Čarobni brijeg (soba broj četiri)
Sunce pada fino,
Jutros.
Ukoso.
Mirisan, tek presvučeni krevet.
Na dvokrilni prozor nepoznat neko,
Da te, neznanog, obodri,
nalijepio slova:
Great memories
Forewer
Dream
I puno plavih ptica, nekakvih čudnih,
Od zime skočanjenih golubova.
Na radiju stari jazz,
sjetan i vedar u jedan mah.
A kad,
zorom umoran,
Sklopiš oči,
Učini ti se da pod prozorom
čujem korake
gospodina Mana.
Ivica
Sve se sužava: vrata, sto, krevet,
ova jazbina u kojoj trošim
beskrajne sate.
tijelo, vidik, vokabular…
Kako se kaže: kiša, fabrika,
planina, nebo,
galop,
predvečerje?
Kako se ono kaže: knjiga?
Kako, s uzdahom olakšanja: ne boli,
ništa?
Male, jednostavne riječi,
A kao braboljci ispadaju iz džepa.
Pa se,
Vidjevši da si ih usput pogubio,
istim putem
po sjećanju,
vraćaš u tišinu,
širinu,
mrak.
Vrtlog prije jezika.
Kućice za ptice
Kvrgavo drvo, jedini vidik.
Da smo u Bosni,
sa iskustvom drvosječe u ratu rekao bih:
dobro za vatre.
A ovdje –
– ko će ga znati.
I ružno, metalno krilo drugog odjela,
kojim stalno,
i danju i noću,
pasaju nekakvi zdravi,
brigama ophrvani ljudi.
Težak je život izvan bolnice.
A na metalnim zidovima tog
carstva sunca,
mnoštvo lijepih kućica za ptice.
I sve,
baš sve do jedne – prazne!
Znaju,
ta divna stvorenja,
kome,
ili čemu,
se nije dobro primicati.
Iz bolnice (opasna skaska)
Tog jutra,
umjesto rakije naštesrca,
ispijem stih sjajnog pjesnika,
s kojim sam, jednom,
cijelu noć lumpovao po konjičkim bircuzima:
“Niz polja klizne golema sjena.
Neko će, nešto će, cimnuti mrka vimena.
Oblake da pomuze.
O’zgo će, krupne kao majčinske suze,
Linuti tople kapi na obraze.”
Ovakav, slatko razoružan,
lakše ću,
uz smješak runavog čeda,
izaći odavde,
i pružiti vrat Očnjacima.
Dok stižu poruke iz zavičaja…
Mala je zemlja, ona tamo,
vrela tačka mimo svih sistema,
kad je, u mislima,
ispunim mojim ljudima.
Prgavim, ljutitim,
pitomim, prevrtljivim,
čvrstim k’o stijena
(ispod koje leži ljuta guja).
ili pak mekanim, poput parmezana.
Grubijanima i slapčinama,
lašcima i istinoljupcima,
onima za koje je laž – bodež u ubičinoj ruci.
Temperamentnima iflegmama,
lijenčinama i vrednicama,
poltronima i beskorisnim idealistima.
Pametnima, glupanima, snalažljivim i trapavcima,
licemjerima i naivno iskrenima,
kulturnim i odmjerenim,
neotesancima,
sutnim dušama, malim smradovima.
Dragim ludacima, sa srcem od čelika,
Pijancima,
trezvenjacima,
turobnim i veseljacima,
a dobrim, ipak,
po svemu dobrim,
po svim tačkama optužnice.
Samo da nisu ovi gore,
novi bešćutni vjernici.
Oni pišaju ozgo,
a nama, u parteru,
velikodušno dopuštaju
da pišamo uvis.
Oni su crna tačka,
na mapi zemljice moje,
fleka koja se,
i dalje,
opasno širi.
(Iz rukopisa dnevničkih zapisa Tri hefte do neba)
