Pogled
“Ako oni pobjede,
moracemo se seliti”.
Mucka i slovka dječak,
lice Azijatsko,
ocu u naručju.
U pozadini Gvozdeni Toranj,
nekada – srce i duša ovoga grada,
a sada – željezno strašilo!
“A što,”, pita reporter,
turajući malcu mikrofon pod nos.
“Oni su… Oni s.. su … Oni…”,
trokira, opet, mališa,
umjesto u kameru,
zureći uvis, u oca.
“Oni imaju…A mi…”
“Nigdje se mi ne selimo,”
prekide ga le père,
kao,
oštrije no što je htio.
“Ovo je naš Pari.”
Iza njihovih leđa,
svijeće,
buketići,
plastika,
mokar papir
i more razlivenih slova.
U prednjem planu,
muškarac,
muška Madona,
još uvijek stišće dijete,
i gleda u meku,
od guste krvi
još mokru zemlju.
Sunca ni od korova.
San
I
(Katil-ferman)
Rov,
blato,
mutna voda,
i mašala-pacovi,
Bol u natečenim nogama,
i neka djeca,
sva u zavojima.
Poslije sam bio zarobljen.
Bjehu isprva dobri,
ti neki ljudi,
pobjednici.
Sve dok mi jedan,
sve kao kroz igru,
uz salvu slatkih riječi,
žovijalno,
ne stade iza leđa
sa svilenim gajtanom.
II
(Domaći čaj)
Čak i dok bijaše friško,
rijetko sam sanjao rat,
i Grad u njemu.
A noćas,
kao ni iz čega:
studen,
mrak,
spavanje na meraji,
opasno šištanje,
a onda strašne eksplozije.
Plutanje na skliskoj dasci,
forsiranje romana-reke,
trčanje do skloništa.
I jedan fotoreporter,
poznato lice,
nasred stare,
kaldrmisane ulice,
sa dvoje djece u naručju,
i ženom
što, očajna,
šepesa za njima!
A kad sam se dočepao podruma,
Ona,
sa srcem Vrtaljice i licem od milion bora,
već nahajcala vatru,
i stavila na sto –
ko zna odakle?! –
štamplić domaće.
Pripalim jednu,
povučem dim “do peta”,
i gucnem.
Imala je debljinu džointa,
ta “cigara”,
i mirisala na nanu –
kamilicu,
zôvu,
šipurak,
i još neke
domaće
čajeve.
Ka jevrejskom centru
U Berlinu,
polako kročimo ka Jevrejskom centru.
(Sjećaš se, plakala si, gorko, pred hrpom kose,
iskrzanih prugastih uniformi,
zarđalih kašika,
i poluraspadnute obuće,
davnih osamdesetih,
u Ostjemcinu?)
Idemo da, opet, odbolujemo davnu,
a našu tugu.
Sve je povezano,
i sve što uradimo,
kao voda i eho,
nađe nekog puta,
i odjeka,
ka tebi,
ili ka drugome.
Pod nogama krcka opalo lišće.
Kasna je jesen,
nigdje nikog.
A na početku Lindenstraße,
već kod muzeja,
gomila policajaca.
“Šta se dešava,” pitamo jednoga
“Bomba,” lakonski odgovara dasa,
zureći u gole grane nad našim glavama.
“Iz onoga rata,” dodaje,
kao da nas umiri.
“Sad je vade,
i deaktiviraju.
“Sve zatvoreno.”
Vraćamo se, bezvoljno,
po istom smeđem tepihu,
pod petama, opet,
muzika sezonske smrti,
uskraćeni za ledenu krišku
tuđeg,
a našeg,
i svačijeg bola.
Manneken Pis
U centru Brisela
kod Dječaka što vječito piša,
policijski oklopnjak
vreba teroriste.
Bio sam,
i pio,
u tom gradu,
i nije mi se baš dopao.
Previše se vucibatina,
lopova, sjecikesa,
sve sa EU-kravatama,
vrzma njegovim barovima.
Ali sad,
pred slikom metalnog čudovišta
što keti i čeka da bljune vatru,
mislim samo na jedno:
da Manneken Pis,
Petit Julien,
golišan, Mali Žika,
ni kriv ni dužan,
u ovom friškom,
ninašta nalik jutru,
najednom
ne propiša
krv.
Krik
U jednom od saraj’skih parkova,
takorekuć – u čaršiji,
ljudi ljudima,
Cacinim žrtvama,
postavili ploču.
Malu i skromnu,
kao na grobovima velikih pjesnika,
u Francuskoj:
Komadić mermera,
datumi – Početak i Kraj,
dva-tri cvijeta,
a ipak – krik u nebo.
Kao da su najboljeg Munka postavili.
Docnije,
čim se smračilo,
došli neki drugi,
i razbili krhku
pločicu.
Krik, onaj,
sat visi,
zakovan
u smrznutom nebu.
