Der Lindenbaum je prepun, najviše ih je zapelo u snijegu. Piju iz razočarenja. Plešu. Preko dana, cijele godine, love umjetnine. Uveče se, u iznajmljenim prostorijama, pitaju šta rade ovdje. U ovom gradu uzornih građana. Na Badnjak, nasukani između negdje i nigdje, u piću utapaju osjećaj da su na pogrešnom mjestu. Ovaj grad je veoma kratko bio njihov, svega nekoliko mjeseci.
Džez-bend u uobičajenim smokinzima, ali s božićnom kapom. I, posebno za Božić, crnom pjevačicom.
Beronja mu daje znak. Narodni komesar je naručio bocu šampanjca. Auerbach prepoznaje jednu od žena kraj njega. Sekretarica. Haljina bez rukava.
Kamarad, veli Auerbach, možemo se nadati da ćemo uskoro pronaći i vašeg Rembranta.
Dižem čašu u to ime, kaže Beronja. Pogled mu mračan.
Sekretarica udjeljuje stidljiv pogled Auerbachu.
Večeras se opraštam, kaže Beronja. Zovu me natrag. Problemi s Rusima. Zovu natrag puno ljudi. A kad se svi oni vrate, neki nestaju. Shvatate?
Auerbach klimne glavom. Shvata. Daje Kurzhaaru* malo jegulje. Ono što ne razumije: zašto ljudi otvorenih očiju idu u klopku?
I drugi dolaze na njihovo mjesto, nastavlja Beronja. Pokazuje glavom. Za stolom malo dalje, slabo osvijetljenim, sjedi neka uniformisana prilika – ne bilo kakva uniforma, ne, jedna sa epoletama, odlikovanjima. Sâm, u društvu boce šampanjca. Cigareta u muštikli dogorjeva na rubu pepeljare. Pečatnjak mu pokriva dva prsta, rukav sa zlatnim obrubom. Dalje se muškarac slabo vidi.
Novi šef delegacije. Pukovnik Topić. Beronja to ime izgovara s prezirom. Bez ikakvog iskustva na frontu. Možda jedino kao klasni neprijatelj. Ali puno prazne priče. I uniforma po mjeri. Revolucija ne jede samo sopstvenu djecu, doktore Auerbach, ona takođe rađa čudovišta.
Žao mi je, Beronja, što čujem da odlazite.
I meni, Auerbach. Vi ste dobar momak. Doduše, nemate iskustva na frontu. Ali se borite za dobru stvar.
Dobru stvar?
Istinu, dr. Auerbach. Istinu. Ima laži, i postoji istina. Originali i falsifikati. Lopovi i punopravni vlasnici. Vi znate razliku.
Snijeg prestaje. Auerbach odlučuje da nastavi s radom. Prvi je januar 1949. Pronađeni Rembrandt je identificiran. Nakon nekoliko dana prima novog šefa, pukovnika Topića.
Preveliki pečatnjak je pobudio pogrešna očekivanja: čitav muškarac ne zauzima ni pola otvora u vratima. Dugi mantil pleše oko njega poput futrole.
Dok korača kroz prostoriju, čuje se neki težak zvuk. Da ne nosi mamuze na čizmama?
“Enchanté, Herr Auerbach. So honoured meet you.”
Taj engleski, kao da te neko gađa kamenčićima. Nastavak nije puno bolji. A njemački mu ne leži, iskreno se izvinjava.
Onda italijanski, pita Auerbach.
Pogled mu bljesne. Si, si, nastavlja, na nekom neodređenom italijanskom dijalektu. On je sa obale, iz Dalmacije, Spalato. Za naše ljude koji obožavaju ljepotu, italijanski je univezalni jezik. Tiziano, Ticijan. Drug Tito mu je naložio da se zahvali za portret kraljice Kristine. Dr. Auerbach, cijeli jugoslovenski narod Vam se zahvaljuje za izuzetne napore.
Nema na čemu, kaže Auerbach. Našli smo vam i drugo djelo, Rembranta.
Vadi kartu s rednim brojem 31.322.
Impresivno, veli pukovnik.
Doista, kaže Auerbach. Impresivno je koliko su toga nacisti pokrali, kaže pukovnik.
Vi kao da ste impresionirani? pita Auerbach.
O, ne, nikako, uzbuđeno će Topić. Nacisti su bili beskrupulozni lopovi, bez ikakvog osjećaja za ljepotu. Seljačine su to.
I ubice, kaže Auerbach.
Assassini! Naravno!
Pretpostavljam da ste postavljeni da rasformirate delegaciju? Najznačajnija djela su pronađena?
Nikako! Tepisi. Dvadeset i pet tepiha! Gobleni. Orijentalni, iz mračnih vijekova u kojima je jugoslovenski narod stenjao pod turskom čizmom! Istorijski ratni plijen. Skromna naknada za ogromnu patnju koju su nam Turci nanijeli. Nema ni govora da odemo bez tih tepiha i goblena.
Auerbach klima glavom. Maršal, zaključuje on, ipak nema dovoljno tepiha.
*Kurzhaar – Auerbachov pas. Prim. prev.
S holandskog preveo : Goran Sarić
