekako dospjesmo do tog restorana, parkiralište je već bilo krcato. Ipak sam nekako moju jazzicu uspio uglaviti između dva “teškaša”. Ostali neka se snađu. Ko im je kriv kad imaju prava auta.
I doista: restoranska bašta na strmoj padini, licem prema gradu, još je ljepša nego što pričaju. Dugački stolovi, bokori cvijeća, svijeće, tamburaši u uglu… Plaatje, rekli bi Holandezi. I mada su sestra i zet htjeli da idemo još uz kosinu, u jedan nešto skromniji restoran, gdje je, vele, bolja klopa, ne bí mi žao što smo odabrali “Prinčeve”.
Dovoljna mi je ova “planinska” hava, pa i sa malo smoga, Grad i čiode svjetla pod nogama, tamburaši, viljemovka… Kako je tek bilo pašama?!
***
Jahorina je dio Dinarskog vijenca planina koji se proteže kroz sve bivše republike ex-Jugoslavije osim Makedonije, plus Albanija. Najvišem jahorinskom vrhu, Ogorjelici, fali “konjska dlaka” do dva kilometra nadmorske visine (1.916 m). Da je Onaj Gore tako htio, dodao malo više “tijesta” i napravio je “pedalj mjesta” višom, najčuvenija pjesma o njoj glasila bi malo drugačije, naime: “Aj, VELIKA je Jahorina planina”. Ovako je, u tom velikom lancu, našoj olimpijskoj ljepotici ostala tek uloga “krila”. “Visoki centar” je Jezerski Vrh u sjevernoj Albaniji sa 2.692 metra nadmorske visine.
Puna je bujnih pašnjaka, koje zimi često prekrije i do tri metra visoki snijeg.
Nagodna wiki o njoj veli slijedeće:
“Izvanredna konfiguracija terena, obilje vrlo kvalitetnog snijega, pogodna klima, 20 kilometara staza za alpske discipline kao i blage padine (Rajska dolina) uvrstile su ovu planinu među najljepše i najpoznatije ski-centre. Prosječan broj dana sa sniježnim pokrivačem na Jahorini je 175, i to od listopada do kraja svibnja. Desetogodišnji prosjek visine sniježnog pokrivača u veljači iznosi 106 cm. (…) Jahorina je od Sarajeva udaljena 30 km, a od Pala 15 km.”
Premalo, čini mi se.
***
Put do račvanja prema Palama je prilično dobar, a nakon toga, vozači, oprez. Rupa – za izvoz. Priroda fantastična, ali… Od sličnih, pa i manje lijepih mjesta, u svijetu prave turističke meke. Krave koje “pišaju” lovu umjesto mlijeka. Ovdje, kao i na putu za Boračko jezero, pažljivo gledam kako da izbjegnem kratere na cesti i nekako se u komadu dopeljam do “Vučka”.
Veseli vuk je zaslužio bolje.
***
U hotel stižemo malo iza podneva. Pridružuje nam se srednji sin, koji je doveo brata i nevjestu, pa će se istog dana vrnuti u Konjic.
Soba nam je dostupna tek od tri, pa autom odlazimo u malu izvidnicu. Prvo do velike okuke i prvog vidikovca, gdje izađemo da protegnemo noge, a majka i sin i da prikure. Valjda – da im se pluća ne bi prenerazila ovolikom količinom ozona?
Poslije idemo dalje. Do nove velike serpentine s visokom travom i još ljepšim vidikovcem.
Mi, “starci”, ostajemo kod auta, a Vanja gazi kroz travu do pojasa. I vrišti k’o ludak.
***
Večeramo u hotelu “Bistrica”. Sasvim je drugačiji od našeg hotela. Jer, dok je luksuzni “Vučko” tih i nekako uštogljen,”ovdje vrvi od mladog svijeta: sportisti, studenti, muzičari, posthipici i retrohipici… Skroz druga klijentela.
Umjesto prostrane sale za objedovanje, biramo terasicu pozadi, s pogledom na šume i vikendice. Tu smo jedini gosti.
Opslužuju nas dva ljubazna, diskretna konobara. Zadjenemo eglen. Jedan je bivši fudbaler. Sad mu je šezdesetak, golove više, kaže, ne zabija ni u snovima. Ali, u prošlosti je često igrao u Konjicu, protiv “Igmana”. Zna sve stare asove sa stadiona na “Metalčevom”: Gašić, Pekić, Ćonta, Krajišnik, Ratko-Raci Sarić… Kad čuje da se i ja tako prezivam, upita me, onako ispotiha, za generala sa Boračkog jezera.
“Znam ga, pa to mi je imenjak i prezimenjak. Opet redovno dolazi u zavičaj,” odgovorim.
Više ništa nije pitao.
Poslije, kad se malo smračalo, donesoše nam i dekice. Za preko koljena. Ipak je ovo planina. Pitoma, ali – planina.
A večera bješe za prste polizati!
***
Kad je zamračalo, u posjetu nam dolaze prijatelji iz Rogatice, D. sa ženom i sinom. D. je u drugoj polovini osamdesetih godina radio u Srednjoškolskom centru u Konjicu kao profesor matematike. Tada sam ja tamo bio bibliotekar. Između nas dvojice je nekako namah “kliknulo”. No, on se par godina prije rata vratio u rodni grad, gdje ga je čekala velika roditeljska kuća i gdje je, na koncu, pronašao posao.
Nakon rata, čim je mogao, D. je preko majke saznao moj broj telefona u Holandiji i nazvao me. Nastavili smo tamo gdje su nas prekinuli.
Prave veze ostaju. Narodi ratuju, većinom nizašta, ali vazda neko ostane za ljudovanje.
Sjećamo se, večeras, i nekadašnje kafane “Fudbal”, u dijelu grada koji je dobio ime po jednoj maloj Neretvinoj pritoci: Trešanici. Kafanu je držala, sada već odavno pokojna, Ružica Petrović. Ona je tu bila sve i svja: i gazdarica, i kelnerica, i kuharica. Na njenu čuvenu čorbu svraćale su kamiondžije iz cijele Juge.
U “Fudbalu” smo odlazili na kraju, kad bismo obišli sve kafiće i birtije. Do kasno u noć igrali bilijar, obarali “kiću, mezili i pili. Kićo je, u starinskoj varijanti bilijara, ona drvena gljivica koju ne smiješ oboriti, inače gubiš sve do tada stečene bodove.Toliko smo se tamo bili odomaćili da nam je gazdarica znala ostaviti ključ da sami pišemo recke i plaćamo, a ona bi, umorna, odlazila na počinak.
Nakon eglena u holu “Bistrice”, izlazimo u šetnju. Vedra planinska noć. Svježe. Kao da u zraku već ćutim prve znakove mraza. Tihi kâs jeseni. Dok si trepnuo, eto zime.
Biće da fantaziram. Ta tek je avgust!
***
Usred noći me iz sna prene ženin vrisak: “Eno ga! Opet!”
“Šta ti je, bona nebila?” osovim se u krevetu, i vidim je meni leđima okrenutu. Pokrila se po glavi. Da nije ružno sanjala?
“Šta je,” mrzovoljno ponovim, ljut što mi je “otpuhala” san.
“Šišmiš!”
I stvarno, u polumraku hotelske sobe – svjetluca još samo ekran televizora – ispod plafona luđački lepeta mali betmen.
Deja vu. Prošlog ljeta nam je sličan “gospodin” uletio u spavaću sobu u Konjicu. Sin i ja ga, uz istu ovakvu “muziku” moje dame, po sahata ganjali po sobi. Na koncu ga Tiki utukao šugamanom. A ja, poslije, s dva prsta uzeo za krilce i bacio u kantu za smeće.
Sad, kud ću, šta ću – gluho doba, nema smisla da bujuzurim hotelsko osoblje – ustanem i onako u gaćama i s jastukom kao hladnim oružjem stanem juriti za njim.
(Sreća da su mladencima preko puta bile spuštene roletne, inače bi me hakali ne sedmicama, nego mjesecima.)
Srećom, bješe otvoren veliki plakar, pa kad “zvijer”, bježeći, uleti u njega, brže-bolje mu zatvorim ta vrata. Nek’ crkne!
Malo je još lepetao i lupkao, da bi se na koncu dosta brzo primirio.
A kad smo ujutro na recepciji ispričali šta se desilo i oni poslali tehničku službu da sredi tu stvar, ništa nisu našli. Sve pretražili, vele, i ništa.
Znao šta ga čeka, biće, pa na vrijeme “ispario”.
***
Drugog dana, sunce, mir, ljepota, krećemo u dugu šetnju po okolini. Prvo udarimo mountainbike stazom kroz šumu. Ne baza nam se baza asvaltom. Ta, od njega smo i pobjegli. No, ispostavi se da je staza zapuštena, puna rupa i prepriječenih grana. Ovuda se dugo nije vozilo. Osim toga, gusta crnogorica nam zaklanja vidik, pa se već nakon par stotina metara ipak vraćamo na glavni put. Namjera nam je, po savjetu recepcionarke Hotela, napraviti (za moje pješačke adete) veliki krug i suprotnim se obodom spustiti do hotela “Lavina”. Odatle bismo se, opet, nakon okrepljenja lako dočepali sobe, knjige i popodnevnog odmora.
Krug se pokazao većim no što smo mislili. Usput blenemo u vikendice kraj puta. Lijepe planinske kućice, s donjim dijelom od kamena, a gornjim od oblica. Često imaju sobe u potkrovlju. Naslagana drva – more cjepanica! Ponegdje i vrtovi, baštice, lijepe, uredne leje u koje je, vidi se, uloženo dosta truda i napora. Ljubavi. Ovakav tip kuće žele da prave sin i nevjesta na imanju na Borcima, očevom rodnom selu. Ako to naprave, nema mene više na Jezeru! Blizu, a skroz druga atmosfera.
Nakon izvjesnog vremena nismo više sigurni idemo li pravim putem, pa zaustavimo stariji bračni par – oboje dobrano preko šezdeset – i upitamo za “Lavinu”.
“Samo pravo, uskoro ćete se početi spuštati. Ne možete promašiti,” veli čovjek. “Uostalom, i mi idemo u tom pravcu. Pridružite nam se.”
I žene odskakutaše ispred nas k’o vjeverice. U razgovoru se uspostavi da je čovjek profesor na Građevinskom fakultetu u Sarajevu, stručnjak za hidrogradnju. Pred penzijom, ali i dalje veoma aktivan.
“Ne mogu da stignem svuda gdje me traže. Kod nas, ali i u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Nemojte me pogrešno razumjeti, ali meni je ova podjela dobro došla. Sad svi imaju potpuno odvojene sisteme, svi nešto rade i grade, a stručnjaka malo.”
Šutim. Ne znam šta bih mu na to rekao. Tek sad, dok ovo pišem, pade mi na pamet ona narodna: “Svako zlo za neko dobro.” Ovo je savršeni egzemplar.
“Ima ovdje posla,” dodade profa, zamišljeno zureći u brda. “Samo ga treba tražiti.”
***
Na večernji objed odlazimo baš u “Lavina”, koja nam se tog popodneva pravo dopala. Prostrano,svijetlo, veliki kamin u uglu, jastuci sa oslikanim zastavama mnogih zemalja na sećijama … Virnuli smo i u jelovnik. Ima svega, i ne preskupo. A naveče imaju i muziku.
Dvojica gitarista, u kasnim tridesetim, momci iz Rogatice, nenapadno “listaju” izvrstan domaći repertoar, većinom iz osamdesetih. Kao da su nas pitali: Atomci, Čola, Azra, Čorba, Valjak… I Lipe cvatu. Ih, što mi fali moj D.! I nesvjesno se nekako vratiš u nama krasno doba. Skoro kao osamdesete. Trešanica. Kafana “Fudbal”.
Samo one Ružicine čorbe nigdje.
