Ješi
Našla ga je ujutru, kad je krenula na posao. Sjedi na dnu stepenica, naslonjen na iskrzani zid sa strane, i tiho hrče.
K’o da je u krevetu!, pomisli, nekoliko ga puta lagano lupi po obrazima, teškom mukom osovi na noge i povede uza stepenice. Nije se bunio. Nije baš sasvim izgubio “kompas”. Znao je, pa makar i kroz maglu, ko ga, i kamo vodi.
Čuo se na pivu. “Eee, sine, sine,” mrmljala je dok ga je ušuškavala u krevetu. “Sreća da je ljeto, inače bi se noćas smrznuo na basamacima.”
Kad ga je fino “upakovala” i, malo se mršteći od alkoholnog zadaha, poljubila u čelo, otišla je na posao. Čekaju je njeni prvačići.
***
Kad je postavio taj komentar na fejs, nije očekivao puno reakcija. Još jedna škola, nekoć “krštena” imenom narodnog heroja, promijenila ime. Okitilo je novim, nekog do juče anonimnog “književnika i intelektualca”, četrdeset i pete strijeljanog zbog saradnje s okupatorom.
Možda nekoliko lajkova, poneki lukavi komentar. Ljudima je dosta politike. A oni koji se ne slažu, djeca novog doba, oni se neće ni javljati. Imaju oni svoje pričaonice i pljuvaonice, puna ih Mreža! Takvi ni virtuelno ne izlaze međ’ normalan svijet.
A opet … Niti je ovo normalno vrijeme, niti više ima puno, po njegovim aršinima, normalnog svijeta. Sve poludilo. Kao da dolazi novi veliki rat.
Opet sam se zajeb’o u računu, pomisli, sve zureći u ekran. Iznenadila ga gomila gnjevnih reakcija na tekst.
“Stvarno si naivan”, rekla mu je supruga kad joj ih je pokazao. “Šta si mislio, da će raja oduševljeno podijeliti tvoju ogorčenost? Eee, moj ti…” Zavrtila je glavom i otišla da kuha ručak.
Neki klipan mu je čak u komentaru spomenuo pokojnog oca, koji je u osvit rata, nakon pobjede “narodnih stranaka”, javno protestvovao zbog preglasnog ezana, zorom, s minareta obližnje džamije.
Kako nacionalno “našpanovane” ubijediti da tajo, kako su ga zvali među četiri zida, nije ni pomislio da njegovo ime u tom pozivanju na građanski red igra vrlo važnu ulogu? Zar se i njegove komšije uveliko ne sašaptavaju da ih sabah budi i trza u krevetima?
No, samo se on otvoreno pobunio.
Isti sam!, nasmija se i pripali cigaretu. Do ovog časa nije ni pomislio kako je narodni heroj čije je ime izbrisano iz naziva škole njegove nacionalnosti. Za njega, on je bio samo to: heroj.
Dirnulo ga drsko pominjanje oca. Povuklo za jezik. Pa se upleo u besmislenu raspravu, od onih koje obično završavaju vrijeđanjem i psovkama.
Isti ovaj zémo koji mu sad pljuje po mrtvom ocu nedavno mu je chatom poručio da se, u suštini, slaže s tim. Da i njemu – u povjerenju – ranom zorom smeta preglasna molitva.
Pihtija. E ‘vala, stari, baš sam te dobro odbranio! Umoran, stropošta se na krevet, pospano zureći u plafon.
Baš ga umorila ova svađa s “lajavcima” na fejsu.
***
A bilo mu drago kad je, poslije prvih pravih izbora tu, na početku ulice, obnovljena stara džamija. Otkad zna za se, pamti je oronulu i zapuštenu. Džematu služila kao skladište. Jednom joj čak, na povratku kući, probao otvoriti natrula drvena vrata. Uzalud. Bila su pod katancem.
Kad su joj stavljali novi krov, iako nije bio vjernik na gradilište je odnio peškir. Učinio je to krišom, pošto nije htio da izgleda kako se nekom, u novim vremenima, uvlači u guzicu.
Ispred džamije bilo i nekoliko ogromnih kamenih blokova, stećaka. Neki oronuli, ali poneki u solidnom stanju. Na jednom se jasno vidio uklesan delfin.
I evo je sad tu, u punom sjaju. Proširili dvorište, ukrasili ga novim nasadima, stavili novu ogradu… A stećci preseljeni na novo mjesto, na drugu stranu rijeke.
Valjda da delfin lakše može k vodi.
***
Te davne postizborne večeri na lokalnoj televiziji emitovan intervju sa šefom pobjedničke partije. Budući gradonačelnik se nadmeno šepurio pred kamerama. Zavaljen u fotelji, gospodin se silno trudio da ostavi utisak prijaznog, tolerantnog čovjeka. Program je bio otvorenog tipa, gledaoci su mu putem telefona mogli postavljati pitanja.
Ispred ekrana on, majka i otac. U jednom trenutku otac naglo ustaje i ide do stočića na kome je bio telefon.
“Halo, je li to Televizija K? Ovdje R. K. Molim vas pitajte gospodina kad će džemat u našoj ulici malo stišati sabah? Budi mi unuka!”
On i majka se skamenili. “Šta je, šta gledate? To svi misle, a niko da kaže!”
“Sve je to u redu, stari, samo te, da ‘prostiš, jebu dvije stvari,” nervozno reče D.
”Koje”, upita ovaj.
“Ime. I prezime.”
Sutradan je krenula lavina anonimnih poziva. Prijetili, psovali, puštali mu u slušalicu ilahije i kaside… Morali su isključiti telefon.
Otac više skoro da nije izlazio iz kuće.
A njemu niko ni da zucne. Nekoliko oštrih, prodornih pogleda, poneki naprasno prekinut razgovor kad bi ušao u kancelariju, i to je bilo sve.
Samo jedan komšija ga je jednom u sokaku blago potapšao po ramenu. Ali da niko ne vidi.
***
Duboka noć. nekoliko mjeseci prije očeve smrti. Taman se vratio iz kafića. Svi spavaju, a ključ mu, po običaju, ostavili u poštanskom pretincu. Kad ga je otvorio, uz ključ nađe i jedan papir. Dopisnica, bez marke i bez žiga. A na poleđini, nevještim rukopisom, krupnim slovima ispisan tekst.
“Izaći ćeš ti jednom iz te tvoje rupe, pacove nijedan. Čekamo te!”
Papir mu, k’o mrtva ptičica, skliznu kroz prste i završi na betonu. Brzo se sage i pokupi ga. Samo da stara ujutru ne nabasa na njega.
I vrati se natrag, ka gradu. Suho mu grlo. Kafana na željezničkoj stanici radi čitavu noć.
(Iz knjige priča u rukopisu “Mala meraja”)
