Znam da to zapravo ne smijem, jer još nemam deset, i moram da pređem veliki put, ali ko bi to mogao vidjeti? Od kada se ono desilo, kuća nam je stalno puna ljudi. I oni piju pivo.
Stanem kod zadnjih vrata, pogledam unaokolo, niko me ne vidi. Zatvorim vrata, trčim ka garaži, zgrabim bicikl i odoh ja.
Mislim da mi do tamo treba petnaestak minuta. Dan je lijep: plavo nebo, tu i tamo zgodan oblačić, baš puno ptica. Odozdo sve ptice izgledaju crne, dok izbliza uopšte nisu takve, većina nije. Crna vrana, ona jeste, kos isto tako, muški svakako. Na engleskom ga čak i zovu “blackbird”, to sam naučila od tate.
Mislim: ”Vožnja biciklom mi se sviđa, posebno kad sija sunce i vjetar donosi topli zrak.” To mi se mota po glavi. Dobro je kad se razmišlja o finim stvarima.
Na biciklu prolazim pokraj pekara, tamo gdje od žene za pultom katkad dobijem bombonu, skroz za džabe. Kad joj onda kažem “hvala puno, gospođo”, pristojno, jer to uvijek dobro dođe u životu, veli mama, žena se nasmješi, a kad se smije, ukaže joj se zlatan zub. To mi je malo strašno, ali kako znam da ga, u stvari, ne želim vidjeti, još upadljivije zurim u njega. To je kao kad probaš ne misliti na čips koji nije zdrav, a od toga te samo spopadne još jača želja za njim.
Vozim se kraj Sofijine kuće, fina je ona, ali malo smrdi. Smrdi na nešto malo otpada u kanti za smeće usred ljeta, a ponekad na tavan na kome odavno niko nije bio. Kad nas je učiteljica prošle školske godine stavila da sjednemo jedna pored druge, zbog toga sam ipak bila malčice nesretna. Ali striko Tur (Tuur) tvrdi da se čovjek nakon sto osamdeset sekundi dubokog udisanja lošeg mirisa navikne na taj smrad i s tim više nema problema, da tako kaže nauka. Ne znam je li to saznao baš iz nauke, ili je to rekao tek tako, da me utješi, ali mi je ipak pomoglo. Svakog dana kad počne čas, ja se skroz približim Sofiji, i onda brojim do sto osamdeset, ne prebrzo, dok duboko udišem, kroz nos. I onda to bolje podnosim. Pitam se do koga ću sjediti naredne školske godine. Koja uskoro već počinje. Nadam se kraj Elene (Ellen). Elena mi je najbolja prijateljica, a i ja njoj. Ima averziju na komarce, pčele i muhe i sve igre s kartama, voli zelenu boju i sladolede, čak i zimi, a ako mora kihnuti to uvijek, baš uvijek, radi najmanje tri puta, a nekad i mnogo više.
Dolazim do raskršća, upaljeno je crveno. Nema toliko puno auta zato što je nedjelja. Većinom su plava, primjećujem. Naše je zeleno. Zelena od bazenčića u kojima se ogleda sunce. Kad ga je otac prvi put dovezao, ima tome oko četiri godine, ta mi se boja ništa nije sviđala. Bila sam razočarana što nije izabrao crvenu, ili, u krajnjem slučaju, žutu. Ali to je Citroen DS, reče otac ponosito, stari auto, mnogo ljepši nego ovi danas. U tome mu moram dati za pravo. Farovi su mu ličili na oči, kao da nije mašina, nego čovjek, to mi je baš šega. Kupio ga je od jednog pacijenta, reče, a tada ne možeš birati boju. To mogu da shvatim.
Ali mi se ne sviđa kad ne možeš da biraš. Kao u školi, gdje učiteljica uvijek određuje šta treba da radimo. Ponekad poželim da nikad ni ne moram u školu. Ali onda pomislim na vječiti raspust, pa više nisam baš sigurna bi li to baš bilo puno bolje.
Skoro sam stigla. Znam gdje je groblje auta, zato što kraj njega uvijek prolazimo kad idemo u posjetu baki. Sreća da je tako. Sunce mi udara u oči, ali to dobro podnosim. Dobro je kad možeš svašta podnijeti u životu, kaže mama. Još malo, i eto me. Silazim, stavljam bicikl na metalnu nožicu, i obilazim zgradu. Ružni sivi pravougaonik s vratima, nekoliko prozora, velikom kapijom i ravnim krovom. Sve zatvoreno, naravno, i treba tako, zato sam i čekala do nedjelje. Ne trebaju mi kibiceri. I znala sam da lagano mogu ući na taj teren, sa strane su samo niski stubovi koji služe da ne možeš tek tako ukrasti auto, njih sam već vidjela.
Olupine stoje pozadi na dijelu terena s jablanovima. Tvrdo, pjeskovito tlo je prašnjavo, dugo nije bilo kiše, i puno je kamenčića, onih malih, oštrih. Jedan mi se već našao u sandali, ali nije to ništa. Ako stamen da ga izbacim, garantovano će za deset koraka novi naći unutra. Nastavljam da koračam i pažljivo motrim naokolo. Kakav haos: svuda olupine i razbacani auto-dijelovi, a u uglu čudna hrpa auta koje su bez reda naslagali jedne na druge, kao da su lego-kocke.
Najednom ga ugledam, lijevo od one crne rđotine: naš vodozeleni Citroën DS. Prvo se držim na odstojanju, pokušavam tu sliku dobro upiti u sebe. Brojim do šezdeset, to je dovoljno. Kako je samo izlupan!. Skinuta dva lijeva točka, nestao prednji branik, i cijela hauba ulubljena. Nema više prozora, naravski, i nestao je dio krova, naročito onaj sa suvozačeve strane. Priđem malobliže, pa još bliže. Hoću da virnem u auto. Na tatinoj se strani nema bog zna šta vidjeti, osim da je sve uništeno, i prljavo, samo je volan još čitav. Onda idem da vidim maminu stranu, ona ipak izgleda drugačije. Ima sasušene krvi na onoj čudnoj štangi iznad dashboard-a, ina sjedištu. Puno. Krv na presvlaki nije crvena, više je smeđa. Prilazim još bliže, glava mi skoro u autu. Smrdi na benzin i zagorene kotletiće i boju. Gledam još bolje i vidim komade kože. I kose. Mamine plave kose. Ostanem tako. Dugo. Naprosto gledam. Ponekad moraš dobro gledati.
Kad nas je baka juče došla probuditi, usred noći, normalno da smo znali da nešto nije u redu, Aleksander i ja. Mi smo djeca, a njih valjda ne budiš tek tako u dvanaest do pet. Baka nas nije pogledala, rekla je samo da moramo sići u prizemlje, da će tata odmah doći k nama, i potom sišla niz stepenice. Aleksander i ja za njom. On je žedan, rekao je. Baka reče da će nam nešto donijeti, i da moramo sjesti na sofu, da će tata odmah doći k nama. Potpuno ista rečenica, što mi je bilo čudno. Aleksander je dobio kolu, a ja odmah zažalila što i ja nisam tražila da nešto popijem. Kolu smo pili samo u svečanim prilikama. Sad je bilo prekasno, nisam mogla baku još jednom poslati u kuhinju, to bi bilo nepristojno.
Činilo se da traje čitavu vječnost, to bakino “odmah”. Pogledala sam fotografiju na televizoru, ona na kojoj se vidimo ja i Aleksander, skupa u plastičnom bazenčiću u vrtu. On je tada još bio beba, a ja mala djevojčica. Ja se usiljeno smiješim, poziram. Po mami, stojim malo čudno, čula sam je kako to kaže striki Turu, i mislim da je u pravu, “ali Aleksander, on je tako sladak, da ga pojedeš”! Tako je to rekla: “da ga pojedeš”. Morala sam pomisliti na veliko čudovište koje jede djecu, a onda brzo na nešto drugo.
Najednom se tu stvori tata. Došao je iz vrta, mislim. Na sebi je imao lijepo odijelo, jer su te večeri bili u restoranu. Bilo je uprljano, to sam odmah vidjela. To se mami sigurno ne bi svidjelo. Na čelu mu je bio ogroman flaster, vidjela sam tatu kako gleda u svoju košulju, kao da mi je pogodio misli. “Odmah ću se vratiti, “ rekao je, i nestao na spratu. Da, da, odmah, znam ja to, i odmah se osjetila loše zbog te ružne misli. Tata nas nije tek tako, iz zabave, usred noći dao izvući iz kreveta, znači da ima dobar razlog da prvo malo ode gore u spavaću sobu.
Aleksander u međuvremenu oko nogara salonskog stola vozika crveni autić, kao da je na autoputu. Zar još nije primijetio da nešto nije u redu? Možda je savršeno zadovoljan kolom i mečboksom (matchbox). Ako je tako, to je u redu, jer mu je tek šest. Kad je meni bilo šest, ipak sam, vjerujem, bila malo jača, ali to je stoga što je on mlađi, kaže mama. Mlađe dijete, po njoj, može nešto duže ostati malo rastom.
Mi nikad nismo smjeli u restoran, jer je to za odrasle, veli mama. Kad oni idu, uvijek oblače najljepšu odjeću, a mama nosi naušnice koje je dobila od bake, neka vrsta bijelih dragulja u obliku velike kaplje. I onda se sprema, i toliko našprica kosu lakom da cijela kuhinja smrdi na kiselo i na sapun.
Kad se tata vratio, na sebi je imao drugu odjeću. Ova nije bila prljava. Tata se znojio po čelu, što mu se ljeti češto dešavalo, ali sad je noć i nije toliko toplo. Sjeo je između mene i Aleksandera i rekao: “Sad me morate dobro slušati, jer tata ima nešto da vam kaže.” A onda je šutio. Veoma dugo. Čak je i Aleksander prestao da se igra i pogledao u tatinom pravcu, baš kao i ja. Nismo se usudili ništa reći, ili ga upitati za flaster na čelu. Tata je i dalje zurio u daljinu, kao da je zaboravio da se od njega nešto očekuje. Jednu ruku je stegnuo u pesnicu.
Baka uze stolicu i donese je kod nas u salon. “Pa, hajde,” reče. Pogledala sam baku, izgledala je siva, sad, odjednom, u licu. Učini mi se da je plakala, jer je na vratu i licu imala crvene fleke. Njih je i mama uvijek dobijala kad zaplače, ali to se skoro nikad nije dešavalo. Mama je žena koja jako puno toga može podnijeti, to nekad kaže i tati. “Ah, učini što moraš, Vinsent (Vincent), ja sve mogu podnijeti.” Mami uopšte nije lako, s nama, i tako.
Čula sam tatu kako duboko udiše. “Dječaci,” to uvijek kaže: dječaci, iako sam ja ipak neka djevojčica, “imam neugodnu vijest: desila se nesreća, noćas, i nije dobro.” Potom je opet zašutio. Baka poče naglas da plače, da suzi i slini. Otišla je negdje, vjerovatno da uzme maramicu, jer to stvarno nije bilo lijepo, da ti slina curi iz nosa. Na to i Aleksander poče da plače, možda zato što nije navikao da to vidi od bake. Stavila sam tati ruku na mišicu, možda će mu to pomoći da završi priču. Činilo se da nije ni primijetio. I dalje je vladala mrtva tišina.
Kad se baka vratila iz kuhinje, prestala je da plače, i opet izgledala sasvim pristojno i na koncu kazala: “Vaša mama se nije izvukla.” Kako niko nije reagovao, dodala je: “Umrla je.”
Aleksander je šmrcao i hvatao zraka: “Je li mrtva? Je li mama mrtva?”
“Da,” reče tata. Samo “da”, više ništa. Nastavio je da zuri u zid kraj vrata, kao da se tamo ima šta vidjeti.
(s holandskog preveo: Goran Sarić)
Buybook, Sarajevo, 2018.